Svaka vojna parada u pravilu ima skriveni motiv da se zemljama s pretenzijama na tuđi teritorij pokaže raspoloživa sila s kojom bi se u slučaju sukoba suočili. Pojednostavljeno rečeno, ako neka od zemalja poželi napasti Hrvatsku, dobro će razmisliti prije nego se na to odvaži – prezentirana vojna sila dovoljan je argument za hlađenje uzurpatorskih glava. Dakle, trošak održavanja vojne parade malen je u usporedbi s kupovinom dugoročnog mira. No s druge strane, naši političari su od ’91. do danas usrdno radili na osiromašenju naroda i devastaciji privrede, tako da sam siguran kako na Zemlji ne postoji nacija koja ima volju okupirati državu poput Hrvatske. Svaka zemlja koja bi izbrisala hrvatske granice ne bi mogla izbrisati 55 milijardi eura vanjskog duga. Dapače, okupacijom Hrvatske, napadači bi morali preuzeti i sav dug, a uz njega i kolabiranu privredu za čije podizanje treba tko zna koliko novaca, a pridodajmo tome i narod.
Od 4,5 milijuna ljudi, u Hrvatskoj radi samo njih 1,3 milijuna. Pola milijuna je na burzi rada, a ostali su umirovljenici i školarci. Uzmimo u obzir i to da je od broja zaposlenih njih 300.000 u blokadi. Nije zanemarivo ni to što od preostalih milijun kojima stanje tekućeg računa još nije u nedozvoljenom minusu, vrlo moguće dobar dio uopće ne privređuje. Velika je razlika između imati posao i raditi, znam ogroman broj njih koji su negdje zaposleni, primaju plaću, no ne rade ama baš ništa. S tom računicom novim vlasnicima Hrvatske bi na grbaču sjeo takav čemer da, ponavljam, ne znam nijednu zemlju koja bi imala aspiraciju navući se takvog svraba. Političarima hvala, HDZ je zemlju zadužio za 135 milijardi, a SDP za 85 milijardi eura čime su Hrvatskoj uz dugogodišnju sustavnu pljačku imovine osigurali dugogodišnju stabilnost granica. Nema straha, nitko nas ne želi.
No zašto vojna parada ipak ima smisla? Zato što ipak postoji netko tko bi nam se sutra mogao pojaviti na granici sa željom da nas otme od matice zemlje. Riječ je o kompaniji Indian Railways, najvećoj željezničkoj kompaniji i jednom od najvećih poslodavaca na svijetu. U toj tvrtki radi 1,5 milijun ljudi, a potreba za novim radnicima svakodnevna je. Indian Railways se neprekidno širi, ne uspijevajući pridobiti novu radnu snagu. Ukoliko se ovaj problem ne riješi ova će se kompanija suočiti s urušavanjem sustava što je za cijelu indijsku privredu ravno katastrofi. Jedno od rješenja svog problema Indian Railways može potražiti u Hrvatskoj i to zauzimanjem teritorija čiji je broj stanovništva četiri puta manji od broja populacije u njihovom glavnom gradu New Delhiju. Pola milijuna nezaposlenih Hrvata već idućeg dana bi se moglo naći na platnoj listi Indian Railwaysa, a ne bi prošlo dugo pa bi znatan dio od onih milijun likvidnih Hrvata shvatilo da se s indijskim standardom, ma kako nizak bio, živi bolje nego u Hrvatskoj. Zamišljam kako milijun Hrvata osniva tvrtku za komunalne usluge i preuzima nadzor nad održavanjem željezničkih postaja u nekom od indijskih prometnih čvorišta.
Stoga promislite dva puta, da li je bolje gledati Hrvate u vojnim odorama ili u odorama željezničara Indian Railwaysa. Bog i Hrvati. Namaste. I ne samo nama. Svima ste, nepotrebni.
Tijekom Drugog svjetskog rata Saveznici su zabačena otočja jugozapadnog Pacifika koristili kao baze iz kojih su avionima u ratna područja slali pošiljke namirnica i lijekova. Cijeli se taj transport odvijao pred očima zapanjenih lokalnih domorodaca koji su se tada po prvi put sreli s bijelcima i njihovom nepoznatom tehnologijom. Pred lokalnim su stanovništvom slijetali i uzlijetali avioni s namirnicama od čega bi dio paketa zapao i pripadnike plemena. S vremenom bijelci su se povukli ostavivši zbunjeno lokalno stanovništvo.
zoran žmirić 