Fotografije Vasca Szinetara – obični selfie ili umjetnički projekt sa strogim pravilima?

Iako se ovo čini kao nova razina (auto)portreta s poznatim osobama, venecuelanski fotograf Vasco Szinetar od jednog slučajnog susreta je stvorio životni projekt. Svojom serijom fotografija u privatnosti kupaonica, Szinetar fotografira umjetnike tako da se u odrazu ogledala uz njegov model vidi i on sam.

Jorge Luis BorgesSve je počelo 1982. u Caracasu kad je Szinetar u nekom javnom prostoru sasvim slučajno ispred ogledala susreo Borgesa. Dohvatio je kameru, zatražio od velikog pisca dozvolu za fotografiranje, te nakon toga okinuo fotku. U tom trenutku Szinetar je shvatio kako je upravo zakoračio u projekt kojim će se baviti cijeli život, a potvrda toga je činjenica da u tome ustraje već 40 godina. (Auto)portret s Borgesom otvorio mu je vrata za fotografiranje ostalih umjetnika pa su se ispred njegove kamere našli Roberto Bolaño, Gabriel Garcia Marquez, Salman Rushdie, Tomás Eloy Martínez, Emil Cioran, Beatriz González, Mayra Santos Febres…

Gabriel Garcia MarquezNeki kritičari Szinetarovog rada kažu kako je riječ o običnim selfiejima, na što fotograf odgovara kako je suvremeni selfie prolazna društvena pojava koja nije povezana s kontinuitetom, dok se njegov rad ponavlja u beskonačnost sa strogo postavljenim pravilima. “Autoportret je dio povijesti umjetnosti”, kaže Vasco Szinetar i dodaje: “Selfie također može biti autorski promišljen, no on ovisi o umjetničkoj namjeri osobe koja to radi. Sve ostalo je društvena pojava za koju ne znamo kako će završiti.”

Roberto BolanoCijela ideja Vasca Szinetara počiva i na mitu o Narcisu gdje se, gledajući se u zrcalu, suočavamo s nemogućnošću otkrivanja našeg identiteta. Nakon više od tisuću takvih portreta Szinetar zaključuje kako identitet ne postoji, zato što se mijenjamo 24 sata dnevno. “Identitet je fikcija”, kaže ovaj fotograf iz Venecuele. “To je želja da budemo Bog, no Bog je jedinstven i nema sliku, stoga smo u startu izgubili.”

Salman Rushdie

Oglasi

Zbogom Vesna

993396_10201848567245918_1488799663_n
Indijska država Andra Pradesh, selo Puttaparthi. Prasanthi Nilayam pred Božić 2011. Predvečerje je, sjedim na klupici, pijem kokos na slamčicu, slušam jato gavranova kako se pred spavanje razgraktao u palmama, mjerkam rijeku ljudi koja se odnekud uputila nekud, kad odjednom, iz gomile se izdvoji Vesna i sjedne točno do mene.

– Rekla mi je ptičica da pišeš, kaže, a meni se želudac stisne, pa pomislim…. “Ovo se ne događa”.

– Pišem, izdam se, a ona se smije kao djevojčica, primiče se bliže, pa kaže:

– Pričaj mi o pisanju i ništa ne propuštaj.

“Ja da govorim o svom pisanju? Njoj? Književnom monolitu? Ženi koja u Beogradu uđe u vlak s praznom bilježnicom, a u Zagrebu dok vlak pristaje na stanici pokušava naći komadić praznog prostora na koricama ne bi li zapisala još koji stih. Toj Vesni da pričam? Autorici najopsežnije zbirke pjesama u svjetskoj književnosti, sastavljene od 11664 pjesama? Spisateljici koju su 2008. predložili za Nobelovu nagradu? Književnici čije mi je Brdo iznad oblaka Carmela naglas čitala pred spavanje?” Ona me gleda kao dijete koje iščekuje obećani slatkiš, nutka me osmjehom i ja konačno popuštam.

– Bit će roman, zvat će se Snoputnik, imam priču, treba sad to uobličiti….

Snoputnik Vesna

Snoputnik, zažmiri ona i uzdahne… – Putnik kroz snove i njegov suputnik.

– Pa točno to, kažem i ne vjerujem ušima kako je moguće da mi netko na glas čita misli.

– Pričaj, kaže Vesna, a ja govorim i govorim i govorim, a ona sluša.

Pa se smijemo, pa se gledamo i šutimo i u trenu shvatim, jednako kako je tu sa mnom na klupi, Vesna je još negdje Nije odlutala. Prisutna je duhom. Samo jednim dijelom bića osluškuje negdje nešto i smješka se. Svaki put kad smo se kasnije sretali, pamtim je po djetinjem osmjehu i tom, meni nedokučivom stanju u kojem je istovremeno bila povezana sa svojim nadahnućem. Tu je. Samo što nije samo tu.

Zadnji put smo se sreli u Rijeci 2013., organizirao sam predstavljanje njezine posljednje knjige Portret majke Indije. Razgovarali smo o Puttaparthiju, Indiji, sličnosti hrvatskog jezika i sanskrta, o avatarima, Sathya Saiju, Tagoreu, Tinu, ljudskim vrijednostima, odnosu srca i razuma, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu i Krmpotama…. nemam pojma o čemu sve nismo. I sad je vidim kako šeće gradom držeći Carmelu pod ruku, i opet je tu, a nije. Negdje je visoko, gleda me i smije se pogledom koji kaže da je uvijek i sve baš onako kako treba biti.

Zbogom Vesna, pozdravljam te riječima Stanislave Aras koja o tebi kaže: “Cijeloga se života spremala za ljubavni sastanak s najvoljenijim, tko sam ja da plačem za njom, zar bismo trebali biti tužni kad plamen preuzme drvo koje cijeloga života toči smolu od čežnje za susretom…”

Carmela i Vesna

Kad svi postanu Mi
neće biti ničega što nije Jedan nasmijan lik
u šest milijardi ogledala.

Vesna Krmpotić iz zbirke 108X108