Yorke bez filtera

Sjedneš u auto i odvezeš se u Ljubljanu.

Uđeš na koncert Radioheada i pronađeš tipa u kričavo zelenoj vjetrovki.

Daš mu novac, preuzmeš paket.

Žurno odeš s koncerta, sjedneš u auto i odvezeš se kući.

Tijekom vožnje slušaš Radiohead.

Sutradan kreneš s tretmanom.

Ohrabruješ je kako stvari očigledno idu na bolje.

Godinu dana kasnije, kad na radiju zasvira Radiohead, promijeniš stanicu.

Oglasi

“Snoputnik” izašao iz tiska

Došao je i taj dan. Snoputnik je izašao iz tiska. Prijatelji iz Hrvatskog društva pisaca poslali su fotku na kojoj je lijep i debeo, a uskoro očekujem i informacije kada roman kreće u prodajnu mrežu.
Iako se već mjesecima na Facebook stranici budući čitatelji druže kroz citate i crtice iz pojedinih poglavlja romana, ovaj dan je naravno poseban.
Pratite stranicu i dalje, na Facebooku će se objavljivati svi detalji vezani uz Snoputnika; prodajna mjesta, način kupovine, datumi promocija, cijene, popusti…
Kad Snoputnik dospije u vaše ruke očekujem da se svojim komentarima i sami uključite u kreiranje sadržaja ove stranice.
Ako želite promociju u vašem mjestu, informirajte svoju tetu knjižničarku kako je Snoputnik konačno zakoračio u svijet. 🙂

Oni su prvi pročitali rukopis i svojim mišljenjima i sugestijama oblikovali neke njegove dijelove; Vesna Krmpotić, Alena Juriša, Alen Kapidžić, Zoran Krušvar, Tanja Kukić, Carmela Žmirić, Igor Beleš, Davor Suhan, Kristina Posilović, Milan Zagorac, Andrej Cvitaš, Natalija Grgorinić, Ognjen Rađen. Hvala vam.

Zoran Žmirić

sno

Oblivion

Parking na obali. 11;30 . Vozači bezuspješno pokušavaju pronaći parkirno mjesto. Kruže obalom kao labirintom. Sa svakim novim krugom face su im kiselije. Imam pauzu za marendu. Sjedim u svom autu kojeg sam tu jutros parkirao i jedem pecivo sa sirom. Kad pojedem, vratit ću se na posao, auto će tu ostati do 16. Sjedim i gledam bezuspješne pokušaje ljudi da ostave vozilo i krenu gdje su već naumili. Neki su ljuti. Očevidno kasne, a vrijeme je novac. Uoče me kako sjedim, zaustave se i kimaju mi glavom. Kimam i ja. Produžuju stišćući zube. Kišica pada, nervoza raste. Od nekud se pojavljuje dobro poznati riječki beskućnik. Glavinja parkingom, traži nekoga tko će prići svom vozilu i osloboditi parkirno mjesto. Nekoliko minuta kasnije, uočava ženu koja ide s place. Ona sporo odlaže vrećice, sjeda, veže pojas. Spušta ogledalo, uljepšava se. Lijepo je kad žena u svakom trenu misli na svoj izgled. Beskućnik ne misli na ništa osim na trenutak kad će ova izaći s parkinga. Njoj se ne žuri. Ima i pravo. Sigurno se žurila dok je parkirala, sad će si priuštiti mir u oazi limene kocke u centru grada. Auto pali iz prve. Motor je tih. Konačno kreće. Beskućniku se oči krijese. Sumanuto maše jednom od onih što već desetak minuta kruže obalom. Tip u Citroenu na čelu pokretne kolone uočava poziv. Zaustavlja se, lagano cukne u rikverc i mota prema mjestu koje se upravo oslobađa. Beskućnik vitla rukom, skida kapu i pokazuje prazno mjesto iako je jasno da su ga sad već svi uočili. Citroen se parkira. Beskućnik daje dodatne, nepotrebne upute. “Možete još nazad, ima mjesta, slobodno!” Tip iz Citroena parkira rutinerski. Čak ni ne gleda iza sebe, koristi samo retrovizore. Iskusan je. Zna se snaći u ovakvim situacijama, kako s uskim parkirnim mjestom tako i s neželjenim pomagačima s parkirališta. Beskućnik prilazi Citroenu, no drži se podalje od zamišljenog kruga privatnosti. Tobože gleda dalje po parkingu hoće li se osloboditi još pokoje mjesto, a istovremeno provjerava u kojem će pravcu vlasnik Citroena. Ovaj se pak sporo izvlači iz auta. Vjerojatno ima lumbago. Možda se zato i ne okreće kad parkira? Otvaram vrata i istresam mrvice. Beskućnik me gleda znatiželjno. Ne čekam pitanje, mahnem mu da ostajem. On se odmah posvećuje parkiranom Citroenu. “Gužva je danas” – kaže i smješka se. Nervozan je. Ma koliko često ovo radili neki ljudi nikad ne steknu rutinu. Vozač Citroena to prepoznaje. Odluka o pobjedniku konačno je donesena. Zaključava daljinskim neosvrnuvši se za autom. Pruža korak duž obale neosvrnuvši se za beskućnikom. Vrijeme je novac. Treba požuriti. Sreća ga je pomazila pa je našao parking samo deset minuta od prolaska kroz rampu. No odjednom tip zastaje. Beskućnik se ukipio. Smješka se. Predivan osmjeh ma koliko krezub i musav bio. Vozač Citroena se vraća, otvara bunker, uzima omanju torbu i sad sporim korakom odlazi dalje. Taktičar. Ako požuri pomislit će netko da bježi od beskućnika. Ovako on vlada situacijom. Beskućnik dugo gleda za njim. Ne vidim mu lice. Ne znam što misli. Kiša je sve jača. Pokraj mene s parkinga izlazi još jedan auto. Iskusno uho beskućnika to prepoznaje. Probuđen novom prilikom izlazi iz sna pa iznova maše, više ne vidim kome. Nemam kišobran, a kiša ne odustaje. Imam još 15 minuta slobodno. Palim radio. Vijesti pričaju o obljetnici rušenja WTC-a. Nisam se ni sjetio da je to danas. Tuđa se patnja lako zaboravlja, nismo zbog toga loši ljudi. Vadim mobitel, otvaram notes. Pišem. Sutra ću uzeti sendvič u trgovini Brodokomerca. Sir u Tommyju mi je nekako čudan.