šutjeli smo dok je munib pričao

kad bi ljudi vidjeli

kako munib muminović

glavinja po srebrenici

i razgovara sam sa sobom

upitali bi ga:

brko, je l’ se ti to moliš

ili razgovaraš s nekim?

ili te nešto boli?

na to bi se munib zaustavio

pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi

koje je više puta progutao negoli izgovorio

brizuo bi u plač i prokašljao:

bole me  nedžad, mensur, mustafa i redžep.

i tu bi svaki razgovor završio

jer ljudi nisu znali što bi više rekli

 

jednom su ga

na godišnjicu srebreničkog genocida

za tv upitali

od kud on jedini muškarac

među srebreničkim majkama

rekao je:

zar oca ne boli isto kao i majku?

svi su odšutjeli munibovo pitanje

jer među svima koji su ga čuli

nije bilo čovjeka

koji je odjednom sahranio četiri sina

 

možda bi munibu bilo lakše

da ih je i on mogao sahraniti

no kosti njegove djece

ostale su rasute po bosanskim gudurama

a njemu je ostalo samo

da gaca po ulicama

kao pokisao golub

i da se moli

ili da razgovara sa sobom

ili s mrtvim sinovima

praveći se da ga ništa ne boli

 

na koncu je munib muminović izdržao

sve što čovjek može izdržati

izrazgovarao je sa sobom

sve što je mislio

da si je imao reći

potom je otišao u kladanj

u džamiju

i tamo se objesio

 

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući

znaš da je tu nešto jako pogrešno

kao što je pogrešno to

što čovjek u jednom danu

mora ostati bez četvero djece

kao što je pogrešno to

što nitko u srebrenici ne zna

s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama

pogrešno

kao što je pogrešno to

što nitko u srebrenici ne zna

o čemu rahmetli munib danas razgovara

s rahmetli mu sinovima

pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život

odustajući od boga koji kaže

da nema pogrešnije stvari

od oduzimanja vlastitog života

 

nad time čovjek može samo zašutjeti

 

 

 

Zašto neću odbiti novac Ministarstva kulture

Kad sam nakon objave Ministarstva kulture vidio da sam dobio potporu za pisanje, prvo što sam pomislio bilo je: „Zašto baš ja?“. Lakše bi mi bilo da su me odbili. Potporu sam zatražio još prošle godine dok nisam imao pojma da sa mnom svijet dijeli osoba koja se zove Zlatko Hasanbegović. U međuvremenu je formirana nova vlada, a spomenuti je došao na čelo resora u kojemu djelujem. Čim se pojavio i otvorio usta potpisao sam peticiju za njegovu smjenu, a kod organizacije čitanja Ecova “Eseja o vječnom fašizmu” pri inicijativi Kulturnjaci 2016, koordinirao sam pet gradova u Istri i sudjelovao u čitanju u Rijeci. Zbog svega toga sam prekrižio potporu, no sad kad se odjednom pojavila, počela me žuljati. Zamišljao sam kao će na dnu ugovora stajati dva imena; Zoran Žmirić i Zlatko Hasanbegović i to mi se nije svidjelo.

Hasanbegoviću želim svu sreću na svijetu, zdravlje i ugodan život, ali ništa manje mu ne želim da se makne s mjesta ministra. Manje je važno što s njim ne dijelim niti jedan stav koji je do sada izrekao u javnosti, jer nisam baš nešto dijelio stavove ni s bivšim ministrima kulture. No ono što kod Hasanbegovića vidim kao sporno jest činjenica da čovjek ne razumije kulturu. U kulturi nikad ništa nije proizveo, ljude koji stvaraju kulturu naziva uhljebima i od preuzimanja Ministarstva do danas nije predstavio nikakvu kulturnu politiku. Zato sam na vijest o dobivenoj potpori reagirao korakom unatrag. Kome treba novac od takvog čovjeka?

No ipak, prokleta oskudica mi nije dala mira. Pomislio sam: „Nije to malo novaca. Moje četiri plaće. Za to se četiri mjeseca svakog jutra ustajem u 7, dolazim kući u 17 i u međuvremenu sam spreman odraditi prekovremeno koje neće biti plaćeno. No odmah zatim kroz glavu mi je prošlo: „Iduća ćeš se četiri mjeseca i ovako i onako ustajati u 7, dolaziti kući u 17 i biti spreman na neplaćene prekovremene. Također ćeš u dogledno vrijeme završiti rukopis, podržalo ga Ministarstvo ili ne. Na koncu, do prije tri godine nisi ni znao da postoji potpora za pisanje, pa si posljednjih petnaest godina pisao, objavljivao i iznova pisao… i opet ćeš pisati.“

Vratio sam se prvoj misli. Odbiti ću potporu koju potpisuje ministar kojeg ne cijenim ni kao političara ni kao čovjeka. „Neka taj novac da nekom drugome“ rekao sam sebi u bradu. Kad sam se konačno pomirio s tom idejom, pojavila se nova misao:“Tko je taj drugi kome će Hasanbegović dati novac?“

Sjeo sam na rivu i razmišljao. Novac koji je namijenjen meni dobiti će netko tko će savijati lovorike trenutnoj vlasti. Pa na što će sličiti književna scena za dvadeset godina ako se budu podupirali samo oni rukopisi koji su na istoj frekvenciji s razmišljanjem vladajućih? Kao da već po istom ključu nije načinjena ogromna šteta financiranjem izdavaštva – tek mali broj izdavača tvrdoglavo objavljuje knjige koje Ministarstvo ne podupire.

Zatim sam pomislio: „Pa čekaj malo, nije to Hasanbegovićev novac. To je novac svih nas koji radimo i podupiremo sve što se u ovoj rasutoj državi mora podupirati; od cestarina, mirovinskih fondova, do slivnih voda i pozlaćenih kvaka na crkvenim vratima.“ U tom je iznosu svaka lipa koju sam radeći uplatio, umjesto da sam ’93. otišao u vojnu mirovinu. Šutim, radim, nikoga ne vučem za rukave, gdje mogu pomognem, gdje ne mogu maknem se kako ne bih smetao… Na koncu, ja kao autor ne egzistiram zbog Ministarstva kulture, baš naprotiv, Ministarstvo kulture postoji zahvaljujući tome što postoji produkcija kulturnog sadržaja.

Što se samog ministra Hasanbegovića tiče, dok god ne ode, sam ili zahvaljujući izborima, bit ću angažiran na svim poljima gdje god se bude podupirao njegov odlazak. A novac od potpore ću iskoristiti da napišem nešto poticajno… kad je već netko u prosudbenom vijeću odlučio da sam ja taj koji treba dobiti novac.

U biti, nisam ja dobio ništa. Potpora Ministarstva kulture nije nagrada, nije ni donacija, nije ni sponzorstvo ni dar. Javio sam se na javni natječaj gdje sam od gomile prijavljenih na osnovu priloženog koncepta i plana izabran isproducirati kulturni sadržaj. Ova potpora uvjetuje rad i kreativnost, nešto o čemu ministar Hasanbegović može samo maštati.