Piše: Davor Šišović
Egzotiku ne čine daleki otoci nakićeni palmama, s bjelopješčanim plažama i morem drukčije plavim nego što je naše. Ne čine ju ni ljudi drukčije boje kože, koji govore jezicima jedva zabilježenim u lingvističkim atlasima, nose čudnu odjeću i jedu nezamisliva jela. Ne čine ju ni tropske vrućine ili polarne hladnoće. Egzotika je u oku promatrača, ali ponajviše u njegovoj glavi: u vjerovanju da tamo, u dalekim krajevima i među dalekim ljudima, može pronaći duhovne vrijednosti koje se u zavičaju čine nedostupnima. Putnici-istraživači u egzotične krajeve putuju više da bi spoznali ponešto o sebi nego zato jer ih doista zanima kako se živi negdje nezamislivo drugdje. Iz tih putovanja putnici prenose ne-putnicima spoznaje koje ih obogaćuju načinom razmišljanja i poimanja životnih vrijednosti mudrih i dobrih ali u svakodnevici nedostupnih ljudi, ali ih istovremeno zbunjuju ukazivanjem kako nije baš nužno putovati da bi se te vrijednosti i mudrosti spoznale, dovoljno je razmišljati malko “izvan kutije”. Takva putovanja, i izvještaji sa njih, naprosto šire obzore humanizma.
Ali ova knjiga nije putopis, već roman. Nadahnuta je, to je očito i po posvetama na početku, i po anagramiranim imenima i drugim pojmovima rasutim diljem teksta, legendarnom stripovskom junaku Cortu Malteseu. Ipak, samo nadahnuta, jer Corto kakvog poznajemo iz objavljenih stripova, prilično je drukčiji od junaka ove knjige. Putnik koji u ovome romanu navraća i najzabačenije zakutke zemaljske kugle nije radoznali romantični avanturist, kao Corto. Mogao bi to biti Corto, ali kad bi bio bar tridesetak godina stariji od onog u stripovima.
Junak ovog romana neka je vrsta pripravnika za mudraca. On obilazi egzotične krajeve uvijek iz jednog te istog, sličnog motiva: zato jer je čuo da na toj nekoj teško dosegljivoj lokaciji postoji neki čovjek, ili neki ljudi, ili neko pleme ili narod, koji znaju ili čuvaju neku od tajni koje su tisućljećima bivale najvećim opsesijama i duhovnim izazovima za istraživače koji ih na tome mjestu nikad nisu tražili. Obično su te tajne bivale vezane za dugovječnost, oslobađanje trauma, održavanje duhovne čistoće i mira, proširenje čulnih sposobnosti, spoznavanje nespoznatljivog, a vrlo često su te duhovne tajne povezane s nekim naizgled materijalnim dobrima, od drevnih relikvija do neprocjenjivih blaga što ih priroda sama stvara i ljubomorno čuva od ljudi.
Međutim, nije sve tako jednostavno i tako glatko. Ovaj putnik, junak ovoga romana, ipak je izdanak zapadnjačke kulture i suvremene civilizacije. Kolikogod on želi i spreman je otvorenog srca i uma razumjeti i primiti duhovne darove koje su mu njegovi domaćini uglavnom spremni dati, bilo kao dar bilo kao protuuslugu, njegova su mjerila zapadnjačka i u svom prilagođavanju duhovnome svijetu svojih domaćina on otkriva da više dobiva razumijevanjem i usvajanjem njihova svjetonazora, nego prihvaćanjem artefakta ili informacije o tajni koju je došao tražiti. Ako usput, često i nenamjerno, učini i koje dobro djelo, tim bolje. Na svojim putovanjima on susreće ljude, svoje slučajne učitelje, koji su u svom zavičaju već stekli ugled mudraca ili čak sveca, i što su ti sveti ljudi ugledniji i stariji, njegovi susreti s njima duhovitiji su, razgovori jednostavniji i prostodušniji, a ishodi dublji i produhovljeniji. Otkrivanje savršenstva u jednostavnosti i u prihvaćanju punine svoga neposrednog životnog okruženja proces je koji se prema kraju romana sve više ispunjava, dok na kraju ne doživi katarzu čak i mogućom samonegacijom, ali kako je to točno ispalo, pročitajte sami.
Svakako je zanimljivo što u svojim otkrivanjima glavni junak ne spoznaje samo individualni put ka samopoboljšanju, već i onaj, nazovimo ga tako, društveni. Taj je međutim prikazan reverzibilno: više o duhovnim i životnim vrijednostima neke izolirane zajednice otkrivamo saznajući što je ona tijekom bliže povijesti izgubila. Primjerice, glavni junak otkriva da mnoga zabačena plemena i narodi nisu ni znali za pojmove kao što su rat ili laž – dok nisu upoznale bijelog čovjeka, dakle kulturni krug kome pripada i sam glavni junak ovoga romana, i koji im je direktno naškodio. Imajući to na umu, možda možemo zaključiti da su sva ta putovanja glavnoga junaka, i sve to što on, otkrivajući cilj pojedine svoje “ekspedicije” ne čini iako je to prvotno bio naumio, možda i neka vrsta – iskupljenja.
zoran žmirić 