U izdanju nakladničke kuće Hena com iz Zagreba, iz tiska je izašao moj novi roman „Pacijent iz sobe 19“. Uvodno poglavlje romana prethodno je već predstavljeno ukrajinskoj publici na web portalu TekstOver, a u prijevodu Volodymyra Krynytskog, dok je poglavlje na engleskom u prijevodu Snježane Dananić objavljeno na portalu ZiN Daily.
O romanu:
Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.
Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.
Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.
Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.
Istina je najbolnija kad je izgovara dijete. U ovoj knjizi pripovjedni glas pripada jednome takvome koje prekapa svoju nutrinu iznoseći na vidjelo ne samo svoju traumu već i dijagnozu jedne obitelji ili ako želite cijelog društva. Smještena u nekakvu ruralnu sredinu sedamdesetih godina radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna.
Iako temom naoko podsjeća na “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, “Sjećanje šume” DamiraKarakaša ili na “4 brave” Željke Horvat Čeč, ne nasjedajte na prvi dojam. Ova je knjiga potpuno drugačija, svoja, vrlo osobna i autentična. Julijana Adamović naizgled tematizira ranjivost odrastanja, no u “Divljim guskama” se krije puno više, prije svega želja za prihvaćanjem u sprezi sa sebičnošću, neosjetljivošću, nemogućnošću komunikacije, a sve premreženo slikama svijeta kakvim ih vidi i (ne)prihvaća dječja glava.
Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi. No s vremenom raste i uči, prilagođava se (da li, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija. Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline, bolnija je od svega. S pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je tu, sad to razumijemo, bio daleko prije nas.
Okrećući stranice prema kraju, sve se češće hvatamo za nevidljivu ruku koja nama i glavnom liku daje (ili od nas traži?) toliko potrebnu potporu koja će do konca stići, pa makar i u obliku sna, pravo na kojeg nam nitko ne može osporiti. Tu je naša zona ugode, svi je imamo, no malo nas je to, tako otvoreno poput Julijane Adamović u “Divljim guskama”, spremno priznati i tako vješto i dojmljivo prikazati.
“Divlje guske” su sjajan roman, stilski divno napisan, zavodljivog jezika koji nas kao gusku, čas čerupa surovošću, a čas mazi humorom, a čas nas opet pušta da letimo i uživamo u, na trenutke stvorenoj slobodi. Jedan od rijetkih romana u našoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna.
Nedavno je na ovom blogu ispod članka o e-čitačima, posjetiteljica Sanja pitala:
“Imam pitanjce, ako može savjet vezano uz kupovinu kindle-a ili tableta. Htjela bih mogućnost pisanja (znači ili skidanje appa Office/Word, ili implementiranog već) u Kindle-u da mogu pisati i čitati ali da je ekran isključivo E-ink , zbog problema s očima. Imate li koji savjet, možda bi bilo bolje za to kupiti tablet, ali ekran nije E-ink . Znači, kindle ili tablet + bluetooth tipkovnica, ili bolje nešto kao lenovo yoga book? Hvala puno.”
Podsjetilo me to na prijateljicu-spisateljicu koja ima specifičnu dijagnozu, a zbog koje ne može gledati u LCD monitor dulje od nekoliko minuta. U početku je tekstove zapisivala olovkom, potom se snalazila tipkajući na staroj pisaćoj mašini, da bi na koncu pribjegla njezinoj modernijoj verziji. Nakon svake od ovih stvaralačkih faza, netko bi od volontera ukućana zgotovljeni tekst pretipkavao u Word. U međuvremenu su se usavršili OCR programi koji skenirani tekst pretvaraju u digitalni tekst format, no računajte s tim da većina pisaca svoju strast prema pisanju upražnjava noću, pa ma koliko tipkanje na mehaničkoj pisaćoj mašini bilo romantično, proces je dug i ništa manje…. bučan.
Iako se čini da je priča o E-ink tehnologiji važna samo ljudima s izraženim problemima s vidom, tu se krije nešto više. Stručnjaci su objasnili zašto se oko koje je dugotrajno izloženo monitoru s vremenom oštećuje. Fokusiranje oka na ekran teže je od fokusiranja na prikaz na papiru, zato što je slika na ekranu stvorena od sitnih točaka (piksela) koje imaju jasan centar i nejasne rubove, a zbog čega je oko izloženo stalnom naprezanju. Pridodajmo tome titranje kao i refleksiju ekrana i u konačnici s vremenom imamo zamor očnih mišića, teškoću u fokusiranju, promjenu u percepciji boja, osjetljivost na svjetlost, suhe ili suzne oči, svrab, peckanje… Godinama sam sebi lagao kako nemam problema s vidom, no ako napravim brzu računicu u kojoj sam posljednjih 20 godina minimalno 3 sata dnevno gledao u ekran, a imajući na umu da se za razliku od tehnologije morfologija oka nije mijenjala tisućama godina, jasniji je rezultat u kojemu danas bez naočala ne mogu provjeriti e-mail. Zbog svega ovoga, ova me tema poprilično zainteresirala.
O E-ink tehnologiji sam pisao u članku o e-čitačima (točnije o Kindleu), pa ću prije nego se vratim na pitanje koje osim Sanje i moje poznanice (doznao sam to na Googleu) muči poveći broj ljudi, samo kratko ponoviti kako je riječ o tehnologiji dizajniranoj da oponaša izgled tinte i papira.
Konačno na ono bitno: Koje je rješenje za dugotrajno tipkanje, ako iz bilo kojeg razloga ne možete koristiti klasičan ekran?
Surfajući webom pronašao sam pet mogućih rješenja za ovaj problem:
Klasika i malo naprednija klasika; kucanje na mehaničkoj ili električnoj pisaćoj mašini. Tekst nakucan na papiru potrebno je skenirati, te učitati nekim od programa za prepoznavanje teksta (OCR – optical character recognition). Tako prebačen tekst u digitalni tekst format, naknadno se može obrađivati u nekom tekstu procesoru, primjerice u Wordu. Postoji mnogo načina za to napraviti, potražite u Googleu termin “How To Convert Image To Text”.
2) Prijenosni tekst procesor
Prijenosni tekst procesori izgledaju kao san svakog hipstera 🙂 no riječ je o uređajima koji se lako spajaju i sinkroniziraju s računalom. Može ih se nabaviti na eBayu za cca 20-30 USD, a najpouzdaniji i najpopularniji su AlphaSmart Neo2 i Quickpad Pro.
Svakako je vrijedan spomena i prijenosni uređaj Pomera DM100 čija je cijena na Amazonu cca 450 USD. Tekst pohranjuje na internu memoriju koja je proširiva SD karticom, a koristi i Bluetooth pa se lako spaja s ostalim uređajima. Ono što u specifikacijama ne piše, a važno je – Pomera u svaku datoteku može pohraniti do 10.000 riječi nakon čega kreira novu datoteku. Uzmimo da rukopis od 200 stranica čini približno 50.000 riječi, to znači da će Pomera roman osrednje duljine podijeliti u četiri datoteke. To i nije neka velika prepreka pisanju, no takvo ograničenje u najmanju je ruku čudno.
Modernija alternativa svega navedenog je Freewrite EE-ink Typewriter tvrtke Astrohaus; Wi-Fi pisaća mašina s E-ink ekranom te podrškom za cloud servise (Dropbox, Google Drive i Evernote). Nova verzija Freewritea ima i našu tipkovnicu što ispravljanje teksta svodi na tipfelere. Format zapisa je “plain text format” što znači da je tekst moguće naknadno uređivati u Wordu. Najveća mana je cijena. Cca 400 eura za Wi-Fi pisaću mašinu čini mi se puno, no za one koji žele ulagati u alate koji će im trajati godinama, a zbog tegoba su im nužni, vjerujem da je cijena sporedna stavka.
3) E-ink tablet ili E-ink eksterni monitor + laptop
Za ovu kombinaciju dovoljan je vremešni laptop koji je nabavljiv za nekoliko stotina kuna, snažan taman toliko da digne neki OS i tekst procesor (npr. stare Windowse + Word) gdje se na laptop spaja E-ink ekran ili E-ink tablet koji se koriste kao vanjski ekran. Najpopularniji E-ink tableti trenutno su Surface Pro, Sony Digital Paper i The reMarkable Paper Tablet. Jedino o čemu treba voditi računa jest da kompjutor ima priključak koji koristi tablet ili monitor.
4) E-ink Tablet + vanjska tipkovnica
Ovo je po rezultatima Google tražilice najpopularnija kombinacija za pisanje. Jedino je važno da prije kupovine provjerite jesu li tablet i tipkovnica Bluetooth kompatibilni. Na primjer, kod recenzije Onyx Boox Kepler Pro tableta, našao sam kako je naznačeno da taj uređaj koristi Bluetooth 4.0, no navodno je riječ o verziji Androida (4.0.x) koji ne podržava Bluetooth 4.0.
5) E-ink laptop
Za ovo se treba još malo strpjeti. Onyx je predstavio prototip laptopa s E-ink ekranom koji čak i u ovoj varijanti izgleda odlično. Ako bih se kladio koja će kompanija uložiti novac u ovaj projekt, rekao bih Microsoft ili Amazon. Potvrde li se predviđanja, bit će dostupan do konca ove godine. Uz to, iako sramežljivo, na tržištu su već neko vrijeme prisutni mobiteli koji koriste E-ink. Rusi su se javili s Android smartphoneom s dvostrukim ekranom od kojih jedan koristi E-ink tehnologiju. Zove se YotaPhone i već je na inačici 2, a tu su i kineski HiSense također s inačicom 2 te Oukitel U6. Svi su ovi smartphone uređaji odlično prihvaćeni u Rusiji, Aziji i Sjevernoj Americi, što dokazuje kako na tržištu postoji potreba za svakodnevnim korištenjem E-ink tehnologije. Zato s pravom možemo biti optimistični i u dogledno vrijeme očekivati široku dostupnost modernih alata za pisanje.
Sredinom 90-tih ljudi su se od ekrana štitili staklenim panelima sa zaštitnim premazom koji bi se pričvrstili ispred monitora. S vremenom je tehnologija izrade monitora napredovala, no i dalje je to daleko od onoga što je prirodno našem organu vida. Možda uskoro netko izumi zaštitne naočale koje će nam olakšati rad na računalu, a do tad, ako imate iskustva s ovom temom, slobodno komentirajte članak i sugerirajte rješenja. Ogroman broj ljudi bit će vam zahvalan.
Nedavno je na ovom blogu ispod članka o e-čitačima, posjetiteljica Sanja pitala:
zoran žmirić 