Ovo su tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo. Prva je neboder u kojem sam živio od polaska u osnovnu školu pa sve do mature, desetljećima nazivan Neboder smrti zbog čestog urušavanja fasade i dijelova balkona. Danas je obnovljen i izgleda bolje nego kad je bio izgrađen. Druga je zgrada koju su nekoć zvali „dom za problematičnu djecu“, što je bio vrlo nekorektan naziv s obzirom na to da sam se s tom djecom družio i znam da su jedino problematično u njihovom životu bili njihovi roditelji. Zbog toga su djeca sklanjana u Rijeku gdje su živjeli i išli u školu. Danas je to učenički dom. Treća je crkva sv. Josipa koja je uvijek bila otključana i u koju smo ulazili kad god bi nam palo na pamet. Pokraj crkve je ulaz u vrt kroz koji se dolazi u zadnji dio crkve gdje je veliki prostor u kojem su se nalazili stolovi za stolni nogomet i stolni tenis. Ušli bi bez pitanja, a kad bi nas velečasni čuo samo bi provirio da provjeri je li sve OK. Mi bi rekli „Hvaljen Isus, došli smo na ping-pong“ a on bi odgovorio „Navijeke, tu su vam rekete i loptice“.
Ne mogu ne primijetiti sljedeće:
– Crkva, za razliku od učeničkog doma, ima novu fasadu.
– Crkva nekad otvorena, danas je pod ključem, ako želite ući morate pozvoniti na parlafon i objasniti tko ste i što želite.
– Između nebodera, doma i crkve danas se nalazi visoka čelična ograda čija su vrata zaključana duplim lokotima. Nekad su se djeca iz nebodera igrala s djecom iz doma, no danas je netko odlučio da ih treba odvojiti.
Također je zgodno za usporediti, kako danas postoje udruge koje povlače sredstva iz EU, a kako bi svojim projektima radile na modelima podrške suživota, uvažavanja, zajedništva i svega onoga što je nekada među nama bilo toliko prirodno, da o tome nismo niti razmišljali.
Žao mi je djece čije će djetinjstvo obilježiti zidovi, ograde, lokoti i ključevi.
zoran žmirić 