Tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo

 

Ovo su tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo. Prva je neboder u kojem sam živio od polaska u osnovnu školu pa sve do mature, desetljećima nazivan Neboder smrti zbog čestog urušavanja fasade i dijelova balkona. Danas je obnovljen i izgleda bolje nego kad je bio izgrađen. Druga je zgrada koju su nekoć zvali „dom za problematičnu djecu“, što je bio vrlo nekorektan naziv s obzirom na to da sam se s tom djecom družio i znam da su jedino problematično u njihovom životu bili njihovi roditelji. Zbog toga su djeca sklanjana u Rijeku gdje su živjeli i išli u školu. Danas je to učenički dom. Treća je crkva sv. Josipa koja je uvijek bila otključana i u koju smo ulazili kad god bi nam palo na pamet. Pokraj crkve je ulaz u vrt kroz koji se dolazi u zadnji dio crkve gdje je veliki prostor u kojem su se nalazili stolovi za stolni nogomet i stolni tenis. Ušli bi bez pitanja, a kad bi nas velečasni čuo samo bi provirio da provjeri je li sve OK. Mi bi rekli „Hvaljen Isus, došli smo na ping-pong“ a on bi odgovorio „Navijeke, tu su vam rekete i loptice“.

Ne mogu ne primijetiti sljedeće:

– Crkva, za razliku od učeničkog doma, ima novu fasadu.

– Crkva nekad otvorena, danas je pod ključem, ako želite ući morate pozvoniti na parlafon i objasniti tko ste i što želite.

– Između nebodera, doma i crkve danas se nalazi visoka čelična ograda čija su vrata zaključana duplim lokotima. Nekad su se djeca iz nebodera igrala s djecom iz doma, no danas je netko odlučio da ih treba odvojiti.

Također je zgodno za usporediti, kako danas postoje udruge koje povlače sredstva iz EU, a kako bi svojim projektima radile na modelima podrške suživota, uvažavanja, zajedništva i svega onoga što je nekada među nama bilo toliko prirodno, da o tome nismo niti razmišljali.

Žao mi je djece čije će djetinjstvo obilježiti zidovi, ograde, lokoti i ključevi.

Tesla u Golkondi

tesla i vivekanandaDavnih dana u Golkondi, u sjevernoj Indiji, posjetio sam hram boga Hanumana. Priđe mi šest svećenika, sklope dlanove i nazovu „Namaste“. Najstariji među njima upita od kud sam.  Kako im ime zemlje ne znači puno (Croatia? Georgia? Ex Russia?) pokušao sam im stvar približiti nekim poznatim imenima; Tito, Ivanišević, Kukoč, Šuker, Bruna Esih… Sve im je to nekako poznato, ali nedovoljno. Tad mi padne na pamet Tesla, pa spomenem i njega. Kad sam izgovorio Teslino ime, svi se još više uozbilje, sklope dlanove i uz naklon me s uvažavanjem pozdrave. Kao po naredbi, svi svećenici su mi istovremeno dali znak rukom da ih pratim. Zagazili smo u mrak kamenog hrama i prišli oltaru na kojemu su stajale slike majmunolikog boga Hanumana, velikog duhovnog učitelja Vivekanande i Nikole Tesle.

U ovom dijelu Indije ljudi Teslu doživljavaju kao Prometeja, tehno-avatara čija je misija na Zemlji bila donijeti ljudima svjetlo znanja. Iako ovim ljudima od mjesta rođenja nekog velikog učitelja veći značaj predstavlja pisana riječ koja je iza njega ostala, nisu propustili spomenuti da im je drago što dolazim iz istog mjesta gdje je rođen Nikola. Tog popodneva sam doznao zaista svašta. Tesla se u Čikagu družio s Vivekanandom – prvim hinduskim učiteljem koji je putovao na zapad i u cijelosti je odgovarao slici hinduskih mistika i jogina; bio je vegetarijanac, živio je u celibatu i o svijetu je razmišljao kao o energiji, a ne materiji. Također nikad se nije dodirivao s ljudima. Ispričali su mi sjajnu anegdotu o tome kako je odbio pruženu ruku pri upoznavanju u Bijeloj kući. Tesla je naime vjerovao da bi ga dodir s osobom „niže frekvencije“ energetski ispraznio, što… objasnio je svećenik, odgovara tumačenju vedante.

Gledam kameni oltar. Ispred Tesline fotografije na mjedenim držačima pobodeni mirisni štapići od sandalovime, do toga bakreni lončić pun svježe vode u kojoj se natapaju cvjetne latice, a pokraj svega ulaštena tacna s keksima – darovi za svece. „Tvoja zemlja je sveta zemlja“ dometne najstariji svećenik pa nastavi: „Od svih mjesta na svijetu Tesla se odlučio roditi u Hrvatskoj“. Prije nego sam stigao odgovoriti kako je Tesla rođen u Austro-Ugarskoj, priđe nam najmlađi svećenik i pruži debeli omot svile ispisan sanskrtom. Odmotam tkaninu i ugledam knjigu. „Moji pronalasci – autobiografija Nikole Tesle“. Mladić me odmjeri ispod oka i protisne: „Dobar pokušaj brate, ali Tesla je bio Srbin.“ U tren se svi u hranu zgroze ovom upadicom, a ja udahnem i izdahnem nekoliko puta ne bih li se smirio, pa na koncu, vraćajući knjigu mladiću, koliko sam mogao opuštenije odgovorim: „Ali je pisao latinicom.“ Na to se svi svećenici krenu pogledavati, pa se potom s olakšanjem nasmiju. Kad je smijeh zamijenila neugodna tišina, najstariji se naglo uozbilji i izdere na najmlađeg: „Aj se ti vrati u biblioteku i dohvati se knjige. Brže to. Brže!“ Malac nestane poput vjetra, a najstariji još jednom dobaci za njim: „I čitaj uz svijeću! Da nisi ni slučajno palio svjetlo!“