Jedina mladež u Hrvatskoj je mladež HDZ-a i SDP-a, ostalima sretno u Europi koja nas prije 25 godina priznala

Vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske dočekala me u jednom selu pokraj Gospića. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije, sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. 20 sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo… Rekao sam sebi: „Dobro je Kizo, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti majka posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti to što se danas dogodilo. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odvratiti: „Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom“. Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže se bolje okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati put oblaka i protisnuti: „Hvala ti sveti Elronde što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.“ Kad sam kolabirao, prevezen sam u riječku bolnicu. Infuzija, transfuzija, tablete za spavanje. Čujem kako Šime ispred vrata sobe pita šeficu pulmologije za mene. Kaže mu žena: “Nitko ne garantira da će preživjeti noć“. Na to Šime zaplače kao godina, a ja mu slabašnim glasom dobacim: „Dobro je Šime, sad smo priznata država. Sutra će nam Vatikan poslati vojnu pomoć, pa kad papinska garda krene kopljima na M84 k’o sveti Jure na zmaja, ima da gusjenice i torzijske poluge frcaju do Bruxellesa i Strasbourga!“ Šime je spustio kalaš na tlo, sjeo do mene na krevet i kroz suze me protresao: „Kizo sjeti se što je Tuđman izjavio?“ Da smo stvorili međunarodno priznatu Hrvatsku. „Slavimo noćas“, rekao je tada, „A onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“. „Šime moj“, okuražio sam svog zapovjednika. „Daj i ti meni zasuči rukave, da me igle manje bole. I reci doktorici neka ih kasnije ne baca u kontejner nego u spalionicu. Netko bi se tražeći suhi kruh mogao ubosti, pa bi o tome pisali mediji, pa bi se ljudi na skijanju mogli sekirati. Pa nismo se za to borili?“ „Nitko više neće tražiti kruh po smeću“, skočio je Šime na noge. „Međunarodno smo priznati! Stvorili smo državu za mladost koja dolazi.“ Kliznuo sam u san i posljednjom snagom pozdravio Šimu: „Za 25 godina Šime moj, jedina će mladež u Hrvatskoj biti mladež HDZ-a i mladež SDP-a. Ostalima sretno u Europi koja nas prije 25 godina priznala.“