Intervju za novosadski 021

Povodom izlaska romana “Pacijent iz sobe 19” u Srbiji razgovarao sam sa Snežanom Miletić s novosadskog 021.

Izvor: Snežana Miletić / www.021.rs

021: Grupa „Sisters of Mercy“ oblikovala je glavnog junaka, taj motiv provlači se kroz ceo roman. Taj isti junak kaže da je odrastao i na muzici EKV. Kako neko ko je slušao EKV može da ubija – to je upravo jedna od zabluda kojima se bavite u svom romanu. Šta se desi čoveku koji je pre rata u sebi nosio mir, u odnosu na one koji su tokom mira u sebi nosili rat, pa se ti nemiri izmešaju tako da više ne znaš odakle je zapravo počelo da ključa? Da li to znači da, kad se sve svede na bruto i neto, muzika prestaje?

ZŽ: Normalan se čovjek u nenormalnim situacijama uglavnom ponaša nenormalno, a atmosfera mase proždire pojedinca i njegov tipičan način ponašanja. Pogledajte samo naše mirne susjede kako se ponašaju u gomili; na utakmicama ili na političkim skupovima. Tu se pokreću začahurene osobnosti, prikrivene dijagnoze, ali jednako tako, iako u manjoj mjeri, i ljudskost. Sva iskustva, odgoj, sklonosti ka normalnom, sve to ustupa mjesto nekom našem drugom „ja“ koji preuzima ulogu onoga tko će omogućiti preživljavanje i pri tome ne mislim samo na puko fizičko preživljavanje u nekoj destruktivnoj atmosferi kao što je rat, već i esencijalno koje počiva na želji da se uklopimo u okolinu ma koliko ona luda bila, da budemo prihvaćeni i uvažavani. Sve ono što smo sa sobom donijeli u taj određeni trenutak jednostavno biva gurnuto u stranu. Da, kad bi tu samo muzika prestala to bi bila dobra vijest. No stvar je puno gora. To je mjesto u kojem se odričemo sebe.

021: Kad razum šapuće, a telo vrišti – jasno je koga srce sluša. Rat je kod mnogih pokrenuo skrivene dijagnoze. „Može li poštenije“, naslov je priče koja govori upravo o tome. Pa, može li? Je li potonji mir pokrenuo išta drugo?

ZŽ: Naše se društvo od ’90-tih na ovamo odreklo vrijednosti poput solidarnosti i suosjećanja rezultat čega su pogubljeni ljudi i apatična mladost čiji su životni ideali sebičnost i bešćutnost. Društvo se preko noći našlo u neobranom grožđu i zbog toga ga ne treba kritizirati, treba mu pomoći. Za to postoje dva načina; društveni aktivizam i podizanje svijesti da smo jedni bez drugih izgubljeni. Jedini način da zaustavimo srljanje u rasulo, da ustanovimo zaboravljene vrijednosti i da ozdravimo društvo jest da se povežemo. Mi na Balkanu najviše se povezujemo po ideji nacije, klase, svjetonazora… što isključuje one druge osnove dublje naravi, kao što su temeljne ljudske vrijednosti poput dobrote, suosjećanja ili ljubavi. Pitanje je je li to uopće moguće? Pa čini se da jest, ali samo u onim situacijama kad nam se na vratima pojavi zajednički neprijatelj kao što je to bilo s poplavama koje su pogodile naše zemlje prije nekoliko godina. Kamioni humanitarne pomoći iz Hrvatske išle su za BiH i Srbiju, ljudi su se javljali da odlaze na teren kako bi pomagali, nitko nikog nije pitao je l’ se križa, krsti ili klanja. Ono najbolje, svi ti ljudi su se organizirali samoinicijativno bez utjecaja bilo kakve političke propagande. Dapače, dok su se političari snašli, ljudi su već bili organizirani oko sabirnih centara. To mi govori da mi ipak u svojoj esenciji jesmo bili i ostali ljudi.

021: Jesmo li svi krivi za dela pojedinaca i nekih dominantnih grupa, bar zato što ih  pokrivamo, štitimo, apologizujemo?

ZŽ: Svi oni koji su kao pojedinci kroz život zagovarali ljudskost i toleranciju ne prihvaćaju koncept kolektivne krivnje i ne trebaju to ni činiti. Nitko ne treba osjećati sram zbog nekog drugog, nikome dobar čovjek ništa nije dužan jer bez tih i takvih ljudi društvo bi izgledalo puno gore. Da, mi možemo reći kako bi svatko od nas, krenuvši od svog susjedstva ili radnog kolektiva, trebao pronaći po jednog devijanta i poraditi na tome da ga se raskrinka. Ali to se uglavnom ne čini i ne treba očekivati da će se činiti. No dobra je stvar ta što oni koji to ipak čine, neće odustati zato što su u manjini, jer ispravni ljudi nisu ispravni kako bi se nekome dopali ili dokazali, oni su ispravni zato što je to jedini put koji su sposobni slijediti. Iz istog razloga mnogi pisci pišu. Nemaju drugu opciju. Ubrajam se među njih. Prije nekoliko godina gostovao sam na Cetinju na poziv Crnogorskog društva pisaca i uvečer sam se družio s grupom umjetnika iz tog kraja. Bio je tu i jedan simpatičan dečko, Danilo, koji je bio izuzetno zabavan sve do trenutka kad je shvatio da sam iz Hrvatske. Nakon toga se naglo uozbiljio, postao je potpuno druga osoba, počeo je zamuckivati, pa izvlačiti priču o tome kako su crnogorski vojnici devedesetih raketirali Konavle, pa se ispričavati zbog toga. Atmosfera je naglo splasnula i bilo mi je neugodno koliko i njemu pa sam ga na koncu pitao je li on granatirao Konavle. Kaže čovjek da nije, u to doba je, naime, imao sedam godina. Ali eto, ipak on je imao potrebu ograditi se od toga. Primirio se tek kad sam mu rekao kako je bolje fokusirati energiju na to da svoju djecu danas sutra podučimo da, u slučaju nekog novog sukoba reagiraju drugačije, da se ne daju manipulirati. Jer, činjenica je, da u ratu svaka strana misli kako je u pravu, a to je ništa drugo do čista manipulacija. Kad ne bi tako mislila, jedna bi strana jednostavno rekla: „OK, oni ljudi s druge strane su u pravu, mi nismo, nemamo tu što raditi, hajmo kući“. Ali visoka politika manipulira istinom i uspijeva uvjeriti čovjeka kako je baš on u pravu i kako će im oni tamo, iza brda, doći glave. Pa razmisliš li malo o tome lako zaključiš kako to ne može biti, no još važnije od toga tko je, da imamo zadaću djecu naučiti kako se svaki sukob može riješiti i bez nasilja.

021: Mi ovde u Vojvodini dičimo se tolerantnošću  – Novi Sad, Sarajevo i Istra bili su simboli tolerancije u Jugoslaviji. Danas često ističemo Rijeku i Pulu kao primer izuzetne tolerancije. Vi pak u svom romanu tvrdite drugačije, kažete da je Rijeka bastion tolerancije ispod koga „kuha suptilna dijagnoza“…

ZŽ: Moj roman je megafon kojeg u rukama drži ranjena i poremećena osoba, njezine izjave vrijedi uzeti s dozom opreza, prići im kao temi za promišljanje, a ne kao referentnoj točki neke osnovne vrijednosti. Moj lik je reprezent dijagnoze Balkana, zato se i zove Vanja Kovačević, po tom imenu ne možete zaključiti koje je nacionalnosti, pa čak niti kojeg je spola. Taj lik može biti bilo tko od nas. Za razliku od toga što u jednom času tvrdi moj lik, Rijeka jest tolerantan grad i to nije tvrdnja koju plasiraju Riječani već oni koji u Rijeku sa svih strana dolaze, u Rijeku se vraćaju i u Rijeci ostaju. Čak bih se usudio reći da je Rijeka nešto više od toga jer tolerirati znači trpjeti nekoga ili nešto, tolerirati znači odustati od sile, ne uzvratiti nasiljem na nasilje, izabrati drugi put, a karakteristike Rijeke su više od toga. Mislim da je Rijeka grad u kojem se ljudi i pojave prihvaćaju više nego što se toleriraju. Možda sam pristran jer govorim o svom gradu, ali s druge strane baš zato što je to moj grad imam dovoljno iskustva da o tome mogu donositi sud. Vjerujem kako razlog tog svojevrsnog balona razapetog iznad grada leži u tome što je Rijeka u kratkoj povijesti od samo stotinu godina, ne računajući privremena državno-pravna uređenja, promijenila čak devet država, a bila je i snažno industrijsko središte u koje su bili privučeni ljudi sa svih strana. Najveća luka, najveće brodogradilište, najveća rafinerija… da ne nabrajam. Rijeka je oduvijek imala način da privuče ljude, zadrži ih i učini boljima.

021: U jednoj priči primećujete da je raspadom bivše zemlje centar moći s jednog mesta premešten u niz manjih centara, u kojima je svaki lokalni majmun postao član vlade ili neke državne komisije. Postoji li neki pozitivan primer „tekovine raspada“ i tog rasparčavanja?

ZŽ: Ne znam za ostale države, ali u Hrvatskoj ga baš i ne vidim, ali jedno znam sigurno. Već trideset godina mi govorimo kako je nekad bilo i odvagujemo kako nam je danas u odnosu na nekad. Da nam je danas dobro, ne bi mi raspravljali o tome kako je bilo prije. Zato su mi priče o blistavoj budućnosti države naivne. Ovo čemu svjedočimo govori kako države nisu ni stvorene da bi imale budućnost, već su stvorene da bi budućnost imala grupa lopova i njihove obitelji.

021: Sin hrvatskog tajkuna nikad ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika. Zašto onda taj – sin hrvatskog radnika, ne može biti brat sa srpskim radnikom? Da li će to (ikada više) u budućnosti biti moguće?

ZŽ: Već sad je moguće kod one normalne manjine. A šire, bit će moguće kad stasa nova generacija ljudi kojoj će prioriteti biti nešto drugo od onih vrijednosti koje su ih naučili iskvareni roditelji ili kad se pojavi neki jači subjekt koji će iskazati interes za ovaj teritorij pa na stol spusti torbu s novcem i kaže da je bilo dosta gluposti. Slično se događalo svuda po svijetu, nama bliži primjeri su istovremeni ulazak u NATO Grčke i Turske te pitanje Irske i Sjeverne Irske. U Belfastu su do prije tri desetljeća automobili letjeli u zrak, a snajperi su u istom kvartu pucali s jedne zgrade na drugu. Kad je vanjski interes došao tamo, te su priče prestale i danas su tek dio folklora. O tome više nitko javno ne govori, ostali su tek murali po lokalnim kvartovima kao spomen na žrtve besmisla.

021: U našem društvu sinovi su oduvek vredeli onoliko koliko su očevi imali na računu, kažete u knjizi. Svi drugi bivali su prezreni ili nikad prihvaćeni. Čovek generalno ne vredi mnogo danas, on je Human resources, a ne kadar – kadar da nešto radi. Čovek je, dakle, resurs koji se iscrpi, potroši i baci. Vredi li danas bar poneko onoliko koliko vredi? Kako se vi u tom smislu kao pisac osećate?

ZŽ: Teško mi je reći koliko tko danas vrijedi zato što su, za moje poimanje stvari, mjerila vrijednosti poprilično pomaknuta. Mislim da je to najveći problem koji nam se raspadom Jugoslavije dogodio. Mi smo odustali od svake ideje koja je imala bilo kakve veze s tom zemljom. Razumljivo je i prirodno da se s prezirom gleda na vrijeme u kojemu je čovjek bio osuđen na deset godina zatvora zato što je javno izrekao neslaganje s državnim uređenjem, no mi smo u istom paketu odustali i od onih pozitivnih stvari, od ljudskih vrijednosti, uvažavanja različitosti, prava radnika… Našem je društvu preko noći postalo važnije imati kvalitetan autoput od glavnog grada do mora i na njemu načičkati benzinske pumpe nalik na trgovačke centre na kojima je litra vode tri puta skuplja od litre benzina, negoli barem pokušati pratiti tehnološki napredak, na primjer, u medicini, pa omogućiti ljudima koji na svojim plećima nose proračun države, da dostojno čovjeka mogu obaviti osnovni liječnički pregled, a ne da na njega čekaju po godinu dana. Baš sam nedavno morao obaviti jedan delikatniji pregled pa su me naručili za tri mjeseca. To mi je dalo misliti. Recimo neka u tri mjeseca ta ustanova radi 60 dana i da im za proceduru pregleda treba 10 minuta po pacijentu, ako oduzmemo pauze i prazan hod oni lagodno mogu obaviti četrdeset pregleda dnevno. U šezdeset dana to je skoro dvije i pol tisuće ljudi. Ja sam siguran da dvije i pol tisuće Riječana u tri mjeseca ne treba tu vrstu pregleda jer u Jugoslaviji su i ljudski potencijal i tehnika bili na znatno nižoj razini od današnje, pa se na nijedan pregled nije čekalo duže od tjedan dana, a bolnice u glavnim gradovima primale su pacijente i s periferije i iz ostalih, manjih gradova. Ali mi smo na to pristali. Nema materijala za rad, filma za rendgen, uređaji se kvare, nema kvalitetnog osoblja jer su doktori otvorili privatne biznise ili rade u Europi za pet puta veću plaću. I onda te još uvjere kako je danas bolje jer eto imaš izbor. Ako nećeš u državnu bolnicu, možeš kod privatnika. Ali ne radi se o tome da možeš, već moraš, jer ti je redovna usluga uskraćena. Kako rekoh, mi smo pristali na to pa čak i uvjeravamo one sumnjičave kako je to sjajno. Jednako smo pristali i na to da se Kadrovske službe u tvrtkama danas zovu Službe za ljudske resurse čime nam se jasno daje do znanja kako smo resurs, poput energenta, čovjek je izjednačen s kantom ugljena i kanistrom nafte, a ako više nije u stanju pružiti onoliko koliko je poslodavac zamislio, odbaci se kanta, kanistar ili čovjek, svejedno je. Ispred firme stoji kilometarski red ljudi spremnih da se ubiju za crkavicu kako bi na stol stavili komad kruha i vrećicu južnog voća za dijete i još slave kad dobiju posao. Zovu rodbinu da se provesele pa na stol stavljaju bocu vina i dvadeset čaša. Zato ne znam tko koliko danas vrijedi jer je vrijednost izvitoperena kategorija pa ljudske kvalitete nemaju istu vrijednosti koje su imale nekad, dok s druge strane ološ biva cijenjen, pred noge mu se prostire crveni tepih i zlatnom sabljom mu se otvara šampanjac. U posljednje vrijeme dosta se koristi termin „nova normalnost“. Ja tu novu normalnost u društvenom smislu vidim odavno, ona se ogleda u ideji da nije loše biti loš. To je poruka kojom nas obasipaju mediji gurajući u prvi plan kriminalce koji su predstavljeni kao rock zvijezde, jednako kao i političare koji sa svojim plaćama u četiri godine mandata sebi ne bi mogli priuštiti niti novi automobil dok u posjedu imaju nekretnine koje vrijede više od prosječne bolnice u nekom od velegrada. To je jasna poruka novoj generaciji da je biti dobar i glup sasvim isto, te da biti loš ne znači ništa loše, dapače. Na ulici sve češće čuješ kako se za lopova kaže da se snašao. Zamisli? Nije on lopov, on je snalažljiv. To su te vrijednosti koje su nam postale životni ideali. I super nam je, jer eto, kaže narod, prije je sva lova išla u Beograd, a sad ostaje u Zagrebu. Ne znam kome ostaje, meni sigurno ne, kao ni nikome koga ja poznajem. Želim vjerovati da i dalje negdje duboko u nama preživljava humanost i da vrijedimo onoliko koliko u drugima uspijevamo pobuditi empatiju. Sve ostalo u duhovnom smislu, nalik je na džep pun novaca na zatvorenoj pijaci. Imaš vrijednost, a s njom ne možeš ništa. 

021: Izgledalo je da će korona biti dum-dum (EKV!!!!) metak u srce današnje civilizacije. Preživeli smo, izgleda. Nažalost? Vreme sve brže prolazi, ili ne prolazi, možda zaista samo prolazimo mi, kako kažete. Kako će izgledati neko blisko buduće vreme, šta mislite? Kako će izgledati svet  u kojem odrastaju „klinci poremećene pažnje usled nerazumevanja okoline za detetove specifičnosti“?

ZŽ: Svaka je civilizacija došla do svog kraja, tako će i ova. Možda čak i naša generacija bude tome svjedočila, nema u tome ništa posebno. S druge strane čovjek je prilagodljiva životinja, uvijek se, kao virus, uspješno adaptirao i preživljavao. Ne bojim se za čovjeka, bojim se za ljude. Ne brine me budućnost pojedinca, plašim se onoga što nas čeka kao društvo.

Kupi roman Pacijent iz sobe 19

Književna radionica Rašić
HenaCom

Pacijent iz sobe 19 u 100 bezvremenih knjiga po izboru istarskih knjižničara

Izvor: Dobar Libar

Društvo bibliotekara Istre sastavilo je popis 100 najboljih knjižnih naslova. Moj roman Pacijent iz sobe 19 našao se u “100 bezvremenih”. Popis je sastavljen na osnovi 33 liste koje su stigle iz istarskih knjižnica, povodom 2. Tjedna istarskih knjižnica koji organizira Društvo bibliotekara Istre.

  1. Srednji spol / Jeffrey Eugenides
  2. Šala / Milan Kundera
  3. Mali princ / Antoine de Saint-Exupéry
  4. Životinjska farma / George Orwell
  5. Na rubu pameti / Miroslav Krleža
  6. Sto godina samoće / Gabriel García Márquez
  7. Gonič zmajeva / Khaled Hosseini
  8. Črna mati zemla / Kristian Novak
  9. Ja se ne bojim / Niccolò Ammaniti
  10. Svila / Alessandro Baricco
  11. Ljubav u doba kolere / Gabriel García Márquez
  12. Prolazim kroz zidove / Marina Abramović, James Kaplan
  13. Otmjenost ježa / Muriel Barbery
  14. Nepodnošljiva lakoća postojanja / Milan Kundera
  15. Ocean na kraju staze / Neil Gaiman
  16. Terra incognita / Branko Fučić
  17. 1984 / George Orwell
  18. I na početku i na kraju bijaše kava / Julijana Matanović
  19. Kradljivica knjiga / Markus Zusak
  20. Ciganin, ali najljepši / Kristian Novak
  21. Povijest pčela / Maja Lunde
  22. Mr. Gwyn / Alessandro Baricco
  23. Ishmael / Daniel Quinn
  24. Stoner / John Williams
  25. Moja borba / Karl Ove Knausgård
  26. Delikatnost / David Foenkinos
  27. Fahrenheit 451 / Ray Bradbury
  28. Mileva Einstein: teorija tuge / Slavenka Drakulić
  29. Noć pribadača / Santiago Roncagliolo
  30. Kiklop / Ranko Marinković
  31. Zar je to čovjek / Primo Levi
  32. Proces / Franz Kafka
  33. Zločin i kazna / Fjodor Mihajlovič Dostojevski
  34. Dina / Frank Herbert
  35. Drugi spol / Simone de Beauvoir
  36. Osam planina / Paolo Cognetti
  37. Sonnenschein / Daša Drndić
  38. Knjiga kratkih vječnih ljubavi / Andreï Makine
  39. Sjena vjetra / Carlos Ruiz Zafón
  40. Smrt u Veneciji / Thomas Mann
  41. Hana / Alena Mornštajnová
  42. Medicinski medij / Anthony William
  43. Svjetlo koje ne vidimo / Anthony Doerr
  44. Britt-Marie je bila ovdje / Fredrik Backman
  45. Turčin i moja majka / Mary Helen Stefaniak
  46. Luđakinja u nama / Rosa Montero
  47. Shantaram / Gregory David Roberts
  48. Vječna Treblinka / Charles Patterson
  49. Enciklopedija mrtvih / Danilo Kiš
  50. Ime ruže / Umberto Eco
  51. Vodič kroz Galaksiju za autostopere / Douglas Adams
  52. Bolji život / Fulvio Tomizza
  53. Ljubavna priča / Erich Segal
  54. Derviš i smrt / Meša Selimović
  55. Rob / Isaac Bashevis Singer
  56. Pukovniku nema tko da piše / Gabriel García Márquez
  57. Ubiti pticu rugalicu / Harper Lee
  58. Justine / Lawrence Durrell
  59. Hirošima / John Hersey
  60. Preobraženja / Antun Branko Šimić
  61. Pacijent iz sobe 19 / Zoran Žmirić
  62. Vile s Učke / Evelina Rudan
  63. Bezbojni Tsukuru Tazaki / Haruki Murakami
  64. Accabadora / Michela Murgia
  65. U Europi / Geert Mak
  66. Osmi povjerenik / Renato Baretić
  67. Postanak čovjeka i kulturna evolucija / Fiorenzo Facchini
  68. Zima za dvoje / Nicholas Sparks
  69. Kradljivci ljepote / Pascal Bruckner
  70. Dvanaest hodočasnika / Gabriel García Márquez
  71. Slika flamanskog majstora / Arturo Pérez-Reverte
  72. Stupovi zemlje / Ken Follett
  73. Uspon i pad japanskog imperija / John Toland
  74. Filosofija palanke / Radomir Konstantinović
  75. Šahovska novela / Stefan Zweig
  76. Divni novi svijet / Aldous Huxley
  77. Vladar / Niccolò Machiavelli
  78. Proslava / Damir Karakaš
  79. Max / Markus Orths
  80. Male stvari / Nada Topić
  81. Posljednja šansa / Federico Axat
  82. Cvijeće / Afonso Cruz
  83. Prevarant / Javier Cercas
  84. Popis mojih želja / Grégoire Delacourt
  85. Greška u našim zvijezdama / John Green
  86. Noćas sam je vidio / Drago Jančar
  87. Tisuću žarkih sunaca / Khaled Hosseini
  88. Dječak u prugastoj pidžami / John Boyne
  89. Služba, družba, prošnja, ljubav, brak / Alice Munro
  90. Povijest čitanja / Alberto Manguel
  91. Jedno / Richard Bach
  92. Ljubavnik / Marguerite Duras
  93. Kontrabas / Patrick Süskind
  94. Knjiga o ljetu / Tove Jansson
  95. Junky / William S. Burroughs
  96. Lovac u žitu / Jerome D. Salinger
  97. Prorok / Khalil Gibran
  98. Zlatna grana / James G. Frazer
  99. Bistri vitez Don Quijote od Manche / Miguel de Cervantes Saavedra
  100. Pedeset cigareta za Elenu / Marina Vujčić

British Pathé – 85000 povijesnih filmova besplatno za gledanje

Prije nego su TV uređaji ušli u domove običnih ljudi, ljudi su odlazili u kino kako bi gledali vijesti. Od 1910. do 1970. producentska kuća Pathé News u Velikoj Britaniji je snimala reportaže kratkog formata i plasirala ih putem kino dvorana svakodnevno nudeći vijesti iz raznih društvenih i životnih područja. Tijekom godina sav materijal je dokumentiran; od vijesti o velikim oružanim sukobima, preko političkih kriza pa sve do zanimljivih crtica iz života običnih (i manje običnih) ljudi. Ukratko, ako se nešto dogodilo, Pathé News je to i snimio.

Arhiva Pathé Newsa danas je poznata kao British Pathé i s arhivom od 85.000 filmova smatra se najkvalitetnijim registrom kino-časopisa na svijetu, bez premca po povijesnom i kulturnom značaju. British Pathé u svojoj bogatoj riznici između ostalog čuva Reutersovu povijesnu zbirku koja obuhvaća više od 136.000 predmeta novinskih agencija Gaumont Graphic (1910-1932), Empire News Bulletin (1926-1930), British Paramount (1931-1957) i Gaumont British (1934- 1959), kao i Visnews sadržaj od 1957. do kraja 1984. Sve snimke mogu se pregledati na web stranici British Pathé. http://www.britishpathe.com ili na njihovom YouTube kanalu.

Mark Laita – čovjek koji vidi nevidljive ljude

YouTube nikad nisam doživljavao tek kao video servis, za mene je predstavljao i društvenu mrežu na kojoj ljudi ispod video snimaka uspostavljaju sjajnu komunikaciju. To je i razlog zašto na YouTubeu provodim daleko više vremena nego na svim ostalim društvenim mrežama zajedno. Jedan od najzanimljivijih YT video kanala koje pratim, onaj je Marka Laite, fotografa i redatelja sa studijima u Los Angelesu i New Yorku. Kao komercijalni fotograf Laita surađuje s najvećim svjetskim robnim markama (Sony, Adidas, BMW, Apple…) dok na YouTube kanalu vodi izuzetno važan projekt pod nazivom Soft White Underbelly u kojem intervjuira ljude iz svih (ne)zamislivih životnih okruženja. Reki bismo da Marku Laiti posao komercijalnog foto/video umjetnika plaća račune, dok na YouTube mreži u slobodno vrijeme čovjek strastveno kreira sadržaj od šireg društvenog značaja.

Pred njegovom kamerom sjede i o svom životu otvoreno progovaraju članovi Ku Klux Klana, silovatelji, ubojice, svodnici, prostitutke, gangsteri, ovisnici, zatvorski izvršitelji smrtnih kazni, beskućnici, transrodne osobe, svećenici, ratni veterani, rudari… Laita sjajno vodi intervjue. Postavlja pitanja i pušta sugovornike da govore. Ne prekida ih, tek ih ponekad ohrabri da nastave sve dok ne uspostave iskren odnos i poputno se ne otvore. Tada se briše granica između onoga koji postavlja pitanja i onoga koji na njih odgovara. Dok Laitini sugovornici među kojima ima i onih koji su potpuno nepismeni, dijele svoja razmišljanja o ljubavi, dobru i zlu, poniznosti i pohlepi, ljudskim vrijednostima, duhovnom i materijalnom, osjetit ćete kako se pred vama otvara jedan potpuno drugi univerzum kojeg do sad niste bili svjesni.

Posebno su dojmljive priče ljudi s ruba u čijem svjedočanstvima nećete osjetiti ljutnju ili prezir, već baš naprotiv, spokoj i poštovanje. Jedan od njih je i Jerry, bivši precizni mehaničar zaposlen u avio industriji čiji se život iz temelja promijenio kad je čekajući autobus bio slučajnom žrtvom pucnjave u kojoj mu je deformirano lice. Mark Laita pronalazi takve ljude i s neviđenom lakoćom ih nagovara neka se otvore pred kamerom. Njegov projekt s vremenom je postao kampanja koja pomaže nekima od ljudi koji su intervjuirani.

Treba i to reći, ovaj YouTube kanal na prvi pogled može stvoriti pogrešnu sliku o Marku Laiti. Naizgled riječ je o tipu koji ima fetiš na ljudsku patnju i tjelesne deformitete, ili o nekome tko je našao načina da kapitalizira tuđu nevolju. Svijet koji on pokazuje okrutan je i nemilosrdan pa se lako zavarati. No Laitin kanal nije komercijalan. Konačno, tvrtka YouTube demonetizira video zapise koji tematiziraju drogu, nasilje, prostituciju.. a u tu kategoriju video reportaže Marka Laite definitivno spadaju. Mark Laita je jednostavno čovjek koji ima rijetko viđen talent da nevidljive ljude učini vidljivima, daje im mogućnost da se izraze, čime njegov YouTube kanal postaje njihov glas. Dok god svijet bude napučen ljudima iz Laitinih video reportaža, istom će tom svijetu trebati ljudi poput Marka Laite.

Najbolja filmska improvizacija

Sanjaju li androidi električne ovce jedna je od rijetkih napisanih priča koje su bolje funkcionirale u filmskom formatu nego li u knjizi. Vjerojatno zato što je Ridley Scott scenaristu Davidu Webbu Peoplesu dao zadatak neka iz Dickove priče uzme suštinu, a sve ostalo jednostavno ukloni. Ipak većina filmoljubaca se slaže kako je najsnažnija scena filma Blade Runner upravo ona koja se nije našla u scenariju, a koju je Rutger Hauer improvizirao u monologu umiranja androida Roya.

Iako mi je Blade Runner omiljeni film, moja najdraža improvizirana filmska scena je ona iz Spašavanja vojnika Ryana. Nakon što Hanks kaže kako zamišlja suprugu dok noseći njegove radne rukavice obrezuje ruže, Matt Damon ga po scenariju treba pitati da mu ispriča nešto više o tom sjećanju, no umjesto toga Damon kreće s improvizacijom. Kamera za to vrijeme ne bilježi samo Damonovu improvizaciju, već i zbunjenog Hanksa koji preko Damonovog ramena gleda u Spielberga koji stoji izvan scene, i pogledom traži potvrdu da se ovaj neočekivani monolog snima.

Scena koju Damon pripovijeda nije samo anegdota o četvorici braće koja se pri kraju izokrene u nešto sasvim drugo. Tih nekoliko rečenica izgovorenih na pravom mjestu brišu razliku između vojnika i zapovjednika, ne postoje činovi, ne postoji ni svijest o tome kako njih dvojica tamo čekaju da Nijemci svakog časa izvedu prodor kroz mjesto. Postoji tek ogoljena emocija, iskren trenutak u kojem se dva čovjeka koji se jedva poznaju, povezuju na gotovo duhovnoj razini. Esencija ljudskosti, stavljanje čovjeka u prvi plan ispred devastirane realnosti, simbolika humanosti u svoj svojoj snazi. Hanks shvaća da Spielberg dopušta snimanje i prihvaća igru, a Damon se, nakon što je zaokružio priču, vraća scenariju i konačno pita Hanksa neka mu kaže više o svojoj supruzi. U konačnici smo dobili po mom mišljenju najsnažniju scenu u filmu i najbolju filmsku improvizaciju zabilježenu kamerom.

Za kraj jedna zanimljivost. Matt Damon je najpoznatiji po ulozi agenta Jasona Bournea koji je rođen kao David Webb. Pogledajte početak teksta i provjerite kako se zove scenarist Blade Runnera.

OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

Obilježja generacije u romanima „Blank“ Feđe Štukana, „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića i „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića

Piše: Marko Tomaš / Lupiga
02. 08. 2020.

Za književnu teoriju nikada se nisam interesirao s namjerom da se bavim detaljnim analizama književnih djela i književnom kritikom. Ni ovaj tekst ne pišem s navadom da tumačim i valoriziram romane koji su me potaknuli da zabilježim neka zapažanja. Naime, primijetio sam neke stvari koje smatram bitnima, a čekanje da netko drugi, od mene pametniji i pozvaniji, primijeti iste stvari nije urodilo plodom pa na neki način ovo pišem i kao zamjerku ljudima koji se bave književnom kritikom i teorijom na ovim prostorima. To je, dakako, prostor jezika kojeg razumije u ovom trenutku približno 17 milijuna ljudi, prostor kojim nova književna djela odavno cirkuliraju preko granica iza kojih taj jezik ima različita imena. 

Prošlogodišnju književnu sezonu, pored ostalih, obilježio je i roman Darka Cvijetića „Schindlerov lift“. Cvijetićev roman tematski i formalno umnogome je nastavak njegovog poetskog rada. Tema koju obrađuje ovaj roman jedna je od onih kojima je postratna književna produkcija zasićena preko svake mjere. Kako bi se u moru knjiga koje se bave ratnim zbivanjima jedna knjiga posebno istaknula ona se, dakako, po nečemu mora razlikovati od drugih. No, bojim se da pažnju publike i književne javnosti Cvijetićeve knjige imaju zahvaliti tek činjenici da se radi o autoru koji dolazi iz Prijedora, jednog od amblematskih mjesta bosanskohercegovačke krvave nesreće s kraja prošlog stoljeća. Tek nakon toga na red dolaze druge kvalitete Cvijetićevih pjesama i romana. 

Rijetko oko kojeg autora vlada toliko unisono mišljenje da se radi o piscu izbrušenog i raskošnog stila, ali do sada niti u jednoj kritici ili prikazu Darkovih knjiga nisam vidio da se netko posebno bavi odlikama njegovog stila. Po meni je to izrazito nepravedno jer događaji o kojima Darko piše nešto su na što on nije mogao utjecati i za koje bi, vjerujem, volio da mu nikada nisu postali opsesivnom književnom temom. Ono na što je mogao utjecati i ono u što je uložio sve svoje napore, a to su stil i struktura, malo je ili nimalo valorizirano osim što se usput spominje kao neupitno sjajno. To je najočitiji primjer tromosti i lijenosti naše književne kritike, a što je stvar koja me, umnogome, natjerala, vjerojatno na moju štetu, unatoč dobrim namjerama, da pišem ovaj tekst. 

Događaj je ono što doživljavamo. Kod Cvijetića je to doživljajno u prvom planu. I to je prva stvar koja me je, kada sam čitao „Schindlerov lift“, podsjetila na jednog velikog bosanskohercegovačkog pisca koji se među prvima otrgnuo od onoga što se nazivalo i naziva pripovjedačka Bosna. Druga stvar je ton njegovog jezika, gustoća tog jezika, njegova metaforičnost. Taj jezik ima nešto od jezika psalama i sura, on je molitven, uzvišen, izdiže iz prljavštine događaja, jer jezik i jeste iznad čovjeka, on je božanski, ali nije ljude uspio nimalo obogoličiti. Jezik je druga stvar po kojoj mi je Cvijetićev roman bio nalik onome što je pisao Nedžad Ibrišimović. Ta je primjedba vrlo moguće nebitna, ali takve relacije nešto su, po meni, bitno za književnu teoriju. Tim kao bosanski ćilim kitnjastim i gustim jezikom autor gradi atmosferu, dočarava onaj bosanski zrak pa i način govora običnih ljudi koji uvijek govore, što se kaže, pomalo izokola, rijetko direktno, nesviklu čovjeku jasno i razgovijetno jer – misli se ti što sam ti ja htio reći, ali ja se neću zamjerati ni ljudima ni bogu nit ikome tko me može čuti. 

Otkuda toliki izostanak komparativnosti u prikazivanju književne produkcije nešto je što sebi ne mogu objasniti jer ovako ispada da sve što se danas stvara lebdi u zraku ni za što vezano, ničim objašnjivo i uvjetovano, a govorimo o nečemu što tvori kulturu nekog prostora, naroda napose. Pogotovu je to slučaj u BiH u kojoj još ne postoji konsenzus ni o tome što jeste, točnije, tko može biti smatran dijelom bosanskohercegovačke književnosti. Nije onda ni čudo da ni samim autorima, barem onima koje možemo smatrati suvremenima nije ni stalo da budu smatrani dijelom neke od ovdašnjih kultura jer se kultura ovdje gradi na ekskluzivnosti, a nipošto na inkluzivnosti i bitnije je današnjim teoretičarima i povjesničarima umjetnosti dokazati što je to po čemu se razlikuju nacionalne kulture ovdašnje nego da se bave time što ta kultura jeste danas i što je predstavlja i u kakvom je odnosu sa stvarima koje su joj prethodile. 

Prvi sam zagovornik potpune emancipacije u odnosu na državu i naciju, ali kultura je nešto što je vezano uz ljude i društvo i što oduvijek prevladava i nadživljava zastarjele, davno prevladane koncepte koji ovdašnja društva drže nogama čvrsto zabetoniranim u 19. stoljeću, dok je ovdašnja kultura ipak, usudim se nešto tako hrabro lupiti barem za jedan njezin dio, u skladu s važećim zvaničnim kalendarom. Tako je oduvijek i bilo, čini mi se, jer su kulturu svugdje i stvarali emancipirani pojedinci. Negdje je uhvatila i korijen pa su se stvorila i civilizirana društva, ali mi nismo sreće pa smo i danas ostali, bolje reći kao društva zaostali i tu stati. 

Ovdašnji prostori imaju i tu nesreću da ih je politička kombinatorika u određenom razdoblju ujedinila politički i kulturno pa se mnogima neželjene posljedice tih procesa mogu i danas pronaći ponajviše u umjetničkoj produkciji, ako ništa drugo a ono kao perspektiva iz koje umjetnici promatraju današnji svijet. To tek nije stvar od interesa za ovdašnju književnu kritiku. A mene je upravo to potaknulo na ovaj zaludni pothvat. I, kako ne bih bio pogrešno protumačen, moram reći da ovo pišem kao pasionirani ljubitelj književnosti i čitatelj svega što mi dođe pod ruku, nipošto kao zainteresirana strana ili pak osoba s ambicijom da se bavi kritikom ili teorijom književnosti. Ali kako ovdje nečiji razlozi i motivi malo koga zanimaju tako malo koga zanimaju i stvari koje nalazim interesantnima kada uspoređujem knjige koje pročitam. A to je po meni šteta jer mi se čini da umjetničku produkciju danas ponajvećma čine autori koji pripadaju istoj kulturi bez obzira u kojoj od ovdašnjim zemalja živjeli i radili. Moguće je da su zato i neželjeni u zvaničnoj kulturi ili, u najmanju ruku, kreatori i maštači nacionalnih kultura ne znaju baš što bi sa svima njima. A nema većeg napora kada moraš izmisliti nešto što bi valjalo da je od solidnog materijala, a s uporištem u stvarnosti i objašnjivo činjenicama, pa i razumijem izbjegavanje usporedbi i bavljenje onim što se događa u ovom trenutku jer to je samo smetnja, previše je provjerljivo dok se nešto iz prošlosti lako savije i uobliči već prema potrebama dnevne politike. 

Na stranu sada sve to. Cvijetićevu knjigu sam spomenuo kao eklatantan primjer akademske nebrige za kulturu društva u kojemu živimo. Tu nebrigu pokazuje i činjenica da nitko nije primijetio sličnosti između Cvijetićevog „Schindlerovog lifta“ i dvaju romana koji su se pojavili u istoj književnoj sezoni, a to su romani „Blank“ Feđe Štukana i „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića. Sličnosti tih knjiga su u domenu sociologije, ali i to je nešto što književna kritika i teorija ne bi smjela zanemarivati, pogotovo jer u ovom slučaju one govore o tomu koliko i dalje živimo posljedice zajedničke nesreće koja je izašla iz stava da valja unesrećiti drugog, jer je taj drugi predugo unesrećivao nas. Osjetljive su to teme pa se njima i ne bi valjalo baviti površno, ali sva tri romana su napisana, rekao bih, upravo kako bi se ta nesreća osvijetlila, kako bismo se s njom suočili s one strane koja ponajviše izostaje u zvaničnoj političkoj povijesti svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije. Kao i uvijek povijesti nedostaje ona ljudska komponenta, perspektiva običnog, malog čovjeka koji je u velikim povijesnim događanjima, čak i ako u njima sudjeluje kao vojnik, recimo, uvijek samo objekt. Tom perspektivom bave se sva tri romana. Ali to, dakako, nije ono što je interesantno jer je to u književnosti više pravilo nego iznimka. 

Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Recimo da ni sve te činjenice nisu posebno zanimljive. Događa se to nakon ratova. Što da se radi. Ono što je, ipak, interesantno jeste činjenica da sva tri autora pripadaju jednoj istoj kulturi. A kojoj drugoj nego onoj u kojoj su odrasli. 

Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima, prva generacija koja je, što kažu Splićani, grizla asfalt i kao nijedna do tada bila pod utjecajem pop kulturnih vjetrova koji su dolazili sa zapada. Ako i nisu slušali potpuno istu glazbu, što nije moguće provjeriti uvidom u njihove romane, oni su bez obzira što je jedan rastao u Rijeci, drugi u Prijedoru, treći u Sarajevu imali iste poglede na život, na umjetnost, politiku, kulturu u kojoj žive. Kao tako i toliko isti ljudi, taman na početku egzistencijalnog osamostaljivanja, oni doživljavaju raspad dotadašnjeg svijeta, svijeta kojeg su poznavali, u kojem su odrastali i koji ih je oblikovao u iste ljude koji sada pristupaju suprotstavljenim vojskama. Njihov pogled na rat i sve što uz njega ide nije mogao biti nego potpuno isti i to je razvidno u njihovim tekstovima. Svejedno, da su se, kako rekosmo, našli na istom mjestu – oni bi bili neprijatelji spremni jedan drugom oduzeti život. 

Ta činjenica da u ratu jedni druge ubijaju oni koji su jednaki, da ne kažem isti, i svijest o tome može se pronaći kod sva tri autora. Napomenuo sam već, sva trojica na rat gledaju potpuno isto, gade ga se, on je nešto što se kosi s njihovim, subkulturom oblikovanim, moralom, ali nijedna bujica nikoga ne pita je li mu lijepo što ga odnosi. Također, kod sve trojice najviše upada u oči nesposobnost da uopće zamisle kakav je taj novi svijet zbog kojeg su se našli u paklu. Rat je sada i ovdje i ne dopušta ti previše maštanja o raju u kojemu ćeš živjeti kao zaslužnik. Kako bi o tomu uopće i mogli razmišljati ljudi koji su u dobu u kojemu ti je suštinski na pameti samo nesveto trojstvo – u se, na se i poda se? Borba u koju su ušli za njih je branjenje praga svoje kuće i ni manje ni više. Ali i to je opće mjesto i nevažno u ovoj priči. 

Zanimljivo mi je i vremensko poklapanje u objavljivanju njihovih ispovijedi. Pogotovu s obzirom da sva tri autora pripadaju istoj generaciji. Kao da im je unutarnji sat jednako podešen. Velika je vjerojatnost i da jeste. Zanimljivo je da danas žive u odvojenim stvarnostima kojima više ne vladaju iste zakonitosti niti pripadaju istom kulturološkom okviru. Ipak, njih trojica i dalje spadaju u isti kulturni milje, isti kulturni kod i kontekst. O tomu govori njihov odnos prema onome što su proživjeli u ratu i njihov pogled na taj rat koji je i dalje potpuno isti. Prezir prema ratu i ljudima koji u njemu uživaju, a takvih je na žalost puno, kod Cvijetića, Štukana i Žmirića u dlaku je isti i dolazi s istog mjesta u njima, mjesta svojstvenog njihovoj generaciji, a, bogami, i svakom insanu iole zdrave pameti. Njih trojica po perspektivi iz koje promatraju svijet pripadaju istoj kulturi. To neće i ne može promijeniti nikakav rat.

Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“, kako rekoh, razumije približno 17 milijuna ljudi. Eto, čak ni to nije posebno interesantno, ali iz nekog razloga imao sam potrebu primijetiti sve te, ispada sada, i meni samom nebitne stvari jer valja s njima živjeti i onima koji vole ignorirati činjenice i graditi kulturu mimo realnog života društva. Zato nam društva i jesu iracionalna, kao malo pomaknuta, da ne kažem poremećena, ali, eto, rekao sam. Zato nam se i događaju uvijek neminovne, sudbinske, fatalne stvari, povijest dolazi kao bujica i nosi nas kuda joj volja, jer nikako da se sjetimo napraviti nasip i možda, koliko smo u moći, preuzeti kontrolu nad tim čudovištem koje je pojelo nebrojene generacije ljudi, sve jednu u spomen na onu prethodnu. 

Nema sve ovo nikakve veze s nostalgijom, kao što ni u knjigama spomenute trojice autora nigdje nema ni natruha nostalgije, tako da dežurni dušobrižnici ne trebaju uludo trošiti pljuvačku. Nešto što ima veze sa stvarnošću ne može imati veze s nostalgijom. Stvari su takve kakve jesu. Stvarnost čovjek, ako nije potpuno lud, neće negirati, ali valja ju kritizirati u ime budućnosti, a ne u usporedbi s prošlošću jer prošlost je svakako integralni dio sadašnjosti. Točnije sadašnjost je dobrim dijelom posljedica prošlosti kao što će budućnost biti posljedica sadašnjosti. 

Čudna su ljudi bića, sanjaju budućnost i k njoj hrle da bi u njoj s nostalgijom gledali na vrijeme kad su bili sposobni sanjati. Te bi pretpostavke valjalo mijenjati. Zamisliti čovjeka koji sanja cijeli život. A meni se čini da su, između ostalog, sva tri autora, na stranu gorčina i osjećaj nepovratnog gubitka, pisanjem ovih ispovijedi htjela upravo vratiti u život sanjare, potvrditi ako ništa da su postojali. Vjerojatno bi sva trojica rekli kako oni nemaju iluzija da mogu mijenjati svijet, ali da je tome uistinu tako onda ne bi pisali knjige. Knjige se pišu kako bi se dotaknuo barem nečiji intimni svijet. Na više od toga i ne treba pretendirati. Kada nekoga upoznaš tvoj svijet se već promijenio. Šteta da tome ne pridajemo više pažnje. Sad bih mogao, ali neću otići u neke sanjalačke meditacije, a možda bi bilo bolje da sam se samo njima bavio umjesto što su me dobre namjere opet upetljale u nešto što je moguće tek ovlašno, površno dotaknuti ili ja ne znam drugačije. Ali što da se radi, tako je kako je, valja nekad i s punom sviješću o vlastitim ograničenjima udariti na nedokučivo i samom sebi napraviti medvjeđu uslugu inače bi bilo dosadno. Blah, blah, blah. 

Bitno je još da spomene da sam ovdje pisao o tri, po većini stvari, izuzev po onima koje sam gore spomenuo, različite knjige. Književna je produkcija na ovim prostorima prilično eklektična, a ovdje tu formalnu, stilsku eklektičnost imamo sažetu na maloj zapremini papira. U te stvari i detaljnije analize svake knjige ponaosob ne bih ulazio. Ne raspolažem alatom za takav posao. Mogu reći tek da sam kao čitatelj prilično snažno doživio sva tri spomenuta romana i da ih nakon što sam počeo čitanje nisam ispuštao iz ruku sve do zadnje stranice. Vjerujem da je već to dovoljno da ih preporučim za čitanje. Pogotovo jer trenutačno živimo u periodu kada one građevine koje su podignute sa svrhom da se u njima okupljaju ljudi stoje kao uspomena na neku drevnu kulturu u kojoj su se ljudi nalazili i skupa provodili vrijeme okupljeni oko istih interesa. Možda je zato pravi trenutak da se okupimo oko istih knjiga pa da imamo o čemu pričati kada se nađemo ispred kazališta, stadiona, klubova ili u kavanama. Ili sam pretjerano staromodan pa ne kužim da će te potencijale pojesti društvene mreže i virtualni prostor. 

Kako god, knjigama koje su napisali Žmirić, Cvijetić i Štukan i njihova generacija je ostavila trag na planetu te potvrdila svoje postojanje. Bili su tu, a i dalje jesu, hvala čemu god ste se skloni zahvaljivati. Pripadali su, a i dalje pripadaju, nečemu što je imalo odlike civilizacije. Što će budućnost učiniti s našim tragovima i kako će ih valorizirati druga je priča. 

Mene ipak kopka, ne mogu je nikako u sebi držati, jedna stvar, moguće potpuna glupost, nebitnost jedna, beznačajnost, koju sam se zapitao nakon što sam, gotovo jednog za drugim, pročitao spomenuta tri romana. Kako to, pobogu, čovjek prevali toliki put kroz prostor i vrijeme, a završi na istom mjestu? 

Poetski kutak – Zoran Žmirić – čita Zoran Josić

Izvor: Autor Marin Aničić / Lanterna
2 kolovoza, 2020.

Zoran Žmirić kroz svoju pacifističku liriku prožima doživljaj rata. Izlaže oku nevidljive rane, svoje i svih onih koji su iste ili slične stvari doživjeli, a nemaju dara da ih izraze, kojega ovom autoru nikako ne manjka. Njegova antiratna poezija potiče na razmišljanje. Kako to da čovječanstvo uvijek nasjeda na isto ponavljanje povijesti iz koje gotovo ništa nismo naučili? Rat iz kojega se nitko, tko ga je stvarno gledao u oči, nije vratio kao pobjednik…”

Intervju za La Voce del Popolo; Zoran Žmirić – Un successo che diventa film

Intervju za La Voce del Popolo

Autore: Helena Labus Bačić / La Voce del Popolo
21 Marzo, 2020

Talijanska dnevna novina La Voce del Popolo objavila je danas intervju u kojem smo napravili kraći presjek mog rada. Na linku je članak na talijanskom, a u nastavku slijedi razgovor koji smo novinarka Helena Labus Bačić i ja vodili na hrvatskom.

 

Počnimo od najnovije vijesti, a to je da će po tvom romanu Blockbuster u Ukrajini biti snimljen film. Što za tebe znači ta činjenica i hoćeš li na neki način biti uključen u produkciju? Jesu li ti već poznati neki detalji?

Nakon činjenice da je moj roman Pacijent iz sobe 19 prvi hrvatski roman s tematikom Domovinskog rata objavljen u Srbiji, ekranizacija Blockbustera u Ukrajini je neka nova dimenzija koje valjda još nisam ni svjestan. Inače, prije nego krenem pisati, zamislim priču što je detaljnije moguće. Znam gotovo sve pojedinosti od početka do kraja, likovi su razrađeni i imam dijaloge, tako da je sam čin pisanja više nalik na detaljno prepričavanje filma kojeg sam prethodno odgledao na svom misaonom ekranu. Isto je bilo i s Blockbusterom s tim da sam se u njemu još i vodio brojnim filmskim referencama, tako da jedva čekam vidjeti kako će sve to ispasti. Čuo sam da je Blockbuster prvi roman hrvatskog autora koji će biti ekraniziran u stranoj koprodukciji što mi je posebno uzbudljivo. Sve se to dogodilo u kratko vrijeme tako da još sređujem utiske. Na filmu mi je ponuđeno mjesto savjetnika na scenariju, a u posao krećemo do ljeta.

U Ukrajini si vrlo cijenjen pisac. Kako je došlo do toga?

Za sve je kriv ukrajinski prevoditelj Volodymyr Krynytsky, čovjek koji je beskrajno zaljubljen u slavensku kulturu. Obožava naš jezik, izvrsno poznaje našu književnost i prati sve od klasika do recentnih izdanja. Na književnom portalu Književnost uživo koji sam jedno vrijeme uređivao s prijateljem i kolegom Milanom Zagorcem, Volodymyr je naišao na moju poeziju i tako se zainteresirao za moj rad. Nakon što je pročitao Blockbuster, javio mi se i pitao dopuštenje za prijevod smatrajući kako je ta priča u ovom trenutku izuzetno bitna za Ukrajinu. Preveo je roman i ponudio ga uglednoj izdavačkoj kući Fabula koja ga je odmah objavila. Fabula me uskoro pozvala na najveći ukrajinski književni festival Arsenal gdje je ispalo da sam uz Sjóna s Islanda najočekivaniji gost festivala. To me u prvi mah zbunilo, no onda su mi objasnili da su mom dolasku prethodile sjajne recenzije u ukrajinskim medijima od kojih su neke potpisali priznati ukrajinski književnici i akademici. U tri dana gostovanja u Kijevu dao sam više od dvadeset intervjua, od web portala preko radio postaja i novina do nacionalnih i privatnih TV kuća. Tek po povratku kući shvatio sam što mi se zapravo dogodilo. Ukrajinci inače prate književnost, puno čitaju i znaju za naše autore. Primjerice ukrajinsko izdanje eseja „Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu“ Miljenka Jergovića prošle je godine u toj zemlji proglašeno najboljim stranim izdanjem, ali iz nekog meni neshvatljivog razloga, u našim medijima o tome nećete pročitati niti retka.

Tvoj roman Pacijent iz sobe 19 su vrlo dobro prihvatile i kritika i publika. Uz Blockbuster, smatra se najvažnijim antiratnim romanom u Hrvatskoj. Budući da si proveo neko vrijeme u Domovinskom ratu, jesu li ti romani poslužili kao ispušni ventil za ono što si doživio?

To što se dogodilo ostalo je u prošlosti, a s obzirom na to da prošlost ne postoji, jer je jednostavno govoreći ­- prošla, ne želim da mi takvo što zamagljuje fokus. Od cijelog tog perioda ostala je upečatljiva atmosfera, ona se urezala u kosti, kao i broja pitanja koja su se tada iz nekih unutarnjih mrakova pojavljivala. Moja glavna preokupacija u pisanju je pitanje identiteta, a nenormalne situacije poput rata, sjajna su pozornica za takvo što. Tu osjećam da vladam situacijom i to je jedini razlog zašto se često vraćam na tu temu.

U mlađim danima si se vrlo uspješno bavio glazbom i svirao u važnim riječkim bendovima, a radio si i kao kolumnist i urednik. Kad i kako si osjetio da moraš napisati roman?

Blockbuster je napisan iz revolta. Nisam više mogao pasivno gledati kako klima u društvu postaje nepovoljna za razvoj bilo kakvog kritičkog mišljenja. Pisao sam poglavlje dnevno i dovršio ga za 23 dana. Jednostavno je iscurio iz mene.

Zašto si prestao svirati u bendu?

Ne znam, valjda zato što u glazbi više nisam imao što za reći. Baš sam nedavno s prijateljem komentirao taj dugogodišnji paralelni slalom između glazbe i književnosti pa sam u šali rekao kako bi rokerima trebalo zabraniti svirati nakon što navrše tridesetu, jer većina toga što je na glazbenoj sceni vrijedno, stvorili su ljudi do te dobi. Nakon toga kreće podgrijavanje juhe. Rekao sam to u šali, ali s dobrom dozom samokritike. Kod mene se s godinama energija i potreba za stvaranjem glazbe povlačila i ustupala mjesto zrelijoj potrebi, onoj za pisanjem.

Na predstavljanjima svojih knjiga uvijek daješ preporuku za neki strip. Kako je nastala ljubav prema tom žanru?

Strip je prva ljubav. Mama mi je kupovala Zagora jer sam bio oduševljen s naslovnicama. „Čitao“ sam ga još dok nisam znao slova. Listao bih stranice, gledao slike i zamišljao što se tu zapravo događa. Pratio bih nacrtane likove u interakciji, pa na osnovu njihovih grimasa izmišljao oko čega je nastao sukob i kako će se razviti rasplet. Jednostavno sam stvarao svoju priču gledajući prizore u stripu. Tako se začela ljubav prema naraciji. Da nije bilo stripa, točnije, da nije bilo Sergia Bonellija, a pogotovo Galliena Ferrija, možda danas ne bih pisao. S godinama sam otkrivao umjetničku stranu stripa i upoznavao rad autora čije grafičke novele mogu stajati rame uz rame s najvećim klasicima svjetske književnosti. Danas u kolekciji imam većinu stvari koje su stvorili Hermann Huppen, Alejandro Jodorowsky, Milo Manara, Alberto i Enrique Breccia, a moj omiljeni strip junak Corto Maltese autora Huga Pratta lik je oko kojeg se plete radnja mog romana Putovanje desnom hemisferom.

Na društvenim mrežama nekad komentiraš aktualne događaje u društvu. Trenutno smo, kao i ostatak svijeta, okupirani borbom protiv korona virusa. Kako se ti nosiš s tim stresom?

Kako kad. Uglavnom dobro. Ako koji put i posrnem, supruga me strpa u auto i odveze u šumu. Tamo dodirujem stabla i ispričavam im se što nas trpe. Pokušavam ne smetnuti s uma da smo tu u prolazu, manje važni nego umišljamo i da dijelimo prostor s boljima od nas.

U tvojoj zadnjoj knjizi, Kaleidoskop, sve se priče odvijaju u Rijeci. Kakav je tvoj odnos s rodnim gradom?

Što se Rijeke tiče potpuno sam pristran i neobjektivan. Taj grad me rodio i definirao. Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj gdje mogu živjeti. Ne mogu zamisliti svoje odrastanje bez Laufera, gluvarenja po Kontu i Turniću, koncerata u Palachu i Lovorki, ljeta na Skaletama. Sve me to odredilo. Kasnije su to bili časopis Val, Kamov, izlasci u Python i Quorum, pa još kasnije Velidovi (Đekić, op.) tekstovi o riječkoj industriji, cupkanje na koncertima Leta 3, godišnje ritualno preslušavanje druge faze Parafa…. bilo je toga. Inače Rijeka je česta tema mog pisanja, osim Kaleidoskopa tu je i posveta riječkom rocku u knjizi Riječke rock himne, roman Snoputnikse djelomično odvija u Rijeci kao i radnja romana Pacijent iz sobe 19.

Imaju li pisci malo drugačiji pogled na svijet, neki dublji uvid u ono što nas okružuje?

Ne znam, mislim da ja nemam. Možda samo malo drugačije opažam stvari; vjerujem da ne postoje nevažni detalji i da se priča može izgraditi iz jedne rečenice koja se slučajno čuje u prolazu.

Što te kao čitatelja oduševi u nekoj knjizi?

Isključivo priča. Radije čitam narodne pripovijetke pisane skromnim jezikom nego poetsku ornamentiku bez zapleta.

Radio roman Pacijent iz sobe 19

0U produkciji Hrvatske radio televizije – Hrvatskog radija možete poslušati radio roman snimljen po mom romanu Pacijent iz sobe 19. U naslovnoj ulozi je Živko Anočić, redatelj je Petar Vujačić. Roman je emitiran na Hrvatskom radiju 3 u pet nastavaka od 16. do 20. ožujka 2020.

“Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.”

Novi list o snimanju filma Blockbuster

NEĆE DOMA, ODI VANI

Zoran Žmirić: Ne dvojim da će Ukrajinci snimiti film po “Blockbusteru”

Autor: Davor Mandić
Objavljeno: 12. ožujak 2020. u 9:56

Film Blockbuster NL

Žmirićevu hit-romanu desila se Ukrajina, gdje je postao nakladnički hit, a za nj se onda, logično i posljedično, zainteresirala i filmska industrija. Kontaktirali smo autora oko najnovijih informacija

Nakon što je u Hrvatskoj triput prijavljivan za sredstva Hrvatskog audiovizualnog centra, pri čemu je ime redatelja Srđana Dragojevića trebalo bilo kojoj komisiji značiti da svoju odbijenicu ne smije ni sanjati, film po romanu “Blockbuster” Zorana Žmirića u Hrvatskoj nikada nije dobio sredstva. Te gromade filmskog svijeta koje nisu pripustile redatelja najboljeg (anti)ratnog filma na ovim prostorima otkad ovi prostori postoje i na njima se snimaju filmovi (naravno, “Lepa sela lepo gore”) odlučile su da “Blockbuster” u Hrvatskoj neće biti snimljen.

Ni na najnovijem HAVC-ovu popisu za bilo kakvo sufinanciranje ovoga filma nema, no drugačije nije ni moglo biti, s obzirom na to da bi se malo tko nakon toliko odbijenica odlučivao i dalje mazohistički nečemu nadati od HAVC-a. No ako se vratimo ovome hit-romanu Zorana Žmirića, njemu se desila Ukrajina, gdje je postao nakladnički hit, a za nj se onda, logično i posljedično, zainteresirala i filmska industrija. Tako to, inače, biva u normalnom svijetu, pogotovo zato što taj roman iznimnog antiratnog ethosa jednostavno zove na ekranizaciju.

Mladi (al)i ozbiljni

O “sporogorećem” uspjehu toga romana svojedobno smo puno pisali, no u novoj fazi zanimalo nas je tko su ljudi koji sada figuriraju kao oni koji bi “Blockbuster” ipak trebali privesti na velike ekrane. Obratili smo se stoga autoru pitanjem u kojoj je fazi taj projekt i koliko je doista izgledno da se film snimi. Naime prema dosad poznatim informacijama radi se na scenariju i skupljaju se sredstva, no pitanje je jesu li ona već negdje odobrena ili je sve u preliminarnoj fazi.

Žmirić pojašnjava da su producent Igor Savychenko i redatelj Volodymyr Tykhyy posljednjih šest mjeseci zaokupljeni predstavljanjem svog recentnog filma na europskim festivalima, a da bi projekt “Blockbuster” po planu trebao krenuti do ljeta.

– Ako računam na minuli rad producentskog tima, film će se sigurno snimiti. Riječ je o mladoj, ali ozbiljnoj ekipi koja je visoko motivirana i zna što hoće. Imaju iza sebe nekoliko filmskih uspješnica, sve mahom rađene u koprodukciji. Primjerice njihov je prošlogodišnji poljski kandidat za Oscara za strani film, koji je također rađen u koprodukciji sa SAD-om i Kanadom. Tim je prepoznat kao sposoban i uspješan, ne dvojim da će uspjeti u naumu da realiziraju “Blockbuster” – kaže Žmirić.

Prilagodba romana

Zanimalo nas je i koliko će film biti “vjeran” romanu, odnosno tko će biti strane u sukobu, s obzirom na to da su u romanu sukobljene strane nedefinirane. Žmirić kaže da će se u načelnom dogovoru scenarij čvrsto držati knjige, s izuzetkom nekoliko detalja koji bi se trebali zajednički posložiti.

– Riječ je o prilagodbi dijelova teksta mlađoj publici; nije isključeno da motive filmova koji se provlače kroz knjigu zamijenimo videoigrama ratne tematike. Ključni elementi romana, naravno ostaju bez intervencija. U romanu strane u sukobu nisu jasno locirane, što priči daje dodatnu širinu, ali još je rano reći što će producenti sugerirati, možda se budu držali moje ideje, iako se ne bih čudio da stvari postave konkretnije i da sukob smjeste na Krim. O tome ćemo razgovarati uskoro; ponuđeno mi je mjesto savjetnika na razvoju scenarija, što znači da će se za svako odstupanje od knjige tražiti i moj glas – kaže Žmirić.

Upitali smo autora i o aktualnim projektima, nevezanima za filmski “Blockbuster”, pa iako trenutno ne piše ništa, kaže, ima roman u skicama. Uz to, HRT je otkupio i prava na radiodramu po njegovu uspješnom romanu “Pacijent iz sobe 19”, a u Ukrajini, koja željno očekuje svaki njegov novi naslov, uskoro će biti objavljena pjesnička zbirka “Zapisano metkom”.