Autor: Davor Šišović / Glas Istre
Promatranje vremena
Promatranje je jedna od najraširenijih kvazivještina, i mnogi kvazipromatrači kvare svijet oko sebe izvlačeći površne zaključke iz svojih kvazipromatranja. Da bi netko bio dobar promatrač nije dovoljno samo da bude vizualno ili auditivno suočen s prizorom koji mu privuče pažnju, koji ga zbog nečega intrigira ili iritira, pa da ga zapravo uklopi u svoje misaone i mentalne obrasce, da u onom promotrenom zapravo samo nađe po- tvrdu ili opravdanje za njegovo trenutačno raspoloženje, za svoje životne stavove i svjetonazor.
Dobar promatrač
Naprotiv, dobar promatrač ciljani prizor najprije kontekstualizira, iskustvom dopunjujući ono što se u tom trenutku ne vidi i ne čuje a zapravo opravdava zatečenu scenu, i zatim istreniranom vještinom dopunjuje događajni scenarij viđenog i onda kad se od prizorišta udalji, ta nije u kazalištu da bi mogao nezamijećeno buljiti u postavu priređenu baš za njega. U ovoj zbirci priča Zoran Žmirić nam podastire doživljaje, dojmove, pogotke i zablude obje opisane vrste promatrača, iako su obje sakrivene i isprepletene u naoko jednom te istom pripovjedaču.
Ova niska kratkih, pa i vrlo kratkih priča, smještena je na riječke ulice i trgove, na javne prostore poput čekaonica liječničkih ordinacija i drugih javnih ustanova, prizori se promatračima ukazuju i pogledom s njihovih balkona ili kroz prozor njihovih automobila, s klupa u gradskim parkovima ili na rivi, a posebno omiljeno mjesto za građenje priča oko zatečenog prizora su pješački prijelazi. Promatrač ponekad i sam biva akter priče, uključujući se u zatečeni prizor, nastojeći pomoći, utješi- ti, razjasniti, povezati, a ponekad zaključuje kako je bolje da se ne miješa, iako bi mogao. Ljudi koje promatra odnosno iznenada zatječe u njihovim svakodnevnim žurbama, šetnjama, izlascima, prolascima, čekanjima, druženjima, različiti su, i po dobi i po socijalnom statusu, i po zanimanjima i po trenutačnom stanju i raspoloženju, i zapravo su, poput lokacija na kojima se ti susreti događaju, svojevrsna mentalna mapa grada, nakalemljena na onu koja tumači mjere i udaljenosti u materijalnom svijetu. Ta mapa, htio bi taj naš promatrač-pripovjedač, listom pokazuje nesavršenosti u odnosima između ljudi, propuste neizrečenim, pretjerivanja kazanim, licemjerja generacijskih transfera osjećaja dužnosti ili krivnje, i spektar takvih priča lako će nas odvesti u dojam da nam se portretiraju mnoge tuge i usamljenosti, mnoge nesreće i promašenosti svijeta oko nas. Međutim, najslađe su one priče u kojima ispada da se promatrač prevario, da je donio pogrešne zaključke, da se neopravdano naljutio, pa čak i obrecnuo, na namjernike koje su njemu pomutile mir nekog dnevnog trenutka. U takvim pričama otkrivamo biserne natruhe optimizma i životne sreće, u njima nalazimo opravdanje za sve pozitivne premise o ljudima i ljudskom društvu kojima su nas demagoški desetljećima pogrešno učili jer životna stvarnost grubošću i brutalnošću sve te lijepe vizije negira. Spojene zajedno i ovako ispremiješane, priče s dominacijom sjetnog i tužnog lijepo se dopunjuju, pa i kompenziraju, a onima koje na kraju ispadaju vedre i optimistične, pa tako dobivamo prosjek koji zapravo interpretira realnost.
Samo, nismo svi tako dobri, ili tako loši promatrači kao pripovjedači u Žmirićevim pričama, pa će nama, običnim ljudima, taj realni prosjek počesto izmicati, uzmičući pred generalizacijama izazvanima našim trenutačnim stanjem ili raspoloženjem, podebljanim nekim izvanjskim prizorom koji kao da je za nas stvoren da bi nam potvrdio da je svijet doista takav kako ga u tom trenutku osjećamo. E nije.
Promatranje vremena
Nekad je bolji, nekad je još gori, ali zapravo nikad nije isti, poput onih voda ili vremena koje u sa- čuvanim mislima starogrčkih filozofa neprestano teku i obnavljaju se i bivaju uvijek drukčijima iako se doimaju istima. Promatranje vremena malo je kome bogom dana vještina, iako su svi izloženi prolaznosti, a nestalnost je jedina konstanta svih ljudskih stanja i djelovanja. Zato zastanimo, ne vjerujmo samo prvom samo dojmu ili udarnoj informaciji, dopustimo da osjetima primljeni podražaji malo sazriju, da se ispremiješaju i da rode novom kvalitetom. Spoznata pogreška veliki je dio puta ka njenom ispravljanju, a nepriznata zabluda svrstava nas u isti koš s onim na što se ljutimo i čime nismo zadovoljni, to nam nekako poručuje ova knjiga, a na nama je da se pri sljedećem izlasku u svijet doista malo više posvetimo promatranju, smjernom, skromnom, iskrenom i samokritičnom.
zoran žmirić 