Kad bi barem živjeli u džamahiriji

Džamahirija (Arapski: جماهيرية‎ jamāhīriyyah) / Vladavina masa (Narodna republika)

Ne mogu se sjetiti kad se u našem javnom prostoru počela zlorabiti riječ “džamahirija”, no činjenica je da se njome mlatara bez reda i smisla. Na nju se pozivaju mnogi; od kolumnista, preko političara, sve do doktora znanosti, a da cirkus bude veći niti je razumiju oni koji se njome nabacuju, niti oni koji se od nje brane. Najčešće je koristi ekipa s lijeva kako bi uvrijedila ekipu s desna, a dio tragikomedije svakako leži i u tome što su upravo ovi prvi svjetonazorski skloni navedenom pojmu, dok je ekipi s desna džamahirija bliska koliko i društveno uređenje Titove Jugoslavije.

Vjerujem da riječ „džamahirija“ nekoga podsjeća na islamski fundamentalizam zato što u njoj, baš kao i u riječi „džihad“, dominira isti zvučni nepčanik, no njezino značenje je suprotno od konteksta u kojemu se (pre)često koristi, što je lijepo objasnio korisnik PowerLock s Forum.hr koji na tu temu kaže: „Džamahirija je sve ono protiv čega se islamisti bore.“
Ukratko: Pojam “džamahirija” na način koji se koristi u našim medijima, terminološki je pogrešan.

Džamahirija je rođena u Libiji kao Gadafijeva ideja vladavine mnoštva. Riječ je o sekularnom obliku vlasti iz kojeg je religija potpuno isključena. U ovoj vrsti narodne republike žene su po svemu ravnopravne muškarcima (uključene su u politiku i javni život), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezno je, a fakultetsko besplatno svima koji to žele. Također su besplatne i sve medicinske usluge, dok je bankama zabranjeno stjecanje profita pozajmicama.

Jedan od zabavnijih primjera nepoznavanja značenja riječi “džamahirija” dogodio se prošle godine nakon izjave Ive Josipovića koji je na svom Facebook profilu napisao: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.” Time se bivši predsjednik upisao na listu onih koji ne razumiju značenje ove riječi, no najzabavniji dio uslijedio je nakon toga. Udruga Vigilare i njezin kopljonoša Vice Batarelo, od Josipovića su zbog izrečenog zatražili javnu ispriku. Batarelo je rekao kako je Josipovićev navod (citat:) “uvredljiv i vulgaran neologizam koji uz riječ “katolička” stavlja pojam “džamahirija”, pri čemu potonja označava zločinačke islamističke režime”. 🙂
Batarelo je dodao i to kako je Josipović “vulgarnim i ismijavajućim jezikom poticao na netrpeljivost i diskriminaciju građana katoličke vjeroispovijesti”. Tu mu se doduše ne može ništa uzeti za zlo, jer Batareolvi istomišljenici su jasno određeni protiv svake ideologije koja bi crkvenu vlast uklonila iz svjetovnog života, što i jest jedna od odlika džamahirije.

Jednako cool primjer strši i iz teksta Mladenke Šarić koja na Autografu piše “…zaboravlja se da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država…“ gdje i sama autorica zaboravlja (ili ne zna?) da upravo džamahirija jest sekularno društveno uređenje.

Bivši premijer Zoran Milanović jednom se zgodom također upisao među one koji riječju „džamahirija“ vole etiketirati nešto nazadno. Izjavio je kako (citat:) „Hrvatska neće postati bliskoistočna džamahirija, već moderna progresivna zemlja…“ čime je, kako je to plastično objasnio Marko Kovačić s portala „Moderna vremena“ jednako mogao reći i kako Hrvatska neće postati republika.
Inače, džamahirija se nije proširila izvan granica Libije, pa bi se mnogi složili kako Milanovićevo povezivanje džamahirije s Bliskim istokom nije pogrešno samo ideološki već i zemljopisno. Libija se naime nalazi u sjevernoj Africi, a ne na Bliskom istoku koji uključuje Bahrein, Cipar, Egipat, Tursku, Iran, Irak, Izrael, Jordan, Kuvajt, Libanon, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen i Pojas Gaze.

I dok se s lijeva čuje prozivka kako desni Hrvatsku pretvaraju u džamahiriju, a s desna se pak od toga uvrijeđeno brane, a da pri tom ni jedni ni drugi nemaju pojma o čemu govore, ovoj komediji zabune ne nazire se kraj, stoga kokice u ruke i Keep Calm.

 

Rođendan

Za svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No, taj prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, kako rekoh, trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.
Devetnaesti rođendan me zatekao u nekom selu. Tada nije bilo ničije, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to prigodno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: „Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja“. Najveća pizdarija koju sam do tad napravio bila bi poneka piva više zbog koje bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj kao da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim tu je već neko iskustvo.
Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je… strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao duže od dvadeset i četiri sata i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bih se znao nositi s emocijama koje sam tada po prvi put tako intenzivno proživio.
Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično osjetio na koncertu Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak, koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio. Uživaš u glazbi koja te okružuje, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, a jedva vidim prst pred okom.
Zanimljivo je kako se čovjek nosi s nepoznatim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim na sred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam „Dominion“, a gomila me podržava.
Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim stolom od mramora na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija istovremeno te pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora; 19.11.1972. – 19.11.1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio.
Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa u novinama koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi, koje od toga dana pokušavam, bez uspjeha, zatrpati.
Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako… lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas. Nisam ni ja jeftino prošao. Tri prostrelne. Nedovoljno. Devetnaest – tri za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije. Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi. I sad se pitaš zašto sam nakon toliko godina to napravio? O.K. ne zamjeram ti. To ti je posao.
Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije. Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način… odrezao od sebe.
U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti pomaganju. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan.
Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve.
Kako bi ti doktore nazvao takvu osobu? Ja znam. Sad si barem, kad se jednom godišnje budem pogledao u ogledalo, mogu s dodatnim razlogom reći: „Sretan rođendan… pičko.“