Kako se to kod nas voli reći “nagrađivana ” (a nagrađivana je, nećemo bježati do toga) pjesnikinja i spisateljica Ljiljana Jelaska, dočepala se moje zbirke Zapisano metkom pa je pod dojmom pročitanog napisala osvrt na Goodreadsu. Osvrt je iscrpan i zaslužuje da ga se izdvoji i nazove recenzijom. Mogu samo reći da svakome tko piše želim ovakve kolege.
prije devetnaest godina
mojim se istočnim horizontom
uspeo
vrh prve kuće
konjukcija
razum i ludost jednako udaljeni od srca
Domovinski rat je povijesna činjenica i ostat će zapisana u povijesti ratovanja kao jedan od najkrvavijih ratova koji se krajem 20. stoljeća vodio na trusnom balkanskom tlu. Nema tu ništa neobično. Ovdje su se ratovi ciklički ponavljali, postali su nedjeljivi dio načina života. I kao što je postalo već uvriježeno pravilo, nije puno uznemirio ni iznenadio svijet. Rat kao rat. Na Balkanu, svako malo izbije novi. Svijet se nije previše osvrtao, gledajući da izvuče čim više koristi za sebe, a oni na čijem se tlu taj isti rat vodio… Nije pretjerano reći kako se ni većina njih nije previše dala uznemiriti. Oni promućurniji su na vrijeme, prije no što je prvi put zagrmjelo nebo i stresla se zemlja, potražili zaklon u istom tom neuznemirenom svijetu.
Prošlo je više od 20 godina kako je rat završio. Kako su se ljudi vratili. Neki u svoje nedirnute domove, na svoja bivša ili neka nova radna mjesta. I opet su bili promućurniji jer vratili su se ili časak prije, ili su već imali osigurana mjesta na koja su oni drugi, koji su iz hladnih rovova i sa spaljene zemlje mislili da idu. Da ih čeka ono za što su se u tim rovovima smrzavali, rukavom otirali garež s lica.
u džepu nosim papir
od znoja usukanu
pozivnicu za cirkus
ulaz za predstavu
na kojoj je moja smrt
jedina i glavna točka
plešem na žici
balansiram na rubu bajuneta
mokrih dlanova čekam
razapet iznad svijeta, smrt na trapezu
zli klaun sred arene prostre trpezu
sol na rani i otrov u hrani
bradata žena uz aplauz pokazuje čekić, klin i letvu
voditelj s tregerima najavljuje mi ime
moje majke molitvu
tuđe majke kletvu
Kako ni u jednom ratu nije bilo i nema pobjednika, tako ga nije bilo ni u ovom. Ima samo poraženih, pogaženih, izranjavanih, nesretnih i prevarenih. No, ljudi teško progovaraju, osobito oni koji spadaju u tu ranjivu skupinu. Isprva žive u nadi pa u nevjerici, da bi s vremenom iz njih provalio očaj i bijes. Bijes, koji rijetko tko izgovara naglas.
Zoran Žmirić je to učinio. Progovorio je naglas, bez dlake na jeziku, bez fige u džepu. Zbirka poezije Zapisano metkom je jedinstvena po načinu i sadržaju iznošenja istine. Zoran nije svoju dušu ogoljavao pred čitateljem. Ne. One je svoju već ogoljenu dušu stavio pred nas. Bez patetike, bez mahanja klišeiziranim frazama, bez prešućivanja detalja. On plače, ljuti se, strahuje, priželjkuje svršetak agonije, ciničan je kada treba biti.
ovce za šišanje
krave za mužnju
plastični marker na goveđem uhu
jarci za deranje
perad za čerupanje
mrtvo meso na pokretnoj traci
svi smo mi
Za ljude koji su u rat otišli s ciljem da obrane svoju zemlju, da stvore nešto novo, bolje, u čemu će njihova i mnoga druga djeca sutra rasti, prijevara je najgori poraz. Otriježnjenje za njih dolazi na najgori mogući način. Za njih rat nikada ne završava. On traje u njima. Bore se sami sa sobom, a to je najteža borba. Ova zbirka nije nastala preko noći, ni u jednom dahu. Nastajala je godinama, batrgala se i borila s unutarnjim kaosom kroz koji je autor prolazio. Mnogi nisu imali tu snagu, nisu se mogli nositi s unutarnjim monstrumima koji su ih izjedali polako i ustrajno pa su digli ruke od svega. Digli su ruku na sebe. Mnogi još i danas, nakon više od 20 godina, vrište u sebi. Htjeli vi izreći na glas, htjeli bi vikati, psovati, riječima udarati, no ne mogu.
nešto bih si rekao
ali ne mogu naći riječi
rukom noću prelazim po postelji
i kad pomislim da će mi utonuti u jagodice
da će mi se kao riba zakoprcati u šaci
osjetim prazninu
mrak mi se smije
svim mojim riječima koje je pronašao
tad dohvatim psovku da ga pogodim
ali i ona pobježe
kao ptica od pucnja
zažmirim
i opkoljen svim pogledima koje sam ikada ugasio
gledam se
i po prvi put jasno vidim
sebe kakav jesam
pa zubima pustim krv niz usne
i nešto bih si rekao
ali ne mogu naći riječi
Upravo taj trenutak kada čovjek prvi put uspije vidjeti sebe kakav zapravo jest, je onaj prijelomni u svima nama. Upravo stoga je ova zbirka ta ruka koja se pruža, koja nam govori da nismo sami, da se vrijedi i treba boriti, ići dalje. Da postoji dalje.
Zoran je prošao katarzu. No, to ne znači da je uspio sve izbrisati iz sjećanja, da je uspio zaboraviti. On je uspio naučiti živjeti sam sa sobom. Ne nudi nam recept ni uputstvo kako to postići. Svaka individua to čini na različit, svoj način. On nam je pokazao da se može. Da se može uzdignute glave pogledati u oči svijetu i samom sebi.
sve ću zapisati
i knjigu izdati
Hvala ti što jesi.
Ljiljana Jelaska
zoran žmirić 