Piše: Matko Vladanović
Ima tako likova većih od života. Pojavljuju se sporadično u svim rukavcima umjetnosti, dovoljno rijetko da se ne naviknemo, a opet dovoljno često da ne zaboravimo da postoje. Kako nastaju, u kojim i kakvim se okolnostima javljaju, kako komuniciraju i u čemu je tajna njihove privlačnosti pitanja su na koja ni jedna Teorija još uvijek nije ponudila zadovoljavajući odgovor. Ništa čudno poznajete li Teoriju, notorno svadljivu i kontradiktornu, no u ovom slučaju odgovor ne nudi ni pragmatičnom umu sklonija Industrija pa tako još uvijek nema formule kojom bi se, ustrajnom redovitošću i s jednakim kulturološkim/financijskim učinkom, proizvodili likovi poput Ricka Blainea, Jamesa Bonda, Harryja Pottera, Gandalfa, Conana barbara, Batmana i Kraljevića Marka, da nabrojimo samo neke.
Općenito razmatranje fenomenologije takvih likova nije predmet ovoga teksta. Ovdje nas zanima samo jedan od njih. Lutajući mornar, sin andaluzijske Ciganke i mornara iz Cornwalla, životno djelo velikoga Huga Pratta, jedna od najznačajnijih ostavština europske kulture dvadesetog stoljeća i metafikcijsko žarište Žmirićevih priča iz “Putovanja desnom hemisferom”.
Pisati o Cortu Malteseu u neku ruku podrazumijeva povratak u djetinjstvo. U vrijeme ne-racionalne fasciniranosti likovima od papira, u vrijeme u kojemu je bilo moguće sasvim ozbiljno raspravljati o njihovim avanturama, sposobnostima i podvizima i sve to onom vatrenom posvećenošću, tajnim znakom raspoznavanja svih fanatika svijeta. Pa ipak, postojala je (i još uvijek postoji) fundamentalna razlika između likova poput Tarzana ili Spider-mana i likova poput Corta Maltesea. Dok smo s prolaskom vremena pomalo prestajali iščekivati ugriz radioaktivnog pauka i aktivnu ulogu u bitkama protiv kozmičkih entiteta, od Corta se nikad nismo do kraja izliječili. Cortu nikad nismo priznali pravo na nepostojanje te smo ga uporno izvlačili iz ralja fikcionalnosti i gurali u horizonte vlastitih života.
Žmirićeva proza iz “Putovanja desnom hemisferom” posljedica je te kronične bolesti, sad već razmahane, i nezaustavljive i metastazirane po svim čvorištima teksta. Bolesti koja nagriza pečate od voska ritualizirane svakodnevnice pripuštajući uhu sirenski zov slobode Prattovog mornara. Koliko god Prattov Maltežanin služio kao inspiracija i zamašnjak jednog fantastičnog literarnog putovanja, Žmirić ipak ne putuje epigonskim stazama (“Putovanje desnom hemisferom” nije fan fiction u kolokvijalnom i pomalo derogativnom značenju te riječi). Četrnaest priča ovog, uvjetno rečeno, romana otvaraju neke sasvim žmirićevske horizonte, otkrivene u sjeni davno utrte i još uvijek uočljive Prattove brazde.
U njima se Prattov Maltežanin nadaje tek kao zavjerenički mig, kao lutajuća sjena čije se konture tek povremeno naziru iz intertekstualne igre citatnih i ikoničkih tragova (zulufi, naušnica u uhu, tanki cigarillosi, britva i rez na liniji života, rasputinovski lik u sibirskoj zabiti itd.). I da nema parateksta koji izrijekom spominje Corta kao osnovnu inspiraciju ove literarne avanture, pitanje je koliko bi se vezali uz čitanje teksta u tom i takvom ključu.
“Putovanje desnom hemisferom” nije, dakle, zbirka apokrifnih avantura Prattovog junaka, ali jest zbirka naslonjena na prattovsku ideju kulture, na potrebu da se u malo stranica i malo riječi sažme i izrazi sva kompleksna ljepota tisućljetnih tragova ljudske egzistencije na ovom planetu. Krećući se što po stvarnim što po izmaštanim koordinatama globalnoga tla, po stazama svjetova od kamena i paučine, Žmirićev junak opčarava pogled i razoktriva laži da su sve priče vrijedne pričanja odavno već ispričane.
Pišući svoju pripovijest Žmirić se, baš kao uostalom i Pratt, odvaja od ekonomije i politike metaforičkoga Corta (nema tome mjesta u sanjanju svijeta), izvodeći njegova putovanja gimnastikom duha, prizivajući time istovjetni manevar zatvorskih godina Kena Parkera, Cortovom habitusu bliskoga junaka. Zatvor Žmirićevog junaka nešto je drugačiji od zatvora Berrardijevog ‘kauboja’, no i jedan i drugi žive slobodu pričajući priče, čistom voljom ignorirajući stvarnost koja ih okružuje. No, stvarnost je ono što od nje napraviš, rekli bi svi prisutni likovi ovoga teksta. Stvarnost je život, a ovo je – rekli smo – priča nastala pod skutom junaka većeg od života i stoga si može priuštiti takve manevre.
Onkraj posvete Cortu Malteseu, onkraj tapkanja po palimpsestima književnosti, stripa i nataloženoga iskustva, stoji knjiga koja se još uvijek uspijeva diviti ljepoti svijeta, dovitljivosti duha i čudesnoj magiji pripovijedanja. Možda se ne čini puno, možda se ne čini bitno, možda se ne čini moderno, ali dobro je znati da postoji. Moći susresti se sa svijetom otvorenoga uma dovoljno je rijetka sposobnost u stvarnosti da je ne treba još zatomljivati i u književnosti.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
U posljednjih nekoliko godina pojavio se i ustoličio novi trend uzajamnog zaglupljivanja. Besposličari otvaraju blogove na kojima se fotografiraju s knjigama, dok vjerna publika svojim afirmativnim komentarima izjavljuje ljubav kako knjigama tako i vlasnicima blogova. I jednima i drugima zajedničko je to što vole knjige i istovremeno ih, vjerovali ili ne… ne čitaju.
zoran žmirić 