RSS Feed

Monthly Archives: Travanj 2017

Jagna Pogačnik na HRT-u o “Putovanju desnom hemisferom”

Posted on

HRT Magazin
Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Donro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati. Danas preporučuje knjigu o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja.

Zoran Žmirić – Putovanje desnom hemisferom
Novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književno-umjetničkog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman ‘Blockbuster’, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu ‘Književno pero’. ‘Putovanje desnom hemisferom’ nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim ‘kopčama’. Jedna je od njih Corto Maltese, legendarni stip junak koji se ovdje prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih ‘kopči’ kružna struktura koja čitatelja na samom kraju, neočekivanim potezom vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drukčiju dimenziju.

Pripovjedač nas od poglavlja do poglavlja vodi na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.

Čitatelj ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjaka, mudrace, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Knjiga o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja, ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati drukčije.

 

Recenzija “Putovanja desnom hemisferom” na Večernjem: Ovo je i zbirka priča i roman, ali nije knjiga za jedno čitanje

Posted on

Vecernji Hemisfera

U svakoj priči nalazi se dio istine, dio povijesti, pa je lako povjerovati i u dječju zgodu o igri u kojoj su zavezanog druga stavili na tračnice u želji da tako zaustave vlak i krenu na svoje prvo putovanje, a koja je na sreću završila tek ljutnjom roditelja

Čemu služi desna hemisfera mozga? To je mjesto na kojem “stanuju” ljudski osjećaji i intuicija, ona strana mozga koje se čvrsto drži Zoran Žmirić, mjesto koje će svakom čitatelju trebati da do kraja uživa u ovoj po mnogo čemu jedinstvenoj knjizi.

“Putovanje desnom hemisferom” (Hena.com, urednica Marina Vujčić, 109 kuna) opire se svim klišejima, ali i svim teorijama književnosti. Može biti roman, ali i zbirka kratkih priča, putopis, knjiga filozofskih zapisa, ali i svojevrsni priručnik za samopomoć namijenjen onima koji žive kako bi putovali i koji se prepoznaju upravo desnom stranom mozga. No, ova knjiga je ujedno i vrlo privatna autorova posveta Cortu Malteseu, tom mitskom mornaru-pustolovu kojeg je stvorio talijanski strip-crtač Hugo Pratt, zagonetnom ljepotanu u kojeg su se zaljubljivale i djevojčice koje uopće nisu voljele stripove (sve do trenutka kada je negdje tijekom njihove srednje škole stvoren Novi kvadrat). Corto Maltese je autorova izlika za svako putovanje, lik koji ga “posjećuje” kada kao maleni dječak odlučuje poći na svoje prvo putovanje i to tako da druga u igri zaveže na tračnice vlaka kako bi ovaj stao i odveo ga u avanturu… U svakoj priči nalazi se dio istine, dio povijesti, pa je lako povjerovati i u ovu dječju zgodu koja je na sreću završila tek zaustavljenim vlakom i ljutnjom roditelja. Ili, primjerice, priča (ili poglavlje) “U dolini crvenog luka” posvećena Armeniji. Povijest ovog naroda ovdje je na sjajan način isprepletena s njihovom mitologijom i vjerovanjima i u jednom trenutku postaje savršeno nevažno je li Žmirić bio ondje ili ga je tamo odvela desna hemisfera njegova literarnog mozga. No, prije nego što ovu knjige uzmete u ruke morate znati još jedan važan podatak: ovo nije knjiga za jedno čitanje, već “udžbenik” koji stalno treba imati pri ruci te ga, naravno, ponijeti sa sobom i na putovanje.

Bojana Radović/Večernji.hr

Moja dnevna doza Fejsbučenja

Posted on

Facebook

Ko je ova Maja? Kakav je ovo status? Predugačko za čitanje brate, što ovo piše na dnu? Dostojevski. Onda može lajk.

Opet ovaj Dario. Stalno piše neke statuse koji su kao smiješni. Ne kužim. Osvane mu na zidu: „Di ste ljudi“ i to popije 800 lajkova. Ali OK, evo ti lajk kompa, možda netko od tvojih lajkera sutra postane i moj. Jer kao, uživam u tvojim statusima. Jbg, bolje s takvima imati dobar odnos. Lajk. Ne! Ne lajk. Lajk je brzopotezan. Bolje onaj smajli lajk, onaj što se smije tako da mu se vidi čir na želucu. Taj iziskuje dodatni trud!

Bokte otkud mi ovaj na listi? Profilna mu je selfi kraj grafita Hajduka na trafostanici. OMG. LOL. Koje stanje duha. Ubijmo se svi odmah. Ček da vidim imao li aktivan chat. Vidi ima jedna poruka iz 2012. „Gande kralju, ja sam Brico s Gamer.hr. Čitao sam ti zadnju knjigu. Legenda si!“. OK, da mu vidim zadnji status. Selfi s Vucom na Bikijadi u Radošiću. Pa dobro, što sad… kao što ja volim EKV on voli Vucu, emocija je ista. Lajk.

Sanja V. Opet mi je maznula status. I to koji. Prije nekoliko godina sam napisao: „Usprkos tome što na FB postoji opcija „share“, ljudi će ti radije maznuti status. Tipično hrvatski, ne dijeli, ukradi.“ I sad njezin status ima više lajkova nego moj!? Stavit ću joj smajli da budem iznad situacije, ali bez lajka. Bit će joj jasno da kužim. Tako to krene; danas ti mazne status, sutra upaljač, a prekosutra će izdati državu. Koza.

Purpur Knebit, fejk ime. Klinac ufuran da je pjesnik, bio mi je jednom na radionici. Opet kuka o tome kako voli i pati. Svaki post mu ima tri lajka. Ako mu je stara tog dana na Fejsu, onda četiri. Iz dana u dan isto… „Ja i ona, ona i ja, Rijeka blista, mjesec sja!“ Tako ti je to Purpure moj, kad je ruka u ruci, stvar u ruci, a nikad stvar u stvari! Daj prasni je više tako ti Platona! Civilizacija će nam se utopiti u depresiji koju emitiraš. Lajk za ohrabrenje. I tužni smajli. Put do ženskih gaćica popločen je namjerno dobro. Ili kako već.

Miro Photography. Slika mobitelom, horizont mu visi, nikad čuo za white balance, misli da je zlatni rez srp Asteriksovog druida Čudomiksa kojim ovaj bere imelu. Ufotkao je stepenice. Po stoti put. Nazvao je fotku Stairway to Heaven. Po stoti put. Wooow Miro, kreativan si mi k’o onaj što je prošle godine u Malom salonu izložio bijela platna s crnom točkom u sredini x 20. I sad ako mu ne lajkam ovaj užas, mislit će da sam ljubomoran na njegove snapshotove. Još gore, to će misliti svi koji su mu to lajkali. Lajk. Ajd’ može i koje slovce. „Super fotka!“

Gle ovoga! Pisac. Čitao sam ga nedavno. Stil loš, radnja bez veze, likovi… nema ih. Kakti strujanje svijesti. Kako bih ti prostrujao 220 kroz taj usahli mozak, kompa moj. Pisao bi ti meni k’o Tolkien na speedu. Na Fejsu se bavi najvažnijom stvari na svijetu; samim sobom. Ako je suditi po statusima skill mu je tamo gdje je bio i kad je počeo pisati. Ne knjige već prva slova. Usprkos tome, čim mu izađe nova knjiga, lik je već na TV-u i radiju, a prije nego mu knjiga dođe do trgovine već ima 10 recenzija na portalima. I ti si prevođen na engleski, ruski, talijanski, francuski, njemački, okoš&bokoš, a zadnji roman ti je adaptiran za film? Žao mi je svake kune koju će netko platiti za to. Arhitekt Potemkinovih sela. Fuj! Nisam vidio njegove gluparije sigurnih 15 dana, pa da vidimo što piše. Ja u kazalištu. Ja i Šerbedžija. Ja u Pola ure kulture. Ja u Klovićevim dvorima. Ja na balkonu poziram s Uliksom. Valjda je neki dan čitao na Tportalu kako je Uliks proglašen najboljim romanom ikad. Pozer. OK, to je pet statusa. Kako bilo, lik ima nekoliko frendova u HAVC-u, bolje se držati uz njega nego biti kontra. Lajk. Lajk. Lajk. Lajk. Lajk.

Ko je ova? Prezime mi je poznato. Klinka iz Zagreba. Aha, to je kći onog izdavača. Uspješan lik. Zna posao. Mala mu samo puca linkove s Yubitoa. Danas je stavila nekog LP-ja. Kako je ružan frajer. Aha, to je žensko? Laura Pergolizzi. Pa OK, nije tako loša. Što dalje mala sluša? Neki bend Alt-J. Što je to jebote? Alt D = Delete. Ctrl+Alt+Del. Nikad čuo. Stvar se zove 3WW. Pa dobro kakav je to meta jezik? Čemu to? Kako mi kidaju živce ti mulci s tom nekom indie scenom! Poza na pozu, podgrijana juha podgrijane juhe. Aj da čujemo na što to sliči. A jaoooj! Kako kmeca i jeca frajer. Ili je ženska. Whatever. Icecream Truck mjuza na aparatima. I ukulele. Kompa, samo daj ukulele ili mandolinu i imamo hit. Pa dobro što je mladom svijetu danas? Gdje su nestale prave vrijednosti; Sistersi, The Cult, Joy Division, The Smiths … OK, nema veze. YT sugerira drugu stvar od benda… „In Cold Blood“. Malo bolja od prve, ali isto smeće. Stavit ću na zid link te pjesme. Možda mala skuži pa lajka. Pa joj možda i stari skuži…

Oho, književni kritičar iz Srbije, jedini koji recenzira sve što se u „regionu“ objavljuje. Full vrijedan lik. Moj omiljeni pizdun. Novim statusom pljuje inače odličnu knjigu i još se ne srami napisati da mu se takve knjige ne sviđaju. Pa kompa moj i ja sam pisao filmske kritike, romantične komedije prezirem, ali Notting Hillu sam stavio 5/5 jer, volio to ili ne, film je savršen po svim kriterijima. Ali ono, ti ne voliš takve knjige pa jasno onda, takve knjige nisu dobre. Jer eto…. TI! Idem mu napisati par argumenata za pokopavanje jer frajer mi već godinama kljuca jetru. I još mu je recenzija na Public! Muehehehe, frende, sad ti slijedi niski prelet kanaderom napalma. Samo čekaj. BTW lik nikad nije recenzirao nijednu moju knjigu. A što ako baš moja bude sljedeća? Aušit! Lajk.

Alenka. Moja bivša urednica u jednom magazinu. Ostala mi je dužna 2000 dojče maraka. Ima novi status, jednak onom od dan prije, jednak svakom statusu posljednjih šest mjeseci otkad smo frendovi. Ošišala se, oko vrata joj visi đapamala, nosi haljinu boje šafrana i sandale od konoplje. I keseri se na svakoj fotki. Ajde neka sam i to doživio. Da se tako smijala dok smo surađivali, pisao bih joj mukte. Alenka se fotka dok radi asane u suton, dijeli recepte s đumbirom i kurkumom i motivacijske citate s fotkama Tibeta. „Život je igra, igraj ga.“ „Pronađi mir u sebi.“ Hehe stara, da je meni pronaći tebe, tamo negdje na Tajlandu ili gdje si već nestala s mojom lovom… pokazao bih ti kako je Shirdi Sai Baba svoje učenike podučavao disciplini bambusovim štapom. Šiva aspekt u svoj svojoj punini. Pa se ti slikaj sestro dok u praskozorje puca dan. Pucala ti koža na guzici, dabogda. Oooommmmm Alenka! Om! 2000 puta. No… možda ipak jednom vrati barem dio love? Evo ti lajk Alenka. I komentar. „Super ti je ovaj sungazing Alenka.”
Jebi ga, ne mogu se suzdržati! „Imaš cool sunčane naočale? Jesi li na dijeti?“

Razmišljam što sam posljednje napisao, a da je imalo smisla? Od početka godine gotovo ništa. Imao sam potentnu fazu tamo 2014. i 2015. Svaki status mi je bio k’o suho zlato. Napisao bih nešto i sam se sebi smijao koliko sam genijalan. Pa kad i jesam genijalan. Što sad! Ali već dvije godine banana. Pere me egzistencijalna i svaka druga kriza, inspiracija mi je ravna stanju na računu. Idem baciti oko na On this day i iskopirati nešto od prije dvije godine. Možda ljudi ne skuže. Vidi, vidi… u pet minuta 30 lajkova i 4 sharea! Facebook je Bog! Idem na Yubito naći dM pa da vidiš…. „I’m taking a ride with my best friend“. Ta na na, ta na na nana nana!

Jagna Pogačnik: Putovanje desnom hemisferom – Legendarni strip junak Corto Maltese kao glavno nadahnuće

Posted on

Hemisfera Jutarnji

Jutarnji list 8.4.2017.

Književno putovanje nikada nije samo putovanje geografskim dužinama i širinama, osim možda ako je riječ o klasičnom putopisu uglavnom rezerviranom za neka prošla stoljeća, već i putovanje vlastitom nutrinom, način spoznaje samoga sebe kroz kretanje, popunjavanje mozaika vlastitog identiteta, u svakom slučaju upoznavanja vlastitoga “ja” i svijeta koji ga okružuje. Na taj način funkcionira i novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književnog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman “Blockbuster”, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu Književno pero, dok je “Snoputnik” na neki način otvorio prostor upravo “Putovanju desnom hemisferom”. I on je, naime, bio putopisni roman o mladići na umoru koji odlazi u Indiju tragom bivše djevojke, gdje upoznaje indijsku kulturu i filozofiju. Motivi druge kulture, mješavina stvarnog i nadnaravnog, materijalnog i duhovnog i miris avanture koju omogućava putovanje, na specifičan će se način preoblikovati u novom naslovu, koji je i prije objavljivanja doživio svojevrsno priznanje ulaskom u finale anonimnog VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman.

“Putovanje desnom hemisferom” nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim “kopčama”. Jedna od njih je Corto Maltese, legendarni strip junak koji je zaživio toliko samostalno od svog autora Huga Pratta, da ga gotovo percipiramo kao stvarnu osobu, a ovdje se prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih “kopči” kružna struktura koja čitatelja sa samom kraju, neočekivanim potezom koji razjašnjava ništa i sve, vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drugačiju dimenziju. Završetak je, naime, toliko bitan za tekst i njegovu interpretaciju, ali i takav da ga prije vremena nikako ne bi trebalo saznati jer bi se izgubio glavni efekt knjige, pa ga doista ne smijem niti naznačiti. Nakon njega sve, pa i znakovitost naslova, jednostavno sjeda na svoje mjesto.

No, vratimo se na stvari o kojima smijemo govoriti, koje se nalaze između početka kojem se vraćamo na kraju i kraja koji je zapravo početak. Pripovjedač čiji su “podaci” poznati čitatelju kad dođe do famoznog kraja, od poglavlja do poglavlja vodi nas na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.

Čitatelj tako ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjake, mudrace, čak i one koji su već mrtvi, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Svjestan kako je cijelo vrijeme suočen s križanjima stvarnog i fikcionalnog, kretanjem po rubovima zbilje i mašte, čitatelj je na trenutke pomalo u nedoumici, što pojačava tenziju teksta, da bi na kraju shvatio koliko su takvi postupci potpuno u funkciji knjige kao cjeline.

Pripovjedačevo je putovanje mentalno putovanje kroz krajolike, ali i kroz snove koji omogućavaju mnogo više od klasičnog prijevoznog sredstva, put do onoga o čemu ova knjiga govori – o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja; ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati malčice drugačije. Egzistencijalna tematika, provučena kroz filozofski filter, razblažena je Žmirićevim stilom u kojem ima mjesta za jezičnu ležernost, pa i humor, što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zapravo neobičnoj knjizi posve izvan nekih prepoznatljivih konteksta suvremene proze. Uz sve pohvale za koncept, idejno rješenje i stranice lijepe i mudre proze, ipak za kraj moram napomenuti da su mi neki dijelovi djelovali malo previše eksplicitno “edukacijski” u self help smislu. Za to su sasvim dovoljne bile izreke kojima poglavlja započinju i ono između redaka.

Ovce i Bibliovce

Posted on

BibliovcaU posljednjih nekoliko godina pojavio se i ustoličio novi trend uzajamnog zaglupljivanja. Besposličari otvaraju blogove na kojima se fotografiraju s knjigama, dok vjerna publika svojim afirmativnim komentarima izjavljuje ljubav kako knjigama tako i vlasnicima blogova. I jednima i drugima zajedničko je to što vole knjige i istovremeno ih, vjerovali ili ne… ne čitaju.

Nemam ideju kako se to dogodilo, a još manje kako se stvar otela kontroli, no uzajamno laskanje oko navedene teme uzelo je maha i postalo nalik na scene s nekadašnjih dvorskih balova gdje su dame jedna drugoj dijelile komplimente, a već idućeg trena iza lepeza škrgutale zubima i olajavale se, savršeno svjesne što misle jedna o drugoj.

Za raskrinkavanje ove pomodne farse dovoljno je bilo kojem od tih blogova posvetiti deset minuta, pa ako ste pročitali barem jednu knjigu iz navodne preporuke, shvatiti da se ljudi iz nekog bizarnog razloga okupljaju ispod mjehura od sapunice. Blogeri(ce) pucaju selfije s knjigama, u navodnoj preporuci za čitanje ne daju mišljenje već donose nekoliko rečenica prepisanih s korica, a publika to pozdravlja lajkovima, srcima i ostalim grafičkim emotikonima, a bez ijednog komentara o sadržaju, stilu, likovima ili bilo čemu što bi sugeriralo oko čega se tu zapravo ushićeni narod okupio.

Priča je tim više šizofrena, što je nekolicina blogera koji odgovaraju gornjem opisu, uspjela okolinu uvjeriti kako su oni svojim fotografiranjem s knjigama zapravo referentne točke za razgovor o književnosti, što u Hrvatskoj, zemlji površnih ljudi i nekompetentnih medija, i nije naročito teško. No rezultat toga je začudna razina bunila u kojoj izdavačke kuće, a počesto i sami autori takvim blogerima šalju svoja izdanja na recenzije. Pardon… na fotografiranje. Ne libe se čak ni prijateljski zagrliti s blogerima pa zajednički pridržati knjigu pred fotografom, a sve kako bi ih oko kamere što bolje uokvirilo za sutrašnje novo izdanje ove ego-trip fantazije.

Dok takve web destinacije prikupljaju, vjerovali ili ne, između 50, a negdje i vrtoglavih 200 tisuća lajkera literarnih selfija, sve se više (iako teško, no ipak….) na svjetlo interneta probijaju i blogovi koje vode istinski zaljubljenici u knjige, strastveni čitači, oni koji knjigama prilaze s razumijevanjem, koji nakon čitanja promišljaju sadržaj, slušaju kako pojedina priča u njima odzvanja i o tome donose svoj kritički sud. Jedan od takvih blogova je i Bibliovca kojoj je i Tportal na svojim stranicama posvetio članak donoseći priču o mladoj Ivi Rajić koja je ljubav prema čitanju uokvirila u blog, te svojim recenzijama uspjela okupiti istomišljenike s kojima o pročitanom razmjenjuje dojmove.

Broj onih koji prate Bibliovcu nije zanemariv. Desetak tisuća ljudi čita recenzije i preporuke Ive Rajić, iako u usporedbi sa spomenutim pomodnim i trendovskim blogovima za naslikavanje s knjigama ta cifra možda i nije nešto. No pitajte svakog autora, želi li radije u nekom mediju vidjeti svoju knjigu s 50.000 lakova ili recenziju knjige s deset suvislih komentara.

Bez obzira na to kakav ćete odgovor dobiti, činjenica je da su zahvaljujući ovim prvima koji su čovjeka skloni odvesti do ruba iritacije, i ovi drugi postali vidljiviji, tako da na koncu cijele ove priče, svatko ima svoje mjesto s ulogom koju si je sam odabrao.

Intervju za Tportal

Posted on

Nakon duže vremena tportal me zatražio da porazgovaramo o mom novom romanu “Putovanje desnom hemisferom”. To je bio tek povod jer dotaknuli smo se svega; od stanja u HAVC-u, ekranizacije mog romana “Blockbuster”, motiva i nadahnuća za pisanje te ključnih referenci u mojim romanima, o tome zašto se u nas od pisanja ne može očekivati zarada koja bi omogućila pristojan život, a našlo se mjesta i za Corta Maltesea…

LINK