Julijana Adamović: “Divlje guske” – Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina

Divlje guske

Istina je najbolnija kad je izgovara dijete. U ovoj knjizi pripovjedni glas pripada jednome takvome koje prekapa svoju nutrinu iznoseći na vidjelo ne samo svoju traumu već i dijagnozu jedne obitelji ili ako želite cijelog društva. Smještena u nekakvu ruralnu sredinu sedamdesetih godina radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna.

Iako temom naoko podsjeća na “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, “Sjećanje šumeDamira Karakaša ili na “4 brave” Željke Horvat Čeč, ne nasjedajte na prvi dojam. Ova je knjiga potpuno drugačija, svoja, vrlo osobna i autentična. Julijana Adamović naizgled tematizira ranjivost odrastanja, no u “Divljim guskama” se krije puno više, prije svega želja za prihvaćanjem u sprezi sa sebičnošću, neosjetljivošću, nemogućnošću komunikacije, a sve premreženo slikama svijeta kakvim ih vidi i (ne)prihvaća dječja glava.

Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi. No s vremenom raste i uči, prilagođava se (da li, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija. Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline, bolnija je od svega. S pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je tu, sad to razumijemo, bio daleko prije nas.

Okrećući stranice prema kraju, sve se češće hvatamo za nevidljivu ruku koja nama i glavnom liku daje (ili od nas traži?) toliko potrebnu potporu koja će do konca stići, pa makar i u obliku sna, pravo na kojeg nam nitko ne može osporiti. Tu je naša zona ugode, svi je imamo, no malo nas je to, tako otvoreno poput Julijane Adamović u “Divljim guskama”, spremno priznati i tako vješto i dojmljivo prikazati.

Divlje guske” su sjajan roman, stilski divno napisan, zavodljivog jezika koji nas kao gusku, čas čerupa surovošću, a čas mazi humorom, a čas nas opet pušta da letimo i uživamo u, na trenutke stvorenoj slobodi. Jedan od rijetkih romana u našoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna.

Oglasi

Problemi s vidom i pisanje na računalu

FreewriteNedavno je na ovom blogu ispod članka o e-čitačima, posjetiteljica Sanja pitala:

“Imam pitanjce, ako može savjet vezano uz kupovinu kindle-a ili tableta. Htjela bih mogućnost pisanja (znači ili skidanje appa Office/Word, ili implementiranog već) u Kindle-u da mogu pisati i čitati ali da je ekran isključivo E-ink , zbog problema s očima. Imate li koji savjet, možda bi bilo bolje za to kupiti tablet, ali ekran nije E-ink . Znači, kindle ili tablet + bluetooth tipkovnica, ili bolje nešto kao lenovo yoga book? Hvala puno.”

Podsjetilo me to na prijateljicu-spisateljicu koja ima specifičnu dijagnozu, a zbog koje ne može gledati u LCD monitor dulje od nekoliko minuta. U početku je tekstove zapisivala olovkom, potom se snalazila tipkajući na staroj pisaćoj mašini, da bi na koncu pribjegla njezinoj modernijoj verziji. Nakon svake od ovih stvaralačkih faza, netko bi od volontera ukućana zgotovljeni tekst pretipkavao u Word. U međuvremenu su se usavršili OCR programi koji skenirani tekst pretvaraju u digitalni tekst format, no računajte s tim da većina pisaca svoju strast prema pisanju upražnjava noću, pa ma koliko tipkanje na mehaničkoj pisaćoj mašini bilo romantično, proces je dug i ništa manje…. bučan.

Iako se čini da je priča o E-ink tehnologiji važna samo ljudima s izraženim problemima s vidom, tu se krije nešto više. Stručnjaci su objasnili zašto se oko koje je dugotrajno izloženo monitoru s vremenom oštećuje. Fokusiranje oka na ekran teže je od fokusiranja na prikaz na papiru, zato što je slika na ekranu stvorena od sitnih točaka (piksela) koje imaju jasan centar i nejasne rubove, a zbog čega je oko izloženo stalnom naprezanju. Pridodajmo tome titranje kao i refleksiju ekrana i u konačnici s vremenom imamo zamor očnih mišića, teškoću u fokusiranju, promjenu u percepciji boja, osjetljivost na svjetlost, suhe ili suzne oči, svrab, peckanje… Godinama sam sebi lagao kako nemam problema s vidom, no ako napravim brzu računicu u kojoj sam posljednjih 20 godina minimalno 3 sata dnevno gledao u ekran, a imajući na umu da se za razliku od tehnologije morfologija oka nije mijenjala tisućama godina, jasniji je rezultat u kojemu danas bez naočala ne mogu provjeriti e-mail. Zbog svega ovoga, ova me tema poprilično zainteresirala.

O E-ink  tehnologiji sam pisao u članku o e-čitačima (točnije o Kindleu), pa ću prije nego se vratim na pitanje koje osim Sanje i moje poznanice (doznao sam to na Googleu) muči poveći broj ljudi, samo kratko ponoviti kako je riječ o tehnologiji dizajniranoj da oponaša izgled tinte i papira.
Konačno na ono bitno: Koje je rješenje za dugotrajno tipkanje, ako iz bilo kojeg razloga ne možete koristiti klasičan ekran? 

Surfajući webom pronašao sam pet mogućih rješenja za ovaj problem:

1) Mehanička/električna pisaća mašina
2) Prijenosni tekst procesor
3) E-ink tablet ili E-ink eksterni monitor + laptop
4) E-ink tablet + vanjska tipkovnica
5) E-ink laptop

 

1) Mehanička/električna pisaća mašina

Klasika i malo naprednija klasika; kucanje na mehaničkoj ili električnoj pisaćoj mašini. Tekst nakucan na papiru potrebno je skenirati, te učitati nekim od programa za prepoznavanje teksta (OCR – optical character recognition). Tako prebačen tekst u digitalni tekst format, naknadno se može obrađivati u nekom tekstu procesoru, primjerice u Wordu. Postoji mnogo načina za to napraviti, potražite u Googleu termin “How To Convert Image To Text”.

 

2) Prijenosni tekst procesor

Prijenosni tekst procesori izgledaju kao san svakog hipstera 🙂 no riječ je o uređajima koji se lako spajaju i sinkroniziraju s računalom. Može ih se nabaviti na eBayu za cca 20-30 USD, a najpouzdaniji i najpopularniji su AlphaSmart Neo2 i Quickpad Pro.

Svakako je vrijedan spomena i prijenosni uređaj Pomera DM100 čija je cijena na Amazonu cca 450 USD. Tekst pohranjuje na internu memoriju koja je proširiva SD karticom, a koristi i Bluetooth pa se lako spaja s ostalim uređajima. Ono što u specifikacijama ne piše, a važno je – Pomera u svaku datoteku može pohraniti do 10.000 riječi nakon čega kreira novu datoteku. Uzmimo da rukopis od 200 stranica čini približno 50.000 riječi, to znači da će Pomera roman osrednje duljine podijeliti u četiri datoteke. To i nije neka velika prepreka pisanju, no takvo ograničenje u najmanju je ruku čudno.

Modernija alternativa svega navedenog je Freewrite EE-ink Typewriter tvrtke Astrohaus; Wi-Fi pisaća mašina s E-ink  ekranom te podrškom za cloud servise (Dropbox, Google Drive i Evernote). Nova verzija Freewritea ima i našu tipkovnicu što ispravljanje teksta svodi na tipfelere. Format zapisa je “plain text format” što znači da je tekst moguće naknadno uređivati u Wordu. Najveća mana je cijena. Cca 400 eura za Wi-Fi pisaću mašinu čini mi se puno, no za one koji žele ulagati u alate koji će im trajati godinama, a zbog tegoba su im nužni, vjerujem da je cijena sporedna stavka.

 

3) E-ink tablet ili E-ink eksterni monitor + laptop

Za ovu kombinaciju dovoljan je vremešni laptop koji je nabavljiv za nekoliko stotina kuna, snažan taman toliko da digne neki OS i tekst procesor (npr. stare Windowse + Word) gdje se na laptop spaja E-ink ekran ili E-ink tablet koji se koriste kao vanjski ekran. Najpopularniji E-ink tableti trenutno su Surface Pro, Sony Digital Paper i The reMarkable Paper Tablet. Jedino o čemu treba voditi računa jest da kompjutor ima priključak koji koristi tablet ili monitor.

 

4) E-ink Tablet + vanjska tipkovnica

Ovo je po rezultatima Google tražilice najpopularnija kombinacija za pisanje. Jedino je važno da prije kupovine provjerite jesu li tablet i tipkovnica Bluetooth kompatibilni. Na primjer, kod recenzije Onyx Boox Kepler Pro tableta, našao sam kako je naznačeno da taj uređaj koristi Bluetooth 4.0, no navodno je riječ o verziji Androida (4.0.x) koji ne podržava Bluetooth 4.0.

 

5) E-ink laptop

Za ovo se treba još malo strpjeti. Onyx je predstavio prototip laptopa s E-ink ekranom koji čak i u ovoj varijanti izgleda odlično. Ako bih se kladio koja će kompanija uložiti novac u ovaj projekt, rekao bih Microsoft ili Amazon. Potvrde li se predviđanja, bit će dostupan do konca ove godine. Uz to, iako sramežljivo, na tržištu su već neko vrijeme prisutni mobiteli koji koriste E-ink. Rusi su se javili s Android smartphoneom s dvostrukim ekranom od kojih jedan koristi E-ink  tehnologiju. Zove se YotaPhone i već je na inačici 2, a tu su i kineski HiSense također s inačicom 2 te Oukitel U6. Svi su ovi smartphone uređaji odlično prihvaćeni u Rusiji, Aziji i Sjevernoj Americi, što dokazuje kako na tržištu postoji potreba za svakodnevnim korištenjem E-ink tehnologije. Zato s pravom možemo biti optimistični i u dogledno vrijeme očekivati široku dostupnost modernih alata za pisanje.

 

Sredinom 90-tih ljudi su se od ekrana štitili staklenim panelima sa zaštitnim premazom koji bi se pričvrstili ispred monitora. S vremenom je tehnologija izrade monitora napredovala, no i dalje je to daleko od onoga što je prirodno našem organu vida. Možda uskoro netko izumi zaštitne naočale koje će nam olakšati rad na računalu, a do tad, ako imate iskustva s ovom temom, slobodno komentirajte članak i sugerirajte rješenja. Ogroman broj ljudi bit će vam zahvalan.

Fotografije Vasca Szinetara – obični selfie ili umjetnički projekt sa strogim pravilima?

Iako se ovo čini kao nova razina (auto)portreta s poznatim osobama, venecuelanski fotograf Vasco Szinetar od jednog slučajnog susreta je stvorio životni projekt. Svojom serijom fotografija u privatnosti kupaonica, Szinetar fotografira umjetnike tako da se u odrazu ogledala uz njegov model vidi i on sam.

Jorge Luis BorgesSve je počelo 1982. u Caracasu kad je Szinetar u nekom javnom prostoru sasvim slučajno ispred ogledala susreo Borgesa. Dohvatio je kameru, zatražio od velikog pisca dozvolu za fotografiranje, te nakon toga okinuo fotku. U tom trenutku Szinetar je shvatio kako je upravo zakoračio u projekt kojim će se baviti cijeli život, a potvrda toga je činjenica da u tome ustraje već 40 godina. (Auto)portret s Borgesom otvorio mu je vrata za fotografiranje ostalih umjetnika pa su se ispred njegove kamere našli Roberto Bolaño, Gabriel Garcia Marquez, Salman Rushdie, Tomás Eloy Martínez, Emil Cioran, Beatriz González, Mayra Santos Febres…

Gabriel Garcia MarquezNeki kritičari Szinetarovog rada kažu kako je riječ o običnim selfiejima, na što fotograf odgovara kako je suvremeni selfie prolazna društvena pojava koja nije povezana s kontinuitetom, dok se njegov rad ponavlja u beskonačnost sa strogo postavljenim pravilima. “Autoportret je dio povijesti umjetnosti”, kaže Vasco Szinetar i dodaje: “Selfie također može biti autorski promišljen, no on ovisi o umjetničkoj namjeri osobe koja to radi. Sve ostalo je društvena pojava za koju ne znamo kako će završiti.”

Roberto BolanoCijela ideja Vasca Szinetara počiva i na mitu o Narcisu gdje se, gledajući se u zrcalu, suočavamo s nemogućnošću otkrivanja našeg identiteta. Nakon više od tisuću takvih portreta Szinetar zaključuje kako identitet ne postoji, zato što se mijenjamo 24 sata dnevno. “Identitet je fikcija”, kaže ovaj fotograf iz Venecuele. “To je želja da budemo Bog, no Bog je jedinstven i nema sliku, stoga smo u startu izgubili.”

Salman Rushdie

Zbogom Vesna

993396_10201848567245918_1488799663_n
Indijska država Andra Pradesh, selo Puttaparthi. Prasanthi Nilayam pred Božić 2011. Predvečerje je, sjedim na klupici, pijem kokos na slamčicu, slušam jato gavranova kako se pred spavanje razgraktao u palmama, mjerkam rijeku ljudi koja se odnekud uputila nekud, kad odjednom, iz gomile se izdvoji Vesna i sjedne točno do mene.

– Rekla mi je ptičica da pišeš, kaže, a meni se želudac stisne, pa pomislim…. “Ovo se ne događa”.

– Pišem, izdam se, a ona se smije kao djevojčica, primiče se bliže, pa kaže:

– Pričaj mi o pisanju i ništa ne propuštaj.

“Ja da govorim o svom pisanju? Njoj? Književnom monolitu? Ženi koja u Beogradu uđe u vlak s praznom bilježnicom, a u Zagrebu dok vlak pristaje na stanici pokušava naći komadić praznog prostora na koricama ne bi li zapisala još koji stih. Toj Vesni da pričam? Autorici najopsežnije zbirke pjesama u svjetskoj književnosti, sastavljene od 11664 pjesama? Spisateljici koju su 2008. predložili za Nobelovu nagradu? Književnici čije mi je Brdo iznad oblaka Carmela naglas čitala pred spavanje?” Ona me gleda kao dijete koje iščekuje obećani slatkiš, nutka me osmjehom i ja konačno popuštam.

– Bit će roman, zvat će se Snoputnik, imam priču, treba sad to uobličiti….

Snoputnik Vesna

Snoputnik, zažmiri ona i uzdahne… – Putnik kroz snove i njegov suputnik.

– Pa točno to, kažem i ne vjerujem ušima kako je moguće da mi netko na glas čita misli.

– Pričaj, kaže Vesna, a ja govorim i govorim i govorim, a ona sluša.

Pa se smijemo, pa se gledamo i šutimo i u trenu shvatim, jednako kako je tu sa mnom na klupi, Vesna je još negdje Nije odlutala. Prisutna je duhom. Samo jednim dijelom bića osluškuje negdje nešto i smješka se. Svaki put kad smo se kasnije sretali, pamtim je po djetinjem osmjehu i tom, meni nedokučivom stanju u kojem je istovremeno bila povezana sa svojim nadahnućem. Tu je. Samo što nije samo tu.

Zadnji put smo se sreli u Rijeci 2013., organizirao sam predstavljanje njezine posljednje knjige Portret majke Indije. Razgovarali smo o Puttaparthiju, Indiji, sličnosti hrvatskog jezika i sanskrta, o avatarima, Sathya Saiju, Tagoreu, Tinu, ljudskim vrijednostima, odnosu srca i razuma, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu i Krmpotama…. nemam pojma o čemu sve nismo. I sad je vidim kako šeće gradom držeći Carmelu pod ruku, i opet je tu, a nije. Negdje je visoko, gleda me i smije se pogledom koji kaže da je uvijek i sve baš onako kako treba biti.

Zbogom Vesna, pozdravljam te riječima Stanislave Aras koja o tebi kaže: “Cijeloga se života spremala za ljubavni sastanak s najvoljenijim, tko sam ja da plačem za njom, zar bismo trebali biti tužni kad plamen preuzme drvo koje cijeloga života toči smolu od čežnje za susretom…”

Carmela i Vesna

Kad svi postanu Mi
neće biti ničega što nije Jedan nasmijan lik
u šest milijardi ogledala.

Vesna Krmpotić iz zbirke 108X108
 

Nagrađivani roman “Blockbuster” Zorana Žmirića preveden i u Ukrajini

Tako piše portal MojaRijeka pa u nastavku dodaje:

“Blockbuster”, hvaljeni roman Zorana Žmirića, prošlog tjedna objavljen je i u Ukrajini, u izdanju respektabilne izdavačke kuće “Fabula”. Promocija ukrajinskog prijevoda romana održat će se 31. svibnja na jednom od najvećih europskih književnih festivala, sajmu knjiga “Književni arsenal”. Osim Žmirića, o knjizi će tom prilikom govoriti prevoditelj Volodymyr Krynytsky i urednica izdavačke kuće “Fabula” Natalya Dombrovskaya.

 Iako promocija „Blockbustera“ tek slijedi, interes u Ukrajini je već sada velik, a stigle su i prve odlične kritike. Kao obavezno štivo, roman je pohvalio i jedan od najutjecajnijih ukrajinskih pjesnika, dramski pisac i književni kritičar Igor Bondar-Tereshchenko. O Žmirićevoj popularnosti puno govori i činjenica da je već dobio svoju stranicu na ukrajinskoj Wikipediji, do promocije ga čekaju intervjui za više medijskih kuća te sudjelovanje na tribini na temu “Svijet budućnosti bez rata”.

Antiratni roman „Blockbuster“ u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini objavljen je 2009. godine u suizdanju VBZ-a i KUD Baklje iz Rijeke, u Poljskoj je 2012., a talijanski prijevod romana objavljen je na Amazonu 2014. Ukrajinsku verziju roman je dobio nakon što je prevoditelj Volodymyr Krynytsky, prateći e-magazin Književnost uživo, naišao na Žmirićeve pjesme iz zbirke “Zapisano metkom”, a potom se zainteresirao i za njegovu prozu.

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalog nagrade “Književno pero” za najbolju knjigu godine 2009./2010. (“Blockbuster”) koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo, te Godišnje nagrade Grada Rijeke u 2011. za stvaralački rad i posebna dostignuća u području kulture.

FB677050Y_Blokbaster_obl_3D

Masoni, pederi i ološ sotonski kroje (S)Udbinu na karti Westerosa

 

Prevrtite video na 0:55. Gospođa Milka iz Udbine u TV Vodiču gleda najavu nove sezone “Igre prijestolja”. Uz mapu Westerosa ide objašnjenje za ljubitelje serije… što nas to čeka u novoj sezoni, tko će s kime u savez i protiv koga. Rat je na pomolu. Što o tome misli gospođa Milka? Ona na žalost vrlo emotivno proživljava cijelu priču uvjerena kako se sprema neka nova akcija “Oluja”. “Zima dolazi” kaže tekst, a gospođa Milka sebi objašnjava kako je sad deveti mjesec, pa rat možemo očekivati već nakon Nove godine. Rat u Hrvatskoj.

Ne znam smijati se ili pasti u depresiju, no kako god bilo, kad vidiš ovo, puno je jasnije zašto su ljudi na splitskoj rivi protestirajući protiv I.K. izvikivali potpuno šizoidne parole o tome kako će ratifikacija tog dokumenta dovesti do zabrane religije, raslojavanja nacije, ukidanja obitelji, čak će i “žene dovesti da budu iznad Sabora…” (molim?)

 

Da sam sto puta protiv ratifikacije, nakon izjava sudionika skupa u Splitu, zapitao bih sebe o čemu ti ljudi govore i kako je moguće da smo oni i ja istomišljenici. No većina se ne pita, gutaju bačene kekse i od jedne sasvim normalne stvari u svojoj glavi stvaraju nove neprijatelje, a sebe i svoje vrijednosti vide kao žrtve nečega i nekoga. To inače i jest najlakši i najsigurniji način za regrutiranje gomile pod istu zastavu – uvjeri ih da su ugroženi. Već viđeno ’91.

Jer realno, to je i inače uloga koju mi najbolje igramo; uloga žrtve. Gdje god se okreneš slušaš samo o tome kako je nekome nanesena nepravda. “Ubili mi djeda u Jasenovcu, ubili mi djeda na Bleiburgu. On je meni rekao ovo i ono…. no, rekao sam ja njemu!” Jeste li ikad čuli da je bilo tko rekao kako je nekome, premda i nehotično, nanio nepravdu? Ja nisam. Samo slušam kako su oni ugroženi. Svi smo ugroženi od nekoga, važno je da nitko nije ugrožen od nas. Ovo je društvo pogubnih, a realno, kao da bilo što od toga ima veze s našim izborima i koracima koje trebamo poduzeti za neko svoje i društveno osnovno dobro.

Gledajući Milku, ali i izjave prosvjednika u Splitu, opet ne znam bi li se smijao ili pao u depresiju. Jer da je smiješno, jest. Oko ljudskog neznanja i gluposti od pamtivijeka su se stvarali vicevi. Ali ma koliko bilo smiješno, još je više i žalosno jer ljudi su jučer vrlo emotivno govorili u kameru… vidno proživljavajući stres. Oni su sigurni u to da im netko radi o glavi. Jednako kao što i Milka misli da su legije mrtvih iz “Igre prijestolja” neki novi četnici koji se spremaju udariti na Hrvatsku. To, ma što mislili, nikako nije smiješno.

A dovoljno je tako malo. Samo zrno samopropitkivanja. Zapitaš sebe: Kakav je to dokument koji meni može zabraniti religiju ili koje bi to žene imale biti iznad Sabora (koji BTW nosi zakonodavnu vlast u Hrvatskoj)? Kao što bi i Milka mogla sebe zapitati tko je taj John Snow i čijom vojskom on zapovijeda ili da barem pogleda kartu Westerosa i zapita se “Gdje je tu moja Udbina?” Ili ako ne ide, da se zapita na način na koji nam i inače tako dobro ide: Tko to mene ugrožava… puneći mi glavu jeftinim lažima? Ali ne. Strah je emocija koja blokira razum, a pogonsko gorivo mu je neznanje. Čini se da je lako oduprijeti se, ali …. prevrtite video na 0:55.

Kad bi barem živjeli u džamahiriji

Džamahirija (Arapski: جماهيرية‎ jamāhīriyyah) / Vladavina masa (Narodna republika)

Džamahirija (0)

Ne mogu se sjetiti kad se u našem javnom prostoru počela zlorabiti riječ “džamahirija”, no činjenica je da se njome mlatara bez reda i smisla. Na nju se pozivaju mnogi; od kolumnista, preko političara, sve do doktora znanosti, a da cirkus bude veći niti je razumiju oni koji se njome nabacuju, niti oni koji se od nje brane. Najčešće je koristi ekipa s lijeva kako bi uvrijedila ekipu s desna, a dio tragikomedije svakako leži i u tome što su upravo ovi prvi svjetonazorski skloni navedenom pojmu, dok je ekipi s desna džamahirija bliska koliko i društveno uređenje Titove Jugoslavije.

Vjerujem da riječ „džamahirija“ nekoga podsjeća na islamski fundamentalizam zato što u njoj, baš kao i u riječi „džihad“, dominira isti zvučni nepčanik, no njezino značenje je suprotno od konteksta u kojemu se (pre)često koristi, što je lijepo objasnio korisnik PowerLock s Forum.hr koji na tu temu kaže: „Džamahirija je sve ono protiv čega se islamisti bore.“
Ukratko: Pojam “džamahirija” na način koji se koristi u našim medijima, terminološki je pogrešan.

Džamahirija je rođena u Libiji kao Gadafijeva ideja vladavine mnoštva. Riječ je o sekularnom obliku vlasti iz kojeg je religija potpuno isključena. U ovoj vrsti narodne republike žene su po svemu ravnopravne muškarcima (uključene su u politiku i javni život), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezno je, a fakultetsko besplatno svima koji to žele. Također su besplatne i sve medicinske usluge, dok je bankama zabranjeno stjecanje profita pozajmicama.

Jedan od zabavnijih primjera nepoznavanja značenja riječi “džamahirija” dogodio se prošle godine nakon izjave Ive Josipovića koji je na svom Facebook profilu napisao: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.” Time se bivši predsjednik upisao na listu onih koji ne razumiju značenje ove riječi, no najzabavniji dio uslijedio je nakon toga. Udruga Vigilare i njezin kopljonoša Vice Batarelo, od Josipovića su zbog izrečenog zatražili javnu ispriku. Batarelo je rekao kako je Josipovićev navod (citat:) “uvredljiv i vulgaran neologizam koji uz riječ “katolička” stavlja pojam “džamahirija”, pri čemu potonja označava zločinačke islamističke režime”. 🙂
Batarelo je dodao i to kako je Josipović “vulgarnim i ismijavajućim jezikom poticao na netrpeljivost i diskriminaciju građana katoličke vjeroispovijesti”. Tu mu se doduše ne može ništa uzeti za zlo, jer Batareolvi istomišljenici su jasno određeni protiv svake ideologije koja bi crkvenu vlast uklonila iz svjetovnog života, što i jest jedna od odlika džamahirije.

Jednako cool primjer strši i iz teksta Mladenke Šarić koja na Autografu piše “…zaboravlja se da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država…“ gdje i sama autorica zaboravlja (ili ne zna?) da upravo džamahirija jest sekularno društveno uređenje.

Bivši premijer Zoran Milanović jednom se zgodom također upisao među one koji riječju „džamahirija“ vole etiketirati nešto nazadno. Izjavio je kako (citat:) „Hrvatska neće postati bliskoistočna džamahirija, već moderna progresivna zemlja…“ čime je, kako je to plastično objasnio Marko Kovačić s portala „Moderna vremena“ jednako mogao reći i kako Hrvatska neće postati republika.
Inače, džamahirija se nije proširila izvan granica Libije, pa bi se mnogi složili kako Milanovićevo povezivanje džamahirije s Bliskim istokom nije pogrešno samo ideološki već i zemljopisno. Libija se naime nalazi u sjevernoj Africi, a ne na Bliskom istoku koji uključuje Bahrein, Cipar, Egipat, Tursku, Iran, Irak, Izrael, Jordan, Kuvajt, Libanon, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen i Pojas Gaze.

I dok se s lijeva čuje prozivka kako desni Hrvatsku pretvaraju u džamahiriju, a s desna se pak od toga uvrijeđeno brane, a da pri tom ni jedni ni drugi nemaju pojma o čemu govore, ovoj komediji zabune ne nazire se kraj, stoga kokice u ruke i Keep Calm.

 

dž

Rođendan

PacijentZa svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No, taj prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, kako rekoh, trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.
Devetnaesti rođendan me zatekao u nekom selu. Tada nije bilo ničije, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to prigodno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: „Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja“. Najveća pizdarija koju sam do tad napravio bila bi poneka piva više zbog koje bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj kao da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim tu je već neko iskustvo.
Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je… strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao duže od dvadeset i četiri sata i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bih se znao nositi s emocijama koje sam tada po prvi put tako intenzivno proživio.
Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično osjetio na koncertu Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak, koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio. Uživaš u glazbi koja te okružuje, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, a jedva vidim prst pred okom.
Zanimljivo je kako se čovjek nosi s nepoznatim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim na sred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam „Dominion“, a gomila me podržava.
Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim stolom od mramora na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija istovremeno te pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora; 19.11.1972. – 19.11.1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio.
Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa u novinama koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi, koje od toga dana pokušavam, bez uspjeha, zatrpati.
Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako… lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas. Nisam ni ja jeftino prošao. Tri prostrelne. Nedovoljno. Devetnaest – tri za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije. Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi. I sad se pitaš zašto sam nakon toliko godina to napravio? O.K. ne zamjeram ti. To ti je posao.
Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije. Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način… odrezao od sebe.
U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti pomaganju. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan.
Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve.
Kako bi ti doktore nazvao takvu osobu? Ja znam. Sad si barem, kad se jednom godišnje budem pogledao u ogledalo, mogu s dodatnim razlogom reći: „Sretan rođendan… pičko.“

Mladen Blažević – Posljednji tasmanijski tigar iz istarskog sela Ćuki

 

Blažević i ŽmirićBlažević i Žmirić u selu Ćuki (a ne Čuki, GoogleMaps laže!) / Foto: Carmela Žmirić

Negdje u vrijeme svršetka pisanja romana Snoputnik, na raznim papirima ostale su mi skice koje nisam uspio uvrstiti u roman. (OK, neću romansirati, nisu skice ostale na papirima već u notesu na mobitelu, Googleovoj aplikaciji Keep i na servisu Evernote gdje inače bilježim sve.) Bile su to scene, fragmenti dijaloga, zemljopisne rute na kojima žive razni inspirativni čudaci i još tristo čuda s kojima nisam znao što činiti.

Negdje u isto vrijeme intenzivno sam brijao s Alenom Brabecom i Mladenom Blaževićem razmjenjujući poeziju i njoj bliske sadržaje, rezultat čega je usprkos planovima – ništa. No OK, možda jednom i uokvirimo naše pisanje i muziciranje u zajednički projekt, ima vremena, mladi smo, a svjetska književnost zbog toga sigurno ne trpi.

Pjesme Mladena Blaževića bavile su se putovanjima na pomaknut način što me podsjetilo taloga koji je ostao nakon Snoputnika, pa mogu slobodno reći da mi je Mladenova poezija dala ideju kako iskoristiti ono što nije našlo svoje mjesto pod Snoputnikovim suncem. Skupio sam skice s papira (aha!) i krenuo slagati roman koji ima jako malo veze s logikom. Roman Putovanje desnom hemisferom ove je godine objavila Hena.com i taman kad sam po objavi pomislio da je šteta što Mladen nema ambicije svoju poeziju pustiti u javnost, to se srećom ipak dogodilo.

Mladen je nedavno objavio dvojezičnu zbirku pjesama (slo-hr) pod naslovom “Posljednji tasmanijski tigar” koju je priredio i u javnost pogurao naš genijalni frend, bard slovenske poezije Peter Semolič, na čemu sam mu zahvalan više nego li sam autor, ako je to uopće moguće. Tom prigodom Mladen i Peter su porazgovarali o Mladenovom pisanju, kreativnom nervu i svemu što prethodi i slijedi jednoj uobličenoj zbirci, pa vam taj tekst donosim u cijelosti.
Intervju je na slovenskom objavljen na stranicama časopisa Poiesis.

 

Živiš u Vižinadi, u Istri. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća preselio sam se na dvije i pol godine u Istru, koju sam doživio kao dosta specifično područje, područje gdje sam sreo ljude, koji su do neke mjere još uvijek živjeli u predmodernom svijetu, svijetu magije. Kako ti doživljavaš Istru i kako ona utiče na tvoj književni rad?

 

Istra je prostor koji čovjek lako može idealizirati. Neću sad plakati da se ono što je najljepše u Istri nepovratno i ubrzano gubi. Zapadnu obalu u čijoj blizini živim već je odavno progutao turizam i nasilna želja za profitom. Ali dijelovi Istre tome još odolijevaju i samo su nagriženi, a moguće je da će još neko vrijeme ostati takvi. Dobar primjer je dolina Mirne, koja na svojim obroncima krije arheološki neistražene pećine, brončanodobne i željeznodobne gradine, antička naselja, nekropole… Potpuno neistraženo bogatstvo, koje se skriva u travi tisućama godina. Između tih vrijednih povijesnih lokacija danas se grade kuće za iznajmljivanje, koje najčešće loše oponašaju toskansku arhitekturu. Slično je i s ljudima, jezikom, pričama. Unatoč potrebi za isticanjem autohtonosti i očuvanjem običaja i kulture utjecaji globaliziranog svijeta nezaustavljivo ulaze u svakodnevni život i ono istinski magično u Istri nepovratno se pretvara u tekst na nekoj turističkoj brošuri. I nema se smisla od toga braniti. Ono što je dobro u tom nepovratnom procesu je činjenica da se Istra, kao i pred više tisuća godina, i danas nastavlja miješati ljudima, utjecajima, kulturama. Naravno da takve promjene i miješanja neminovno dovode i do sukoba, ali meni omogućuju da, iako na prvi pogled živim u izoliranom zaseoku od nekoliko kuća, izravno osjećam procese koji se odvijaju svugdje u svijetu. Uostalom, te magične, predmoderne elemente u jednakoj mjeri nalazimo i u najvećim gradovima, iako nam je tamo u prvom planu estradizirana slika društva. Pitanje je to fokusiranja našeg pogleda.

Tvoja biografija je dosta neuobičajena za pisca s recimo ovog našeg područja i možda više sliči biografiji nekog američkog pisca – tu mislim na tvoje mijenjanje različitih zanimanja, koja se protežu od vrtlarstva do uredničkog rada. Na koji način uključuješ iskustva, koja si stekao kroz različita zanimanja u svoje književno djelo i da li si mišljenja, da je neko izravno iskustvo bitno za pisca?

 

Veliki broj različitih poslova koje sam radio su rezultat, s jedne strane različitih interesa koji su me zaokupljali, a čine to i danas, a s druge strane, vremena ratnih zbivanja i tranzicije koji su u mnogo čemu obilježili moju mladost. I to samo djelomice izravnim sudjelovanjem u ratu. Najvećim dijelom kao posljedica promjena u društvu u kojem sam lutao između egzistencijalnih osmišljavanja svoje budućnosti i mirenja njih s interesima za razne aktivnosti u vrlo širokom spektru. U tom lutanju sam, radeći svašta, slučajno uspio zatvoriti nekoliko krugova iscrtanih krivudavim crtama, koji se međusobno preklapaju. Na tim mjestima preklopa pronalazim pojmove kojima pišem. Neki bi to nazvali iskustvo, ali ne volim tu riječ, jer ne opisuje namjeru da te krugove neprekidno širim i pokušavam iscrtati nove. I mislim da je ta potreba za širenjem i pronalaženjem novih krugova izrazito bitna za nekog tko se bavi pisanjem. Naravno, ne mora to značiti da mora sve doslovno probati da bi o tome pisao. To je za ovakve, naporne i taktilne tipove, koji sve moraju opipati da bi se uvjerili, ili razumjeli.

Pišeš poeziju i prozu. Kako doživljavaš razliku između pisanja pjesme i pisanja priče ili romana?

 

Kod proze mi je, ako imam dobru priču, važno pripovijedanje. Kako ispričati priču. Ili, preciznije, kako ispričati priču koju bih volio pročitati. I to s optimalnom količinom riječi i stilskih sredstava, koji su isključivo u funkciji pripovijedanja. Puštam da poetika, ako za to ima potrebu, sama proviri iz pripovijedanja. Ako je nema neću je na silu tražiti, već se zadovoljiti radnjom. Pomalo se grozim nasilnog stilskog izražavanja, rečenica u kojima pisac pokazuje svoje bogatstvo rječnika, ili s druge strane, otkriva čitatelju „skrivene i važne istine“. Kod poezije, inicijalnu ideju, ili asocijaciju, pokušavam odmah zapisati. Često i nju u pripovjednom tonu, ali s neusporedivo većom otvorenošću za nove asocijacije. Tako se nekad dogodi, iako iznimno rijetko, da napišem nešto što pomislim da je vrijedno. Zapravo se sve svodi na tehničko pitanje. Romane pišem sjedeći za kompjutorom, što podrazumijeva da sam ga upalio, sjeo za stol, natočio si čašu vode, ili vina, zapalio cigaretu. A pjesmu ću, primjerice, pokušati napisati vozeći se u autu i kucajući palcem u podsjetnik svog previše pametnog telefona. Takvi zapisi rijetko ispadnu pjesma, najčešće ostanu natuknica i nestanu s gubljenjem memorije pri promjeni telefona. Ipak, neki kažu da se to nekad ipak dogodi.

Kako si počeo pisati odnosno kako je literatura stupila u tvoj život? I da li si najprije pisao poeziju ili prozu? I koji autori su najviše utjecali na tebe?

 

Prozu pišem otkad sam naučio pisati, ali su to najčešće bili sitni fragmenti, uz naglašenu ambiciju da jednog dana napišem roman. Ipak, prvi sam roman napisao u relativno zreloj dobi. Vezano je to uz ono lutanje i zakašnjeli izlazak iz puberteta. Kao da sam čekao odraditi dovoljno poslova, iscrtati dovoljno krugova i stvoriti obitelj, kako bih objavio roman. Poeziju sam počeo pisati tek pred nekoliko godina, objavljivanjem na društvenim mrežama i to na izravan poticaj prijatelja Alena Kapidžića. Autori koji su najviše utjecali na mene su dvojica pjesnika i prijatelja koji to čine i danas. Svaku pjesmu koju napišem pošaljem Darku Cvijetiću i Alenu Brabecu, te očekujem njihove komentare. Naravno, isto tako na mene utječe i njihova poezija, koju, iako je međusobno vrlo različita, smatram vrhunskom. Od njih svakodnevno učim. Ostale, klasične, ali još većim dijelom i današnje autore ne mogu izdvajati. I oni se nalaze u onim, gore navedenim, nemušto iscrtanim krugovima koji se preklapaju, pa isplivaju kad tog nisam ni svjestan.

U pjesmi »Akomodacije, refrakcije, kabrioleti« pišeš:
ali nekad se slova što vise
i suše se
razlete u roju oko mene
i zabiju u kičmu
kao čavli
tad stavim naočale da ih povežem u riječi
Kako kod tebe nastaje pjesma? Da li je više rezultat nadahnuća ili racionalnog mišljenja? U tvojim pjesmama susrećemo elemente koji dolaze iz znanosti …

 

Ne vjerujem u inspiraciju na način kako je doživljava i opisuje većina ljudi. Ili, preciznije, ne mogu doživjeti nadahnuće ako prije toga nisam odradio posao i neko vrijeme neuspješno pokušavao napisati pjesmu. Ali u stanju pune istreniranosti nekad se otvori i čini se da riječi izlaze same. U tom bih osjećaju želio provesti veći dio života, ali zapravo su iznimno rijetki. I to bi vjerojatno bila inspiracija, ali ništa od nje bez onog prije. Dugotrajnog zavlačenja i brčkanja rukama po mulju i blatu. Samo tad se nekad dogodi da iz blata izvučem pjesmu, ili izađe sama. Nekad je treba dugo ispirati i trati rukama, ali nekad izviri čista i to bi valjda bila čista inspiracija. Tako sam siguran, da se kod mene uvijek radi o kombinaciji nadahnuća i racionalnog mišljenja koje je tome prethodilo. Znanstvene elemente koristim samo djelomice zbog svog svjetonazora. Znanstvene su činjenice po samoj postavci univerzalne i natkriljuju naše male svemire, u kojima se rađa kreativnost, ali i sva zla. Ti svemiri, međutim, znaju izaći iz granica znanosti, ili ih pomaknuti. Znanost mi zapravo pomaže u nečem drugom. Ako po Dawkinsu, zamislimo gen kao najmanju jedinicu života, perspektiva nam se mijenja i sva naša nastojanja su već poslužila i mi smo kao vrsta odradili posao, jer smo nekom svemirskom sondom prenijeli anaerobnu bakteriju na neko nebesko tijelo, gdje će moći čekati nastavak svoje evolucije, a ljudski se rod pokazati kao zgodna stranputica, koja je poslužila svrsi. U tom shvaćanju beznačajnosti znanost mi daje slobodu plitkog zaranjanja i pokušaja virenja s druge strane površina koje omeđuju naše svemiriće. Kao da nemam što izgubiti.

Znam da podosta korigiraš, prepravljaš svoje pjesme. Kad znaš da je neka pjesma završena?

 

Pjesme mi valjda nikad nisu završene, ili su u drugom smislu završene pri prvom zapisivanju. Istina je da ih brusim pri svakom čitanju, ali u smislu ekonomičnosti izraza, ili oštrijeg prodiranja u čitateljev um, ali i u tim nebrušenim varijantama to su uvijek iste pjesme. Nekad se, istina, dogodi da me neki stih odvuče, pa se pjesmi promjeni i smisao ubacivanjem nove slike. Vjerojatno će toga biti više, ako za desetak godina iz nekog razloga budem čitao svoje pjesme.

Rodio si se i odrastao u Rijeci. Rijeka je bila jedan od centara punka u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako pamtiš Rijeku svoje mladosti, u čemu se ona razlikuje od današnje Rijeke?

 

Teško je odrediti što je tu žal za propuštenom mladosti, a što stvaran osjećaj slobode i mogućnosti izražavanja koje sam imao u adolescentskoj dobi. Izbjeći ću Rijeku hvaliti kao neko posebno mjesto, iako za mene jest posebna. Lako je upasti u zamku, pa idealizirati ondašnju, ili današnju Rijeku. Ali recimo, želio sam kao klinac pisati za novine, pa sam pisao za omladinski općinski list. Zanimala me prethistorija, pa sam godinama sudjelovao na arheološkim iskopavanjima i obišao sve pećine i prethistorijske gradine u okolici. Zanimalo me preživljavanje u prirodi, pa bih dane provodio u prirodi i spavao u šumi. Bavljenje brojnim sportovima neću ni spominjati. Važno je istaknuti da sam to sve mogao u tadašnjoj Rijeci bez da su me roditelji trebali pomagati plaćajući moje slobodne aktivnosti. U tom smislu je to bilo vrijeme otvorenih mogućnosti za mladog čovjeka iz obitelji s prosječnim primanjima. Slušao se punk i pametniji new wave, koji su u mom krugu prštali na sve strane. Ali nismo to samo trošili, nego smo pokušavali razumijevati tekstove, prepoznavali ih ponekad kao odraze situacije u društvu. Mislim da je to tako i danas. Nađeš svoj krug ljudi koji ima zajednički interes. Jedini je problem što su te aktivnosti danas vezane uz financiranje roditelja, ili je mladi čovjek osuđen na neki oblik preranog otpadništva i mora se u potpunosti fokusirati da bi u nečemu sudjelovao. To nije loše zbog dubljeg prodiranja, ali gubi se spektar širokih iskustava, svaštarenje, koje mi se čini da je moja generacija uspjela iskusiti, a potrebni su za stvaranje slike društva. Sve ovo nije samo problem Rijeke, nego i drugih gradova. I ne samo u Hrvatskoj.

Da se nadovežem na ranije pitanje i povežem ga s tvojom poezijom – u tvojim pjesmama nalazim relativno podosta reminiscencija na prošlost odnosno kod čitanja imam osjećaj kao da ispod teksta uvijek protječe vrijeme, kulture se rađaju i propadaju, ostavljajući tek po neki znak iza sebe … Kakav je tvoj odnos prema prošlosti, povijesti i kako bi se morali odnositi prema povijesti? Danas smo svjedoci ne samo nekim novim interpretacijama povijesti nego i revizionizmu …

 

Povijest me zanima zbog znatiželje. I to što je udaljenija, to me više zanima. Ne mislim da je povijest učiteljica života, jer bi vjerojatno dosad nešto naučili. Uostalom, poviješću se bavimo otkad smo je započeli. Ipak, razumijevanje i poznavanje povijesti pojedincima može pomoći da prepoznaju neposredan i značajan trenutak pred nama koji nas može odvesti u različitim smjerovima. Ne zato što se ponavlja, jer se ne ponavlja. Nego zato što će nam povijest pomoći da izaberemo novi krivi put. Tako je i to što zovemo revizionizmom samo djelomice vraćanje na fašizam, nikad nije tako jednostavno, osim kod zaista marginalnih skupina, nego traženje novog, vjerojatno još goreg puta, zapravo, puno goreg nego što je bio onaj u kojem je ogroman dio čovječanstva zabrazdio u dvadesetom stoljeću načinivši sve one užase.
U tvojim pjesmama također nađem neke daleke nacije odnosno kulture: Čukče, Aboridžine, narod Evenka … Što su oni? Da li su drugi? U pjesmi „u našoj bazi na sjevernoj polutki Marsa …« čak i u nekoj nedefiniranoj budućnosti, u kojoj ljudi žive i na Marsu, ako su tu u pitanju ljudi, susrećemo druge i kao ovdje i sada i tamo među »nama« i »njima« odvija se rat …

 

Čukči i Aboridžini su, naravno, drugi. I pritom ih ne želim ni omalovažiti, ni idealizirati. Na isti su način drugi, kao ona dvojica za susjednim stolom dok nas dvojica pijemo kavu. Jer već na toj razini ti i ja gubimo individualnost i postajemo dvojica za ovim stolom ljubomorna na dvojicu za susjednim, kojima konobarica posvećuje veću pažnju. Uvijek se radi o gubljenju osobnosti nauštrb veće grupe, bila ona obilježena vjerom, nacijom, seksualnom orijentacijom, ili stolom broj 4 na terasi. U tom smislu, ne samo da će budući stanovnici Marsa biti drugi u odnosu na Zemljane, nego će na Marsu ratovati, jer žive u različitim bazama i branit će „naše more iscurilo u svemir“, kao što danas branimo naše granice od izbjeglica nesvjesni da zapravo nemamo što braniti, jer ništa vrijedno ne držimo u rukama.
Tvoja poezija se bavi temama, koje možemo svrstati i u polje angažirane literature. Kakav je tvoj odnos prema angažiranoj literaturi? Kako vidiš svoju poeziju? I kako vidiš poeziju uopće u ovom, poeziji ne baš ljubaznom vremenu – da li ona još ima neko značenje i ako ga ima, kakvo je njeno značenje?

 

Ako nismo angažirani, mislim da je bolje da se „manemo ćorava posla“. Pritom, naravno, ne mislim na političku angažiranost. Mislim i da ljubavna poezija (ukoliko bi nešto takvo danas moglo postojati) treba biti angažirana u svojoj osnovi, začinjavajući objektivnost svojim individualnim doživljajem stvarnosti u dekonstrukciji postojećih, i(li) stvaranju malih osobnih svjetova. U tom smislu poezija ima veliku moć, ali samo ako vodi računa o onoj Dawkinsonovoj, ili Adamsovoj, ljudskoj kao vrsta, ali i osobnoj beznačajnosti. Posebno u kontekstu „winners and losers“ društva u kojem živimo. U tom svjesnom pristajanju na vlastitu beznačajnost, jer ju ne možemo do kraja pojmiti, vidim i vlastitu poeziju. Ako pogledamo poeziju na društvenim mrežama općenito, koja trenutno jedina živi punim plućima, vidjet ćemo da joj prijete iste opasnosti kao i drugim oblicima umjetnosti, kulturi općenito, ali i znanosti. Opasnost je to gubljenja vrijednog zatrpavanjem slojevima trivijalnosti. Gdje sve pliva u istim oceanima. Ali s druge strane, iako se čini da po tim oceanima tražimo poruke u boci, sama činjenica da ima ljudi koji ih još traže, a ne čekaju da naiđu, pokazuje da smo u istoj situaciji kao pred petsto godina, kad je bilo ljudi koji su željeli naučiti čitati kako bi otkrivali nove svjetove. To su uvijek ljudi koje ne zanima samo poezija, ili slikarstvo, ili znanost. To su oni koji moraju zaviriti iza zavoja, jer bi umrli od znatiželje. To širi blagi optimizam i govori nam da ne napredujemo kao društvo, ali, zapravo, ni ne nazadujemo. Zato ovi naši sitni pokušaji mrčenja po papirima, ekranima. Zbog zvuka „buć“ kad boca padne u ocean. I zbog nade da je netko na drugom kontinentu također zavitlao bocu.

 

Mladen Blažević: Matična knjiga vjenčanih

Dio Tadžika i danas priprema vjenčanje za umrlu djecu
Netom umrlom dječjem mladoženji potraži se netom umrla dječja mlada
Pa ih se vjenča po pogrebu
U obredu zajedničkog spaljivanja papira
S ispisanim imenima mladenaca

Sve je manje onih koji se drže tog običaja
I nekad roditelji djevojčice, ili dječaka
Moraju tražiti na velikim udaljenostima
Ili čekati vjenčanje nekoliko godina
Kroz radost vjenčanja se potpuno nepoznate obitelji zbliže
Postavši svojta

U zlim godinama provale osvajača
Kuge ili groznice
Lako je bilo oženiti mrtvog sina
Ali teško odabrati mladu
Među, sitnim, blijedim, opuštenim licima

Marina Vujčić: “Pitanje anatomije” – roman nakon kojeg ćete zavoljeti sebe

Pitanje anatomijePriču novog romana Marine Vujčić “Pitanje anatomije” nose dva lika koje je život, svakoga na svoj način, zbog niza okolnosti začahurio i učinio čudacima. Jedan kratki međusobni susret iniciran novinskim oglasom upalit će u njima neka nova svjetla i na vidjelo izvući do tad skrivene traume i opsesije. A kad vam jednom upaljeno svjetlo obasja smeće koje ste godinama gurali u mračne zakutke svojih sobičaka koje hrabro zovete život, slijedi generalno čišćenje i novo blistavilo ili gušenje u vlastitom jadu. Kod Veronike Vinter i Florijana Bauera sve su opcije otvorene.

“Pitanje anatomije” pitanje je opstanka u svijetu koji je junake ove priče učinio pomaknutima, no pravo pitanje koje se krije ispod prvog sloja guste boje i koje čini podlogu ovog romana glasi: Koliko je normalan svijet koji je normalne ljude uspio izvitoperiti i kakvi su to likovi koji se takvom svijetu (ne) uspijevaju otrgnuti?

Čitajući Marinu s fascinantnom lakoćom ulazite u likove, a kad se jednom tamo nađete nema van natrag. Svakom, pa i najmanjem potezu koji likovi čine, prići ćete sa svih strana, ispitat ćete svaku mogućnost prije nego se radnja odmota dalje, baš kao da čitate vlastiti život. To je najveća vrijednost takvog pisma jer iskustvo čitatelja promatrača i čitatelja aktera nemjerljiva je i neusporediva u korist ovog drugog, što vam ovaj roman pomaže shvatiti.

Kad pročitate sjajnu završnicu „Pitanja anatomije“ bit ćete dodatno svjesni razlike između bliskosti s nekim književnim likom i poistovjećivanja s njime, jer u ovom romanu autorica nas gura još dalje i nudi nam da gotovo i mi sami postanemo njezin lik. Jedno je sigurno, nakon čitanja ovog romana osjetit ćete snažan pomak i postaviti si, ako ne ista, ali sigurno neka slična pitanja kao i Marinini likovi, a za pisanje nema veće vrijednosti.

Pitanje anatomije” je sjajan roman autoanalize i uspostavljanja dijagnoze (i anatomije) društva, nakon kojeg ćete zavoljeti ove budalaste likove kao sebe same, a ako se iz nekog razloga ne volite, nakon ovog romana hoćete.