Masoni, pederi i ološ sotonski kroje (S)Udbinu na karti Westerosa

 

Prevrtite video na 0:55. Gospođa Milka iz Udbine u TV Vodiču gleda najavu nove sezone “Igre prijestolja”. Uz mapu Westerosa ide objašnjenje za ljubitelje serije… što nas to čeka u novoj sezoni, tko će s kime u savez i protiv koga. Rat je na pomolu. Što o tome misli gospođa Milka? Ona na žalost vrlo emotivno proživljava cijelu priču uvjerena kako se sprema neka nova akcija “Oluja”. “Zima dolazi” kaže tekst, a gospođa Milka sebi objašnjava kako je sad deveti mjesec, pa rat možemo očekivati već nakon Nove godine. Rat u Hrvatskoj.

Ne znam smijati se ili pasti u depresiju, no kako god bilo, kad vidiš ovo, puno je jasnije zašto su ljudi na splitskoj rivi protestirajući protiv I.K. izvikivali potpuno šizoidne parole o tome kako će ratifikacija tog dokumenta dovesti do zabrane religije, raslojavanja nacije, ukidanja obitelji, čak će i “žene dovesti da budu iznad Sabora…” (molim?)

 

Da sam sto puta protiv ratifikacije, nakon izjava sudionika skupa u Splitu, zapitao bih sebe o čemu ti ljudi govore i kako je moguće da smo oni i ja istomišljenici. No većina se ne pita, gutaju bačene kekse i od jedne sasvim normalne stvari u svojoj glavi stvaraju nove neprijatelje, a sebe i svoje vrijednosti vide kao žrtve nečega i nekoga. To inače i jest najlakši i najsigurniji način za regrutiranje gomile pod istu zastavu – uvjeri ih da su ugroženi. Već viđeno ’91.

Jer realno, to je i inače uloga koju mi najbolje igramo; uloga žrtve. Gdje god se okreneš slušaš samo o tome kako je nekome nanesena nepravda. “Ubili mi djeda u Jasenovcu, ubili mi djeda na Bleiburgu. On je meni rekao ovo i ono…. no, rekao sam ja njemu!” Jeste li ikad čuli da je bilo tko rekao kako je nekome, premda i nehotično, nanio nepravdu? Ja nisam. Samo slušam kako su oni ugroženi. Svi smo ugroženi od nekoga, važno je da nitko nije ugrožen od nas. Ovo je društvo pogubnih, a realno, kao da bilo što od toga ima veze s našim izborima i koracima koje trebamo poduzeti za neko svoje i društveno osnovno dobro.

Gledajući Milku, ali i izjave prosvjednika u Splitu, opet ne znam bi li se smijao ili pao u depresiju. Jer da je smiješno, jest. Oko ljudskog neznanja i gluposti od pamtivijeka su se stvarali vicevi. Ali ma koliko bilo smiješno, još je više i žalosno jer ljudi su jučer vrlo emotivno govorili u kameru… vidno proživljavajući stres. Oni su sigurni u to da im netko radi o glavi. Jednako kao što i Milka misli da su legije mrtvih iz “Igre prijestolja” neki novi četnici koji se spremaju udariti na Hrvatsku. To, ma što mislili, nikako nije smiješno.

A dovoljno je tako malo. Samo zrno samopropitkivanja. Zapitaš sebe: Kakav je to dokument koji meni može zabraniti religiju ili koje bi to žene imale biti iznad Sabora (koji BTW nosi zakonodavnu vlast u Hrvatskoj)? Kao što bi i Milka mogla sebe zapitati tko je taj John Snow i čijom vojskom on zapovijeda ili da barem pogleda kartu Westerosa i zapita se “Gdje je tu moja Udbina?” Ili ako ne ide, da se zapita na način na koji nam i inače tako dobro ide: Tko to mene ugrožava… puneći mi glavu jeftinim lažima? Ali ne. Strah je emocija koja blokira razum, a pogonsko gorivo mu je neznanje. Čini se da je lako oduprijeti se, ali …. prevrtite video na 0:55.

Oglasi

Kad bi barem živjeli u džamahiriji

Džamahirija (Arapski: جماهيرية‎ jamāhīriyyah) / Vladavina masa (Narodna republika)

Džamahirija (0)

Ne mogu se sjetiti kad se u našem javnom prostoru počela zlorabiti riječ “džamahirija”, no činjenica je da se njome mlatara bez reda i smisla. Na nju se pozivaju mnogi; od kolumnista, preko političara, sve do doktora znanosti, a da cirkus bude veći niti je razumiju oni koji se njome nabacuju, niti oni koji se od nje brane. Najčešće je koristi ekipa s lijeva kako bi uvrijedila ekipu s desna, a dio tragikomedije svakako leži i u tome što su upravo ovi prvi svjetonazorski skloni navedenom pojmu, dok je ekipi s desna džamahirija bliska koliko i društveno uređenje Titove Jugoslavije.

Vjerujem da riječ „džamahirija“ nekoga podsjeća na islamski fundamentalizam zato što u njoj, baš kao i u riječi „džihad“, dominira isti zvučni nepčanik, no njezino značenje je suprotno od konteksta u kojemu se (pre)često koristi, što je lijepo objasnio korisnik PowerLock s Forum.hr koji na tu temu kaže: „Džamahirija je sve ono protiv čega se islamisti bore.“
Ukratko: Pojam “džamahirija” na način koji se koristi u našim medijima, terminološki je pogrešan.

Džamahirija je rođena u Libiji kao Gadafijeva ideja vladavine mnoštva. Riječ je o sekularnom obliku vlasti iz kojeg je religija potpuno isključena. U ovoj vrsti narodne republike žene su po svemu ravnopravne muškarcima (uključene su u politiku i javni život), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezno je, a fakultetsko besplatno svima koji to žele. Također su besplatne i sve medicinske usluge, dok je bankama zabranjeno stjecanje profita pozajmicama.

Jedan od zabavnijih primjera nepoznavanja značenja riječi “džamahirija” dogodio se prošle godine nakon izjave Ive Josipovića koji je na svom Facebook profilu napisao: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.” Time se bivši predsjednik upisao na listu onih koji ne razumiju značenje ove riječi, no najzabavniji dio uslijedio je nakon toga. Udruga Vigilare i njezin kopljonoša Vice Batarelo, od Josipovića su zbog izrečenog zatražili javnu ispriku. Batarelo je rekao kako je Josipovićev navod (citat:) “uvredljiv i vulgaran neologizam koji uz riječ “katolička” stavlja pojam “džamahirija”, pri čemu potonja označava zločinačke islamističke režime”. 🙂
Batarelo je dodao i to kako je Josipović “vulgarnim i ismijavajućim jezikom poticao na netrpeljivost i diskriminaciju građana katoličke vjeroispovijesti”. Tu mu se doduše ne može ništa uzeti za zlo, jer Batareolvi istomišljenici su jasno određeni protiv svake ideologije koja bi crkvenu vlast uklonila iz svjetovnog života, što i jest jedna od odlika džamahirije.

Jednako cool primjer strši i iz teksta Mladenke Šarić koja na Autografu piše “…zaboravlja se da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država…“ gdje i sama autorica zaboravlja (ili ne zna?) da upravo džamahirija jest sekularno društveno uređenje.

Bivši premijer Zoran Milanović jednom se zgodom također upisao među one koji riječju „džamahirija“ vole etiketirati nešto nazadno. Izjavio je kako (citat:) „Hrvatska neće postati bliskoistočna džamahirija, već moderna progresivna zemlja…“ čime je, kako je to plastično objasnio Marko Kovačić s portala „Moderna vremena“ jednako mogao reći i kako Hrvatska neće postati republika.
Inače, džamahirija se nije proširila izvan granica Libije, pa bi se mnogi složili kako Milanovićevo povezivanje džamahirije s Bliskim istokom nije pogrešno samo ideološki već i zemljopisno. Libija se naime nalazi u sjevernoj Africi, a ne na Bliskom istoku koji uključuje Bahrein, Cipar, Egipat, Tursku, Iran, Irak, Izrael, Jordan, Kuvajt, Libanon, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen i Pojas Gaze.

I dok se s lijeva čuje prozivka kako desni Hrvatsku pretvaraju u džamahiriju, a s desna se pak od toga uvrijeđeno brane, a da pri tom ni jedni ni drugi nemaju pojma o čemu govore, ovoj komediji zabune ne nazire se kraj, stoga kokice u ruke i Keep Calm.

 

dž

Rođendan

PacijentZa svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No, taj prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, kako rekoh, trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.
Devetnaesti rođendan me zatekao u nekom selu. Tada nije bilo ničije, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to prigodno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: „Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja“. Najveća pizdarija koju sam do tad napravio bila bi poneka piva više zbog koje bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj kao da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim tu je već neko iskustvo.
Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je… strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao duže od dvadeset i četiri sata i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bih se znao nositi s emocijama koje sam tada po prvi put tako intenzivno proživio.
Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično osjetio na koncertu Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak, koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio. Uživaš u glazbi koja te okružuje, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, a jedva vidim prst pred okom.
Zanimljivo je kako se čovjek nosi s nepoznatim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim na sred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam „Dominion“, a gomila me podržava.
Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim stolom od mramora na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija istovremeno te pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora; 19.11.1972. – 19.11.1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio.
Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa u novinama koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi, koje od toga dana pokušavam, bez uspjeha, zatrpati.
Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako… lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas. Nisam ni ja jeftino prošao. Tri prostrelne. Nedovoljno. Devetnaest – tri za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije. Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi. I sad se pitaš zašto sam nakon toliko godina to napravio? O.K. ne zamjeram ti. To ti je posao.
Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije. Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način… odrezao od sebe.
U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti pomaganju. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan.
Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve.
Kako bi ti doktore nazvao takvu osobu? Ja znam. Sad si barem, kad se jednom godišnje budem pogledao u ogledalo, mogu s dodatnim razlogom reći: „Sretan rođendan… pičko.“

Mladen Blažević – Posljednji tasmanijski tigar iz istarskog sela Ćuki

 

Blažević i ŽmirićBlažević i Žmirić u selu Ćuki (a ne Čuki, GoogleMaps laže!) / Foto: Carmela Žmirić

Negdje u vrijeme svršetka pisanja romana Snoputnik, na raznim papirima ostale su mi skice koje nisam uspio uvrstiti u roman. (OK, neću romansirati, nisu skice ostale na papirima već u notesu na mobitelu, Googleovoj aplikaciji Keep i na servisu Evernote gdje inače bilježim sve.) Bile su to scene, fragmenti dijaloga, zemljopisne rute na kojima žive razni inspirativni čudaci i još tristo čuda s kojima nisam znao što činiti.

Negdje u isto vrijeme intenzivno sam brijao s Alenom Brabecom i Mladenom Blaževićem razmjenjujući poeziju i njoj bliske sadržaje, rezultat čega je usprkos planovima – ništa. No OK, možda jednom i uokvirimo naše pisanje i muziciranje u zajednički projekt, ima vremena, mladi smo, a svjetska književnost zbog toga sigurno ne trpi.

Pjesme Mladena Blaževića bavile su se putovanjima na pomaknut način što me podsjetilo taloga koji je ostao nakon Snoputnika, pa mogu slobodno reći da mi je Mladenova poezija dala ideju kako iskoristiti ono što nije našlo svoje mjesto pod Snoputnikovim suncem. Skupio sam skice s papira (aha!) i krenuo slagati roman koji ima jako malo veze s logikom. Roman Putovanje desnom hemisferom ove je godine objavila Hena.com i taman kad sam po objavi pomislio da je šteta što Mladen nema ambicije svoju poeziju pustiti u javnost, to se srećom ipak dogodilo.

Mladen je nedavno objavio dvojezičnu zbirku pjesama (slo-hr) pod naslovom “Posljednji tasmanijski tigar” koju je priredio i u javnost pogurao naš genijalni frend, bard slovenske poezije Peter Semolič, na čemu sam mu zahvalan više nego li sam autor, ako je to uopće moguće. Tom prigodom Mladen i Peter su porazgovarali o Mladenovom pisanju, kreativnom nervu i svemu što prethodi i slijedi jednoj uobličenoj zbirci, pa vam taj tekst donosim u cijelosti.
Intervju je na slovenskom objavljen na stranicama časopisa Poiesis.

 

Živiš u Vižinadi, u Istri. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća preselio sam se na dvije i pol godine u Istru, koju sam doživio kao dosta specifično područje, područje gdje sam sreo ljude, koji su do neke mjere još uvijek živjeli u predmodernom svijetu, svijetu magije. Kako ti doživljavaš Istru i kako ona utiče na tvoj književni rad?

 

Istra je prostor koji čovjek lako može idealizirati. Neću sad plakati da se ono što je najljepše u Istri nepovratno i ubrzano gubi. Zapadnu obalu u čijoj blizini živim već je odavno progutao turizam i nasilna želja za profitom. Ali dijelovi Istre tome još odolijevaju i samo su nagriženi, a moguće je da će još neko vrijeme ostati takvi. Dobar primjer je dolina Mirne, koja na svojim obroncima krije arheološki neistražene pećine, brončanodobne i željeznodobne gradine, antička naselja, nekropole… Potpuno neistraženo bogatstvo, koje se skriva u travi tisućama godina. Između tih vrijednih povijesnih lokacija danas se grade kuće za iznajmljivanje, koje najčešće loše oponašaju toskansku arhitekturu. Slično je i s ljudima, jezikom, pričama. Unatoč potrebi za isticanjem autohtonosti i očuvanjem običaja i kulture utjecaji globaliziranog svijeta nezaustavljivo ulaze u svakodnevni život i ono istinski magično u Istri nepovratno se pretvara u tekst na nekoj turističkoj brošuri. I nema se smisla od toga braniti. Ono što je dobro u tom nepovratnom procesu je činjenica da se Istra, kao i pred više tisuća godina, i danas nastavlja miješati ljudima, utjecajima, kulturama. Naravno da takve promjene i miješanja neminovno dovode i do sukoba, ali meni omogućuju da, iako na prvi pogled živim u izoliranom zaseoku od nekoliko kuća, izravno osjećam procese koji se odvijaju svugdje u svijetu. Uostalom, te magične, predmoderne elemente u jednakoj mjeri nalazimo i u najvećim gradovima, iako nam je tamo u prvom planu estradizirana slika društva. Pitanje je to fokusiranja našeg pogleda.

Tvoja biografija je dosta neuobičajena za pisca s recimo ovog našeg područja i možda više sliči biografiji nekog američkog pisca – tu mislim na tvoje mijenjanje različitih zanimanja, koja se protežu od vrtlarstva do uredničkog rada. Na koji način uključuješ iskustva, koja si stekao kroz različita zanimanja u svoje književno djelo i da li si mišljenja, da je neko izravno iskustvo bitno za pisca?

 

Veliki broj različitih poslova koje sam radio su rezultat, s jedne strane različitih interesa koji su me zaokupljali, a čine to i danas, a s druge strane, vremena ratnih zbivanja i tranzicije koji su u mnogo čemu obilježili moju mladost. I to samo djelomice izravnim sudjelovanjem u ratu. Najvećim dijelom kao posljedica promjena u društvu u kojem sam lutao između egzistencijalnih osmišljavanja svoje budućnosti i mirenja njih s interesima za razne aktivnosti u vrlo širokom spektru. U tom lutanju sam, radeći svašta, slučajno uspio zatvoriti nekoliko krugova iscrtanih krivudavim crtama, koji se međusobno preklapaju. Na tim mjestima preklopa pronalazim pojmove kojima pišem. Neki bi to nazvali iskustvo, ali ne volim tu riječ, jer ne opisuje namjeru da te krugove neprekidno širim i pokušavam iscrtati nove. I mislim da je ta potreba za širenjem i pronalaženjem novih krugova izrazito bitna za nekog tko se bavi pisanjem. Naravno, ne mora to značiti da mora sve doslovno probati da bi o tome pisao. To je za ovakve, naporne i taktilne tipove, koji sve moraju opipati da bi se uvjerili, ili razumjeli.

Pišeš poeziju i prozu. Kako doživljavaš razliku između pisanja pjesme i pisanja priče ili romana?

 

Kod proze mi je, ako imam dobru priču, važno pripovijedanje. Kako ispričati priču. Ili, preciznije, kako ispričati priču koju bih volio pročitati. I to s optimalnom količinom riječi i stilskih sredstava, koji su isključivo u funkciji pripovijedanja. Puštam da poetika, ako za to ima potrebu, sama proviri iz pripovijedanja. Ako je nema neću je na silu tražiti, već se zadovoljiti radnjom. Pomalo se grozim nasilnog stilskog izražavanja, rečenica u kojima pisac pokazuje svoje bogatstvo rječnika, ili s druge strane, otkriva čitatelju „skrivene i važne istine“. Kod poezije, inicijalnu ideju, ili asocijaciju, pokušavam odmah zapisati. Često i nju u pripovjednom tonu, ali s neusporedivo većom otvorenošću za nove asocijacije. Tako se nekad dogodi, iako iznimno rijetko, da napišem nešto što pomislim da je vrijedno. Zapravo se sve svodi na tehničko pitanje. Romane pišem sjedeći za kompjutorom, što podrazumijeva da sam ga upalio, sjeo za stol, natočio si čašu vode, ili vina, zapalio cigaretu. A pjesmu ću, primjerice, pokušati napisati vozeći se u autu i kucajući palcem u podsjetnik svog previše pametnog telefona. Takvi zapisi rijetko ispadnu pjesma, najčešće ostanu natuknica i nestanu s gubljenjem memorije pri promjeni telefona. Ipak, neki kažu da se to nekad ipak dogodi.

Kako si počeo pisati odnosno kako je literatura stupila u tvoj život? I da li si najprije pisao poeziju ili prozu? I koji autori su najviše utjecali na tebe?

 

Prozu pišem otkad sam naučio pisati, ali su to najčešće bili sitni fragmenti, uz naglašenu ambiciju da jednog dana napišem roman. Ipak, prvi sam roman napisao u relativno zreloj dobi. Vezano je to uz ono lutanje i zakašnjeli izlazak iz puberteta. Kao da sam čekao odraditi dovoljno poslova, iscrtati dovoljno krugova i stvoriti obitelj, kako bih objavio roman. Poeziju sam počeo pisati tek pred nekoliko godina, objavljivanjem na društvenim mrežama i to na izravan poticaj prijatelja Alena Kapidžića. Autori koji su najviše utjecali na mene su dvojica pjesnika i prijatelja koji to čine i danas. Svaku pjesmu koju napišem pošaljem Darku Cvijetiću i Alenu Brabecu, te očekujem njihove komentare. Naravno, isto tako na mene utječe i njihova poezija, koju, iako je međusobno vrlo različita, smatram vrhunskom. Od njih svakodnevno učim. Ostale, klasične, ali još većim dijelom i današnje autore ne mogu izdvajati. I oni se nalaze u onim, gore navedenim, nemušto iscrtanim krugovima koji se preklapaju, pa isplivaju kad tog nisam ni svjestan.

U pjesmi »Akomodacije, refrakcije, kabrioleti« pišeš:
ali nekad se slova što vise
i suše se
razlete u roju oko mene
i zabiju u kičmu
kao čavli
tad stavim naočale da ih povežem u riječi
Kako kod tebe nastaje pjesma? Da li je više rezultat nadahnuća ili racionalnog mišljenja? U tvojim pjesmama susrećemo elemente koji dolaze iz znanosti …

 

Ne vjerujem u inspiraciju na način kako je doživljava i opisuje većina ljudi. Ili, preciznije, ne mogu doživjeti nadahnuće ako prije toga nisam odradio posao i neko vrijeme neuspješno pokušavao napisati pjesmu. Ali u stanju pune istreniranosti nekad se otvori i čini se da riječi izlaze same. U tom bih osjećaju želio provesti veći dio života, ali zapravo su iznimno rijetki. I to bi vjerojatno bila inspiracija, ali ništa od nje bez onog prije. Dugotrajnog zavlačenja i brčkanja rukama po mulju i blatu. Samo tad se nekad dogodi da iz blata izvučem pjesmu, ili izađe sama. Nekad je treba dugo ispirati i trati rukama, ali nekad izviri čista i to bi valjda bila čista inspiracija. Tako sam siguran, da se kod mene uvijek radi o kombinaciji nadahnuća i racionalnog mišljenja koje je tome prethodilo. Znanstvene elemente koristim samo djelomice zbog svog svjetonazora. Znanstvene su činjenice po samoj postavci univerzalne i natkriljuju naše male svemire, u kojima se rađa kreativnost, ali i sva zla. Ti svemiri, međutim, znaju izaći iz granica znanosti, ili ih pomaknuti. Znanost mi zapravo pomaže u nečem drugom. Ako po Dawkinsu, zamislimo gen kao najmanju jedinicu života, perspektiva nam se mijenja i sva naša nastojanja su već poslužila i mi smo kao vrsta odradili posao, jer smo nekom svemirskom sondom prenijeli anaerobnu bakteriju na neko nebesko tijelo, gdje će moći čekati nastavak svoje evolucije, a ljudski se rod pokazati kao zgodna stranputica, koja je poslužila svrsi. U tom shvaćanju beznačajnosti znanost mi daje slobodu plitkog zaranjanja i pokušaja virenja s druge strane površina koje omeđuju naše svemiriće. Kao da nemam što izgubiti.

Znam da podosta korigiraš, prepravljaš svoje pjesme. Kad znaš da je neka pjesma završena?

 

Pjesme mi valjda nikad nisu završene, ili su u drugom smislu završene pri prvom zapisivanju. Istina je da ih brusim pri svakom čitanju, ali u smislu ekonomičnosti izraza, ili oštrijeg prodiranja u čitateljev um, ali i u tim nebrušenim varijantama to su uvijek iste pjesme. Nekad se, istina, dogodi da me neki stih odvuče, pa se pjesmi promjeni i smisao ubacivanjem nove slike. Vjerojatno će toga biti više, ako za desetak godina iz nekog razloga budem čitao svoje pjesme.

Rodio si se i odrastao u Rijeci. Rijeka je bila jedan od centara punka u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako pamtiš Rijeku svoje mladosti, u čemu se ona razlikuje od današnje Rijeke?

 

Teško je odrediti što je tu žal za propuštenom mladosti, a što stvaran osjećaj slobode i mogućnosti izražavanja koje sam imao u adolescentskoj dobi. Izbjeći ću Rijeku hvaliti kao neko posebno mjesto, iako za mene jest posebna. Lako je upasti u zamku, pa idealizirati ondašnju, ili današnju Rijeku. Ali recimo, želio sam kao klinac pisati za novine, pa sam pisao za omladinski općinski list. Zanimala me prethistorija, pa sam godinama sudjelovao na arheološkim iskopavanjima i obišao sve pećine i prethistorijske gradine u okolici. Zanimalo me preživljavanje u prirodi, pa bih dane provodio u prirodi i spavao u šumi. Bavljenje brojnim sportovima neću ni spominjati. Važno je istaknuti da sam to sve mogao u tadašnjoj Rijeci bez da su me roditelji trebali pomagati plaćajući moje slobodne aktivnosti. U tom smislu je to bilo vrijeme otvorenih mogućnosti za mladog čovjeka iz obitelji s prosječnim primanjima. Slušao se punk i pametniji new wave, koji su u mom krugu prštali na sve strane. Ali nismo to samo trošili, nego smo pokušavali razumijevati tekstove, prepoznavali ih ponekad kao odraze situacije u društvu. Mislim da je to tako i danas. Nađeš svoj krug ljudi koji ima zajednički interes. Jedini je problem što su te aktivnosti danas vezane uz financiranje roditelja, ili je mladi čovjek osuđen na neki oblik preranog otpadništva i mora se u potpunosti fokusirati da bi u nečemu sudjelovao. To nije loše zbog dubljeg prodiranja, ali gubi se spektar širokih iskustava, svaštarenje, koje mi se čini da je moja generacija uspjela iskusiti, a potrebni su za stvaranje slike društva. Sve ovo nije samo problem Rijeke, nego i drugih gradova. I ne samo u Hrvatskoj.

Da se nadovežem na ranije pitanje i povežem ga s tvojom poezijom – u tvojim pjesmama nalazim relativno podosta reminiscencija na prošlost odnosno kod čitanja imam osjećaj kao da ispod teksta uvijek protječe vrijeme, kulture se rađaju i propadaju, ostavljajući tek po neki znak iza sebe … Kakav je tvoj odnos prema prošlosti, povijesti i kako bi se morali odnositi prema povijesti? Danas smo svjedoci ne samo nekim novim interpretacijama povijesti nego i revizionizmu …

 

Povijest me zanima zbog znatiželje. I to što je udaljenija, to me više zanima. Ne mislim da je povijest učiteljica života, jer bi vjerojatno dosad nešto naučili. Uostalom, poviješću se bavimo otkad smo je započeli. Ipak, razumijevanje i poznavanje povijesti pojedincima može pomoći da prepoznaju neposredan i značajan trenutak pred nama koji nas može odvesti u različitim smjerovima. Ne zato što se ponavlja, jer se ne ponavlja. Nego zato što će nam povijest pomoći da izaberemo novi krivi put. Tako je i to što zovemo revizionizmom samo djelomice vraćanje na fašizam, nikad nije tako jednostavno, osim kod zaista marginalnih skupina, nego traženje novog, vjerojatno još goreg puta, zapravo, puno goreg nego što je bio onaj u kojem je ogroman dio čovječanstva zabrazdio u dvadesetom stoljeću načinivši sve one užase.
U tvojim pjesmama također nađem neke daleke nacije odnosno kulture: Čukče, Aboridžine, narod Evenka … Što su oni? Da li su drugi? U pjesmi „u našoj bazi na sjevernoj polutki Marsa …« čak i u nekoj nedefiniranoj budućnosti, u kojoj ljudi žive i na Marsu, ako su tu u pitanju ljudi, susrećemo druge i kao ovdje i sada i tamo među »nama« i »njima« odvija se rat …

 

Čukči i Aboridžini su, naravno, drugi. I pritom ih ne želim ni omalovažiti, ni idealizirati. Na isti su način drugi, kao ona dvojica za susjednim stolom dok nas dvojica pijemo kavu. Jer već na toj razini ti i ja gubimo individualnost i postajemo dvojica za ovim stolom ljubomorna na dvojicu za susjednim, kojima konobarica posvećuje veću pažnju. Uvijek se radi o gubljenju osobnosti nauštrb veće grupe, bila ona obilježena vjerom, nacijom, seksualnom orijentacijom, ili stolom broj 4 na terasi. U tom smislu, ne samo da će budući stanovnici Marsa biti drugi u odnosu na Zemljane, nego će na Marsu ratovati, jer žive u različitim bazama i branit će „naše more iscurilo u svemir“, kao što danas branimo naše granice od izbjeglica nesvjesni da zapravo nemamo što braniti, jer ništa vrijedno ne držimo u rukama.
Tvoja poezija se bavi temama, koje možemo svrstati i u polje angažirane literature. Kakav je tvoj odnos prema angažiranoj literaturi? Kako vidiš svoju poeziju? I kako vidiš poeziju uopće u ovom, poeziji ne baš ljubaznom vremenu – da li ona još ima neko značenje i ako ga ima, kakvo je njeno značenje?

 

Ako nismo angažirani, mislim da je bolje da se „manemo ćorava posla“. Pritom, naravno, ne mislim na političku angažiranost. Mislim i da ljubavna poezija (ukoliko bi nešto takvo danas moglo postojati) treba biti angažirana u svojoj osnovi, začinjavajući objektivnost svojim individualnim doživljajem stvarnosti u dekonstrukciji postojećih, i(li) stvaranju malih osobnih svjetova. U tom smislu poezija ima veliku moć, ali samo ako vodi računa o onoj Dawkinsonovoj, ili Adamsovoj, ljudskoj kao vrsta, ali i osobnoj beznačajnosti. Posebno u kontekstu „winners and losers“ društva u kojem živimo. U tom svjesnom pristajanju na vlastitu beznačajnost, jer ju ne možemo do kraja pojmiti, vidim i vlastitu poeziju. Ako pogledamo poeziju na društvenim mrežama općenito, koja trenutno jedina živi punim plućima, vidjet ćemo da joj prijete iste opasnosti kao i drugim oblicima umjetnosti, kulturi općenito, ali i znanosti. Opasnost je to gubljenja vrijednog zatrpavanjem slojevima trivijalnosti. Gdje sve pliva u istim oceanima. Ali s druge strane, iako se čini da po tim oceanima tražimo poruke u boci, sama činjenica da ima ljudi koji ih još traže, a ne čekaju da naiđu, pokazuje da smo u istoj situaciji kao pred petsto godina, kad je bilo ljudi koji su željeli naučiti čitati kako bi otkrivali nove svjetove. To su uvijek ljudi koje ne zanima samo poezija, ili slikarstvo, ili znanost. To su oni koji moraju zaviriti iza zavoja, jer bi umrli od znatiželje. To širi blagi optimizam i govori nam da ne napredujemo kao društvo, ali, zapravo, ni ne nazadujemo. Zato ovi naši sitni pokušaji mrčenja po papirima, ekranima. Zbog zvuka „buć“ kad boca padne u ocean. I zbog nade da je netko na drugom kontinentu također zavitlao bocu.

 

Mladen Blažević: Matična knjiga vjenčanih

Dio Tadžika i danas priprema vjenčanje za umrlu djecu
Netom umrlom dječjem mladoženji potraži se netom umrla dječja mlada
Pa ih se vjenča po pogrebu
U obredu zajedničkog spaljivanja papira
S ispisanim imenima mladenaca

Sve je manje onih koji se drže tog običaja
I nekad roditelji djevojčice, ili dječaka
Moraju tražiti na velikim udaljenostima
Ili čekati vjenčanje nekoliko godina
Kroz radost vjenčanja se potpuno nepoznate obitelji zbliže
Postavši svojta

U zlim godinama provale osvajača
Kuge ili groznice
Lako je bilo oženiti mrtvog sina
Ali teško odabrati mladu
Među, sitnim, blijedim, opuštenim licima

Marina Vujčić: “Pitanje anatomije” – roman nakon kojeg ćete zavoljeti sebe

Pitanje anatomijePriču novog romana Marine Vujčić “Pitanje anatomije” nose dva lika koje je život, svakoga na svoj način, zbog niza okolnosti začahurio i učinio čudacima. Jedan kratki međusobni susret iniciran novinskim oglasom upalit će u njima neka nova svjetla i na vidjelo izvući do tad skrivene traume i opsesije. A kad vam jednom upaljeno svjetlo obasja smeće koje ste godinama gurali u mračne zakutke svojih sobičaka koje hrabro zovete život, slijedi generalno čišćenje i novo blistavilo ili gušenje u vlastitom jadu. Kod Veronike Vinter i Florijana Bauera sve su opcije otvorene.

“Pitanje anatomije” pitanje je opstanka u svijetu koji je junake ove priče učinio pomaknutima, no pravo pitanje koje se krije ispod prvog sloja guste boje i koje čini podlogu ovog romana glasi: Koliko je normalan svijet koji je normalne ljude uspio izvitoperiti i kakvi su to likovi koji se takvom svijetu (ne) uspijevaju otrgnuti?

Čitajući Marinu s fascinantnom lakoćom ulazite u likove, a kad se jednom tamo nađete nema van natrag. Svakom, pa i najmanjem potezu koji likovi čine, prići ćete sa svih strana, ispitat ćete svaku mogućnost prije nego se radnja odmota dalje, baš kao da čitate vlastiti život. To je najveća vrijednost takvog pisma jer iskustvo čitatelja promatrača i čitatelja aktera nemjerljiva je i neusporediva u korist ovog drugog, što vam ovaj roman pomaže shvatiti.

Kad pročitate sjajnu završnicu „Pitanja anatomije“ bit ćete dodatno svjesni razlike između bliskosti s nekim književnim likom i poistovjećivanja s njime, jer u ovom romanu autorica nas gura još dalje i nudi nam da gotovo i mi sami postanemo njezin lik. Jedno je sigurno, nakon čitanja ovog romana osjetit ćete snažan pomak i postaviti si, ako ne ista, ali sigurno neka slična pitanja kao i Marinini likovi, a za pisanje nema veće vrijednosti.

Pitanje anatomije” je sjajan roman autoanalize i uspostavljanja dijagnoze (i anatomije) društva, nakon kojeg ćete zavoljeti ove budalaste likove kao sebe same, a ako se iz nekog razloga ne volite, nakon ovog romana hoćete.

Čitači e-knjiga, kako i zašto?

Prateći nekoliko čitateljskih grupa na Facebooku, primijetio sam da ne prođe tjedan, a da se ne pojavi pitanje o e-čitačima. Kako sam u posjedu jednog takvog uređaja, a ista sam pitanja i dvojbe prije kupovine imao i sam, odlučio sam na jednom mjestu objediniti neka od ključnih nedoumica budućih vlasnika e-čitača te odgovoriti na njih. S obzirom na to da imam Kindle Paperwhite, odgovori se tiču isključivo tog uređaja. Za sve ostalo predlažem YouTube – najbolju i najkorisniju društvenu mrežu na kojoj ćete naći gomilu recenzija i usporednih testova svih trenutno dostupnih e-čitača na tržištu.

Prvo da razriješimo osnovno pitanje…. Zašto?

Odgovor je podugačak, no najvažnije je sljedeće:
Kindle je uređaj na koji možete pohraniti na tisuće knjiga. Za razliku od ostalih uređaja s ekranom, Kindle pruža osjećaj identičan čitanju s papira, a neki čak tvrde kako je zbog e-ink tehnologije čitanje s Kindlea čak i ugodnije, jer ekran ne podsjeća na papir samo izgledom, već i dodirom. Čita se bez problema po suncu, pod neonom ili bilo kojom drugom vrstom rasvjete. Uređaj je lagan i praktičan, ima jedva 150 grama, ergonomičan je i odlično leži u ruci. Stranice se listaju dodirom po ekranu, pa se lako i praktično čita držeći uređaj jednom rukom. Pozadinsko svjetlo omogućuje čitanje u mraku, a veličina slova i jačina svjetla podesive su, dok baterija traje i po mjesec dana.

Gdje kupiti Kindle?

Najjednostavnije u nekoj od trgovina elektroničkom opremom koje su u HR inače sasvim dobro opremljene e-čitačima, pa tako i Kindle uređajima. Druga opcija je Amazon web trgovina koja vam nakon plaćanja uređaj šalje poštom. Neki ljudi su se žalili kako njemački Amazon ne šalje proizvode u Hrvatsku, no snalažljiv smo mi svijet, uvijek netko ima nekoga u Njemačkoj. Ovo se navodno odnosi samo na njemački Amazon, ne i na britanski i američki, i svakako je riječ o trenutnoj grešci jer ipak smo u EU, bla, bla…
(Napomena – 8.9.2017. – Kaže Gorana Rabar na mojoj Facebook stranici gdje je linkan ovaj tekst: Već sam 3 Kindlea kupila od njemačkog Amazona, a “poslala” sam ih sebi u Hrvatsku preko mailboxde.com, pa mogu svima preporučiti taj delivery service. Najbolje je najprije se prijaviti na mailboxde i onda vam oni pošalju adresu na koju naručite robu. Kada im roba stigne na skladište, pošalju vam obavijest emailom i opcije slanja za Hrvatsku. Ja sam svaki put odabrala UPS do 500 eura jamstva za cijenu od oko 16 eura. Isti ili slijedeći dan mailboxde pošalje paket koji se preko UPS-a može pratiti online. Sve u svemu, stvarčica stigne za oko 7-12 dana, ovisno o vikendima.)
Osim Amazona, tu su i ostale web trgovine, eBay primjerice…. Osobno, svoj Kindle sam uzeo na Amazonu jer je razlika u cijeni između njega i uređaja u HR znatna, dok sam zaštitnu futrolu koja na Amazonu košta 15 eura, uzeo na eBayu za 2 dolara. U svakom slučaju za provjeru dostupnosti i cijena u HR najbolje je pogledati jeftinije.hr i nabava.net.

Kako početi?

  • Upalite Kindle i računalo
  • S računala se registrirajte na Amazon
  • Na Kindle uređaju unesite podatke s Amazona
  • Na Amazon profilu aktivirajte Kindle

Pri aktivaciji Amazon vam dodjeljuje novu email adresu na domeni @kindle.com na koju si možete slati knjige, o čemu malo više kasnije. Nakon registracije, Amazon vam nudi i opciju kupovine knjiga jednim klikom s Kindlea. Ne želite kupovati knjige s Amazona? Nije problem, idemo dalje…

Čemu služi Kindle email?

Kad registrirate Kindle, vaš uređaj od Amazona dobije email adresu na koju šaljete knjige u bilo kojem formatu. Jednom poslana knjiga na Amazonovom se serveru pohranjuje, ali i konvertira u Kindleov format (mobi) ako kao naslov emaila upišete CONVERT, nakon čega će se pojaviti na uređaju. Nema razbijanja glave oko konvertiranja ili rada s dodatnim programima i slično…. samo pošaljete mejl i knjiga je na Kindleu.
Ako na mobitelu ili tabletu koristite Android ili iOS Kindle aplikaciju, svi podaci bit će vam dostupni i na mobitelu i tabletu, kao i na Kindle uređaju. Primjerice, ako ste na Kindleu pročitali 30 stranica neke knjige, upalite Wi-Fi na Kindleu i sinkronizirajte ga sa serverom. Kad na mobitelu ili tabletu upalite Kindle aplikaciju, možete nastaviti čitati knjigu na istom mjestu gdje ste stali s čitanjem na Kindleu. Vrijedi i obrnuto jer Kindle, mobitel i tablet su u ovom slučaju uređaji koji koriste i dijele Amazonov cloud sustav.

Kako se još pohranjuju knjige na Kindle?

Knjige se na Kindle pohranjuju na tri načina i svaki je od njih savršeno jednostavan.

  • Skidanjem knjiga s Amazona direktno s Kindle uređaja
  • Spajanjem Kindle uređaja i računala kabelom
  • Slanjem knjiga na svoj Kindle email

Amazonovoj trgovini knjigama pristupate direktno s Kindle uređaja. Cijena knjiga je od 50 centi do nekoliko dolara. Više od milijun naslova košta manje od 2,99 dolara. Za one kojima je i to preskupo, Amazon ima bazu od stotinjak tisuća besplatnih knjiga među kojima je gomila klasika. Inače, nema kupovine mačka u vreći – moguće je besplatno skinuti dio knjige pa ako vam se ne sviđa, nikom ništa.

Također Kindle se može spojiti s računalom, nakon čega se u njega ubacuju knjige kao na eksterni disk, USB, mobitel ili tablet. “Drag and drop”…. nekoliko sekundi posla.

Registracijom uređaja, dobijete svoj Kindle email, najčešće ime.prezime@kindle.com. Slanjem knjige na taj mejl, knjiga će se kod idućeg spajanja Kindlea na Wi-Fi pojaviti na uređaju. Ako vam se mejl koji vam je dodijeljen ne sviđa, možete ga promijeniti.

Cool: Neki od internet preglednika imaju dodatak “Send to Kindle” koji omogućuje da neki članak s interneta pošaljete na Kindle kako bi ga kasnije čitali na uređaju.
Znam za Chrome i Firefox, za ostale googlajte.

Gdje naći knjige u e-formatu?

Da ne navodim sve izvore, samo se okrenite Googleu i upišite “elektroničke knjige”. Gomila knjižnica na svojim stranicama nudi besplatne e-knjige, neki servisi ih nude uz pretplatu, a da ne spominjem kako je zgodan izvor informacija i frajer* koji vam je instalirao Windowse, MSOffice i Photoshop za nula kuna te pokazao kako doći do novih epizoda Game of Thronesa pola sata nakon emitiranja u USA.
*mali od sestrične / nećakov sestrić / jetrvin zet…

Koliko knjiga stane u Kindle?

Nemoguće je odgovoriti, isto kao i na pitanje koliko knjiga stane na policu u dnevnoj sobi, no recimo da je 1000 sasvim primjeren broj za uređaj od 4 GB memorije.

Ček, ne može stati više od 1000 knjiga?

Pa dobro, možda može 1200, no dobra vijest je da nam je do jučer bilo dovoljno što nam u ruksak stane deset knjiga, pa se pohrana od 1000 naslova u džep čini sasvim OK. Treba imati na umu i to da na Amazon serveru uz svoj profil možete držati koliko god želite knjiga, pa ih skidate na uređaj, brišete s njega i opet skidate s Amazona kako vas volja.

Kako su knjige u uređaju katalogizirane?

Kindle slaže knjige po redoslijedu unosa, autoru i naslovu, a možete kreirati i svoje osobne kolekcije.

Probao sam čitati na tabletu i nije to to.

Znam i slažem se. No, tablet nije Kindle, a Kindle nije tablet. Za razliku od tableta ili mobitela, ekran e-čitača nema odsjaj i stvoren je za višesatno čitanje.

Tablet i KindleEkran je premalen za čitanje.

Svi koji misle da je Kindle premalen za čitanje, neka dohvate prvu knjigu koja im je pri ruci, neka je otvore i pročitaju jednu rečenicu. Primijetite koliki ste kut obuhvatili pogledom dok ste čitali. Ukratko, možete pred sobom imati knjigu metar puta metar ili e-čitač dijagonale 15 cm, pogledom zahvaćate jednaku količinu teksta. Dakle, Kindleov ekran nije malen za čitanje, taman je. Rezolucija ekrana je 300 DPI, što daje savršeno jasnu i čistu sliku.
Zanimljivo: Ponajviše zamjerke na veličinu Kindle ekrana koji iznosi 15 cm u dijagonali, imaju ljudi koji su na mobitelu, čiji je ekran pak duplo manji od Kindleovog, u stanju satima čitati Facebook objave. Predrasude… što bismo bez njih.

Može li se ekran rotirati?

Može, u postavkama, kao kod mobitela.

Mogu li Kindle čitati u mraku?

Kindle u mraku

Možete li knjigu čitati u mraku? Možete ako upalite svjetlo. I Kindle možete čitati u mraku ako upalite svjetlo. Razlika je u tome što za čitanje npr. navečer u krevetu, zbog knjige i starijih modela e-čitača morate upaliti lampu na noćnom ormariću čime ometate one s kojima dijelite sobu, dok Kindle Paperwhite ima ugrađeno svjetlo na ekranu čiji je intenzitet podesiv, tako da nam drugi izvor svjetla nije potreban. Za razliku od svjetla mobitela ili tableta, Kindle ne koristi pozadinsko svjetlo koje sjaji direktno u oči, već su led diode smještene u prednji plan donjeg dijela ekrana, pa je svjetlo mekano i oku ugodno.

Ima li Kindle i neke druge opcije?

Kindle je povezan s najvećom knjiškom online zajednicom – Goodreadsom, gdje se nakon čitanja vrlo jednostavno može napisati komentar na pročitanu knjigu. Možete misliti da ta usluga Amazonu služi za kontrolu onoga što čitate kako bi vas obasipali reklamama, no u biti to i jest ono što želimo. Nakon što pročitam knjigu i dam joj ocjenu na Goodreadsu, želim preporuku koja stiže od ljudi koji o istoj knjizi misle isto što i ja. Tako sam pročitao gomilu naslova za koje prije nisam čuo.

Što još Kindle ima, a knjiga nema?

Jedna (dvije?) riječ(i): WordWise! Ako čitajući knjigu na engleskom naiđete na riječ koju ne razumijete, dodirom na nju uključuje se on line prevoditelj koji detaljno objašnjava spornu riječ.

Nemam volje pamtiti na kojoj sam stranici stao.

U svakoj knjizi koju čitate Kindle pamti posljednju otvorenu stranicu. Zatvorite knjigu, otvorite drugu, treću, sedamnaestu…. vratite se na prvu, drugu…. Kindle zna gdje ste stali. No postoji i opcija Bookmark. Dodirom prsta u gornji desni kut ekrana, stavlja se oznaka nalik na vrpcu. Na tom će se mjestu knjiga idući put otvoriti.

Kako ću procijeniti koliko mi vremena treba za pročitati knjigu?

Vrijeme za čitanje personalizirano je na temelju brzine čitanja i stalno se ažurira kako se brzina i navike čitanja mijenjaju. Na prvi pogled ćete znati koliko vam vremena treba da biste dovršili poglavlje ili knjigu. Taj je prikaz istaknut na dnu ekrana i to postotkom pročitanog te vremenom preostalim do kraja knjige.

Sviđa mi se neki citat iz knjige…

Dodirom prsta otvara se mogućnost pohrane citata ili dodavanja osobnih zabilješki. Sve zabilješke nalaze se na jednom mjestu u zasebnom dokumentu koji možete otvoriti i podijeliti s prijateljima.

HighlightKoristi li Kindle neki poseban punjač?

Ne. Kindle ima univerzalni microUSB utor i puni se običnim punjačem za mobitele ili USB kabelom koji dolazi uz uređaj, a služi za spajanje s računalom. Doduše Amazon vam nudi i „originalni punjač“…. No ipak je samo riječ o običnom punjaču s Amazon logotipom koji košta 20 Eura.

Koliko traje baterija?

Ako Kindle svakodnevno koristite sat vremena, baterija traje mjesec dana.

Koju vrstu slova Kindle koristi za prikaz teksta?

Sami birate vrstu slova u opcijama. Veličina slova je podesiva, a raspored stranica i margine se automatski prilagođavaju odabranoj veličini.

Kindle slovaNa kojem jeziku (pismu) mogu čitati knjige za Kindle?

Na onom na kojemu su napisane, pod uvjetom da ga poznajete. Kindleu je svejedno. Recimo ja sam pokušao čitati knjigu na grčkom. Nije išlo jer ne znam grčki. Dakle što se jezika tiče, nema ograničenja.

Čita li Kindle naša slova?

Kindle čita sve; Č, Š, Ž, Đ, É, Á, Ü, Ö, ն, ա, হা, ই,פֿאַר, ሚ, ارائ, 植字…

Koju vrstu formata prepoznaje Kindle?

Kindle čita PDF, Doc/Docx, RTF, txt, ePub, … no najsretniji je s mobi formatom. Inače najrasprostranjeniji  format za čitače je ePub koji se lako konvertira u mobi format.
PDF nije prikladan za Kindle jer je taj format utvrđen, te ne dopušta povećavanje slova pri čitanju, no PDF se također možete konvertirati u mobi.

Kako da pretvorim neki tekstualni format u mobi format?

Jednostavno. Postoje programi za konverziju, a najpopularniji je Calibre. Postoje i online konverteri, kao i aplikacije za Android, etc… No najjednostavnije je da datoteku pošaljete na svoj Kindle email koji ćete nasloviti CONVERT. Datoteka se na serveru konvertira i spušta na vaš Kindle u mobi formatu. To u praksi izgleda ovako:

  • Pošaljete mejl
  • Upalite Kindle
  • Knjiga vas čeka na uređaju

Ali Kindle mi ne može zamijeniti knjigu.

To i nije namjena Kindlea, Kindle volimo zato što zbog svoje praktičnosti olakšava čitanje. Malen je i lagan, pozadina i e-tinta ne opterećuju oči, može ga se čitati ležeći i držeći ga u jednoj ruci (pokušajte to s velikom knjigom), na put umjesto kofera punog knjiga nosite Kindle uređaj, kad vam dosadi čitati neku knjigu jednim dodirom otvarate drugu…

Ali, ako Kindle padne na pod može se razbiti.

Točno. Može se razbiti isto kao i mobitel. Ako je to razlog zbog kojeg nemate mobitel, onda ni Kindle nije za vas.

Ipak mi nedostaje „onaj miris i tekstura papira“.

Dva su rješenja za to:

1) Zalijepiti komad kartona na Kindle pa ga svako malo pomirisati i dodirivati.

2) Ne kupovati Kindle.

OK, ako ga ipak želim kupiti, koliko košta?

Otprilike kao desetak knjiga.

 

Za kraj, podsjećam da neke od mojih knjiga možete skinuti i čitati na e-čitačima. Podržani formati su ePub, mobi, PDF; RTF, txt.
Za skidanje klik u sličicu naslovnice.

 

Blockbuster Snoputnik  zapisano maetko  Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man

 

 

 
Hvala Ivi aka Bibliovci te Maji na Solarni Pogon, kao i ekipi s FB stranice Knjige, knjige, knjigice s kojima sam razmjenjivao iskustva oko e-čitača.

Tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo

 

Ovo su tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo. Prva je neboder u kojem sam živio od polaska u osnovnu školu pa sve do mature, desetljećima nazivan Neboder smrti zbog čestog urušavanja fasade i dijelova balkona. Danas je obnovljen i izgleda bolje nego kad je bio izgrađen. Druga je zgrada koju su nekoć zvali „dom za problematičnu djecu“, što je bio vrlo nekorektan naziv s obzirom na to da sam se s tom djecom družio i znam da su jedino problematično u njihovom životu bili njihovi roditelji. Zbog toga su djeca sklanjana u Rijeku gdje su živjeli i išli u školu. Danas je to učenički dom. Treća je crkva sv. Josipa koja je uvijek bila otključana i u koju smo ulazili kad god bi nam palo na pamet. Pokraj crkve je ulaz u vrt kroz koji se dolazi u zadnji dio crkve gdje je veliki prostor u kojem su se nalazili stolovi za stolni nogomet i stolni tenis. Ušli bi bez pitanja, a kad bi nas velečasni čuo samo bi provirio da provjeri je li sve OK. Mi bi rekli „Hvaljen Isus, došli smo na ping-pong“ a on bi odgovorio „Navijeke, tu su vam rekete i loptice“.

Ne mogu ne primijetiti sljedeće:

– Crkva, za razliku od učeničkog doma, ima novu fasadu.

– Crkva nekad otvorena, danas je pod ključem, ako želite ući morate pozvoniti na parlafon i objasniti tko ste i što želite.

– Između nebodera, doma i crkve danas se nalazi visoka čelična ograda čija su vrata zaključana duplim lokotima. Nekad su se djeca iz nebodera igrala s djecom iz doma, no danas je netko odlučio da ih treba odvojiti.

Također je zgodno za usporediti, kako danas postoje udruge koje povlače sredstva iz EU, a kako bi svojim projektima radile na modelima podrške suživota, uvažavanja, zajedništva i svega onoga što je nekada među nama bilo toliko prirodno, da o tome nismo niti razmišljali.

Žao mi je djece čije će djetinjstvo obilježiti zidovi, ograde, lokoti i ključevi.

Tesla u Golkondi

tesla i vivekanandaDavnih dana u Golkondi, u sjevernoj Indiji, posjetio sam hram boga Hanumana. Priđe mi šest svećenika, sklope dlanove i nazovu „Namaste“. Najstariji među njima upita od kud sam.  Kako im ime zemlje ne znači puno (Croatia? Georgia? Ex Russia?) pokušao sam im stvar približiti nekim poznatim imenima; Tito, Ivanišević, Kukoč, Šuker, Bruna Esih… Sve im je to nekako poznato, ali nedovoljno. Tad mi padne na pamet Tesla, pa spomenem i njega. Kad sam izgovorio Teslino ime, svi se još više uozbilje, sklope dlanove i uz naklon me s uvažavanjem pozdrave. Kao po naredbi, svi svećenici su mi istovremeno dali znak rukom da ih pratim. Zagazili smo u mrak kamenog hrama i prišli oltaru na kojemu su stajale slike majmunolikog boga Hanumana, velikog duhovnog učitelja Vivekanande i Nikole Tesle.

U ovom dijelu Indije ljudi Teslu doživljavaju kao Prometeja, tehno-avatara čija je misija na Zemlji bila donijeti ljudima svjetlo znanja. Iako ovim ljudima od mjesta rođenja nekog velikog učitelja veći značaj predstavlja pisana riječ koja je iza njega ostala, nisu propustili spomenuti da im je drago što dolazim iz istog mjesta gdje je rođen Nikola. Tog popodneva sam doznao zaista svašta. Tesla se u Čikagu družio s Vivekanandom – prvim hinduskim učiteljem koji je putovao na zapad i u cijelosti je odgovarao slici hinduskih mistika i jogina; bio je vegetarijanac, živio je u celibatu i o svijetu je razmišljao kao o energiji, a ne materiji. Također nikad se nije dodirivao s ljudima. Ispričali su mi sjajnu anegdotu o tome kako je odbio pruženu ruku pri upoznavanju u Bijeloj kući. Tesla je naime vjerovao da bi ga dodir s osobom „niže frekvencije“ energetski ispraznio, što… objasnio je svećenik, odgovara tumačenju vedante.

Gledam kameni oltar. Ispred Tesline fotografije na mjedenim držačima pobodeni mirisni štapići od sandalovime, do toga bakreni lončić pun svježe vode u kojoj se natapaju cvjetne latice, a pokraj svega ulaštena tacna s keksima – darovi za svece. „Tvoja zemlja je sveta zemlja“ dometne najstariji svećenik pa nastavi: „Od svih mjesta na svijetu Tesla se odlučio roditi u Hrvatskoj“. Prije nego sam stigao odgovoriti kako je Tesla rođen u Austro-Ugarskoj, priđe nam najmlađi svećenik i pruži debeli omot svile ispisan sanskrtom. Odmotam tkaninu i ugledam knjigu. „Moji pronalasci – autobiografija Nikole Tesle“. Mladić me odmjeri ispod oka i protisne: „Dobar pokušaj brate, ali Tesla je bio Srbin.“ U tren se svi u hranu zgroze ovom upadicom, a ja udahnem i izdahnem nekoliko puta ne bih li se smirio, pa na koncu, vraćajući knjigu mladiću, koliko sam mogao opuštenije odgovorim: „Ali je pisao latinicom.“ Na to se svi svećenici krenu pogledavati, pa se potom s olakšanjem nasmiju. Kad je smijeh zamijenila neugodna tišina, najstariji se naglo uozbilji i izdere na najmlađeg: „Aj se ti vrati u biblioteku i dohvati se knjige. Brže to. Brže!“ Malac nestane poput vjetra, a najstariji još jednom dobaci za njim: „I čitaj uz svijeću! Da nisi ni slučajno palio svjetlo!“

Recenzija u Glasu Istre: Putovanje desnom hemisferom – Pripravnik za mudraca

Piše: Davor Šišović

Egzotiku ne čine daleki otoci nakićeni palmama, s bjelopješčanim plažama i morem drukčije plavim nego što je naše. Ne čine ju ni ljudi drukčije boje kože, koji govore jezicima jedva zabilježenim u lingvističkim atlasima, nose čudnu odjeću i jedu nezamisliva jela. Ne čine ju ni tropske vrućine ili polarne hladnoće. Egzotika je u oku promatrača, ali ponajviše u njegovoj glavi: u vjerovanju da tamo, u dalekim krajevima i među dalekim ljudima, može pronaći duhovne vrijednosti koje se u zavičaju čine nedostupnima. Putnici-istraživači u egzotične krajeve putuju više da bi spoznali ponešto o sebi nego zato jer ih doista zanima kako se živi negdje nezamislivo drugdje. Iz tih putovanja putnici prenose ne-putnicima spoznaje koje ih obogaćuju načinom razmišljanja i poimanja životnih vrijednosti mudrih i dobrih ali u svakodnevici nedostupnih ljudi, ali ih istovremeno zbunjuju ukazivanjem kako nije baš nužno putovati da bi se te vrijednosti i mudrosti spoznale, dovoljno je razmišljati malko “izvan kutije”. Takva putovanja, i izvještaji sa njih, naprosto šire obzore humanizma.

Ali ova knjiga nije putopis, već roman. Nadahnuta je, to je očito i po posvetama na početku, i po anagramiranim imenima i drugim pojmovima rasutim diljem teksta, legendarnom stripovskom junaku Cortu Malteseu. Ipak, samo nadahnuta, jer Corto kakvog poznajemo iz objavljenih stripova, prilično je drukčiji od junaka ove knjige. Putnik koji u ovome romanu navraća i najzabačenije zakutke zemaljske kugle nije radoznali romantični avanturist, kao Corto. Mogao bi to biti Corto, ali kad bi bio bar tridesetak godina stariji od onog u stripovima.

Junak ovog romana neka je vrsta pripravnika za mudraca. On obilazi egzotične krajeve uvijek iz jednog te istog, sličnog motiva: zato jer je čuo da na toj nekoj teško dosegljivoj lokaciji postoji neki čovjek, ili neki ljudi, ili neko pleme ili narod, koji znaju ili čuvaju neku od tajni koje su tisućljećima bivale najvećim opsesijama i duhovnim izazovima za istraživače koji ih na tome mjestu nikad nisu tražili. Obično su te tajne bivale vezane za dugovječnost, oslobađanje trauma, održavanje duhovne čistoće i mira, proširenje čulnih sposobnosti, spoznavanje nespoznatljivog, a vrlo često su te duhovne tajne povezane s nekim naizgled materijalnim dobrima, od drevnih relikvija do neprocjenjivih blaga što ih priroda sama stvara i ljubomorno čuva od ljudi.

Međutim, nije sve tako jednostavno i tako glatko. Ovaj putnik, junak ovoga romana, ipak je izdanak zapadnjačke kulture i suvremene civilizacije. Kolikogod on želi i spreman je otvorenog srca i uma razumjeti i primiti duhovne darove koje su mu njegovi domaćini uglavnom spremni dati, bilo kao dar bilo kao protuuslugu, njegova su mjerila zapadnjačka i u svom prilagođavanju duhovnome svijetu svojih domaćina on otkriva da više dobiva razumijevanjem i usvajanjem njihova svjetonazora, nego prihvaćanjem artefakta ili informacije o tajni koju je došao tražiti. Ako usput, često i nenamjerno, učini i koje dobro djelo, tim bolje. Na svojim putovanjima on susreće ljude, svoje slučajne učitelje, koji su u svom zavičaju već stekli ugled mudraca ili čak sveca, i što su ti sveti ljudi ugledniji i stariji, njegovi susreti s njima duhovitiji su, razgovori jednostavniji i prostodušniji, a ishodi dublji i produhovljeniji. Otkrivanje savršenstva u jednostavnosti i u prihvaćanju punine svoga neposrednog životnog okruženja proces je koji se prema kraju romana sve više ispunjava, dok na kraju ne doživi katarzu čak i mogućom samonegacijom, ali kako je to točno ispalo, pročitajte sami.

Svakako je zanimljivo što u svojim otkrivanjima glavni junak ne spoznaje samo individualni put ka samopoboljšanju, već i onaj, nazovimo ga tako, društveni. Taj je međutim prikazan reverzibilno: više o duhovnim i životnim vrijednostima neke izolirane zajednice otkrivamo saznajući što je ona tijekom bliže povijesti izgubila. Primjerice, glavni junak otkriva da mnoga zabačena plemena i narodi nisu ni znali za pojmove kao što su rat ili laž – dok nisu upoznale bijelog čovjeka, dakle kulturni krug kome pripada i sam glavni junak ovoga romana, i koji im je direktno naškodio. Imajući to na umu, možda možemo zaključiti da su sva ta putovanja glavnoga junaka, i sve to što on, otkrivajući cilj pojedine svoje “ekspedicije” ne čini iako je to prvotno bio naumio, možda i neka vrsta – iskupljenja.

Kako smo površnost učinili važnom?

Upišite u Google pojam „50 romana u ___“ i umetnite mjesec i godinu po izboru. Dobit ćete popis blogova s top ljestvicama najčitanijih, najprodavanijih, najboljih i naj nešto romana na našem tržištu. Ti blogovi nemaju impresum pa se ne zna tko ih održava, a ne navode ni izvor s kojih preuzimaju „naj“ podatke. No zašto onda takvo što uopće postoji?

Riječ je o blogovima koji su kreirani s jednim jedinim razlogom – da određenom pojmu na Googleu podignu tzv. „rank“. Uz neizbježne ovjerene naslove i autore, na tim se popisima nalaze i polupismene škrabotine bez okusa i mirisa za koje nitko živ nije čuo, a zbog kojih su ovakvi blogovi i pokrenuti. Shvatili ste, na popisu „naj“ romana, nagrađivani pisci i njihova djela imaju ulogu lokomotive na koju su prikopčani književni anonimusi.

BlockbusterKako sve to znam? Ne od jučer, naravno. Kad mi je 2009. godine izašao roman „Blockbuster“, bilo je potrebno manje od mjesec dana da osvane na jednoj takvoj ljestvici. Odjednom se našao u društvu autora poput Sibile Petlevski, Gorana Gerovca, Ratka Cvetnića, Zorana Ferića… ali i uz naslove za koje sam tada čuo prvi i jedini put, a čije ćete osvrte na promocije naći isključivo na ideološki desno obojenim portalima. Od kud ja u tom društvu? Uz provjerenu tešku artiljeriju domaćeg pisma definitivno nisam imao što tražiti. Bio je to moj prvi roman, a mjesec dana nikako nije dovoljno da neka knjiga stekne širu društvenu ovjeru. No zato je netko od ljudi koji održavaju takve blogove pogrešno protumačio vojničku kacigu na naslovnici, kao i urednički blurb koji je glasio: „Dosad nenapisana priča o Domovinskom ratu u hrvatskoj književnosti“ te ga odlučio veličati kao djelo vrijedno pozornosti. Uz navedeno, poslom sam vezan uz informatiku od ranih 90-tih; surfao sam Explorerom 1.0 i to nekoliko godina prije nego je osnovan Google, tako da mi blogovi koji služe za umjetno napuhavanje pozicije nekog pojma nisu nepoznanica.

Na takve se izvore poziva i jedan mladić kojeg je Hasanbegović prošle godine poslao na sajam knjiga u Frankfurt. Referenca mu je bila ta što je na račun recenzenta koji mu je na jednom portalu omalovažio životno djelo, izmislio gomilu nebuloznih scenarija koje je plasirao preko nekoliko desnih portala, a zbog čega je recenzent koji je imao želudac pročitati njegovu knjigu i na nju se kritikom i osvrnuti, na istim tim portalima svrstan na vodeće mjesto antihrvatskog (i neizostavno gay) elementa s kojim se treba razračunati.

Nije jeftino prošao ni urednik portala koji je objavio spornu recenziju. U bijesu je pogođen s nekoliko epiteta, a jedan od posebno djetinjastih i stupidnih komentara o njemu glasio je (citat): „…mnogi ga smatraju NAJSMIJEŠNIJIM (sic!) i najlošijim urednikom na Balkanu“ dok je omalovažavanje začinjeno i „argumentom“ kako u njegovom slučaju (citat): „valja napomenuti da ima zastavu duginih boja (zastave homoseksualizma) na svom facebook profilu.“ Koji su to mnogi koji o čovjeku misle da je predmet poruge i smijeha, koji je to barem jedan… ne znamo jer izvora o tome nema čak ni na blogu bez impresuma.

Mladi je autor u međuvremenu, svoj, kako sam ističe, apolitični stav, ukrasio s nekoliko „škakljivih“ izjava na račun židovske zajednice, dometnuo nešto o financiranju neprofitnih portala koji „šire mržnju prema svemu hrvatskome“, da bi na koncu, mladac čija se jedina objavljena knjiga može kupiti u Konzumu i Kauflandu za 9,00 kn, od strane tadašnjeg ministra Hasanbegovića bio pozvan da predstavlja hrvatsko novo pismo na najvećem svjetskom sajmu knjiga. Malo je reći  da je među, inače pomno odabranim mladim autorima, poprilično stršao.

Dok su ostali mladi autori koji su prošle godine sjeli u avion za Frankfurt, mahom ovjenčani sjajnim kritikama – dobitnici su „Držića“ za dramu, nagrade „Prozak“, postavljene su im kazališne drame ili u najmanju ruku već godinama objavljuju u recentnim časopisima te su prevođeni na nekoliko europskih jezika, mladić koji se našao u tom društvu i čiji roman nema širu društvenu percepciju osim jedne, spomenute negativne kritike na portalu koji (citat): „ozbiljno šteti hrvatskoj SF sceni i hrvatskoj javnosti“, svoju referencu brani „činjenicom“ da mu je roman u Top 50, Top 20, itd… hrvatskih romana, pozivajući se upravo na izvore koje ćete izguglati ako upišete pojam s početka ovog teksta.

To što mladi autor s glavom u oblacima nije manipulator, već neuk tip koji doista vjeruje u svoju kompetenciju koju potkrepljuje izvorom bez pokrića, bolja je strana ove priče. Ono što je loše, brojne su druge web destinacije poput foruma i blogova koje preuzimaju sporne top ljestvice „naj“ hrvatskih romana dajući im legitimitet, a nesvjesni da su time postali dio manipulativne igre. Još gore od toga je, što ljudi iz struke zbog „političke i svake druge korektnosti“ o tome šute, što će vjerujem u doglednoj budućnosti dovesti do onoga što je uistinu grozomorno.

Živimo u vremenu površnosti. Informacije se ne provjeravaju i svaki blog koji se može na WordPressu kreirati u manje od pet minuta smatra se relevantnim izvorom portalskog kalibra, a usprkos tome što nema istaknutu adresu redakcije, imena urednika i novinara te broj kojim je kao elektronička publikacija registriran i upisan u sudski ili drugi propisani registar, kako to inače nalaže Zakon o elektroničkim medijima Republike Hrvatske. Zbog toga ćemo u budućnosti još jednog književnog analfabeta i literarno potpuno nevažnog tipa, ustoličiti kao referentnu točku koja će odlučivati o procjeni tuđeg rada, a priprema za tu radnju već naveliko traje.

S druge strane, ako vas zanima što se na tržištu čita, pitajte tete knjižničarke. One za razliku od fantomskih blogova, imaju ime i prezime, kao i dugogodišnje iskustvo s knjigama i navikama prosječnih hrvatskih čitača.