Chinguetti – pustinjske knjižnice koje nestaju

Chinguetti2Chinguetti je drevni grad na zapadu Mauritanije, nastao u 13. (ili 11.) stoljeću kao čvorište nekoliko trgovačkih putova u pustinji Sahara. Danas ovaj mali grad privlači posjetitelje koji se dive njegovoj arhitekturi, krajoliku i starim knjižnicama koje kriju neke od najrjeđih knjiga na svijetu.

Chinguetti3U prošlosti, Chinguetti je bio grad od 20,000 stanovnika, dok je danas većina kuća u gradu ruševno i napušteno, ponajviše zbog pješčanih oluja koje dominiraju ovim dijelom Sahare. U gradu danas živi tek nekoliko obitelji koje i dalje uporno čuvaju svoje dragocjenosti – jedinstvenu zbirku drevnih islamskih rukopisa.

Chinguetti7Nekadašnja oaza u kojoj su se karavane zaustavljale kako bi predahnule od puta, napojile deve i obavile trgovinu, postala je svetim gradom i mjestom susreta brojnih hodočasnika, što Chinguetti čini sedmim svetim gradom Islama, te jednim od najznačajnijih povijesnih znamenitosti u svijetu, a gdje se najvažnijim i najbogatijim dijelom knjižnice drži onaj koji pripada obitelji Mohammeda Habbota, s oko 1600 svezaka od kojih su mnogi napisani na životinjskim kožama.

Chinguetti5Prije pola stoljeća Chinguetti je brojio tridesetak knjižnica s drevnim svescima i tisućama rukopisa, od kojih je do danas preživjelo tek pet. U vlasništvu su istih onih obitelji koje su svete spise generacijama pronalazili i čuvali, a danas ih drže posložene na policama, gdje su na žalost, otvorene i ranjive na pustinjsku klimu, a zbog čega se knjige i rukopisi s vremenom doslovce pretvaraju u prašinu.

Chinguetti9Vlada Mauritanije pokušala je otkupiti ove rukopise od njihovih vlasnika, no obitelji koje ih posjeduju to odbijaju, a što objašnjava Seif Islam, ravnatelj srednje škole koji u svojoj zbirci ima 700,000 praškastih svezaka: “Biste li se vi odvojili od svoje ruke ili noge? Ove knjige su dio nas!”

Chinguetti6Godine 1996. UNESCO je grad Chinguetti i njegove knjižnice proglasio dijelom svjetske kulturne baštine.


Izvor: https://www.magnusmundi.com
Foto: Michał Huniewicz

 

 

Oglasi

Pacijent iz sobe 19

Pacijent19
U izdanju nakladničke kuće Hena com iz Zagreba, iz tiska je izašao moj novi roman „Pacijent iz sobe 19“. Uvodno poglavlje romana prethodno je već predstavljeno ukrajinskoj publici na web portalu TekstOver, a u prijevodu Volodymyra Krynytskog, dok je poglavlje na engleskom u prijevodu Snježane Dananić objavljeno na portalu ZiN Daily.

O romanu:
Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.

Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.

Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.

Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.

Web Shop

Julijana Adamović: “Divlje guske” – Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina

Divlje guske

Istina je najbolnija kad je izgovara dijete. U ovoj knjizi pripovjedni glas pripada jednome takvome koje prekapa svoju nutrinu iznoseći na vidjelo ne samo svoju traumu već i dijagnozu jedne obitelji ili ako želite cijelog društva. Smještena u nekakvu ruralnu sredinu sedamdesetih godina radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna.

Iako temom naoko podsjeća na “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, “Sjećanje šumeDamira Karakaša ili na “4 brave” Željke Horvat Čeč, ne nasjedajte na prvi dojam. Ova je knjiga potpuno drugačija, svoja, vrlo osobna i autentična. Julijana Adamović naizgled tematizira ranjivost odrastanja, no u “Divljim guskama” se krije puno više, prije svega želja za prihvaćanjem u sprezi sa sebičnošću, neosjetljivošću, nemogućnošću komunikacije, a sve premreženo slikama svijeta kakvim ih vidi i (ne)prihvaća dječja glava.

Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi. No s vremenom raste i uči, prilagođava se (da li, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija. Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline, bolnija je od svega. S pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je tu, sad to razumijemo, bio daleko prije nas.

Okrećući stranice prema kraju, sve se češće hvatamo za nevidljivu ruku koja nama i glavnom liku daje (ili od nas traži?) toliko potrebnu potporu koja će do konca stići, pa makar i u obliku sna, pravo na kojeg nam nitko ne može osporiti. Tu je naša zona ugode, svi je imamo, no malo nas je to, tako otvoreno poput Julijane Adamović u “Divljim guskama”, spremno priznati i tako vješto i dojmljivo prikazati.

Divlje guske” su sjajan roman, stilski divno napisan, zavodljivog jezika koji nas kao gusku, čas čerupa surovošću, a čas mazi humorom, a čas nas opet pušta da letimo i uživamo u, na trenutke stvorenoj slobodi. Jedan od rijetkih romana u našoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna.

Problemi s vidom i pisanje na računalu

FreewriteNedavno je na ovom blogu ispod članka o e-čitačima, posjetiteljica Sanja pitala:

“Imam pitanjce, ako može savjet vezano uz kupovinu kindle-a ili tableta. Htjela bih mogućnost pisanja (znači ili skidanje appa Office/Word, ili implementiranog već) u Kindle-u da mogu pisati i čitati ali da je ekran isključivo E-ink , zbog problema s očima. Imate li koji savjet, možda bi bilo bolje za to kupiti tablet, ali ekran nije E-ink . Znači, kindle ili tablet + bluetooth tipkovnica, ili bolje nešto kao lenovo yoga book? Hvala puno.”

Podsjetilo me to na prijateljicu-spisateljicu koja ima specifičnu dijagnozu, a zbog koje ne može gledati u LCD monitor dulje od nekoliko minuta. U početku je tekstove zapisivala olovkom, potom se snalazila tipkajući na staroj pisaćoj mašini, da bi na koncu pribjegla njezinoj modernijoj verziji. Nakon svake od ovih stvaralačkih faza, netko bi od volontera ukućana zgotovljeni tekst pretipkavao u Word. U međuvremenu su se usavršili OCR programi koji skenirani tekst pretvaraju u digitalni tekst format, no računajte s tim da većina pisaca svoju strast prema pisanju upražnjava noću, pa ma koliko tipkanje na mehaničkoj pisaćoj mašini bilo romantično, proces je dug i ništa manje…. bučan.

Iako se čini da je priča o E-ink tehnologiji važna samo ljudima s izraženim problemima s vidom, tu se krije nešto više. Stručnjaci su objasnili zašto se oko koje je dugotrajno izloženo monitoru s vremenom oštećuje. Fokusiranje oka na ekran teže je od fokusiranja na prikaz na papiru, zato što je slika na ekranu stvorena od sitnih točaka (piksela) koje imaju jasan centar i nejasne rubove, a zbog čega je oko izloženo stalnom naprezanju. Pridodajmo tome titranje kao i refleksiju ekrana i u konačnici s vremenom imamo zamor očnih mišića, teškoću u fokusiranju, promjenu u percepciji boja, osjetljivost na svjetlost, suhe ili suzne oči, svrab, peckanje… Godinama sam sebi lagao kako nemam problema s vidom, no ako napravim brzu računicu u kojoj sam posljednjih 20 godina minimalno 3 sata dnevno gledao u ekran, a imajući na umu da se za razliku od tehnologije morfologija oka nije mijenjala tisućama godina, jasniji je rezultat u kojemu danas bez naočala ne mogu provjeriti e-mail. Zbog svega ovoga, ova me tema poprilično zainteresirala.

O E-ink  tehnologiji sam pisao u članku o e-čitačima (točnije o Kindleu), pa ću prije nego se vratim na pitanje koje osim Sanje i moje poznanice (doznao sam to na Googleu) muči poveći broj ljudi, samo kratko ponoviti kako je riječ o tehnologiji dizajniranoj da oponaša izgled tinte i papira.
Konačno na ono bitno: Koje je rješenje za dugotrajno tipkanje, ako iz bilo kojeg razloga ne možete koristiti klasičan ekran? 

Surfajući webom pronašao sam pet mogućih rješenja za ovaj problem:

1) Mehanička/električna pisaća mašina
2) Prijenosni tekst procesor
3) E-ink tablet ili E-ink eksterni monitor + laptop
4) E-ink tablet + vanjska tipkovnica
5) E-ink laptop

 

1) Mehanička/električna pisaća mašina

Klasika i malo naprednija klasika; kucanje na mehaničkoj ili električnoj pisaćoj mašini. Tekst nakucan na papiru potrebno je skenirati, te učitati nekim od programa za prepoznavanje teksta (OCR – optical character recognition). Tako prebačen tekst u digitalni tekst format, naknadno se može obrađivati u nekom tekstu procesoru, primjerice u Wordu. Postoji mnogo načina za to napraviti, potražite u Googleu termin “How To Convert Image To Text”.

 

2) Prijenosni tekst procesor

Prijenosni tekst procesori izgledaju kao san svakog hipstera 🙂 no riječ je o uređajima koji se lako spajaju i sinkroniziraju s računalom. Može ih se nabaviti na eBayu za cca 20-30 USD, a najpouzdaniji i najpopularniji su AlphaSmart Neo2 i Quickpad Pro.

Svakako je vrijedan spomena i prijenosni uređaj Pomera DM100 čija je cijena na Amazonu cca 450 USD. Tekst pohranjuje na internu memoriju koja je proširiva SD karticom, a koristi i Bluetooth pa se lako spaja s ostalim uređajima. Ono što u specifikacijama ne piše, a važno je – Pomera u svaku datoteku može pohraniti do 10.000 riječi nakon čega kreira novu datoteku. Uzmimo da rukopis od 200 stranica čini približno 50.000 riječi, to znači da će Pomera roman osrednje duljine podijeliti u četiri datoteke. To i nije neka velika prepreka pisanju, no takvo ograničenje u najmanju je ruku čudno.

Modernija alternativa svega navedenog je Freewrite EE-ink Typewriter tvrtke Astrohaus; Wi-Fi pisaća mašina s E-ink  ekranom te podrškom za cloud servise (Dropbox, Google Drive i Evernote). Nova verzija Freewritea ima i našu tipkovnicu što ispravljanje teksta svodi na tipfelere. Format zapisa je “plain text format” što znači da je tekst moguće naknadno uređivati u Wordu. Najveća mana je cijena. Cca 400 eura za Wi-Fi pisaću mašinu čini mi se puno, no za one koji žele ulagati u alate koji će im trajati godinama, a zbog tegoba su im nužni, vjerujem da je cijena sporedna stavka.

 

3) E-ink tablet ili E-ink eksterni monitor + laptop

Za ovu kombinaciju dovoljan je vremešni laptop koji je nabavljiv za nekoliko stotina kuna, snažan taman toliko da digne neki OS i tekst procesor (npr. stare Windowse + Word) gdje se na laptop spaja E-ink ekran ili E-ink tablet koji se koriste kao vanjski ekran. Najpopularniji E-ink tableti trenutno su Surface Pro, Sony Digital Paper i The reMarkable Paper Tablet. Jedino o čemu treba voditi računa jest da kompjutor ima priključak koji koristi tablet ili monitor.

 

4) E-ink Tablet + vanjska tipkovnica

Ovo je po rezultatima Google tražilice najpopularnija kombinacija za pisanje. Jedino je važno da prije kupovine provjerite jesu li tablet i tipkovnica Bluetooth kompatibilni. Na primjer, kod recenzije Onyx Boox Kepler Pro tableta, našao sam kako je naznačeno da taj uređaj koristi Bluetooth 4.0, no navodno je riječ o verziji Androida (4.0.x) koji ne podržava Bluetooth 4.0.

 

5) E-ink laptop

Za ovo se treba još malo strpjeti. Onyx je predstavio prototip laptopa s E-ink ekranom koji čak i u ovoj varijanti izgleda odlično. Ako bih se kladio koja će kompanija uložiti novac u ovaj projekt, rekao bih Microsoft ili Amazon. Potvrde li se predviđanja, bit će dostupan do konca ove godine. Uz to, iako sramežljivo, na tržištu su već neko vrijeme prisutni mobiteli koji koriste E-ink. Rusi su se javili s Android smartphoneom s dvostrukim ekranom od kojih jedan koristi E-ink  tehnologiju. Zove se YotaPhone i već je na inačici 2, a tu su i kineski HiSense također s inačicom 2 te Oukitel U6. Svi su ovi smartphone uređaji odlično prihvaćeni u Rusiji, Aziji i Sjevernoj Americi, što dokazuje kako na tržištu postoji potreba za svakodnevnim korištenjem E-ink tehnologije. Zato s pravom možemo biti optimistični i u dogledno vrijeme očekivati široku dostupnost modernih alata za pisanje.

 

Sredinom 90-tih ljudi su se od ekrana štitili staklenim panelima sa zaštitnim premazom koji bi se pričvrstili ispred monitora. S vremenom je tehnologija izrade monitora napredovala, no i dalje je to daleko od onoga što je prirodno našem organu vida. Možda uskoro netko izumi zaštitne naočale koje će nam olakšati rad na računalu, a do tad, ako imate iskustva s ovom temom, slobodno komentirajte članak i sugerirajte rješenja. Ogroman broj ljudi bit će vam zahvalan.

Fotografije Vasca Szinetara – obični selfie ili umjetnički projekt sa strogim pravilima?

Iako se ovo čini kao nova razina (auto)portreta s poznatim osobama, venecuelanski fotograf Vasco Szinetar od jednog slučajnog susreta je stvorio životni projekt. Svojom serijom fotografija u privatnosti kupaonica, Szinetar fotografira umjetnike tako da se u odrazu ogledala uz njegov model vidi i on sam.

Jorge Luis BorgesSve je počelo 1982. u Caracasu kad je Szinetar u nekom javnom prostoru sasvim slučajno ispred ogledala susreo Borgesa. Dohvatio je kameru, zatražio od velikog pisca dozvolu za fotografiranje, te nakon toga okinuo fotku. U tom trenutku Szinetar je shvatio kako je upravo zakoračio u projekt kojim će se baviti cijeli život, a potvrda toga je činjenica da u tome ustraje već 40 godina. (Auto)portret s Borgesom otvorio mu je vrata za fotografiranje ostalih umjetnika pa su se ispred njegove kamere našli Roberto Bolaño, Gabriel Garcia Marquez, Salman Rushdie, Tomás Eloy Martínez, Emil Cioran, Beatriz González, Mayra Santos Febres…

Gabriel Garcia MarquezNeki kritičari Szinetarovog rada kažu kako je riječ o običnim selfiejima, na što fotograf odgovara kako je suvremeni selfie prolazna društvena pojava koja nije povezana s kontinuitetom, dok se njegov rad ponavlja u beskonačnost sa strogo postavljenim pravilima. “Autoportret je dio povijesti umjetnosti”, kaže Vasco Szinetar i dodaje: “Selfie također može biti autorski promišljen, no on ovisi o umjetničkoj namjeri osobe koja to radi. Sve ostalo je društvena pojava za koju ne znamo kako će završiti.”

Roberto BolanoCijela ideja Vasca Szinetara počiva i na mitu o Narcisu gdje se, gledajući se u zrcalu, suočavamo s nemogućnošću otkrivanja našeg identiteta. Nakon više od tisuću takvih portreta Szinetar zaključuje kako identitet ne postoji, zato što se mijenjamo 24 sata dnevno. “Identitet je fikcija”, kaže ovaj fotograf iz Venecuele. “To je želja da budemo Bog, no Bog je jedinstven i nema sliku, stoga smo u startu izgubili.”

Salman Rushdie

Zbogom Vesna

993396_10201848567245918_1488799663_n
Indijska država Andra Pradesh, selo Puttaparthi. Prasanthi Nilayam pred Božić 2011. Predvečerje je, sjedim na klupici, pijem kokos na slamčicu, slušam jato gavranova kako se pred spavanje razgraktao u palmama, mjerkam rijeku ljudi koja se odnekud uputila nekud, kad odjednom, iz gomile se izdvoji Vesna i sjedne točno do mene.

– Rekla mi je ptičica da pišeš, kaže, a meni se želudac stisne, pa pomislim…. “Ovo se ne događa”.

– Pišem, izdam se, a ona se smije kao djevojčica, primiče se bliže, pa kaže:

– Pričaj mi o pisanju i ništa ne propuštaj.

“Ja da govorim o svom pisanju? Njoj? Književnom monolitu? Ženi koja u Beogradu uđe u vlak s praznom bilježnicom, a u Zagrebu dok vlak pristaje na stanici pokušava naći komadić praznog prostora na koricama ne bi li zapisala još koji stih. Toj Vesni da pričam? Autorici najopsežnije zbirke pjesama u svjetskoj književnosti, sastavljene od 11664 pjesama? Spisateljici koju su 2008. predložili za Nobelovu nagradu? Književnici čije mi je Brdo iznad oblaka Carmela naglas čitala pred spavanje?” Ona me gleda kao dijete koje iščekuje obećani slatkiš, nutka me osmjehom i ja konačno popuštam.

– Bit će roman, zvat će se Snoputnik, imam priču, treba sad to uobličiti….

Snoputnik Vesna

Snoputnik, zažmiri ona i uzdahne… – Putnik kroz snove i njegov suputnik.

– Pa točno to, kažem i ne vjerujem ušima kako je moguće da mi netko na glas čita misli.

– Pričaj, kaže Vesna, a ja govorim i govorim i govorim, a ona sluša.

Pa se smijemo, pa se gledamo i šutimo i u trenu shvatim, jednako kako je tu sa mnom na klupi, Vesna je još negdje Nije odlutala. Prisutna je duhom. Samo jednim dijelom bića osluškuje negdje nešto i smješka se. Svaki put kad smo se kasnije sretali, pamtim je po djetinjem osmjehu i tom, meni nedokučivom stanju u kojem je istovremeno bila povezana sa svojim nadahnućem. Tu je. Samo što nije samo tu.

Zadnji put smo se sreli u Rijeci 2013., organizirao sam predstavljanje njezine posljednje knjige Portret majke Indije. Razgovarali smo o Puttaparthiju, Indiji, sličnosti hrvatskog jezika i sanskrta, o avatarima, Sathya Saiju, Tagoreu, Tinu, ljudskim vrijednostima, odnosu srca i razuma, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu i Krmpotama…. nemam pojma o čemu sve nismo. I sad je vidim kako šeće gradom držeći Carmelu pod ruku, i opet je tu, a nije. Negdje je visoko, gleda me i smije se pogledom koji kaže da je uvijek i sve baš onako kako treba biti.

Zbogom Vesna, pozdravljam te riječima Stanislave Aras koja o tebi kaže: “Cijeloga se života spremala za ljubavni sastanak s najvoljenijim, tko sam ja da plačem za njom, zar bismo trebali biti tužni kad plamen preuzme drvo koje cijeloga života toči smolu od čežnje za susretom…”

Carmela i Vesna

Kad svi postanu Mi
neće biti ničega što nije Jedan nasmijan lik
u šest milijardi ogledala.

Vesna Krmpotić iz zbirke 108X108
 

Nagrađivani roman “Blockbuster” Zorana Žmirića preveden i u Ukrajini

Tako piše portal MojaRijeka pa u nastavku dodaje:

“Blockbuster”, hvaljeni roman Zorana Žmirića, prošlog tjedna objavljen je i u Ukrajini, u izdanju respektabilne izdavačke kuće “Fabula”. Promocija ukrajinskog prijevoda romana održat će se 31. svibnja na jednom od najvećih europskih književnih festivala, sajmu knjiga “Književni arsenal”. Osim Žmirića, o knjizi će tom prilikom govoriti prevoditelj Volodymyr Krynytsky i urednica izdavačke kuće “Fabula” Natalya Dombrovskaya.

 Iako promocija „Blockbustera“ tek slijedi, interes u Ukrajini je već sada velik, a stigle su i prve odlične kritike. Kao obavezno štivo, roman je pohvalio i jedan od najutjecajnijih ukrajinskih pjesnika, dramski pisac i književni kritičar Igor Bondar-Tereshchenko. O Žmirićevoj popularnosti puno govori i činjenica da je već dobio svoju stranicu na ukrajinskoj Wikipediji, do promocije ga čekaju intervjui za više medijskih kuća te sudjelovanje na tribini na temu “Svijet budućnosti bez rata”.

Antiratni roman „Blockbuster“ u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini objavljen je 2009. godine u suizdanju VBZ-a i KUD Baklje iz Rijeke, u Poljskoj je 2012., a talijanski prijevod romana objavljen je na Amazonu 2014. Ukrajinsku verziju roman je dobio nakon što je prevoditelj Volodymyr Krynytsky, prateći e-magazin Književnost uživo, naišao na Žmirićeve pjesme iz zbirke “Zapisano metkom”, a potom se zainteresirao i za njegovu prozu.

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalog nagrade “Književno pero” za najbolju knjigu godine 2009./2010. (“Blockbuster”) koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo, te Godišnje nagrade Grada Rijeke u 2011. za stvaralački rad i posebna dostignuća u području kulture.

FB677050Y_Blokbaster_obl_3D

Masoni, pederi i ološ sotonski kroje (S)Udbinu na karti Westerosa

 

Prevrtite video na 0:55. Gospođa Milka iz Udbine u TV Vodiču gleda najavu nove sezone “Igre prijestolja”. Uz mapu Westerosa ide objašnjenje za ljubitelje serije… što nas to čeka u novoj sezoni, tko će s kime u savez i protiv koga. Rat je na pomolu. Što o tome misli gospođa Milka? Ona na žalost vrlo emotivno proživljava cijelu priču uvjerena kako se sprema neka nova akcija “Oluja”. “Zima dolazi” kaže tekst, a gospođa Milka sebi objašnjava kako je sad deveti mjesec, pa rat možemo očekivati već nakon Nove godine. Rat u Hrvatskoj.

Ne znam smijati se ili pasti u depresiju, no kako god bilo, kad vidiš ovo, puno je jasnije zašto su ljudi na splitskoj rivi protestirajući protiv I.K. izvikivali potpuno šizoidne parole o tome kako će ratifikacija tog dokumenta dovesti do zabrane religije, raslojavanja nacije, ukidanja obitelji, čak će i “žene dovesti da budu iznad Sabora…” (molim?)

 

Da sam sto puta protiv ratifikacije, nakon izjava sudionika skupa u Splitu, zapitao bih sebe o čemu ti ljudi govore i kako je moguće da smo oni i ja istomišljenici. No većina se ne pita, gutaju bačene kekse i od jedne sasvim normalne stvari u svojoj glavi stvaraju nove neprijatelje, a sebe i svoje vrijednosti vide kao žrtve nečega i nekoga. To inače i jest najlakši i najsigurniji način za regrutiranje gomile pod istu zastavu – uvjeri ih da su ugroženi. Već viđeno ’91.

Jer realno, to je i inače uloga koju mi najbolje igramo; uloga žrtve. Gdje god se okreneš slušaš samo o tome kako je nekome nanesena nepravda. “Ubili mi djeda u Jasenovcu, ubili mi djeda na Bleiburgu. On je meni rekao ovo i ono…. no, rekao sam ja njemu!” Jeste li ikad čuli da je bilo tko rekao kako je nekome, premda i nehotično, nanio nepravdu? Ja nisam. Samo slušam kako su oni ugroženi. Svi smo ugroženi od nekoga, važno je da nitko nije ugrožen od nas. Ovo je društvo pogubnih, a realno, kao da bilo što od toga ima veze s našim izborima i koracima koje trebamo poduzeti za neko svoje i društveno osnovno dobro.

Gledajući Milku, ali i izjave prosvjednika u Splitu, opet ne znam bi li se smijao ili pao u depresiju. Jer da je smiješno, jest. Oko ljudskog neznanja i gluposti od pamtivijeka su se stvarali vicevi. Ali ma koliko bilo smiješno, još je više i žalosno jer ljudi su jučer vrlo emotivno govorili u kameru… vidno proživljavajući stres. Oni su sigurni u to da im netko radi o glavi. Jednako kao što i Milka misli da su legije mrtvih iz “Igre prijestolja” neki novi četnici koji se spremaju udariti na Hrvatsku. To, ma što mislili, nikako nije smiješno.

A dovoljno je tako malo. Samo zrno samopropitkivanja. Zapitaš sebe: Kakav je to dokument koji meni može zabraniti religiju ili koje bi to žene imale biti iznad Sabora (koji BTW nosi zakonodavnu vlast u Hrvatskoj)? Kao što bi i Milka mogla sebe zapitati tko je taj John Snow i čijom vojskom on zapovijeda ili da barem pogleda kartu Westerosa i zapita se “Gdje je tu moja Udbina?” Ili ako ne ide, da se zapita na način na koji nam i inače tako dobro ide: Tko to mene ugrožava… puneći mi glavu jeftinim lažima? Ali ne. Strah je emocija koja blokira razum, a pogonsko gorivo mu je neznanje. Čini se da je lako oduprijeti se, ali …. prevrtite video na 0:55.

Kad bi barem živjeli u džamahiriji

Džamahirija (Arapski: جماهيرية‎ jamāhīriyyah) / Vladavina masa (Narodna republika)

Džamahirija (0)

Ne mogu se sjetiti kad se u našem javnom prostoru počela zlorabiti riječ “džamahirija”, no činjenica je da se njome mlatara bez reda i smisla. Na nju se pozivaju mnogi; od kolumnista, preko političara, sve do doktora znanosti, a da cirkus bude veći niti je razumiju oni koji se njome nabacuju, niti oni koji se od nje brane. Najčešće je koristi ekipa s lijeva kako bi uvrijedila ekipu s desna, a dio tragikomedije svakako leži i u tome što su upravo ovi prvi svjetonazorski skloni navedenom pojmu, dok je ekipi s desna džamahirija bliska koliko i društveno uređenje Titove Jugoslavije.

Vjerujem da riječ „džamahirija“ nekoga podsjeća na islamski fundamentalizam zato što u njoj, baš kao i u riječi „džihad“, dominira isti zvučni nepčanik, no njezino značenje je suprotno od konteksta u kojemu se (pre)često koristi, što je lijepo objasnio korisnik PowerLock s Forum.hr koji na tu temu kaže: „Džamahirija je sve ono protiv čega se islamisti bore.“
Ukratko: Pojam “džamahirija” na način koji se koristi u našim medijima, terminološki je pogrešan.

Džamahirija je rođena u Libiji kao Gadafijeva ideja vladavine mnoštva. Riječ je o sekularnom obliku vlasti iz kojeg je religija potpuno isključena. U ovoj vrsti narodne republike žene su po svemu ravnopravne muškarcima (uključene su u politiku i javni život), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezno je, a fakultetsko besplatno svima koji to žele. Također su besplatne i sve medicinske usluge, dok je bankama zabranjeno stjecanje profita pozajmicama.

Jedan od zabavnijih primjera nepoznavanja značenja riječi “džamahirija” dogodio se prošle godine nakon izjave Ive Josipovića koji je na svom Facebook profilu napisao: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.” Time se bivši predsjednik upisao na listu onih koji ne razumiju značenje ove riječi, no najzabavniji dio uslijedio je nakon toga. Udruga Vigilare i njezin kopljonoša Vice Batarelo, od Josipovića su zbog izrečenog zatražili javnu ispriku. Batarelo je rekao kako je Josipovićev navod (citat:) “uvredljiv i vulgaran neologizam koji uz riječ “katolička” stavlja pojam “džamahirija”, pri čemu potonja označava zločinačke islamističke režime”. 🙂
Batarelo je dodao i to kako je Josipović “vulgarnim i ismijavajućim jezikom poticao na netrpeljivost i diskriminaciju građana katoličke vjeroispovijesti”. Tu mu se doduše ne može ništa uzeti za zlo, jer Batareolvi istomišljenici su jasno određeni protiv svake ideologije koja bi crkvenu vlast uklonila iz svjetovnog života, što i jest jedna od odlika džamahirije.

Jednako cool primjer strši i iz teksta Mladenke Šarić koja na Autografu piše “…zaboravlja se da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država…“ gdje i sama autorica zaboravlja (ili ne zna?) da upravo džamahirija jest sekularno društveno uređenje.

Bivši premijer Zoran Milanović jednom se zgodom također upisao među one koji riječju „džamahirija“ vole etiketirati nešto nazadno. Izjavio je kako (citat:) „Hrvatska neće postati bliskoistočna džamahirija, već moderna progresivna zemlja…“ čime je, kako je to plastično objasnio Marko Kovačić s portala „Moderna vremena“ jednako mogao reći i kako Hrvatska neće postati republika.
Inače, džamahirija se nije proširila izvan granica Libije, pa bi se mnogi složili kako Milanovićevo povezivanje džamahirije s Bliskim istokom nije pogrešno samo ideološki već i zemljopisno. Libija se naime nalazi u sjevernoj Africi, a ne na Bliskom istoku koji uključuje Bahrein, Cipar, Egipat, Tursku, Iran, Irak, Izrael, Jordan, Kuvajt, Libanon, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen i Pojas Gaze.

I dok se s lijeva čuje prozivka kako desni Hrvatsku pretvaraju u džamahiriju, a s desna se pak od toga uvrijeđeno brane, a da pri tom ni jedni ni drugi nemaju pojma o čemu govore, ovoj komediji zabune ne nazire se kraj, stoga kokice u ruke i Keep Calm.

 

dž

Rođendan

PacijentZa svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No, taj prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, kako rekoh, trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.
Devetnaesti rođendan me zatekao u nekom selu. Tada nije bilo ničije, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to prigodno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: „Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja“. Najveća pizdarija koju sam do tad napravio bila bi poneka piva više zbog koje bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj kao da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim tu je već neko iskustvo.
Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je… strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao duže od dvadeset i četiri sata i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bih se znao nositi s emocijama koje sam tada po prvi put tako intenzivno proživio.
Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično osjetio na koncertu Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak, koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio. Uživaš u glazbi koja te okružuje, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, a jedva vidim prst pred okom.
Zanimljivo je kako se čovjek nosi s nepoznatim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim na sred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam „Dominion“, a gomila me podržava.
Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim stolom od mramora na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija istovremeno te pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora; 19.11.1972. – 19.11.1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio.
Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa u novinama koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi, koje od toga dana pokušavam, bez uspjeha, zatrpati.
Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako… lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas. Nisam ni ja jeftino prošao. Tri prostrelne. Nedovoljno. Devetnaest – tri za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije. Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi. I sad se pitaš zašto sam nakon toliko godina to napravio? O.K. ne zamjeram ti. To ti je posao.
Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije. Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način… odrezao od sebe.
U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti pomaganju. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan.
Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve.
Kako bi ti doktore nazvao takvu osobu? Ja znam. Sad si barem, kad se jednom godišnje budem pogledao u ogledalo, mogu s dodatnim razlogom reći: „Sretan rođendan… pičko.“