Kako smo površnost učinili važnom?

Upišite u Google pojam „50 romana u ___“ i umetnite mjesec i godinu po izboru. Dobit ćete popis blogova s top ljestvicama najčitanijih, najprodavanijih, najboljih i naj nešto romana na našem tržištu. Ti blogovi nemaju impresum pa se ne zna tko ih održava, a ne navode ni izvor s kojih preuzimaju „naj“ podatke. No zašto onda takvo što uopće postoji?

Riječ je o blogovima koji su kreirani s jednim jedinim razlogom – da određenom pojmu na Googleu podignu tzv. „rank“. Uz neizbježne ovjerene naslove i autore, na tim se popisima nalaze i polupismene škrabotine bez okusa i mirisa za koje nitko živ nije čuo, a zbog kojih su ovakvi blogovi i pokrenuti. Shvatili ste, na popisu „naj“ romana, nagrađivani pisci i njihova djela imaju ulogu lokomotive na koju su prikopčani književni anonimusi.

BlockbusterKako sve to znam? Ne od jučer, naravno. Kad mi je 2009. godine izašao roman „Blockbuster“, bilo je potrebno manje od mjesec dana da osvane na jednoj takvoj ljestvici. Odjednom se našao u društvu autora poput Sibile Petlevski, Gorana Gerovca, Ratka Cvetnića, Zorana Ferića… ali i uz naslove za koje sam tada čuo prvi i jedini put, a čije ćete osvrte na promocije naći isključivo na ideološki desno obojenim portalima. Od kud ja u tom društvu? Uz provjerenu tešku artiljeriju domaćeg pisma definitivno nisam imao što tražiti. Bio je to moj prvi roman, a mjesec dana nikako nije dovoljno da neka knjiga stekne širu društvenu ovjeru. No zato je netko od ljudi koji održavaju takve blogove pogrešno protumačio vojničku kacigu na naslovnici, kao i urednički blurb koji je glasio: „Dosad nenapisana priča o Domovinskom ratu u hrvatskoj književnosti“ te ga odlučio veličati kao djelo vrijedno pozornosti. Uz navedeno, poslom sam vezan uz informatiku od ranih 90-tih; surfao sam Explorerom 1.0 i to nekoliko godina prije nego je osnovan Google, tako da mi blogovi koji služe za umjetno napuhavanje pozicije nekog pojma nisu nepoznanica.

Na takve se izvore poziva i jedan mladić kojeg je Hasanbegović prošle godine poslao na sajam knjiga u Frankfurt. Referenca mu je bila ta što je na račun recenzenta koji mu je na jednom portalu omalovažio životno djelo, izmislio gomilu nebuloznih scenarija koje je plasirao preko nekoliko desnih portala, a zbog čega je recenzent koji je imao želudac pročitati njegovu knjigu i na nju se kritikom i osvrnuti, na istim tim portalima svrstan na vodeće mjesto antihrvatskog (i neizostavno gay) elementa s kojim se treba razračunati.

Nije jeftino prošao ni urednik portala koji je objavio spornu recenziju. U bijesu je pogođen s nekoliko epiteta, a jedan od posebno djetinjastih i stupidnih komentara o njemu glasio je (citat): „…mnogi ga smatraju NAJSMIJEŠNIJIM (sic!) i najlošijim urednikom na Balkanu“ dok je omalovažavanje začinjeno i „argumentom“ kako u njegovom slučaju (citat): „valja napomenuti da ima zastavu duginih boja (zastave homoseksualizma) na svom facebook profilu.“ Koji su to mnogi koji o čovjeku misle da je predmet poruge i smijeha, koji je to barem jedan… ne znamo jer izvora o tome nema čak ni na blogu bez impresuma.

Mladi je autor u međuvremenu, svoj, kako sam ističe, apolitični stav, ukrasio s nekoliko „škakljivih“ izjava na račun židovske zajednice, dometnuo nešto o financiranju neprofitnih portala koji „šire mržnju prema svemu hrvatskome“, da bi na koncu, mladac čija se jedina objavljena knjiga može kupiti u Konzumu i Kauflandu za 9,00 kn, od strane tadašnjeg ministra Hasanbegovića bio pozvan da predstavlja hrvatsko novo pismo na najvećem svjetskom sajmu knjiga. Malo je reći  da je među, inače pomno odabranim mladim autorima, poprilično stršao.

Dok su ostali mladi autori koji su prošle godine sjeli u avion za Frankfurt, mahom ovjenčani sjajnim kritikama – dobitnici su „Držića“ za dramu, nagrade „Prozak“, postavljene su im kazališne drame ili u najmanju ruku već godinama objavljuju u recentnim časopisima te su prevođeni na nekoliko europskih jezika, mladić koji se našao u tom društvu i čiji roman nema širu društvenu percepciju osim jedne, spomenute negativne kritike na portalu koji (citat): „ozbiljno šteti hrvatskoj SF sceni i hrvatskoj javnosti“, svoju referencu brani „činjenicom“ da mu je roman u Top 50, Top 20, itd… hrvatskih romana, pozivajući se upravo na izvore koje ćete izguglati ako upišete pojam s početka ovog teksta.

To što mladi autor s glavom u oblacima nije manipulator, već neuk tip koji doista vjeruje u svoju kompetenciju koju potkrepljuje izvorom bez pokrića, bolja je strana ove priče. Ono što je loše, brojne su druge web destinacije poput foruma i blogova koje preuzimaju sporne top ljestvice „naj“ hrvatskih romana dajući im legitimitet, a nesvjesni da su time postali dio manipulativne igre. Još gore od toga je, što ljudi iz struke zbog „političke i svake druge korektnosti“ o tome šute, što će vjerujem u doglednoj budućnosti dovesti do onoga što je uistinu grozomorno.

Živimo u vremenu površnosti. Informacije se ne provjeravaju i svaki blog koji se može na WordPressu kreirati u manje od pet minuta smatra se relevantnim izvorom portalskog kalibra, a usprkos tome što nema istaknutu adresu redakcije, imena urednika i novinara te broj kojim je kao elektronička publikacija registriran i upisan u sudski ili drugi propisani registar, kako to inače nalaže Zakon o elektroničkim medijima Republike Hrvatske. Zbog toga ćemo u budućnosti još jednog književnog analfabeta i literarno potpuno nevažnog tipa, ustoličiti kao referentnu točku koja će odlučivati o procjeni tuđeg rada, a priprema za tu radnju već naveliko traje.

S druge strane, ako vas zanima što se na tržištu čita, pitajte tete knjižničarke. One za razliku od fantomskih blogova, imaju ime i prezime, kao i dugogodišnje iskustvo s knjigama i navikama prosječnih hrvatskih čitača.

Intervju u Jutarnjem: Pratio sam staze Corta Maltesea, trudio sam se priču smjestiti na ista mjesta na kojima je i on boravio

Savičenta

Piše: Karmela Devčić

Riječki glazbenik i pisac Zoran Žmirić, dosad najzapaženiji po antiratnom romanu “Blockbuster” koji mnogi uvrštavaju u ponajbolju noviju (anti)ratnu prozu, dobitnik brojnih nagrada, odnedavno ima novi roman “Putovanje desnom hemisferom” (izdavač Hena.com), neku vrstu posvete mornaru pustolovu Cortu Malteseu. I junak Žmirićeva romana, kao i Corto Maltese, pokušava se, na sasvim svoj način, oduprijeti ograničenjima koja mu je nametnuo život, sanja i putuje, čitatelja vodi na sve strane svijeta, nudeći mu niz putopisnih razglednica kroz koje on otkriva i saznaje, dojam je, odgovore na bitna životna pitanja.

Kakva je to sloboda koju daje putovanje, makar, kako kaže lik u knjizi – putovanje čovjeka, zapravo, ne čini slobodnim? “Putovanje je vezano za želju, znatiželju, učenje, donosi povlastice neke druge vrste, ali ne i slobodu. Sloboda je uvjetovana mogućnošću da doneseš odluku, odluku da putuješ ili ne putuješ, ona leži u izboru da činiš”, kaže autor.

Konačno, zašto se, uopće, kako i Sveti Jakov pita u snu lika koji hodočasti u Camino de Santiago, kreće na put, bilo koji put? “Zbog potrebe za novim iskustvom, rastom, promjenom. Statične stvari su mrtve, život je kretanje. Voda koja ne teče usmrdi se. Zrak koji ne struji nezdrav je. Svemu je potrebno gibanje da bi živjelo. Pokret je poticajan, bilo na fizičkoj, bilo na mentalnoj razini. Kako onda ne putovati, pa barem u mašti, pripremajući se za neka nova iskustva? Konačno, znatiželja je odraz inteligencije.”

Na koncu Žmirićeva romana čitatelj se upita je li, ipak, bio na nekima od tih mjesta, je li u toj knjizi posijao i dio vlastitih iskustava putnika, ili nas je “obmanuo” čistom fikcijom. “Ako se to pitanje doista pojavljuje, onda je to sjajno, jer znači da je rukopis uvjerljiv. Pratio sam staze Corta Maltesea, trudio sam se priču smjestiti barem na približno ista mjesta na kojima je i on boravio. Zato su tu Sibir, Afrika, Švicarska, Pacifik, ali i neke lokacije koje su meni važne. U prvom redu Indija, a potom naravno i Rijeka. Moj grad je polazišna točka romana, iako dolina iz poglavlja koje otvara roman više ne postoji i na njezinu je mjestu sad trgovački centar, to je moj osobni trag na izmaštanim putovanjima. Zgodno je i to što će Rijeka 2020. godine biti Europska prijestolnica kulture, a 2018. godine mandat će dobiti Valletta, glavni grad Malte. Tako smo Corto Maltese i ja, bez da smo to planirali, zatvorili još jedan krug ovog romana.”

Zašto Corto Maltese? “Osim što je u narativnom smislu Hugo Pratt kroz taj lik u meni ostavio neizbrisiv trag, Corto je simbol lutanja i slobode, utjelovljenje skeptičnosti prema nacionalnim, ideološkim i vjerskim podjelama, zbog čega mi je toliko blizak da ga gotovo osjećam kao osobni alter ego. Osim toga volim strip, to je medij koji ni po čemu nije inferioran knjizi, dapače u mnogim se slučajevima pokazao značajnijim. Umberto Eco se nije nimalo šalio kad je rekao da za razonodu čita Engelsa, a kada poželi ozbiljno štivo, u ruke uzima Corta Maltesea.”

Roman je umirujuće optimističan, daje neko uvjerenje da je do svih odgovora stići moguće. Zar je baš tako? Autor tvrdi da mu iskustvo govori da jest, da se do svih odgovora može stići. “Bezbroj puta sam se pitao zašto prolazim kroz teško razdoblje i što mi takvo iskustvo ima donijeti, da bih kasnije, sagledavši neke druge stvari, shvatio kako bez toga ne bih bio motiviran za dobre pomake. No govoreći o pisanju, ono uvelike ovisi o tome u kakvom sam raspoloženju i koliko se uspješno uspijevam odmaknuti od svijeta, ne u eskapističkom smislu, više tu mislim na odluku da ostanem i u okružju koje nije poticajno pronađem mjesto za napredak ili motiv za dalje. S ovim romanom sam si to dopustio. Kao autoru bila mi je potrebna ova knjiga, a mislim da je i dio čitatelja odahnuo. Pogledajte samo komentare koje su na Goodreadsu neki od njih ostavljali na ‘Blockbuster’. Ovaj je zasjenio sve ostale: ‘Mentalna opaska autoru knjige! Žmiriću, odi malo u k***c.’ S ‘Hemisferom’ možemo na neka bolja mjesta od ovoga koje sugerira komentar.”

Žmirić, osim ovog novoizašla, ima gotov još jedan roman koji izlazi iduće godine i kojim kani zatvoriti trilogiju “o unutarnjem sukobu koju sam započeo ‘Blockbusterom’, a nastavio ‘Snoputnikom’. ‘Blockbuster’ tematizira odluke pojedinca u destruktivnom okružju, ‘Snoputnik’ propitkuje učinke donesenih odluka, dok ovaj koji je sad u rukopisu povezuje tri razine; vrijeme prije, tijekom i nakon rata, gdje je protagonist istovremeno u konfliktu s okolinom i sa samim sobom”.

Makar je stara tema, dotaknuli smo se i toga da se u nas od pisanja živjeti ne da, izuzeci su rijetki: “No većina u Hrvatskoj ne može živjeti niti od drugog poštena rada, pa nas ta činjenica ne tjera da odustanemo od sebe i postanemo kriminalci. Osim toga, postoje stvari od kojih živiš, one za koje živiš, kao i one bez kojih ne bi mogao živjeti. Za mene pisanje preklapa posljednje dvije činjenice, što mi je sasvim dovoljno da s onom prvom ne razbijam glavu. Jedina afirmacija kojoj kao autor težim jest domet do čitatelja, to imam i tom sam pozicijom zadovoljan, a što se zarade tiče, nije ona problem, koliko odnos izdavača prema autoru. Dva mjeseca nakon objave ‘Hemisfere’ izdavač mi je poslao izvješće o prodaji i uplatio mi honorar. Objavljujem već petnaest godina i ovo je prvi put da sam takvo nešto doživio, jer od nekih izdavača nikad nisam dobio honorar. S obzirom na to da trenutačno nisam u Hrvatskoj, prvo mi je palo na pamet da Hrvatska više ne postoji i da su nas anektirali Nijemci.”

Vraćamo se na trenutak “Blockbusteru”, riječ je o romanu koji odavno više nije u knjižarama, a mnogi priželjkuju novo izdanje. Spominjala se i mogućnost ekranizacije. Možda i dramatizacije? Što je s time? “Volio bih ga vidjeti transformirana u neki drugi medij, zanimljivo je pratiti kako se tvoj rad otrgne od tebe i nastavi živjeti neki svoj život i kako tvoje pisanje nekoga nadahnjuje i otvora mu rukavce kojima on priču vodi na svoj način. Postoji plan za filmsku adaptaciju ‘Blockbustera’. Ta ideja nije od jučer, promišljam je sa Srđanom Dragojevićem već neko vrijeme. No stvar uvijek zapinje na istom mjestu. Sve to košta, a novca nema. Možda ipak natrči neki producent…

Na žalost, nije mi poznato da se bilo tko zainteresirao za postavljanje ‘Blockbustera’ na daske, no to i ne čudi s obzirom na to da je ‘Blockbuster’ u osam godina, koliko je na tržištu, dobio samo dvije recenzije u javnom prostoru, što je dobrim dijelom razlog zbog kojeg nije doživio veću vidljivost. To mi je u jednom trenutku bilo čudno, jer odjek kod čitatelja je bio izuzetan, a književni kritičari s kojima razgovaram ni danas ne zaobilaze spomenuti kako su uživali čitajući ga. Kao da je u nekom trenutku, kad je romanu trebala odskočna daska, sve nekako stalo, kao da takvo tematiziranje rata u medijima tada nije bio poželjno. Kad gledam na to, vidim da je Blockbuster opstao jer je bio i ostao roman čitatelja i takva mi, njegova pozicija, potpuno odgovara.”

Hrvatski radio; Riječi i riječi – Zoran Žmirić / “Zeleno svjetlo”

 

Riječi i riječi

HRT – Hrvatski radio

“U današnjoj emisiji čitamo kratke prozne zapise pod naslovom “Zeleno svjetlo” Zorana Žmirića. Pod tim zelenim osvjetljenjem prometa, semafora i svakodnevne rutine odlaska i dolaska na posao, autor pronalazi neobično u običnome.”

Čitali: Natalija Stipić Matović i Željko Tomac
Snimio: Zoran Sajko
Uredila: Irena Matijašević
Produkcija: HRT – Hrvatski radio

Moderna vremena: Putovanje desnom hemisferom – recenzija

 

Piše: Matko Vladanović

Ima tako likova većih od života. Pojavljuju se sporadično u svim rukavcima umjetnosti, dovoljno rijetko da se ne naviknemo, a opet dovoljno često da ne zaboravimo da postoje. Kako nastaju, u kojim i kakvim se okolnostima javljaju, kako komuniciraju i u čemu je tajna njihove privlačnosti pitanja su na koja ni jedna Teorija još uvijek nije ponudila zadovoljavajući odgovor. Ništa čudno poznajete li Teoriju, notorno svadljivu i kontradiktornu, no u ovom slučaju odgovor ne nudi ni pragmatičnom umu sklonija Industrija pa tako još uvijek nema formule kojom bi se, ustrajnom redovitošću i s jednakim kulturološkim/financijskim učinkom, proizvodili likovi poput Ricka Blainea, Jamesa Bonda, Harryja Pottera, Gandalfa, Conana barbara, Batmana i Kraljevića Marka, da nabrojimo samo neke.

Općenito razmatranje fenomenologije takvih likova nije predmet ovoga teksta. Ovdje nas zanima samo jedan od njih. Lutajući mornar, sin andaluzijske Ciganke i mornara iz Cornwalla, životno djelo velikoga Huga Pratta, jedna od najznačajnijih ostavština europske kulture dvadesetog stoljeća i metafikcijsko žarište Žmirićevih priča iz “Putovanja desnom hemisferom”.

Pisati o Cortu Malteseu u neku ruku podrazumijeva povratak u djetinjstvo. U vrijeme ne-racionalne fasciniranosti likovima od papira, u vrijeme u kojemu je bilo moguće sasvim ozbiljno raspravljati o njihovim avanturama, sposobnostima i podvizima i sve to onom vatrenom posvećenošću, tajnim znakom raspoznavanja svih fanatika svijeta. Pa ipak, postojala je (i još uvijek postoji) fundamentalna razlika između likova poput Tarzana ili Spider-mana i likova poput Corta Maltesea. Dok smo s prolaskom vremena pomalo prestajali iščekivati ugriz radioaktivnog pauka i aktivnu ulogu u bitkama protiv kozmičkih entiteta, od Corta se nikad nismo do kraja izliječili. Cortu nikad nismo priznali pravo na nepostojanje te smo ga uporno izvlačili iz ralja fikcionalnosti i gurali u horizonte vlastitih života.

Žmirićeva proza iz “Putovanja desnom hemisferom” posljedica je te kronične bolesti, sad već razmahane, i nezaustavljive i metastazirane po svim čvorištima teksta.   Bolesti koja nagriza pečate od voska ritualizirane svakodnevnice pripuštajući uhu sirenski zov slobode Prattovog mornara. Koliko god Prattov Maltežanin služio kao inspiracija i zamašnjak jednog fantastičnog literarnog putovanja, Žmirić ipak ne putuje epigonskim stazama (“Putovanje desnom hemisferom” nije fan fiction u kolokvijalnom i pomalo derogativnom značenju te riječi). Četrnaest priča ovog, uvjetno rečeno, romana otvaraju neke sasvim žmirićevske horizonte, otkrivene u sjeni davno utrte i još uvijek uočljive Prattove brazde.

U njima se Prattov Maltežanin nadaje tek kao zavjerenički mig, kao lutajuća sjena čije se konture tek povremeno naziru iz intertekstualne igre citatnih i ikoničkih tragova (zulufi, naušnica u uhu, tanki cigarillosi, britva i rez na liniji života, rasputinovski lik u sibirskoj zabiti itd.). I da nema parateksta koji izrijekom spominje Corta kao osnovnu inspiraciju ove literarne avanture, pitanje je koliko bi se vezali uz čitanje teksta u tom i takvom ključu.

“Putovanje desnom hemisferom” nije, dakle, zbirka apokrifnih avantura Prattovog junaka, ali jest zbirka naslonjena na prattovsku ideju kulture, na potrebu da se u malo stranica i malo riječi sažme i izrazi sva kompleksna ljepota tisućljetnih tragova ljudske egzistencije na ovom planetu. Krećući se što po stvarnim što po izmaštanim koordinatama globalnoga tla, po stazama svjetova od kamena i paučine, Žmirićev junak opčarava pogled i razoktriva laži da su sve priče vrijedne pričanja odavno već ispričane.

 Žmirićeve priče prožete su erosom puta i traganja, neumornim, zainteresiranim i pomalo distanciranim (zaogrnutim u humor i ironiju) pogledom u globalno sijelo mistika, luđaka, probisvijeta, razbojnika, lažova i najobičnijih ljudi rasprostrtih po meridijanima i paralelama. U toj međuigri ćaknutih i trezvenih, zanesenih i prizemljenih svijet se ukazuje, baš kao i kod Pratta, kao krajnje neozbiljno mjesto u kojemu je još moguće te još uvijek vrijedi tražiti prostore slobode.”Putovanje desnom hemisferom” namjerno se distancira od suvremene prakse hrvatske književnosti te se, odlučivši se za putovanje globalnim trasama ljudskoga duha, odbija ograničiti na lokalne okvire. Bilo kakvo odvajanje od lokalnih okvira i uobičajenoga gunđanja zamaskiranoga u književnu formu u načelu je dobrodošlo, no jedno je sanjati Pratta, a sasvim drugo živjeti ga ovdje i sada. Ta distanca povremeno čini tekst hladnim i dalekim, a povremeno i naivnim u načelno dobrodušnoj apologiji eskapističko-slobodarske karakteristike književnosti, mašte i uma.

Pišući svoju pripovijest Žmirić se, baš kao uostalom i Pratt, odvaja od ekonomije i politike metaforičkoga Corta (nema tome mjesta u sanjanju svijeta), izvodeći njegova putovanja gimnastikom duha, prizivajući time istovjetni manevar zatvorskih godina Kena Parkera, Cortovom habitusu bliskoga junaka. Zatvor Žmirićevog junaka nešto je drugačiji od zatvora Berrardijevog ‘kauboja’, no i jedan i drugi žive slobodu pričajući priče, čistom voljom ignorirajući stvarnost koja ih okružuje. No, stvarnost je ono što od nje napraviš, rekli bi svi prisutni likovi ovoga teksta. Stvarnost je život, a ovo je – rekli smo – priča nastala pod skutom junaka većeg od života i stoga si može priuštiti takve manevre.

Onkraj posvete Cortu Malteseu, onkraj tapkanja po palimpsestima književnosti, stripa i nataloženoga iskustva, stoji knjiga koja se još uvijek uspijeva diviti ljepoti svijeta, dovitljivosti duha i čudesnoj magiji pripovijedanja. Možda se ne čini puno, možda se ne čini bitno, možda se ne čini moderno, ali dobro je znati da postoji. Moći susresti se sa svijetom otvorenoga uma dovoljno je rijetka sposobnost u stvarnosti da je ne treba još zatomljivati i u književnosti.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Jagna Pogačnik na HRT-u o “Putovanju desnom hemisferom”

HRT Magazin
Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Donro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati. Danas preporučuje knjigu o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja.

Zoran Žmirić – Putovanje desnom hemisferom
Novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književno-umjetničkog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman ‘Blockbuster’, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu ‘Književno pero’. ‘Putovanje desnom hemisferom’ nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim ‘kopčama’. Jedna je od njih Corto Maltese, legendarni stip junak koji se ovdje prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih ‘kopči’ kružna struktura koja čitatelja na samom kraju, neočekivanim potezom vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drukčiju dimenziju.

Pripovjedač nas od poglavlja do poglavlja vodi na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.

Čitatelj ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjaka, mudrace, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Knjiga o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja, ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati drukčije.

 

Recenzija “Putovanja desnom hemisferom” na Večernjem: Ovo je i zbirka priča i roman, ali nije knjiga za jedno čitanje

Vecernji Hemisfera

Čemu služi desna hemisfera mozga? To je mjesto na kojem “stanuju” ljudski osjećaji i intuicija, ona strana mozga koje se čvrsto drži Zoran Žmirić, mjesto koje će svakom čitatelju trebati da do kraja uživa u ovoj po mnogo čemu jedinstvenoj knjizi.

“Putovanje desnom hemisferom” (Hena.com, urednica Marina Vujčić, 109 kuna) opire se svim klišejima, ali i svim teorijama književnosti. Može biti roman, ali i zbirka kratkih priča, putopis, knjiga filozofskih zapisa, ali i svojevrsni priručnik za samopomoć namijenjen onima koji žive kako bi putovali i koji se prepoznaju upravo desnom stranom mozga. No, ova knjiga je ujedno i vrlo privatna autorova posveta Cortu Malteseu, tom mitskom mornaru-pustolovu kojeg je stvorio talijanski strip-crtač Hugo Pratt, zagonetnom ljepotanu u kojeg su se zaljubljivale i djevojčice koje uopće nisu voljele stripove (sve do trenutka kada je negdje tijekom njihove srednje škole stvoren Novi kvadrat). Corto Maltese je autorova izlika za svako putovanje, lik koji ga “posjećuje” kada kao maleni dječak odlučuje poći na svoje prvo putovanje i to tako da druga u igri zaveže na tračnice vlaka kako bi ovaj stao i odveo ga u avanturu…

U svakoj priči nalazi se dio istine, dio povijesti, pa je lako povjerovati i u ovu dječju zgodu koja je na sreću završila tek zaustavljenim vlakom i ljutnjom roditelja. Ili, primjerice, priča (ili poglavlje) “U dolini crvenog luka” posvećena Armeniji. Povijest ovog naroda ovdje je na sjajan način isprepletena s njihovom mitologijom i vjerovanjima i u jednom trenutku postaje savršeno nevažno je li Žmirić bio ondje ili ga je tamo odvela desna hemisfera njegova literarnog mozga. No, prije nego što ovu knjige uzmete u ruke morate znati još jedan važan podatak: ovo nije knjiga za jedno čitanje, već “udžbenik” koji stalno treba imati pri ruci te ga, naravno, ponijeti sa sobom i na putovanje.

Bojana Radović/Večernji.hr

Moja dnevna doza Fejsbučenja

Facebook

Ko je ova Maja? Kakav je ovo status? Predugačko za čitanje brate, što ovo piše na dnu? Dostojevski. Onda može lajk.

Opet ovaj Dario. Stalno piše neke statuse koji su kao smiješni. Ne kužim. Osvane mu na zidu: „Di ste ljudi“ i to popije 800 lajkova. Ali OK, evo ti lajk kompa, možda netko od tvojih lajkera sutra postane i moj. Jer kao, uživam u tvojim statusima. Jbg, bolje s takvima imati dobar odnos. Lajk. Ne! Ne lajk. Lajk je brzopotezan. Bolje onaj smajli lajk, onaj što se smije tako da mu se vidi čir na želucu. Taj iziskuje dodatni trud!

Bokte otkud mi ovaj na listi? Profilna mu je selfi kraj grafita Hajduka na trafostanici. OMG. LOL. Koje stanje duha. Ubijmo se svi odmah. Ček da vidim imao li aktivan chat. Vidi ima jedna poruka iz 2012. „Gande kralju, ja sam Brico s Gamer.hr. Čitao sam ti zadnju knjigu. Legenda si!“. OK, da mu vidim zadnji status. Selfi s Vucom na Bikijadi u Radošiću. Pa dobro, što sad… kao što ja volim EKV on voli Vucu, emocija je ista. Lajk.

Sanja V. Opet mi je maznula status. I to koji. Prije nekoliko godina sam napisao: „Usprkos tome što na FB postoji opcija „share“, ljudi će ti radije maznuti status. Tipično hrvatski, ne dijeli, ukradi.“ I sad njezin status ima više lajkova nego moj!? Stavit ću joj smajli da budem iznad situacije, ali bez lajka. Bit će joj jasno da kužim. Tako to krene; danas ti mazne status, sutra upaljač, a prekosutra će izdati državu. Koza.

Purpur Knebit, fejk ime. Klinac ufuran da je pjesnik, bio mi je jednom na radionici. Opet kuka o tome kako voli i pati. Svaki post mu ima tri lajka. Ako mu je stara tog dana na Fejsu, onda četiri. Iz dana u dan isto… „Ja i ona, ona i ja, Rijeka blista, mjesec sja!“ Tako ti je to Purpure moj, kad je ruka u ruci, stvar u ruci, a nikad stvar u stvari! Daj prasni je više tako ti Platona! Civilizacija će nam se utopiti u depresiji koju emitiraš. Lajk za ohrabrenje. I tužni smajli. Put do ženskih gaćica popločen je namjerno dobro. Ili kako već.

Miro Photography. Slika mobitelom, horizont mu visi, nikad čuo za white balance, misli da je zlatni rez srp Asteriksovog druida Čudomiksa kojim ovaj bere imelu. Ufotkao je stepenice. Po stoti put. Nazvao je fotku Stairway to Heaven. Po stoti put. Wooow Miro, kreativan si mi k’o onaj što je prošle godine u Malom salonu izložio bijela platna s crnom točkom u sredini x 20. I sad ako mu ne lajkam ovaj užas, mislit će da sam ljubomoran na njegove snapshotove. Još gore, to će misliti svi koji su mu to lajkali. Lajk. Ajd’ može i koje slovce. „Super fotka!“

Gle ovoga! Pisac. Čitao sam ga nedavno. Stil loš, radnja bez veze, likovi… nema ih. Kakti strujanje svijesti. Kako bih ti prostrujao 220 kroz taj usahli mozak, kompa moj. Pisao bi ti meni k’o Tolkien na speedu. Na Fejsu se bavi najvažnijom stvari na svijetu; samim sobom. Ako je suditi po statusima skill mu je tamo gdje je bio i kad je počeo pisati. Ne knjige već prva slova. Usprkos tome, čim mu izađe nova knjiga, lik je već na TV-u i radiju, a prije nego mu knjiga dođe do trgovine već ima 10 recenzija na portalima. I ti si prevođen na engleski, ruski, talijanski, francuski, njemački, okoš&bokoš, a zadnji roman ti je adaptiran za film? Žao mi je svake kune koju će netko platiti za to. Arhitekt Potemkinovih sela. Fuj! Nisam vidio njegove gluparije sigurnih 15 dana, pa da vidimo što piše. Ja u kazalištu. Ja i Šerbedžija. Ja u Pola ure kulture. Ja u Klovićevim dvorima. Ja na balkonu poziram s Uliksom. Valjda je neki dan čitao na Tportalu kako je Uliks proglašen najboljim romanom ikad. Pozer. OK, to je pet statusa. Kako bilo, lik ima nekoliko frendova u HAVC-u, bolje se držati uz njega nego biti kontra. Lajk. Lajk. Lajk. Lajk. Lajk.

Ko je ova? Prezime mi je poznato. Klinka iz Zagreba. Aha, to je kći onog izdavača. Uspješan lik. Zna posao. Mala mu samo puca linkove s Yubitoa. Danas je stavila nekog LP-ja. Kako je ružan frajer. Aha, to je žensko? Laura Pergolizzi. Pa OK, nije tako loša. Što dalje mala sluša? Neki bend Alt-J. Što je to jebote? Alt D = Delete. Ctrl+Alt+Del. Nikad čuo. Stvar se zove 3WW. Pa dobro kakav je to meta jezik? Čemu to? Kako mi kidaju živce ti mulci s tom nekom indie scenom! Poza na pozu, podgrijana juha podgrijane juhe. Aj da čujemo na što to sliči. A jaoooj! Kako kmeca i jeca frajer. Ili je ženska. Whatever. Icecream Truck mjuza na aparatima. I ukulele. Kompa, samo daj ukulele ili mandolinu i imamo hit. Pa dobro što je mladom svijetu danas? Gdje su nestale prave vrijednosti; Sistersi, The Cult, Joy Division, The Smiths … OK, nema veze. YT sugerira drugu stvar od benda… „In Cold Blood“. Malo bolja od prve, ali isto smeće. Stavit ću na zid link te pjesme. Možda mala skuži pa lajka. Pa joj možda i stari skuži…

Oho, književni kritičar iz Srbije, jedini koji recenzira sve što se u „regionu“ objavljuje. Full vrijedan lik. Moj omiljeni pizdun. Novim statusom pljuje inače odličnu knjigu i još se ne srami napisati da mu se takve knjige ne sviđaju. Pa kompa moj i ja sam pisao filmske kritike, romantične komedije prezirem, ali Notting Hillu sam stavio 5/5 jer, volio to ili ne, film je savršen po svim kriterijima. Ali ono, ti ne voliš takve knjige pa jasno onda, takve knjige nisu dobre. Jer eto…. TI! Idem mu napisati par argumenata za pokopavanje jer frajer mi već godinama kljuca jetru. I još mu je recenzija na Public! Muehehehe, frende, sad ti slijedi niski prelet kanaderom napalma. Samo čekaj. BTW lik nikad nije recenzirao nijednu moju knjigu. A što ako baš moja bude sljedeća? Aušit! Lajk.

Alenka. Moja bivša urednica u jednom magazinu. Ostala mi je dužna 2000 dojče maraka. Ima novi status, jednak onom od dan prije, jednak svakom statusu posljednjih šest mjeseci otkad smo frendovi. Ošišala se, oko vrata joj visi đapamala, nosi haljinu boje šafrana i sandale od konoplje. I keseri se na svakoj fotki. Ajde neka sam i to doživio. Da se tako smijala dok smo surađivali, pisao bih joj mukte. Alenka se fotka dok radi asane u suton, dijeli recepte s đumbirom i kurkumom i motivacijske citate s fotkama Tibeta. „Život je igra, igraj ga.“ „Pronađi mir u sebi.“ Hehe stara, da je meni pronaći tebe, tamo negdje na Tajlandu ili gdje si već nestala s mojom lovom… pokazao bih ti kako je Shirdi Sai Baba svoje učenike podučavao disciplini bambusovim štapom. Šiva aspekt u svoj svojoj punini. Pa se ti slikaj sestro dok u praskozorje puca dan. Pucala ti koža na guzici, dabogda. Oooommmmm Alenka! Om! 2000 puta. No… možda ipak jednom vrati barem dio love? Evo ti lajk Alenka. I komentar. „Super ti je ovaj sungazing Alenka.”
Jebi ga, ne mogu se suzdržati! „Imaš cool sunčane naočale? Jesi li na dijeti?“

Razmišljam što sam posljednje napisao, a da je imalo smisla? Od početka godine gotovo ništa. Imao sam potentnu fazu tamo 2014. i 2015. Svaki status mi je bio k’o suho zlato. Napisao bih nešto i sam se sebi smijao koliko sam genijalan. Pa kad i jesam genijalan. Što sad! Ali već dvije godine banana. Pere me egzistencijalna i svaka druga kriza, inspiracija mi je ravna stanju na računu. Idem baciti oko na On this day i iskopirati nešto od prije dvije godine. Možda ljudi ne skuže. Vidi, vidi… u pet minuta 30 lajkova i 4 sharea! Facebook je Bog! Idem na Yubito naći dM pa da vidiš…. „I’m taking a ride with my best friend“. Ta na na, ta na na nana nana!

Jagna Pogačnik: Putovanje desnom hemisferom – Legendarni strip junak Corto Maltese kao glavno nadahnuće

Hemisfera Jutarnji

Jutarnji list 8.4.2017.

Književno putovanje nikada nije samo putovanje geografskim dužinama i širinama, osim možda ako je riječ o klasičnom putopisu uglavnom rezerviranom za neka prošla stoljeća, već i putovanje vlastitom nutrinom, način spoznaje samoga sebe kroz kretanje, popunjavanje mozaika vlastitog identiteta, u svakom slučaju upoznavanja vlastitoga “ja” i svijeta koji ga okružuje. Na taj način funkcionira i novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književnog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman “Blockbuster”, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu Književno pero, dok je “Snoputnik” na neki način otvorio prostor upravo “Putovanju desnom hemisferom”. I on je, naime, bio putopisni roman o mladići na umoru koji odlazi u Indiju tragom bivše djevojke, gdje upoznaje indijsku kulturu i filozofiju. Motivi druge kulture, mješavina stvarnog i nadnaravnog, materijalnog i duhovnog i miris avanture koju omogućava putovanje, na specifičan će se način preoblikovati u novom naslovu, koji je i prije objavljivanja doživio svojevrsno priznanje ulaskom u finale anonimnog VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman.

“Putovanje desnom hemisferom” nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim “kopčama”. Jedna od njih je Corto Maltese, legendarni strip junak koji je zaživio toliko samostalno od svog autora Huga Pratta, da ga gotovo percipiramo kao stvarnu osobu, a ovdje se prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih “kopči” kružna struktura koja čitatelja sa samom kraju, neočekivanim potezom koji razjašnjava ništa i sve, vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drugačiju dimenziju. Završetak je, naime, toliko bitan za tekst i njegovu interpretaciju, ali i takav da ga prije vremena nikako ne bi trebalo saznati jer bi se izgubio glavni efekt knjige, pa ga doista ne smijem niti naznačiti. Nakon njega sve, pa i znakovitost naslova, jednostavno sjeda na svoje mjesto.

No, vratimo se na stvari o kojima smijemo govoriti, koje se nalaze između početka kojem se vraćamo na kraju i kraja koji je zapravo početak. Pripovjedač čiji su “podaci” poznati čitatelju kad dođe do famoznog kraja, od poglavlja do poglavlja vodi nas na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.

Čitatelj tako ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjake, mudrace, čak i one koji su već mrtvi, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Svjestan kako je cijelo vrijeme suočen s križanjima stvarnog i fikcionalnog, kretanjem po rubovima zbilje i mašte, čitatelj je na trenutke pomalo u nedoumici, što pojačava tenziju teksta, da bi na kraju shvatio koliko su takvi postupci potpuno u funkciji knjige kao cjeline.

Pripovjedačevo je putovanje mentalno putovanje kroz krajolike, ali i kroz snove koji omogućavaju mnogo više od klasičnog prijevoznog sredstva, put do onoga o čemu ova knjiga govori – o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja; ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati malčice drugačije. Egzistencijalna tematika, provučena kroz filozofski filter, razblažena je Žmirićevim stilom u kojem ima mjesta za jezičnu ležernost, pa i humor, što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zapravo neobičnoj knjizi posve izvan nekih prepoznatljivih konteksta suvremene proze. Uz sve pohvale za koncept, idejno rješenje i stranice lijepe i mudre proze, ipak za kraj moram napomenuti da su mi neki dijelovi djelovali malo previše eksplicitno “edukacijski” u self help smislu. Za to su sasvim dovoljne bile izreke kojima poglavlja započinju i ono između redaka.

Ovce i Bibliovce

BibliovcaU posljednjih nekoliko godina pojavio se i ustoličio novi trend uzajamnog zaglupljivanja. Besposličari otvaraju blogove na kojima se fotografiraju s knjigama, dok vjerna publika svojim afirmativnim komentarima izjavljuje ljubav kako knjigama tako i vlasnicima blogova. I jednima i drugima zajedničko je to što vole knjige i istovremeno ih, vjerovali ili ne… ne čitaju.

Nemam ideju kako se to dogodilo, a još manje kako se stvar otela kontroli, no uzajamno laskanje oko navedene teme uzelo je maha i postalo nalik na scene s nekadašnjih dvorskih balova gdje su dame jedna drugoj dijelile komplimente, a već idućeg trena iza lepeza škrgutale zubima i olajavale se, savršeno svjesne što misle jedna o drugoj.

Za raskrinkavanje ove pomodne farse dovoljno je bilo kojem od tih blogova posvetiti deset minuta, pa ako ste pročitali barem jednu knjigu iz navodne preporuke, shvatiti da se ljudi iz nekog bizarnog razloga okupljaju ispod mjehura od sapunice. Blogeri(ce) pucaju selfije s knjigama, u navodnoj preporuci za čitanje ne daju mišljenje već donose nekoliko rečenica prepisanih s korica, a publika to pozdravlja lajkovima, srcima i ostalim grafičkim emotikonima, a bez ijednog komentara o sadržaju, stilu, likovima ili bilo čemu što bi sugeriralo oko čega se tu zapravo ushićeni narod okupio.

Priča je tim više šizofrena, što je nekolicina blogera koji odgovaraju gornjem opisu, uspjela okolinu uvjeriti kako su oni svojim fotografiranjem s knjigama zapravo referentne točke za razgovor o književnosti, što u Hrvatskoj, zemlji površnih ljudi i nekompetentnih medija, i nije naročito teško. No rezultat toga je začudna razina bunila u kojoj izdavačke kuće, a počesto i sami autori takvim blogerima šalju svoja izdanja na recenzije. Pardon… na fotografiranje. Ne libe se čak ni prijateljski zagrliti s blogerima pa zajednički pridržati knjigu pred fotografom, a sve kako bi ih oko kamere što bolje uokvirilo za sutrašnje novo izdanje ove ego-trip fantazije.

Dok takve web destinacije prikupljaju, vjerovali ili ne, između 50, a negdje i vrtoglavih 200 tisuća lajkera literarnih selfija, sve se više (iako teško, no ipak….) na svjetlo interneta probijaju i blogovi koje vode istinski zaljubljenici u knjige, strastveni čitači, oni koji knjigama prilaze s razumijevanjem, koji nakon čitanja promišljaju sadržaj, slušaju kako pojedina priča u njima odzvanja i o tome donose svoj kritički sud. Jedan od takvih blogova je i Bibliovca kojoj je i Tportal na svojim stranicama posvetio članak donoseći priču o mladoj Ivi Rajić koja je ljubav prema čitanju uokvirila u blog, te svojim recenzijama uspjela okupiti istomišljenike s kojima o pročitanom razmjenjuje dojmove.

Broj onih koji prate Bibliovcu nije zanemariv. Desetak tisuća ljudi čita recenzije i preporuke Ive Rajić, iako u usporedbi sa spomenutim pomodnim i trendovskim blogovima za naslikavanje s knjigama ta cifra možda i nije nešto. No pitajte svakog autora, želi li radije u nekom mediju vidjeti svoju knjigu s 50.000 lakova ili recenziju knjige s deset suvislih komentara.

Bez obzira na to kakav ćete odgovor dobiti, činjenica je da su zahvaljujući ovim prvima koji su čovjeka skloni odvesti do ruba iritacije, i ovi drugi postali vidljiviji, tako da na koncu cijele ove priče, svatko ima svoje mjesto s ulogom koju si je sam odabrao.

Intervju za Tportal

Nakon duže vremena tportal me zatražio da porazgovaramo o mom novom romanu “Putovanje desnom hemisferom”. To je bio tek povod jer dotaknuli smo se svega; od stanja u HAVC-u, ekranizacije mog romana “Blockbuster”, motiva i nadahnuća za pisanje te ključnih referenci u mojim romanima, o tome zašto se u nas od pisanja ne može očekivati zarada koja bi omogućila pristojan život, a našlo se mjesta i za Corta Maltesea…

LINK