RSS Feed

Darko Cvijetić: Sicilijanka (za Zorana Žmirića)

Posted on

Kad ti netko koga cijeniš kao čovjeka i umjetnika posveti pjesmu. 

darko-cvijetic

Kada je brat Zoranov
Dovežen dajcom u ceradi
Stara razdijelila preostalu robu
Nešto Caritasu nešto Merhametu
A poneki džemper završio u
Domu staračkom ulicu uzvodno

Kada god je Zoran kraj
Doma prolazio
Vidio bi crveni karirani džemper s buraza
Na starcu što igra šah na klupi

I na svaki mat drvenom
Kralju
Nožićem mu izvadi
Po srce

Zoran Žmirić: Putovanje desnom hemisferom – Geografski i metafizički pejzaži kao posveta Cortu Malteseu

Posted on

hemisfera-3d

U izdanju nakladničke kuće Hena com iz Zagreba, ovih je dana iz tiska izašao novi roman riječkog pisca Zorana Žmirića „Putovanje desnom hemisferom“.

Zoran Žmirić od 2002. godine tiho i nenametljivo ostavlja snažan trag na domaćoj književnoj sceni. Na publiku i kritiku najveći je dojam ostavio romanom Blockbuster, za koji je dobio nagradu „Književno pero“ za knjigu godine, Godišnju nagradu Grada Rijeke, te bio u finalu dviju velikih književnih nagrada: VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman i t-portalove književne nagrade za najbolji roman. Roman Putovanje desnom hemisferom također je bio u finalu VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, a ovih dana ugledao je svjetlo dana u izdanju nakladničke kuće Hena com iz Zagreba.

Putovanje desnom hemisferom svojevrsna je posveta Cortu Malteseu, mornaru-pustolovu kojeg je stvorio talijanski crtač stripova Hugo Pratt, a čija se biografija prepričava kao da je bio stvarna osoba. Po uzoru na Maltesea koji je, kad je u djetinjstvu shvatio da ima prekratku liniju života na dlanu, sam urezao dulju kako bi pokazao da sam bira svoju sudbinu, i glavni junak Žmirićevog romana bira za sebe život kakav mu nije namijenjen. On sanja otvorenih očiju putujući u daleke egzotične zemlje i pronalazeći na svakom od tih putovanja neki od odgovora na vječna egzistencijalistička i filozofska pitanja.

Družeći se s osobenjacima, mudracima i umrlima koji i dalje žive i putujući od svjetionika na Cabo de Roci, preko sibirske pustoši do špilje na otoku Henderson, Žmirićev junak traga za rješenjima životnih jednadžbi proživljavajući situacije koje su katkad autentične povijesne avanture, a katkad nalik na okultne snove. Tako gradi most između vidljivog i nevidljivog svijeta i usvaja mudrost koja mu omogućuje da bolje razumije i sebe sama i svijet koji ga okružuje.

Ovaj je roman začudna proza o hrabrom putovanju hemisferom ljudskih težnji i čežnji, koja čitatelja navodi na pustolovno i beskompromisno promišljanje vlastitih dubina i ograničenja, a zahvaljujući uvjerljivosti Žmirićevog rukopisa, slikovitosti i zaigranoj vještini pripovijedanja, te nježnoj ironiji i duhovitosti kojom propituje univerzalne teme bezvremenskih mudrosti koje ni jedna civilizacija i ni jedno vrijeme nisu izostavili, činit će nam se da smo i sami tamo, u geografskim i metafizičkim pejzažima kroz koje nas vodi njegov junak.

Link za narudžbu

Jedina mladež u Hrvatskoj je mladež HDZ-a i SDP-a, ostalima sretno u Europi koja nas prije 25 godina priznala

Posted on

Vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske dočekala me u jednom selu pokraj Gospića. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije, sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. 20 sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo… Rekao sam sebi: „Dobro je Kizo, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti majka posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti to što se danas dogodilo. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odvratiti: „Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom“. Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže se bolje okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati put oblaka i protisnuti: „Hvala ti sveti Elronde što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.“ Kad sam kolabirao, prevezen sam u riječku bolnicu. Infuzija, transfuzija, tablete za spavanje. Čujem kako Šime ispred vrata sobe pita šeficu pulmologije za mene. Kaže mu žena: “Nitko ne garantira da će preživjeti noć“. Na to Šime zaplače kao godina, a ja mu slabašnim glasom dobacim: „Dobro je Šime, sad smo priznata država. Sutra će nam Vatikan poslati vojnu pomoć, pa kad papinska garda krene kopljima na M84 k’o sveti Jure na zmaja, ima da gusjenice i torzijske poluge frcaju do Bruxellesa i Strasbourga!“ Šime je spustio kalaš na tlo, sjeo do mene na krevet i kroz suze me protresao: „Kizo sjeti se što je Tuđman izjavio?“ Da smo stvorili međunarodno priznatu Hrvatsku. „Slavimo noćas“, rekao je tada, „A onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“. „Šime moj“, okuražio sam svog zapovjednika. „Daj i ti meni zasuči rukave, da me igle manje bole. I reci doktorici neka ih kasnije ne baca u kontejner nego u spalionicu. Netko bi se tražeći suhi kruh mogao ubosti, pa bi o tome pisali mediji, pa bi se ljudi na skijanju mogli sekirati. Pa nismo se za to borili?“ „Nitko više neće tražiti kruh po smeću“, skočio je Šime na noge. „Međunarodno smo priznati! Stvorili smo državu za mladost koja dolazi.“ Kliznuo sam u san i posljednjom snagom pozdravio Šimu: „Za 25 godina Šime moj, jedina će mladež u Hrvatskoj biti mladež HDZ-a i mladež SDP-a. Ostalima sretno u Europi koja nas prije 25 godina priznala.“

Davor Mandić: “Đavolja simfonija” – roman koji zaslužuje drugo čitanje

Posted on

davolja-simfonijaPula 1990. Damir Žagarić ima 14 godina i ne pamti majku. Umrla je od zatajenja srca kad je imao samo dvije godine. Kao da pubertet sam po sebi nije dovoljno stresan, Damir razmišlja o svojoj srčanoj mani za koju vjeruje da je naslijedio od majke, a istovremeno strahuje nad sudbinom svog osam godina starijeg brata. Sebastijan Žagarić je u posljednjoj generaciji JNA vojnika. Ne javlja se i o njemu se ne zna ništa. Njihov otac je isključen iz svijeta, pa se Damir u formativnim godinama za svoje mjesto pokušava izboriti sam. Kreće u srednju školu, stvara nove veze, po prvi put izlazi na kultna okupljališta mladih, no gdje god se makne u stopu ga prati bratova sjena. Sebi je bio faca, uvijek u društvu atraktivnih djevojaka, dobro se tukao, razumio se u motore i glazbu, ukratko imao je sve što jedan mladi gradski roker treba imati kako bi bio cijenjen.

U jednom trenutku Sebi bježi iz JNA i vraća se kući. Damirov život dobiva toliko traženi oslonac i odjednom se čini kako je sve opet u redu. Damir ulazi u ljubavnu vezu, jurca motorom po rubnim pulskim kvartovima, stariji ga primjećuju, a njemu se čini da ga i uvažavaju. U trenutku kad Damir umišlja kako je pronašao svoje mjesto u društvu, Sebastijan se prijavljuje u ZNG i odlazi na ličko bojište. Našavši se licem u lice sa stvarnosti, Damir je opet prepušten sebi. Nemir je vakuumirao grad koji puca po šavovima. Puležanima egzistencijalno tlo puca pod nogama. Sebastijan Žagarić je dragovoljac koji puca na ličkoj bojišnici, dok se Damir Žagarić puca opijatima.

Godine prolaze. S vremenom Sebastijanovi pozivi bivaju sve rjeđi, razgovori između braće sve kraći, a Damir suočen s novim izazovima više ne propitkuje što bi na njegovom mjestu učinio Sebi. Početni entuzijazam podgrijan oblačenjem rokerske odjeće iz bratovog ormara (koja ga ne čini tek nalik Sebastijanu već mu daje misliti kako je on sam nastavio biti Sebastian dok se u Lici bori nekakav demonski alter ego), s vremenom se hladi i za Damira postaje frustracija koja ga gura u razrješenje nekih drugih pitanja, među njima i mračne obiteljske tajne. Damir u atmosferi trilera svakim korakom otvara nova vrata, ulazi u do tad nevidljive prostore, u njima pali svjetla i po prvi put se suočava s hrpom smeća koju nema gdje ukloniti. Na koncu uspijeva otkriti prave razloge majčine smrti, pa mu nakon cijelog niza zahvata, za katarzu preostaje još samo suočavanje s izgubljenim bratom.

Prvi dio knjige, inače precizno podijeljene na dva dijela od po sedam poglavlja, tematizira Damirovo odrastanje, dok drugi prati njegovo sazrijevanje. Roman presijeca strip kojeg je Damir pronašao među bratovim stvarima, a u kojem je na desetak tabli Sebastijan opisao bizaran susret koji mu se dogodio prilikom bijega iz JNA i koji se tijekom romana pokazao kao njegov motor pokretač. Iako ovakva podjela sugerira suprotnosti, a one su pažljivijem čitatelju vidljive tijekom cijelog romana, Mandićevi likovi čine čvrste spajalice koje na okupu drže sve varijante ispisane stvarnosti; one koje Damir proživljava, kao i one koje umišlja da su se dogodile.

Mandić se igra konceptima stvarnosti, znatiželjan je i tom znatiželjom uspijeva zaraziti i zabaviti čitatelja. Iako to eksplicitno ne ispisuje, vješto nas vodi u podsvijest protagonista u kojoj pokazuje sve mogućnosti kojom pojedina odluka ili tek misao, može stvoriti nove rukavce, neke nove stvarnosti, a  kojima ne daje manji značaj od onih koje su se doista i zbile. Time nas čini suučesnikom i pomagačem u Damirovom sazrijevanju, pa iako ne razumijemo svaku njegovu odluku, vjerujemo da je ona za njega ona najbolja, čak i onda kad i on sam dvoji u njezinu ispravnost.

Odjavnim tekstom Mandić nudi razrješenje, ali to čini podmuklo, nekorektno i prevarantski, dosljedno ideji kaosa i beznađa u koji su njegovi likovi kroz čitav roman umočeni. Posljednje poglavlje pisano je bez interpunkcije, dokument je to koji je istrpio tok svijesti glavnog junaka, testament pisan drhtavom rukom i u hipu, jer vrijeme je odavno iscurilo, ispred nas je kraj romana, čeka nas ništavilo, valja nam se vratiti na početak, u prošlost koja zaslužuje nešto više od varljivog sjećanja Damira Žagarića. Time Mandić čitatelja čini gotovo protagonistom koji će sam morati pronaći razrješenje, moguće čak i na način da vlastoručno intervenira u roman, možda postavljanjem interpunkcijskih znakova onako kako on misli da je ispravno, pa neka se sa stvorenim krajem nosi svatko kako god mu drago. Jer kako Mandić na početku romana sugerira Camusovim citatom „Stvarati, znači dva put živjeti“, jednako i Đavolja simfonija zaslužuje drugo čitanje, drugi život, ili pak isti, ali iz drugog rakursa. Zaslužuje privilegij kojeg mi nemamo, vratiti se i neke stvari posložiti drugačije. Riječ je o rizičnom zahvatu, no Mandić ga se hrabro dohvatio. Hoće li i čitatelji, to s ovim autorom i romanom više nema veze.

Čovjek u kvaru [noir.am storytellers]

Posted on

noir.am je grupa ljudi iz Istre, posvećena snimanju room sessiona u c/b tehnici. Nedavno su snimili moju priču „Čovjek u kvaru“ pa ako ste od volje, sjednite na suvozačevo mjesto i pripremite se za deset minuta novog  [noir.am storytellersa].

Pali anđeo – priča iza fotografije

Posted on

the-most-beautiful-suicide-evelyn-mchale-leapt-to-her-death-from-the-empire-state-building-1947Ako pogledate ovu fotografiju, možda ćete vidjeti ženu koja spava. Ili odmara dok prekriženih nogu ležerno između prstiju vrti perle svoje ogrlice. Fotka je nastala posljednjeg dana travnja 1947. nekoliko trenutaka nakon što je Evelyn McHale, djevojka sa slike, skočila s 86. kata Empire State Buildinga.
O životu Evelyn McHale ne zna se puno. O posljednjem danu još i manje. Svjedoci kažu da je prišla ogradi, pustila svoj bijeli šal da odleti te jednostavno zakoračila za njim. U iskazu njezinog zaručnika stoji da su taj 30. travanj proveli zajedno, no nakon rastanka umjesto da se vrati kući, Evelyn je otišla na Empire State Building, skočila, te u dnu nebodera pala na parkirani automobil.
U oproštajnom pismu Evelyn je poželjela da je kremiraju, bez sprovoda ili bilo kakve ceremonije ispraćaja. Željela je da je svi koji su je znali, čim prije zaborave. Međutim dogodilo se upravo suprotno.
Na mjestu pada zatekao se student fotografije Robert C. Wiles koji je prišao i okinuo tek jedan „klik“. Dva tjedna nakon događaja, Wilesova je fotografija objavljena u časopisu Life Magazine u rubrici Fotografija tjedna. Ispod nje je pisalo: “Na dnu Empire State Buildinga tijelo Evelyn McHale počiva mirno na grotesknom odru, njezino padajuće tijelo udarilo je u vrh automobila.”
Fotografija koju danas nazivaju „Najljepše samoubojstvo“ i koja prikazuje smrt 23-godišnje djevojke iz susjedstva postala je inspiracija za mnoge umjetnike zbog čega je višestruko eksploatirana. U mnogim varijacijama ukrasila je naslovnice LP-ja, CD-a, knjiga… a proslavio ju je rad Andyja Warhola koji je spajajući šesnaest Wilesovih fotografija 1962. stvorio serigrafiju imena „Samoubojstvo (Padajuće Tijelo)“.
Tako je Evelyn McHale koja je svijetu okrenula leđa i koja je od svijeta željela jednak tretman, tijekom godina postala pop ikona. S druge strane za fotografa Roberta C. Wilesa koji je nakon snimke „Najljepšeg samoubojstva“ bio na pragu uspjeha, ovo je bio posljednji profesionalni angažman. Fotografija mrtve Evelyn McHale jedina je koju je Wiles uspio objaviti.

šutjeli smo dok je munib pričao

Posted on

kad bi ljudi vidjeli

kako munib muminović

glavinja po srebrenici

i razgovara sam sa sobom

upitali bi ga:

brko, je l’ se ti to moliš

ili razgovaraš s nekim?

ili te nešto boli?

na to bi se munib zaustavio

pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi

koje je više puta progutao negoli izgovorio

brizuo bi u plač i prokašljao:

bole me  nedžad, mensur, mustafa i redžep.

i tu bi svaki razgovor završio

jer ljudi nisu znali što bi više rekli

 

jednom su ga

na godišnjicu srebreničkog genocida

za tv upitali

od kud on jedini muškarac

među srebreničkim majkama

rekao je:

zar oca ne boli isto kao i majku?

svi su odšutjeli munibovo pitanje

jer među svima koji su ga čuli

nije bilo čovjeka

koji je odjednom sahranio četiri sina

 

možda bi munibu bilo lakše

da ih je i on mogao sahraniti

no kosti njegove djece

ostale su rasute po bosanskim gudurama

a njemu je ostalo samo

da gaca po ulicama

kao pokisao golub

i da se moli

ili da razgovara sa sobom

ili s mrtvim sinovima

praveći se da ga ništa ne boli

 

na koncu je munib muminović izdržao

sve što čovjek može izdržati

izrazgovarao je sa sobom

sve što je mislio

da si je imao reći

potom je otišao u kladanj

u džamiju

i tamo se objesio

 

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući

znaš da je tu nešto jako pogrešno

kao što je pogrešno to

što čovjek u jednom danu

mora ostati bez četvero djece

kao što je pogrešno to

što nitko u srebrenici ne zna

s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama

pogrešno

kao što je pogrešno to

što nitko u srebrenici ne zna

o čemu rahmetli munib danas razgovara

s rahmetli mu sinovima

pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život

odustajući od boga koji kaže

da nema pogrešnije stvari

od oduzimanja vlastitog života

 

nad time čovjek može smo zašutjeti