Jagna Pogačnik: Putovanje desnom hemisferom – Legendarni strip junak Corto Maltese kao glavno nadahnuće

Hemisfera Jutarnji

Jutarnji list 8.4.2017.

Književno putovanje nikada nije samo putovanje geografskim dužinama i širinama, osim možda ako je riječ o klasičnom putopisu uglavnom rezerviranom za neka prošla stoljeća, već i putovanje vlastitom nutrinom, način spoznaje samoga sebe kroz kretanje, popunjavanje mozaika vlastitog identiteta, u svakom slučaju upoznavanja vlastitoga “ja” i svijeta koji ga okružuje. Na taj način funkcionira i novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književnog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman “Blockbuster”, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu Književno pero, dok je “Snoputnik” na neki način otvorio prostor upravo “Putovanju desnom hemisferom”. I on je, naime, bio putopisni roman o mladići na umoru koji odlazi u Indiju tragom bivše djevojke, gdje upoznaje indijsku kulturu i filozofiju. Motivi druge kulture, mješavina stvarnog i nadnaravnog, materijalnog i duhovnog i miris avanture koju omogućava putovanje, na specifičan će se način preoblikovati u novom naslovu, koji je i prije objavljivanja doživio svojevrsno priznanje ulaskom u finale anonimnog VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman.

“Putovanje desnom hemisferom” nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim “kopčama”. Jedna od njih je Corto Maltese, legendarni strip junak koji je zaživio toliko samostalno od svog autora Huga Pratta, da ga gotovo percipiramo kao stvarnu osobu, a ovdje se prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih “kopči” kružna struktura koja čitatelja sa samom kraju, neočekivanim potezom koji razjašnjava ništa i sve, vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drugačiju dimenziju. Završetak je, naime, toliko bitan za tekst i njegovu interpretaciju, ali i takav da ga prije vremena nikako ne bi trebalo saznati jer bi se izgubio glavni efekt knjige, pa ga doista ne smijem niti naznačiti. Nakon njega sve, pa i znakovitost naslova, jednostavno sjeda na svoje mjesto.

No, vratimo se na stvari o kojima smijemo govoriti, koje se nalaze između početka kojem se vraćamo na kraju i kraja koji je zapravo početak. Pripovjedač čiji su “podaci” poznati čitatelju kad dođe do famoznog kraja, od poglavlja do poglavlja vodi nas na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.

Čitatelj tako ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjake, mudrace, čak i one koji su već mrtvi, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Svjestan kako je cijelo vrijeme suočen s križanjima stvarnog i fikcionalnog, kretanjem po rubovima zbilje i mašte, čitatelj je na trenutke pomalo u nedoumici, što pojačava tenziju teksta, da bi na kraju shvatio koliko su takvi postupci potpuno u funkciji knjige kao cjeline.

Pripovjedačevo je putovanje mentalno putovanje kroz krajolike, ali i kroz snove koji omogućavaju mnogo više od klasičnog prijevoznog sredstva, put do onoga o čemu ova knjiga govori – o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja; ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati malčice drugačije. Egzistencijalna tematika, provučena kroz filozofski filter, razblažena je Žmirićevim stilom u kojem ima mjesta za jezičnu ležernost, pa i humor, što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zapravo neobičnoj knjizi posve izvan nekih prepoznatljivih konteksta suvremene proze. Uz sve pohvale za koncept, idejno rješenje i stranice lijepe i mudre proze, ipak za kraj moram napomenuti da su mi neki dijelovi djelovali malo previše eksplicitno “edukacijski” u self help smislu. Za to su sasvim dovoljne bile izreke kojima poglavlja započinju i ono između redaka.

Ovce i Bibliovce

BibliovcaU posljednjih nekoliko godina pojavio se i ustoličio novi trend uzajamnog zaglupljivanja. Besposličari otvaraju blogove na kojima se fotografiraju s knjigama, dok vjerna publika svojim afirmativnim komentarima izjavljuje ljubav kako knjigama tako i vlasnicima blogova. I jednima i drugima zajedničko je to što vole knjige i istovremeno ih, vjerovali ili ne… ne čitaju.

Nemam ideju kako se to dogodilo, a još manje kako se stvar otela kontroli, no uzajamno laskanje oko navedene teme uzelo je maha i postalo nalik na scene s nekadašnjih dvorskih balova gdje su dame jedna drugoj dijelile komplimente, a već idućeg trena iza lepeza škrgutale zubima i olajavale se, savršeno svjesne što misle jedna o drugoj.

Za raskrinkavanje ove pomodne farse dovoljno je bilo kojem od tih blogova posvetiti deset minuta, pa ako ste pročitali barem jednu knjigu iz navodne preporuke, shvatiti da se ljudi iz nekog bizarnog razloga okupljaju ispod mjehura od sapunice. Blogeri(ce) pucaju selfije s knjigama, u navodnoj preporuci za čitanje ne daju mišljenje već donose nekoliko rečenica prepisanih s korica, a publika to pozdravlja lajkovima, srcima i ostalim grafičkim emotikonima, a bez ijednog komentara o sadržaju, stilu, likovima ili bilo čemu što bi sugeriralo oko čega se tu zapravo ushićeni narod okupio.

Priča je tim više šizofrena, što je nekolicina blogera koji odgovaraju gornjem opisu, uspjela okolinu uvjeriti kako su oni svojim fotografiranjem s knjigama zapravo referentne točke za razgovor o književnosti, što u Hrvatskoj, zemlji površnih ljudi i nekompetentnih medija, i nije naročito teško. No rezultat toga je začudna razina bunila u kojoj izdavačke kuće, a počesto i sami autori takvim blogerima šalju svoja izdanja na recenzije. Pardon… na fotografiranje. Ne libe se čak ni prijateljski zagrliti s blogerima pa zajednički pridržati knjigu pred fotografom, a sve kako bi ih oko kamere što bolje uokvirilo za sutrašnje novo izdanje ove ego-trip fantazije.

Dok takve web destinacije prikupljaju, vjerovali ili ne, između 50, a negdje i vrtoglavih 200 tisuća lajkera literarnih selfija, sve se više (iako teško, no ipak….) na svjetlo interneta probijaju i blogovi koje vode istinski zaljubljenici u knjige, strastveni čitači, oni koji knjigama prilaze s razumijevanjem, koji nakon čitanja promišljaju sadržaj, slušaju kako pojedina priča u njima odzvanja i o tome donose svoj kritički sud. Jedan od takvih blogova je i Bibliovca kojoj je i Tportal na svojim stranicama posvetio članak donoseći priču o mladoj Ivi Rajić koja je ljubav prema čitanju uokvirila u blog, te svojim recenzijama uspjela okupiti istomišljenike s kojima o pročitanom razmjenjuje dojmove.

Broj onih koji prate Bibliovcu nije zanemariv. Desetak tisuća ljudi čita recenzije i preporuke Ive Rajić, iako u usporedbi sa spomenutim pomodnim i trendovskim blogovima za naslikavanje s knjigama ta cifra možda i nije nešto. No pitajte svakog autora, želi li radije u nekom mediju vidjeti svoju knjigu s 50.000 lakova ili recenziju knjige s deset suvislih komentara.

Bez obzira na to kakav ćete odgovor dobiti, činjenica je da su zahvaljujući ovim prvima koji su čovjeka skloni odvesti do ruba iritacije, i ovi drugi postali vidljiviji, tako da na koncu cijele ove priče, svatko ima svoje mjesto s ulogom koju si je sam odabrao.

Intervju za Tportal

Nakon duže vremena tportal me zatražio da porazgovaramo o mom novom romanu “Putovanje desnom hemisferom”. To je bio tek povod jer dotaknuli smo se svega; od stanja u HAVC-u, ekranizacije mog romana “Blockbuster”, motiva i nadahnuća za pisanje te ključnih referenci u mojim romanima, o tome zašto se u nas od pisanja ne može očekivati zarada koja bi omogućila pristojan život, a našlo se mjesta i za Corta Maltesea…

LINK

Roman Zorana Žmirića: Sjajna proza koja se može uzeti kao literarni apaurin

Krenule su najave o Putovanju desnom hemisferom. Evo iscrpnog osvrta na roman iz pera Novog lista.

Urednica Marina Vujčić kaže da se radi  o doista  posebnom romanu, kojemu je teško naći literarne srodnike; i po poetici, i po načinu pripovijedanja, i po konceptu romana čiji se puni krug zatvara u završnom poglavlju,  posve neočekivano  

Svestrani riječki umjetnik, nagrađivani pisac Zoran Žmirić, čija su djela prevođena na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski upravo je u izdavačkoj kući Hena com objavio novi roman »Putovanje desnom hemisferom«.

Žmirić je široj književnoj javnosti najpoznatiji po svom izuzetno dojmljivom antiratnom romanu »Blockbuster« (2010.), koji ga je svrstao među finaliste T-portalove književne nagrade za najbolji roman te mu donio nagradu »Književno pero« Hrvatskog književnog društva i onu Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi, ali i ono što je piscu nemjerljivo važno, čitatelje izvan prostora razumljivog nam jezika.

Uoči predstavljanja novog romana Zorana Žmirića razgovaramo o »Hemisferi«, ali i o položaju pisca, budući da se autor, koji je trenutačno nezaposlen, sada može profesionalno posvetiti pisanju, no ta bi odluka bila pravi egzistencijalni harakiri.

– Nisam, nažalost, profesionalni pisac, jer da jesam živio bih od toga, a to kao i većina mojih kolega – ne mogu. Mehanizam naše književne scene ne omogućuje piscima da žive samo od pisanja, svi se oni bave još  nečim; rade, pišu za portale ili novine, kolumnisti su, bave se redakturama, drže tečajeve pisanja, pokušavaju svojom prozom dobaciti do drugih medija; filma i pogotovo kazališta, a sve kako bi unovčili svoj rad i namaknuli novaca za plaćanje računa – konstatira nezavidno stanje na književnoj sceni Zoran Žmirić, koji je iz takve svakodnevice desnom hemisferom otputovao u neke izmaštane, bolje predjele.

Ugodna iskustva

– »Putovanje desnom hemisferom« je roman cikličke strukture koji kroz poglavlja čitatelja vodi na sve strane svijeta, da bi na koncu u efektu ogledala kulminaciju umjesto na kraj opet postavio na početak. Opisuje život naratora kao niz putopisnih razglednica na kojima iza svakog ispisanog otkrića slijedi neko novo, koje na ono što se do maloprije mislilo da je istina, baca potpuno drugo svjetlo – predstavlja autor svoj novi roman, koji se bitno razlikuje od prijašnjih.
– Bez obzira na to kojom se tematikom i žanrom bavim, u svim knjigama se fokusiram na pitanje unutrašnjeg identiteta. Ipak u »Hemisferi« sam promijenio pristup; tekst samostalno gradi vlastitu, pomaknutu zbilju izmjenjujući stvarna mjesta, ljude i događaje s onim izmišljenima, pa čitatelju ostaje na volju da napravi racionalnu distancu gdje god to želi. Baš onako kako je to činio Hugo Pratt ispisujući Corta Maltesea – kazuje autor, a njegova urednica Marina Vujčić potvrđuje da je riječ zaista o jedinstvenom djelu.

– Radi se o doista posebnom romanu, kojemu je teško naći literarne srodnike; i po poetici, i po načinu pripovijedanja, i po konceptu romana čiji se puni krug zatvara u završnom poglavlju, na posve neočekivan način o kojem ne smijem govoriti da ne uskratim čitateljima užitak koji je i mene tamo »dočekao« i dodatno oduševio – priznaje Vujčić ne skrivajući zadovoljstvo da je »Putovanje desnom hemisferom« stiglo baš na njen urednički stol, jer je suradnja sa Žmirićem, otkriva, bila je jedno od njenih najljepših uredničkih iskustava.

Ljubav je čini se obostranom, jer i autor naglašava da je bio poseban užitak raditi s urednicom Marinom Vujčić.

– S neviđenom je lakoćom ušla u neka moja stanja koja su posijana kroz rukopis i pritom mi kao autoru donijela spokoj, što kod ovakvih oblika suradnje nije baš čest slučaj – navodi autor, čija se opuštenost i rasterećenost osjećaju i u rukopisu.

– Kombinirao sam mističnu atmosferu potrage s neopterećenim, zaigranim humorom; igrao se riječima, stvarao anagrame i njima imenovao pojedine lokacije i likove, stavljao stvarne povijesne osobe u izmaštane situacije i obrnuto – objašnjava Žmirić ne zabravljajući pohvaliti i suradnju s riječkom dizajnericom Martinom Perkušić.

Putovanje

– Likovna oprema knjige je sjajna, naslovnica je izvrsno pogodila atmosferu, no njezina genijalnost će doći do izražaja tek nakon što se pročita posljednja stranica romana. Tada će se pred čitateljem ukazati jedna potpuno druga, do tada nevidljiva stvarnost – gotovo marketinški vješto poziva autor čitatelje u nadi da će ih ovo štivo »zabaviti, ali i da će iz njega ponešto naučiti.

Roman je podijeljen u četrnaest poglavlja, a u svakom od njih glavni junak otisne se na neko putovanje.

– S njim ćemo putovati geografskim i metafizičkim pejzažima – prugama, karavanama, brodovima – zateći se u egzotičnim okruženjima i u mističnim situacijama s osobenjacima, mudracima i umrlima koji i dalje žive, i pritom u manuskriptima i zapisima drevnih civilizacija, ali i u ljudima i u prirodi, otkrivati odgovore na pitanja o slobodi, odanosti, vječnosti, bogatstvu, prolaznosti, istini, ali i o sebi samima – otkriva Vujčić, osvrćući se i na autorovu posvetu kultnom strip-junaku koja nimalo ne sužava recepciju ovoga romana.

– Iako je roman svojevrsna posveta Cortu Malteseu, pustolovu kojega je stvorio talijanski crtač stripova Hugo Pratt, može se čitati neovisno o tome pa poznavanje fiktivne biografije Corta Maltesea nije preduvjet za čitanje »Hemisfere«. Pripovijedanje je nevjerojatno smireno, melodično i ritmično, kao da Žmirić-glazbenik Žmiriću-piscu zadaje takt teksta koji iz proze naginje u melodiju. I to je jedna od velikih vrijednosti romana, da djeluje umirujuće, kao da nam želi poručiti da na sva pitanja možemo naći odgovor; samo ga treba potražiti, kao što to čini Žmirićev junak na svojim putovanjima – zaključuje Vujčić i u tom kontekstu efektno preporučuje roman.

– Uzmite Žmirićev roman kao literarni apaurin. Ne samo da ćete uživati u sjajnoj prozi, nego ćete saznati puno i o vlastitim dubinama ili ograničenjima, a možda, tko zna, kao i Corto Maltese koji je na svom dlanu urezao liniju koju mu sudbina nije namijenila, otkriti neku novu trasu razmišljanja o svojoj budućnosti – poziva urednica čitatalje da zarone u »Putovanje desnom hemsferom«.

Darko Cvijetić: Sicilijanka (za Zorana Žmirića)

Kad ti netko koga cijeniš kao čovjeka i umjetnika posveti pjesmu. 

darko-cvijetic

Kada je brat Zoranov
Dovežen dajcom u ceradi
Stara razdijelila preostalu robu
Nešto Caritasu nešto Merhametu
A poneki džemper završio u
Domu staračkom ulicu uzvodno

Kada god je Zoran kraj
Doma prolazio
Vidio bi crveni karirani džemper s buraza
Na starcu što igra šah na klupi

I na svaki mat drvenom
Kralju
Nožićem mu izvadi
Po srce

Zoran Žmirić: Putovanje desnom hemisferom – Geografski i metafizički pejzaži kao posveta Cortu Malteseu

hemisfera-3d

U izdanju nakladničke kuće Hena com iz Zagreba, ovih je dana iz tiska izašao novi roman riječkog pisca Zorana Žmirića „Putovanje desnom hemisferom“.

Zoran Žmirić od 2002. godine tiho i nenametljivo ostavlja snažan trag na domaćoj književnoj sceni. Na publiku i kritiku najveći je dojam ostavio romanom Blockbuster, za koji je dobio nagradu „Književno pero“ za knjigu godine, Godišnju nagradu Grada Rijeke, te bio u finalu dviju velikih književnih nagrada: VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman i t-portalove književne nagrade za najbolji roman. Roman Putovanje desnom hemisferom također je bio u finalu VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, a ovih dana ugledao je svjetlo dana u izdanju nakladničke kuće Hena com iz Zagreba.

Putovanje desnom hemisferom svojevrsna je posveta Cortu Malteseu, mornaru-pustolovu kojeg je stvorio talijanski crtač stripova Hugo Pratt, a čija se biografija prepričava kao da je bio stvarna osoba. Po uzoru na Maltesea koji je, kad je u djetinjstvu shvatio da ima prekratku liniju života na dlanu, sam urezao dulju kako bi pokazao da sam bira svoju sudbinu, i glavni junak Žmirićevog romana bira za sebe život kakav mu nije namijenjen. On sanja otvorenih očiju putujući u daleke egzotične zemlje i pronalazeći na svakom od tih putovanja neki od odgovora na vječna egzistencijalistička i filozofska pitanja.

Družeći se s osobenjacima, mudracima i umrlima koji i dalje žive i putujući od svjetionika na Cabo de Roci, preko sibirske pustoši do špilje na otoku Henderson, Žmirićev junak traga za rješenjima životnih jednadžbi proživljavajući situacije koje su katkad autentične povijesne avanture, a katkad nalik na okultne snove. Tako gradi most između vidljivog i nevidljivog svijeta i usvaja mudrost koja mu omogućuje da bolje razumije i sebe sama i svijet koji ga okružuje.

Ovaj je roman začudna proza o hrabrom putovanju hemisferom ljudskih težnji i čežnji, koja čitatelja navodi na pustolovno i beskompromisno promišljanje vlastitih dubina i ograničenja, a zahvaljujući uvjerljivosti Žmirićevog rukopisa, slikovitosti i zaigranoj vještini pripovijedanja, te nježnoj ironiji i duhovitosti kojom propituje univerzalne teme bezvremenskih mudrosti koje ni jedna civilizacija i ni jedno vrijeme nisu izostavili, činit će nam se da smo i sami tamo, u geografskim i metafizičkim pejzažima kroz koje nas vodi njegov junak.

Link za narudžbu

Jedina mladež u Hrvatskoj je mladež HDZ-a i SDP-a, ostalima sretno u Europi koja nas prije 25 godina priznala

Vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske dočekala me u jednom selu pokraj Gospića. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije, sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. 20 sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo… Rekao sam sebi: „Dobro je Kizo, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti majka posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti to što se danas dogodilo. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odvratiti: „Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom“. Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže se bolje okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati put oblaka i protisnuti: „Hvala ti sveti Elronde što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.“ Kad sam kolabirao, prevezen sam u riječku bolnicu. Infuzija, transfuzija, tablete za spavanje. Čujem kako Šime ispred vrata sobe pita šeficu pulmologije za mene. Kaže mu žena: “Nitko ne garantira da će preživjeti noć“. Na to Šime zaplače kao godina, a ja mu slabašnim glasom dobacim: „Dobro je Šime, sad smo priznata država. Sutra će nam Vatikan poslati vojnu pomoć, pa kad papinska garda krene kopljima na M84 k’o sveti Jure na zmaja, ima da gusjenice i torzijske poluge frcaju do Bruxellesa i Strasbourga!“ Šime je spustio kalaš na tlo, sjeo do mene na krevet i kroz suze me protresao: „Kizo sjeti se što je Tuđman izjavio?“ Da smo stvorili međunarodno priznatu Hrvatsku. „Slavimo noćas“, rekao je tada, „A onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“. „Šime moj“, okuražio sam svog zapovjednika. „Daj i ti meni zasuči rukave, da me igle manje bole. I reci doktorici neka ih kasnije ne baca u kontejner nego u spalionicu. Netko bi se tražeći suhi kruh mogao ubosti, pa bi o tome pisali mediji, pa bi se ljudi na skijanju mogli sekirati. Pa nismo se za to borili?“ „Nitko više neće tražiti kruh po smeću“, skočio je Šime na noge. „Međunarodno smo priznati! Stvorili smo državu za mladost koja dolazi.“ Kliznuo sam u san i posljednjom snagom pozdravio Šimu: „Za 25 godina Šime moj, jedina će mladež u Hrvatskoj biti mladež HDZ-a i mladež SDP-a. Ostalima sretno u Europi koja nas prije 25 godina priznala.“

Davor Mandić: “Đavolja simfonija” – roman koji zaslužuje drugo čitanje

davolja-simfonijaPula 1990. Damir Žagarić ima 14 godina i ne pamti majku. Umrla je od zatajenja srca kad je imao samo dvije godine. Kao da pubertet sam po sebi nije dovoljno stresan, Damir razmišlja o svojoj srčanoj mani za koju vjeruje da je naslijedio od majke, a istovremeno strahuje nad sudbinom svog osam godina starijeg brata. Sebastijan Žagarić je u posljednjoj generaciji JNA vojnika. Ne javlja se i o njemu se ne zna ništa. Njihov otac je isključen iz svijeta, pa se Damir u formativnim godinama za svoje mjesto pokušava izboriti sam. Kreće u srednju školu, stvara nove veze, po prvi put izlazi na kultna okupljališta mladih, no gdje god se makne u stopu ga prati bratova sjena. Sebi je bio faca, uvijek u društvu atraktivnih djevojaka, dobro se tukao, razumio se u motore i glazbu, ukratko imao je sve što jedan mladi gradski roker treba imati kako bi bio cijenjen.

U jednom trenutku Sebi bježi iz JNA i vraća se kući. Damirov život dobiva toliko traženi oslonac i odjednom se čini kako je sve opet u redu. Damir ulazi u ljubavnu vezu, jurca motorom po rubnim pulskim kvartovima, stariji ga primjećuju, a njemu se čini da ga i uvažavaju. U trenutku kad Damir umišlja kako je pronašao svoje mjesto u društvu, Sebastijan se prijavljuje u ZNG i odlazi na ličko bojište. Našavši se licem u lice sa stvarnosti, Damir je opet prepušten sebi. Nemir je vakuumirao grad koji puca po šavovima. Puležanima egzistencijalno tlo puca pod nogama. Sebastijan Žagarić je dragovoljac koji puca na ličkoj bojišnici, dok se Damir Žagarić puca opijatima.

Godine prolaze. S vremenom Sebastijanovi pozivi bivaju sve rjeđi, razgovori između braće sve kraći, a Damir suočen s novim izazovima više ne propitkuje što bi na njegovom mjestu učinio Sebi. Početni entuzijazam podgrijan oblačenjem rokerske odjeće iz bratovog ormara (koja ga ne čini tek nalik Sebastijanu već mu daje misliti kako je on sam nastavio biti Sebastian dok se u Lici bori nekakav demonski alter ego), s vremenom se hladi i za Damira postaje frustracija koja ga gura u razrješenje nekih drugih pitanja, među njima i mračne obiteljske tajne. Damir u atmosferi trilera svakim korakom otvara nova vrata, ulazi u do tad nevidljive prostore, u njima pali svjetla i po prvi put se suočava s hrpom smeća koju nema gdje ukloniti. Na koncu uspijeva otkriti prave razloge majčine smrti, pa mu nakon cijelog niza zahvata, za katarzu preostaje još samo suočavanje s izgubljenim bratom.

Prvi dio knjige, inače precizno podijeljene na dva dijela od po sedam poglavlja, tematizira Damirovo odrastanje, dok drugi prati njegovo sazrijevanje. Roman presijeca strip kojeg je Damir pronašao među bratovim stvarima, a u kojem je na desetak tabli Sebastijan opisao bizaran susret koji mu se dogodio prilikom bijega iz JNA i koji se tijekom romana pokazao kao njegov motor pokretač. Iako ovakva podjela sugerira suprotnosti, a one su pažljivijem čitatelju vidljive tijekom cijelog romana, Mandićevi likovi čine čvrste spajalice koje na okupu drže sve varijante ispisane stvarnosti; one koje Damir proživljava, kao i one koje umišlja da su se dogodile.

Mandić se igra konceptima stvarnosti, znatiželjan je i tom znatiželjom uspijeva zaraziti i zabaviti čitatelja. Iako to eksplicitno ne ispisuje, vješto nas vodi u podsvijest protagonista u kojoj pokazuje sve mogućnosti kojom pojedina odluka ili tek misao, može stvoriti nove rukavce, neke nove stvarnosti, a  kojima ne daje manji značaj od onih koje su se doista i zbile. Time nas čini suučesnikom i pomagačem u Damirovom sazrijevanju, pa iako ne razumijemo svaku njegovu odluku, vjerujemo da je ona za njega ona najbolja, čak i onda kad i on sam dvoji u njezinu ispravnost.

Odjavnim tekstom Mandić nudi razrješenje, ali to čini podmuklo, nekorektno i prevarantski, dosljedno ideji kaosa i beznađa u koji su njegovi likovi kroz čitav roman umočeni. Posljednje poglavlje pisano je bez interpunkcije, dokument je to koji je istrpio tok svijesti glavnog junaka, testament pisan drhtavom rukom i u hipu, jer vrijeme je odavno iscurilo, ispred nas je kraj romana, čeka nas ništavilo, valja nam se vratiti na početak, u prošlost koja zaslužuje nešto više od varljivog sjećanja Damira Žagarića. Time Mandić čitatelja čini gotovo protagonistom koji će sam morati pronaći razrješenje, moguće čak i na način da vlastoručno intervenira u roman, možda postavljanjem interpunkcijskih znakova onako kako on misli da je ispravno, pa neka se sa stvorenim krajem nosi svatko kako god mu drago. Jer kako Mandić na početku romana sugerira Camusovim citatom „Stvarati, znači dva put živjeti“, jednako i Đavolja simfonija zaslužuje drugo čitanje, drugi život, ili pak isti, ali iz drugog rakursa. Zaslužuje privilegij kojeg mi nemamo, vratiti se i neke stvari posložiti drugačije. Riječ je o rizičnom zahvatu, no Mandić ga se hrabro dohvatio. Hoće li i čitatelji, to s ovim autorom i romanom više nema veze.

Pali anđeo – priča iza fotografije

the-most-beautiful-suicide-evelyn-mchale-leapt-to-her-death-from-the-empire-state-building-1947Ako pogledate ovu fotografiju, možda ćete vidjeti ženu koja spava. Ili odmara dok prekriženih nogu ležerno između prstiju vrti perle svoje ogrlice. Fotka je nastala posljednjeg dana travnja 1947. nekoliko trenutaka nakon što je Evelyn McHale, djevojka sa slike, skočila s 86. kata Empire State Buildinga.
O životu Evelyn McHale ne zna se puno. O posljednjem danu još i manje. Svjedoci kažu da je prišla ogradi, pustila svoj bijeli šal da odleti te jednostavno zakoračila za njim. U iskazu njezinog zaručnika stoji da su taj 30. travanj proveli zajedno, no nakon rastanka umjesto da se vrati kući, Evelyn je otišla na Empire State Building, skočila, te u dnu nebodera pala na parkirani automobil.
U oproštajnom pismu Evelyn je poželjela da je kremiraju, bez sprovoda ili bilo kakve ceremonije ispraćaja. Željela je da je svi koji su je znali, čim prije zaborave. Međutim dogodilo se upravo suprotno.
Na mjestu pada zatekao se student fotografije Robert C. Wiles koji je prišao i okinuo tek jedan „klik“. Dva tjedna nakon događaja, Wilesova je fotografija objavljena u časopisu Life Magazine u rubrici Fotografija tjedna. Ispod nje je pisalo: “Na dnu Empire State Buildinga tijelo Evelyn McHale počiva mirno na grotesknom odru, njezino padajuće tijelo udarilo je u vrh automobila.”
Fotografija koju danas nazivaju „Najljepše samoubojstvo“ i koja prikazuje smrt 23-godišnje djevojke iz susjedstva postala je inspiracija za mnoge umjetnike zbog čega je višestruko eksploatirana. U mnogim varijacijama ukrasila je naslovnice LP-ja, CD-a, knjiga… a proslavio ju je rad Andyja Warhola koji je spajajući šesnaest Wilesovih fotografija 1962. stvorio serigrafiju imena „Samoubojstvo (Padajuće Tijelo)“.
Tako je Evelyn McHale koja je svijetu okrenula leđa i koja je od svijeta željela jednak tretman, tijekom godina postala pop ikona. S druge strane za fotografa Roberta C. Wilesa koji je nakon snimke „Najljepšeg samoubojstva“ bio na pragu uspjeha, ovo je bio posljednji profesionalni angažman. Fotografija mrtve Evelyn McHale jedina je koju je Wiles uspio objaviti.