Pisac Zoran Žmirić nastavlja nizati uspjehe. No ovaj potonji nije vezan za njegovu najnoviju knjigu, roman »Hotel Wartburg«, koji će biti predstavljen i na predstojećem sajmu knjiga i festivalu autora Vrisku, već za jedan drugi, »sporogoreći« »Blockbuster«. Naime »sporogoreći« zato što ne prestaje ostavljati snažan dojam kako kod nas doma, tako i u svijetu. Posljednji takav upravo je ovjekovječen prijevodom na arapski jezik za egipatsko tržište.
Na policama egipatskih knjižara
Kako nam je potvrdio sam autor, zahvaljujući suradnji njegova hrvatskog izdavača Hena coma i egipatskog izdavača Sefsafe, »Blockbuster« je ovih dana objavljen na arapskom jeziku. Izdavačka kuća Sefsafa iz Kaira inače je, kako kaže Žmirić, fokusirana na autore iz Egipta, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a ovo izdanje »Blockbustera« jedno je od njihovih rijetkih prijevoda koje će svoje mjesto naći na policama egipatskih knjižara.
Pitamo Žmirića kako je došlo do te zanimljive suradnje.
– Prvi dogovor o ovoj suradnji dogodio se koncem 2019. godine na književnom sajmu u Istanbulu, gdje je naš izdavač Hena com, koji je objavio nekoliko mojih knjiga, a među njima i dopunjeno izdanje »Blockbustera«, stupio u kontakt s izdavačem Sefsafom iz Egipta. Sefsafa je odmah otvoreno iskazala zanimanje za prijevod »Blockbustera«, pa je već sredinom 2020. potpisan i petogodišnji ugovor s pravima za tiskano izdanje, elektroničku i audioknjigu – kaže Žmirić.
Prijevod na Amamejski
»Blockbuster« je inače roman o mladićima koji su ravno iz kvartovske videoteke dospjeli na prvu liniju bojišnice, gdje se bore za goli život i zdrav razum te kao takav nosi snažan antiratni signal. Prvi put objavljen je 2009., do danas je doživio više desetaka izdanja s prijevodima na poljski, talijanski i ukrajinski, a do konca godine očekuje se i prijevod na aramejski.
Već na samoj prvoj stranici Hotela Warthburg, iako sam priznajem knjizi pristupila s velikom predrasudom, ali to je za neki posve drugi post, dogodio se jedan klik i zaboravila sam predrasudu i bila teleportirana u kasne osamdesete. Za to je zaslužna jedna jedina doskočica: dva metra lima, pet metara dima.
Hotel Warthburg sjajan je roman, ispričan u prvom licu od neimenovana pripovjedača, u kratkim rečenicama nabijenim dinamikom. Kratka poglavlja koja savršeno funkcioniraju sama za sebe kao kratke filmske scene zajedno tvore mozaik života jedne obitelji čije živote je obilježio automobil marke Warthburg.
Najzanimljivije mi je to što iako sam čitala fikciju, pronalazila sam sličnosti iz života i svog djetinjstva u kasnim osamdesetima. Ne nužno iz svoje obitelji, već sve ono što sam vidjela i doživjela i čega se naravno sjećam. Mnogo je tu ispisanih osjećaja i mnogo doživljenih i proživljenih emocija iščitavanjem ovog malog, a zapravo velikog romana koji je…
U povodu izlaska njegova najnovijeg romana, s piscem razgovaramo o tome što motivira njegove likove, kako pronalazi svoje priče i koja je veza između književnosti i oprosta
U izdanju Frakture nedavno je objavljena nova knjiga riječkog pisca Zorana Žmirića, “Hotel Wartburg”, topla, intimistička oda djetinjstvu i davno izgubljenom vremenu u priči o obitelji i odrastanju u 70-im godinama prošlog stoljeća. Romanu je naslov dao automobil istoimene marke, čiji će dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektati ponovno u memoriji pripovjedača i poslužiti mu kao prostor fiktivnog naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik tog Wartburga nego otac svojem sinu. Kolumnist, pisac i glazbenik, Žmirić (1969.) nagrađivani je autor mnogih romana, od kojih su najzapaženiji “Blockbuster” (2009.), “Putovanje desnom hemisferom” (2017.) te “Pacijent iz sobe 19” (2018.). Na književnu je scenu stupio 2002., zbirkom priča “Kazalište sjena”. Objavio je još knjige “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” (kolumne, 2005.), “Riječke rock himne” (publicistika, 2011.), “Snoputnik” (roman, 2014.), “Zapisano metkom” (pjesme, 2015.) i “Kaleidoskop” (proza, 2019.). U povodu izlaska njegova najnovijeg romana, s piscem razgovaramo o tome što motivira njegove likove, kako pronalazi svoje priče i koja je veza između književnosti i oprosta.
Express: “Hotel Wartburg” knjiga je o obitelji, o odnosu oca i sina, emocionalnom obračunu s djetinjstvom, razumijevanju i oprostu, ali i knjiga koja na vrlo precizan i nepretenciozan način prenosi Zeitgeist jednog specifičnog doba na ovim prostorima, i to iz perspektive djeteta. Kako ste pronašli ovu priču? Kako općenito pronalazite svoje priče i kako birate kako ćete ih uobličiti?
Uvijek krećem od ideje. Oprost kao trenutak bez kojeg ni pojedinac ni društvo ne mogu naprijed držao me već neko vrijeme; provlačio sam ga i kroz roman “Pacijent iz sobe 19”, gdje glavni lik razmišlja o tome kako je nebrojeno mnogo puta čuo rečenicu “Oprostio sam, ali nisam zaboravio”, pa tragom toga zaključuje kako to nema nikakvog smisla, jer – ako nekome nešto oprostiš, zašto bi to onda pamtio i uopće ikad više spominjao? Temu sam, dakle, imao odavno, samo sam čekao okvir u koji ću je smjestiti, a pojavio se u razgovoru s urednicom koja je u jednoj kraćoj crtici iz mog djetinjstva prepoznala materijal za roman. Kad pronađem temu, tražim glas i odvagujem je li uvjerljivije prvo ili treće lice. Kad sam s tim zadovoljan, počinjem pisati. Priču gradim metodom Frankensteinova čudovišta: dio uzimam iz svoje ili tuđe biografije, a dio izmislim. Jednako je i s likovima. U liku Vanje Kovačevića iz “Pacijenta iz sobe 19” desetak je različitih likova, takva osoba jednostavno ne može postojati, stvorena je isključivo kako bi se u njoj zrcalila dijagnoza hrvatskog društva. Lik oca iz “Hotela Wartburg” kreiran je od nekoliko ljudi; djelomično se oslanja na mog oca i većinom na nekoliko susjeda generacije mojih roditelja koje pamtim iz mladosti. Samo pisanje ide mi glatko i bez zapinjanja, zato što prije pisanja radim mnoge pripreme, što mi olakšava nošenje s tekstom. Mnogo mi je teži onaj dio nakon objave knjige, kad me čitatelj poistovjeti s naratorom, pa krenu pitanja zbog kojih se moram braniti od fikcije, objašnjavati kako nisam protagonist svojih priča.
Express: Jednom ste rekli da su sve vaše knjige pokušaj pronalaska odgovora na pitanje tko smo mi i što uvjetuje naše odluke. Kako se ovaj roman nadovezuje na vaše prethodne knjige? Na koji način odgovara na to temeljno pitanje? Jeste li pronašli odgovor na to tko ste i što uvjetuje vaše odluke?
Vjerujem da sam pronašao odgovor, samo što on nije univerzalan jer ni naša iskustva nisu univerzalna nego duboko osobna. Tako je i odgovor na to pitanje, kad ga pronađemo, bezvrijedan bilo kome osim nama. “Hotel Wartburg” idejno je svakako dio te cjeline jer doista se u svim knjigama bavim pitanjima o tome što uvjetuje naše odluke i imamo li snage oduprijeti se i djelovati suprotno od onoga što nas je formiralo. No, za razliku od likova u “Blockbusteru” i “Pacijentu”, liku iz “Hotela Wartburg” polazi za rukom nadrasti okolnosti koje su ga stvorile takvim kakav jest. On iz te priče izlazi kao pobjednik.
Express: Imate prilično raznoliku biografiju – pisac, novinar, glazbenik, fotograf, pokretač portala za računalne igre pa filmskog portala… Nedavno ste se vratili iz Irske, gdje ste se neko vrijeme okušali kao radnik migrant. Što ste vi, ponajprije? Što vas pokreće, koja je vaša strast?
Treba biti pošten i kazati kako uz gotovo sve nabrojeno treba dodati – bivši. Odavno nisam ni novinar niti glazbenik, a fotografijom sam se neko vrijeme bavio iz hobija. No uvijek sam ono što u tom trenutku radim, a ponajviše od toga sam ipak pisac jer time se najdulje i najintenzivnije bavim i izražavanje kroz tu formu najviše me definira. U pisanju me pokreće propitkivanje odnosa s drugi ljudima jer mi se čini kako je većina naših emocija uvjetovana međuljudskim odnosima. Ako ste u dobrom odnosu s partnerom, kolegama s posla, s obitelji…, iz toga proizlazi zadovoljstvo, kako samim sobom tako i drugima. Ako nismo u mogućnosti iskomunicirati odnos između sebe i okoline, tada dolazi do fatalnih zastoja i nezadovoljstvo raste. Ako ne možemo prihvatiti drugačije od nas, ako im neprekidno nešto zamjeramo, mjerimo ih i uspoređujemo sa sobom, uvjereni kako smo mi osnovno mjerilo svijeta, tad raste ljutnja. Time se ponajviše bavim i u tome nalazim inspiraciju, u načinu na koji promatramo i prihvaćamo sebe i okolinu.
Express: U ovom romanu razlažete generacijski kod socijalističke obitelji 70-ih godina prošlog stoljeća. U kojoj mjeri vremenska distanca izoštrava optiku kojom promatramo društvene odnose u nekom davnom vremenu?
Odmak nam daje priliku da usporedimo prije i poslije i, bez te distance, tapkali bismo u mjestu. U generaciji mojih djedova i baka djeca su bila neki sporedni likovi na koje se čekalo da odrastu i krenu raditi rame uz rame s roditeljima. To je vrijeme u kojem djeca nisu ni prilazila stolu tijekom ručka; dobila bi obrok nakon što bi stariji završili s ručkom ili bi jela u kakvom kutku. Svaki neposluh se kažnjavao, djecu se batinalo počesto nemilosrdno i slalo ih se bez večere na spavanje. Zamislite kako funkcionira obitelj u kojoj se djetetu uskraćuje obrok, gdje se djetetu ne dopušta biti dijete? Danas je to nezamislivo, ali to je bila njihova stvarnost i njihova normalnost. Kad su ta djeca odrasla, svoju su djecu odgajala malo civiliziranije, no i dalje je komunikacija između roditelja i djece postojala uglavnom da bi se pokazala dominacija ili izrekla kazna. Moju generaciju također su često fizički kažnjavali, djecu se pod normalno šamaralo, a najlošije u tome je to što nitko to nije vidio kao problem. Dapače, nakon fizičkoga kažnjavanja uslijedilo bi i psihičko; dijete dobije batine pa mu zabranjuju plakati. Samo rijetki nastavnici koji su na djeci primjećivali tragove fizičkog nasilja pozvali bi roditelje na razgovor. Većina ih se u to nije petljala, dobrim dijelom i zato što je bilo i učitelja kojima nije bilo mrsko na učenika zamahnuti rukom. Danas toga nema uopće. I neka nema. Jednom će valjda nestati i ostale anomalije. To je ono na što oslanjam odnose u “Hotelu Wartburg”.
Express: Svoje likove i njihovo vrijeme promatrate s toplom, gotovo nostalgičnom naklonošću. Između njih onda i nas danas zjapi golema provalija raspada Jugoslavije i ratova na Balkanu. Ima li ipak nešto po čemu smo i dalje ostali isti? Je li ostalo nešto što nas povezuje s njima? Ako postoji u vama nostalgija, za čim najviše žalite?
Nisam nostalgičan tip više nego što je to uobičajeno. Rado se sjetim djetinjstva, zavirim tamo i zbog pisanja, ali me prošlost kao takva ne fascinira i ne dajem joj prednost osim da je usporedim sa sadašnjošću i odmjerim jesmo li i, ako jesmo, koliko smo napredovali kao društvo. Ljudskost i neljudskost svojstvene su svakom vremenu. Političari se na ovim prostorima oduvijek trude da ljudi što ozbiljnije shvate njihove ideje i sustave, no ljudi su sve to preživjeli, a s nekima od njih preživjela je i ljudskost. Rijeka je u manje od 80 godina bila pod sedam država, od kojih je svaka imala svoju posebnost, no svim tim sustavima zajedničko je to što ih je čovječnost nekako nadživjela. Sjetimo se samo strašnih poplava otprije 7−8 godina, kad su se ljudi samoinicijativno organizirali i krenuli prikupljati pomoć za stradale, kako u Slavoniji tako i u BiH i Srbiji, a od političara istodobno nije bilo ni glasa. Kad je ta epizoda završila, političari su, kao žohari kad ugasiš svijetlo, opet izmiljeli iz svojih mrakova i nastavili potpaljivati strasti i njegovati kult žrtve. Čini mi se kako se ljudi i nevolje svako malo nađu u zajedničkoj vreći, koju netko odozgo trese, pa se međusobno kao kamenje sudaramo i tako zajednički brusimo sve dok se do kraja ne izbrusimo i ne postanemo svoja najbolja verzija.
Express: Za mnoge rođene i stasale prije raspada Jugoslavije vrijeme se dijeli na ‘prije’ i ‘poslije’. Je li tako i za vas? Opterećuje li vas ta vrsta raspolućenosti, ta neka vrsta dualnoga iskustva koje održava na životu začarani krug određenosti prošlošću?
Od prošlosti ne treba bježati nego je treba promatrati u kontekstu kojem pripada i unutar kojeg ima svoje značenje. Ne treba je idolizirati kao niti plakati za njom. Prošlost služi tome da vidimo što danas možemo bolje i to bi joj trebala biti primarna uloga.
Express: Kao invalida Domovinskog rata moram vas pitati jeste li zadovoljni današnjom Hrvatskom. Što bi na nju rekao otac iz vašeg romana, da je poživio?
Današnjom Hrvatskom može biti zadovoljan samo onaj tko je blizak vlasti, a otac iz mog romana nije oportunist. Tako da bi višestranačkom Hrvatskom bio zadovoljan u jednakoj mjeri u kojoj je u mojem romanu bio zadovoljan jugoslavenskim jednopartijskim sustavom, za koji kaže: “To ti je k’o nogomet. Za dobru partiju trebaš dobre igrače. Nema toga kod nas odavno”.
Express: Prije malo više od dvije godine dogodila se pandemija, na koju se nadovezala ruska invazija na Ukrajinu, iz čega je proizašla globalna kriza bez presedana. Ima li ova situacija potencijal da izazove neke nužne promjene u našem načinu razmišljanja?
Ova situacija već izaziva promjene u razmišljanju. Nekako mi se čini da ljudi opreznije i mudrije biraju prioritete. Nešto će se svakako morati dogoditi; u prošlosti su ovakve situacije uvijek uvjetovale promjene, a čini mi se kako promjene nikad nisu bile nužnije nego što je to danas. Možda se te promjene i neće dogoditi prirodno nego će na neki način biti nametnute, no možda nas ta kriza nagna da se okrenemo sebi, ne u sebičnom smislu nego da pounutrimo i pozabavimo se svojim malim svjetovima, da iznova podesimo svoju unutarnju navigaciju. Zapravo, sad kad razmišljam o vašem pitanju, mislim da nam ništa drugo neće ni preostati.
Express: Pandemija je razotkrila jedan novi fenomen – pad povjerenja u znanost. Vjerujete li vi da znanost može imati odgovore na aktualne probleme današnjice? Ako ih nema znanost, tko ima?
Upravo tako, ako ih nema znanost, tko ih ima? Jer znanost možda i nije uvijek imala odgovore, ali se jedina uvijek trudila pronaći ih. Oni koji nastoje potkopati nastojanja znanosti nisu nimalo dobronamjerni i daleko su od humanizma. No treba biti pošten i kazati kako smo pandemiju i ostale promjene dočekali odavno živeći u svijetu u kojem je sve vijest, sve je važno i svi su pametni i stručni, a tamo gdje je sve vijest i sve je važno i gdje su svi pametni i stručni, na kraju ništa nije ni vijest ni važno, a pametne i stručne možda bi svijećom pronašao neki novi Diogen. Dostupnost svega stvara zaglušujuću buku i prosječnom čovjeku se u tome nije lako snaći, i tek rijetki uspijevaju ostati fokusirani. U novije doba nisu internet preplavili jedino samoprozvani stručnjaci; tijekom cijele ove pandemije u javnosti su se pojavljivali i potvrđeni stručnjaci koji su mnogo puta imali oprečne stavove o bazičnim stvarima. Također, mnogi su znanstveni stavovi dolazili od stručnjaka bez trunke morala, iza kojih je stajao profit. Uvijek je dovoljno pogledati tko od određene krizne situacije ima korist da bi ti bilo jasno zašto se neka ideja gura više od druge. Gdje god se okrenete, vidjet ćete kako je sustav zdravstvene zaštite gotovo isključivo usmjeren na zaradu. Kako se onda čuditi laicima koji su se u šumi informacija osvrtali čas tamo, čas ovamo, pokušavajući pronaći nešto za što bi se uhvatili i na tome dugoročno zadržali?
Express: Razdoblja velikih kriza dodatno naglašavaju ulogu umjetnosti kao prijeko potrebnoga katalizatora stvarnosti; umjetnost nam pomaže bolje razumjeti neshvatljive stvari. Kako vi doživljavate svoju ulogu umjetnika? Nalazite li ikakvu kreativnu inspiraciju u tom smislu u suvremenom (post)pandemijskom trenutku?
Dok pišem, otvaram pitanja na koja sam sebi dajem dogovore, a ako to i ne uspijem, zadovoljan sam time što sam uopće postavio pitanje i eventualno ostavio prazno mjesto za neki budući odgovor. Konačno, kao ljudi rastemo zato što propitkujemo stvari, a umjetnost je tu važna zato što govori univerzalnim jezikom koji ostavlja i prostor za interpretaciju, daje nam mogućnost da praznine popunjavamo na način koji nas čini boljima, zadovoljnijima, i na kraju iskusnijima…
Express: Koliko vam je važna “političnost” teksta koji pišete?
Nimalo. Da mi je važna, ne bih nikad objavio ni “Blockbuster” niti “Pacijenta”. Dok pišem, ne razmišljam o tome kako će moj tekst rezonirati s kritikom ili publikom, ulazim u njega iskreno i bez kalkulacije.
Express: Rođeni ste i živite u Rijeci, koja je imala sreću biti proglašena europskim gradom kulture. Realizaciju izvedbenog dijela programa nakon petogodišnjih priprema, nažalost, omela je pandemija, no tragovi EPK – Rijeka 2020. ipak bi trebali biti vidljivi. Jesu li? Je li taj projekt donio gradu očekivan vidljiv napredak ili se pokazao kao katastrofa?
Tijekom pripreme za kandidaturu Rijeke za EPK bio sam na javnim raspravama na kojima je većina riječkih kulturnjaka mozgala o konceptu s kojim se na kraju Rijeka i kandidirala za taj naslov. No kad je grad proglašen europskom prijestolnicom kulture, većina tih ljudi naprosto je nestala, a na mjesta voditelja pojedinih projekata dovedeni su ljudi izvan Rijeke. Koliko znam, Riječanima to nije dobro sjelo jer su bili mišljenja da nova ekipa ne razumije ni Rijeku niti Riječane, no meni je to bio logičan potez jer netko tko stvara kulturu nema nužno organizacijske i provedbene vještine, pa mi se činilo kako će taj prijelazni period u kojem će ljudi s iskustvom, ruku pod ruku s riječkim umjetnicima, Rijeku na najbolji mogući način pozicionirati na mapu europske kulture. S tim sam uvjerenjem u tom periodu napustio Rijeku i nisam imao uvid u to što se s cijelom tom pričom događa. Bio sam tek jedan od sudionika na jednoj zbirci pripovijedaka koja je nastala unutar jednog od EPK projekata i taj angažman pamtim po tvrdoj komunikaciji, teškoj i hermetičnoj. Tad sam se konkretnije zainteresirao za ukupnost rada EPK tima i razgovarao s nekoliko riječkih umjetnika, čiji je zaključak bio kako je Rijeka doista imala sreću biti proglašena europskom prijestolnicom kulture, no da je imala još i veću sreću što je pandemija sve zaustavila i time spriječila da na vidjelo izađu sve manjkavosti takvog rada. Na stranu kolege koji ne žele o tome javno govoriti, a čemu ne odmaže ni to što nitko iz EPK nije dovoljno vidljivo rekapitulirao svoj minuli rad, no meni se čini kako je postojala odlična ideja koja se ipak na kraju materijalizirala u neku dugoročnu korist. U prvom redu tu mislim na realizaciju projekta Dječja kuća, zatim na Muzej Grada, kao i na Gradsku knjižnicu i MMSU, te svakako na stalni postav Muzeja Grada u Palači šećera.
Express: Pišete li možda već neku novu knjigu? Upravo pišem nešto novo.
Ja u biti uvijek pišem, čak i kad pred sobom nemam kompjutor. Pišem u glavi, upalim misaoni ekran i tipkam.
Express: Veliki narativi stvorili su narode i skicirali povijest. Što možemo iz priča saznati o našem svijetu danas? Kako će neke buduće generacije gledati na početak trećeg desetljeća 21. stoljeća?
Čini se da se još samo umjetnici ne boje baviti se osjetljivim pitanjima na kojima temelje dio svoga kreativnog rada i, da nije njih, vjerujem kako bi u budućnosti ljudi mislili da danas među nama nije bilo slobodnomislećih jedinki nego smo svi bili dio istog misaonog pudinga. Zato cijenim svakoga tko je odabrao kroz umjetnost postavljati pitanja važna za društvo.
Žmirić je stvorio knjigu koja će oduševiti emocijama, iskrenošću, uvjerljivošću, sjajno izgrađenim likovima, životnim jezikom (posebno dijalozima), zanimljivim epizodama i scenama, nostalgijom…
Koliko god tematski i stilski »šarao«, Zoran Žmirić ne može sakriti činjenicu da je sjajan književnik. Zaista, u njegovoj dvadeset godina dugoj nazočnosti na hrvatskoj književnoj sceni upoznali smo ga kao autora iznimnog ratnog (Blockbuster) i antiratnog romana (Pacijent iz sobe 19), publicista (Riječke rock himne), putopisca (Snoputnik) majstorskog pripovjedača kratkih priča (Kaleidoskop), kolumnista (Vrijeme koje je pojeo Pac-Man), pjesnika (Zapisano metkom), strip scenarista, autora rock pjesama… I uvijek je to čime se predstavio bilo vrijedno svake pažnje. Ista ocjena vrijedi i za njegov novi roman, djelo »Hotel Wartburg« u kojem kombinirajući neke od svojih već znanih pristupa – ponajprije kratki i sažeti prozni izraz – stvara knjigu koja će iznova oduševiti emocijama, iskrenošću, uvjerljivošću, sjajno izgrađenim likovima, životnim jezikom (posebno dijalozima), zanimljivim epizodama i scenama, nostalgijom…
Brojne kratke priče
»Hotel Wartburg« zaista se vrti oko Wartburga, ali ne hotela, već davnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća mnogima u tadašnjoj državi znanog istočnonjemačkog automobila poznatog po svojoj glomaznosti i »nepoderivosti«. Baš takav automobil kupuje otac glavnog protagonista ovog romana, rock glazbenika koji nedugo po smrti oca niže sjećanja na obiteljski život kojeg su uz njega i oca dio bili još i njegova majka te mlađa mu sestra. Nitko od njih nema konkretno ime – naziva ih Stari, Stara i Sestra ili Seka – a uz njih tu su još i likovi njegove voljene Nele u koju je zaljubljen od tinejdžerskih dana, kao i susjeda koji u tom riječkom neboderu čine svemir njegova djetinjstva i odrastanja.
No u prvom planu – iznimno u prvom planu – baš su likovi njegovih roditelja i sestre.
Kompozicijski je temi Žmirić pristupio na taj način da je roman podijelio na tri dijela koja čine brojne kratke priče (njih 55 ukupno), bolje reći epizode iz djetinjstva, dječaštva i mladosti koje su se glavnom liku urezale u sjećanje. Uvodna priča (Prolog) izvan je okvira spomenutih cjelina, ali se na jedan način ponavlja u završnoj štoriji cijele knjige (Povratak na izvor) zaokružujući time cjelinu koja počinje i završava odlukom glavnog lika da auto pokojnog oca odveze u šumu do jednog izvora i tamo ga zapali kako bi, na neki način, raskrstio s prošlošću.
Odnos oca i sina
Između tih dvaju činova smjestilo se pedesetak epizoda koje se nižu u kronološkom slijedu pa tako pratimo život te neimenovane riječke obitelji od trenutka kada otac dolazi ispred njihove zgrade s tek kupljenim Wartburgom i pokazuje ga ženi i sinu starom četiri-pet godina, pa do trenutka kada sin, sada kao već zreo čovjek, vozi taj već pomalo oronuli autu prema izvoru gdje ga namjerava zapaliti.
Ta su sjećanja čitatelju prenesena kroz jednostavne, efektne i vrlo kratke epizode koje se čitaju s lakoćom i u kojima najčešće prevladava dijalog čime se, naravno, podiže dramatska komponenta teksta što je itekako potrebno budući da su te epizode, čak i kad se događa malo toga, pune emocija. Središnja je tema većine tih epizoda, a to znači i romana, odnos oca i sina, odnos koji nije onakav kakav bi morao i trebao biti jer Stari ne zna (ili ne može!) voljeti sina pravom i iskrenom ljubavlju koje, pak, dojam je, ima za kći. Primjeri njihovih sukoba, među kojima ima i onih obilježenih fizičkim nasiljem – izvrsno su opisani. Posebno to vrijedi za one nefizičke sukobe, odnosno stanja u kojem je tako puno neizrečenog i tužnog. Naravno, očeva ljubav sinu silno nedostaje, ali vrlo brzo shvaća kako je nikada neće biti onoliko koliko bi trebalo, miri se s tim i odrasta bez tog dijela emocija dozvoljavajući si – pogotovo kao već odrasla osoba – da ocu da do znanja kako nije bio u pravu. Tome je, uostalom, posvećen cijeli ovaj roman.
Spoj humora i glazbe
No odnos između oca i sina, inače čest u književnosti, nije jedini dobro zahvaćen i opisan dio odrastanja i sazrijevanja glavnog junaka. Odlične su i stranice posvećene ljubavi prema majci koja itekako razumije što se događa i koliku nepravdu zbog nedostatka očeve ljubavi trpi sin, a još su nježnije epizode kroz koje se opisuje ljubav prema sestri, pogotovo u doba dok je bila djevojčica. Lijepo, nenametljivo, diskretno a bogato emocijama oslikana je i ljubav prema Neli, kao i opće ozračje odrastanja sedamdesetih i osamdesetih godina u Rijeci. Neke od epizoda moćan su primjer obiteljskog nasilja (Smrznuti grašak, Vidiš, sad i mene boli), druge pršte humorom (Tko će koga ubiti, Radosna vijest), a mnoge su obojene i glazbom (uostalom, druga i treća cjelina nazive nose po rock albumima i pjesmama – »The Wall« i »Papa Was a Rolling Stone«, pri čemu je baš briljantan spoj humora i glazbe u epizodi kada otac zvuk helikoptera iz pjesme »Happiest Days of Our Lives« grupe Pink Floyd zamijeni s pravim helikopterom pa »pametno« pogađa je li vojni ili liječnički.
Naravno, prisjećanja na prošlost uvijek u sebi nose crtu nostalgije koja je uočljiva i u ovom romanu koji je, uz sjajan prikaz života jedne obitelji, isto tako vjerno prenio priču o životu socijalističkih sedamdesetih i osamdesetih u Rijeci, rađanju riječke rock scene, radu u trećoj smjeni, bratu koji ustaje i priređuje doručak starom koji se vraća iz treće smjene, brine o tome da on i sestra odu u školu…
Riječki književnik i glazbenik Zoran Žmirić hrvatskoj se, ali i europskoj javnosti nametnuo romanima “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19“, a nedavno mu je Fraktura objavila roman “Hotel Wartburg” koji je urednički potpisala Marina Vujčić. Riječ je o Žmirićevom desetom rukopisu, što je priličan opus za autora kojem je prva knjiga, zbirka pripovijedaka “Kazalište sjena” objavljena prije dvadeset godina.
“Hotel Wartburg” je krajnje intimistička, ali nikako ne i patetična priča o jednoj običnoj obitelji koja živi u Rijeci u vrijeme komunističke Jugoslavije. Obitelj ima četiri člana. Tu su otac, majka, stariji sin i mlađa sestra i pratimo je u relativno dugom periodu, negdje od sestrina rođenja pa do trenutka očeve smrti i sinovljevog odrastanja i napuštanja obitelji. Mnogi će Žmirićevi prijatelji i poznanici ovaj roman čitati i raskrinkavati u autobiografskom ključu. Mnogi će Riječani ovaj roman doživjeti lokalpatriotski, iako on jako pažljivo skriva svoje riječke tragove, jer Žmirić nije pisao ni putopis ni alternativnu povijest jedne dotepenske riječke obitelji u višenacionalnom radničkom i ako hoćete, proleterskom kotlu kakav je bio onaj jugoslavenski. Glavni pripovjedač je sin, ali on ipak nije središnji lik ovog proznog, krajnje zbijenog i pročišćenog zdanja u kojem doista nema niti zareza viška, a to je za hrvatske prilike popriličan uspjeh. Glavni lik nije ni Wartburg, veliki istočnonjemački automobil s kojim otac porijeklom iz Bosne zarađuje kruh za svoju obitelj, boreći se s uobičajenim nepravdama socijalističkog sustava, ali i s vlastitim kvrgovitim karakterom. Istinski junak ovog romana je otac, vrlo često patrijarhalno posesivan, na mahove ljubomoran, a na mahove čak i grubijan koji se ne libi upotrijebiti šaku, bilo na sinu, bilo na ženi, a onda opet čovjek golubinje, melankolične ćudi zaljubljen u svoj groteskni automobil i opijajuće narodnjake koje sluša sa sveprisutnih, starinskih kazeta.
Otac je i čovjek koji vjeruje u solidarnost, u dobrosusjedstvo, u neku elementarnu ravnopravnost među ljudima, u rad i uvijek je spreman pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Nije vjernik, ali poštuje i zapravo živi Božje zapovijedi više i žustrije od formalnih vjernika. Pokušava se snaći u okolini u kojoj je snalaženje prvenstveno rezervirano za one s partijskom knjižicom ili za one koji se ne libe ukrasti ili preoteti makar i od svoga bližnjega i to bez ikakve grižnje savjesti. I dok mnogi pateri familiasi poštujući nepisanu, ali duboko ukorijenjenu tradiciju preferiraju sinove, ovaj Žmirićev robusni pater familias preferira oštroumnu, ali pravednu i simpatičnu kćer i to do krajnjih granica. Naravno, na sinovu štetu. Ali tko je sinu kriv kada se provokativno šišao na ćelavo te je slušao, pa čak i svirao neku čudnu, novu glazbu sa stranim riječima, a i nije bio nimalo sportski nadaren, za razliku od sestre. I smučilo mu se kada je gledao klanje teladi po bosanskim selima, koje je u ovom romanu doista minuciozno, gotovo crtački realistično i mučno opisano. A to je ritualno i surovo klanje zapravo bila ruralna, muška neformalna inicijacija, koju je sin pasivno, bez vidljivog protesta ignorirao. I da. Nije se ocu pohvalio svojim ljubavničkim pothvatima (također povezanim s mitskim i dovoljno prostranim, ali i pomalo tajanstvenim Wartburgom) koji bi ga možda uzvisili u sumnjičavim i malodušnim očevim očima.
Da roman ne bi bio linearna i predvidljiva obiteljska priča koja započinje kupnjom automobila, a završava očevim odlaskom u nedokučivo, Žmirić je započinje minimalističkim prologom koji svakako ima i kriminalistički potencijal. A istom tom, ali sada proširenom pričom, stavlja točku na ovaj svoj, vjerojatno najosobniji rukopis koji se poput bršljana svija oko neodoljivo privlačnog Wartburga koji je bio treće dijete u jednoj nesretno-sretnoj ili sretno-nesretnoj riječkoj obitelji. Obitelji kakve su i one naše, pa će ovaj životni Žmirićev roman u kojem prevladavaju kratki dijalozi i još kraće opisne rečenice zasigurno imati brojne čitatelje. “Hotel Wartburg” roman je duhovite vedrine koju autor ne može zatomiti čak ni u trenucima kada opisuje krajnje tragične i bolne događaje obiteljskog nasilja ili ljudskih gubitaka. A ta nam je egzistencijalistička vedrina sada potrebnija nego ikada prije.
Zoran Žmirić hrvatski je kolumnist, glazbenik i književnik.
Žmirić je jedan od hrvatskih autora koje rado čitam znajući da me neće razočarati. Pročitala sam nekoliko njegovih romana, a Pacijent iz sobe 19 mi je definitivno na vrhu top ljestvice novijih, domaćih romana.
Kad sam vidjela da je objavljen njegov novi roman Hotel Wartburg u izdanju Frakture, odmah sam se bacila na čitanje. Roman krase predivne korice poznatog Frakturinog ilustratora Ivana Stanišića, a urednica je Marina Vujčić. U intervjuu za portal Novi list Žmirić govori o tome kako je nastala ideja za roman:
… [roman] je nastao sugestijom sa strane, od Marine Vujčić, moje urednice, kad sam u jedno lijeno subotnje poslijepodne u Irskoj na Facebooku napisao tri kratke crtice koje su mi se činile fora, a da je glavni lik baš Wartburg, koji je moj stari doista vozio pa mi je bio blizak.
Stara fraza “o pokojniku sve najbolje” pretpostavlja da smrt briše sve loše što je netko za života napravio i vraća ga na tvorničke postavke.
Tome se nalogu ljudi većinski i krotko pokoravaju, valjda u nadi da će i sami jednoga dana uživati u sličnoj milosti iskupljenja. No, čak i rijetki grintavci koji se tome uporno odupiru moraju priznati kako ih smrt ne nadahnjuje na preveliku kritičnost, osobito ako se radi o pokojniku koji nije bio javna osoba, nego im je poznat iz sasvim privatne, dakle, obiteljske, prijateljske ili susjedske sfere.
Vjerojatno je stvar u tome da dramatična objava nečijeg konačnog odlaska u nama aktivira memorijsko sito koje, ponekad i mimo ili čak protiv naše volje, prosijava samo lijepe uspomene i tjera nas da o pokojniku mislimo kao o čovjeku bez mrlje. Upravo zato, dok ožalošćeni stoje u raspršenim grupicama čekajući da kolona krene za lijesom od grobljanske kapele do posljednjeg počivališta, možemo sa svih strana slušati kako je siroti taj i taj bio dobrica koji bi ti “dao krvi ispod vrata” (kao da bi mu je itko odatle tražio?!).
Osim što su, barem na deklarativnoj razini, obilježeni granitnim jednoumljem sjevernokorejskoga tipa o moralnim i drugim kvalitetama pokojnika, sprovodi su zanimljivi i stoga što sumnjičavijima iz povorke nude priliku za svojevrsni memory check.
Ako niste baš slomljeni žalošću ili obuzeti zebnjom da se smrt svima (pa i vama) primiče, možete svjedočiti zanimljivom fenomenu: da se uspomene nekih, pače mnogih ljudi na iste događaje s istim protagonistima veoma razlikuju od vaših.
Tako i narator “Hotela Wartburg” Zorana Žmirića na očevu sprovodu s mnogih strana sluša kako je njegov tata bio duša od čovjeka, premda su njegova sjećanja na toga pravednika među susjedima sasvim oprečna. Tko je u pravu?
Ganuti znanci ili kudikamo suzdržaniji sin? Konačno, mogu li obje strane polagati pravo na tvrdnju kako govore istinu? Cijeli roman ispisan je da bi se odgovorilo na ovo pitanje.
Priča koju nam Žmirić pripovijeda protegla se na četvrt stoljeća i prati jednu po mnogo čemu tipičnu radničku obitelj iz Rijeke. Njezino je prebivalište poznato, ali ustvari nije važno, jer u ovoj knjizi nema ni mora, ni sunca, ni turista, ni plaža, i ona se mogla situirati u bilo kojemu predgrađu u kasnim godinama jugoslavenskog socijalizma.
Obitelj su stari, stara, narator i njegova mlađa sestra, a Wartburg je njihova najvrednija imovina i neka vrsta sidrišta svih epizoda njihove povijesti. Jesu li oni sretni? Na puno načina jesu, ali na barem jedan nisu. Stari se brine za obitelj, privređuje u skladu s mogućnostima, vrijedno radi, vikendima vodi ženu i djecu na izlete, vodi računa da je u školi sve kako treba…
On, međutim, ima i dva razmjerno krupna problema: škrt je na emocijama, a velikodušan na alkoholu. Kad popije, zna dignuti ruku, ne često, ali, naravno, i jednom je zastrašujuće previše. A njemu se to dogodilo više nego jednom.
Svi članovi obitelji djeca su svoga vremena. Otac je formatiran u ambijentu koji je na sporadične provale obiteljskog nasilja gledao kao na prirodno pravo svakoga muškarca, majka je, pak, odgojena da šuti i trpi. Naratoru će rano postati jasno kako tu ništa nije ni normalno ni dobro, ali nema izbora, jer druge obitelji nema. Zato će svoje nježne godine provesti opterećen stalno tinjajućim strahom od oca, pokušavajući samoga sebe odgojiti kao drugačijeg muškarca.
Hoće li u tome imati uspjeha? Ne bih htio spojlati, ali možda ipak mrvicu smijem, jer vam ne želim otkrivati radnju, nego samo naznačiti duh romana. Žmirić ga je raspisao u kratkim poglavljima/pričama, bez cifranja i digresija, škrtim stilom visoke funkcionalnosti, hladno evidentirajući zbivanja, a ne tumačeći ih, dakle, susprežući emocije. To će reći kako sin nije postao pljunuti otac, ali kao da ni sam ne može uteći od prokletstva zatajivanja vlastitih osjećaja.
”Hotel Wartburg” podsjetnik je, netko bi mogao reći, na nedavna, a opet tako različita vremena kad problem obiteljskog nasilja naprosto nije bio problem.
Ono se “samo” događalo, redovito i obilno. Nisam, međutim, siguran da je danas situacija puno bolja. Sama činjenica što je neko ponašanje prepoznato kao ozbiljan društveni problem, nije taj problem iskorijenila. Nisam siguran ni da ga je umanjila. Žmirićev roman k tome nas dojmljivo, štoviše potresno suočava sa spoznajom da se može biti i dobar i loš, i drag i opak u istoj osobi, te da cijenu svačijih frustracija obično plate oni koje najviše voliš.
Nakon četiri i pol godine, književnik i glazbenik Zoran Žmirić vratio se u rodnu Rijeku gdje je dovršio svoj najnoviji roman “Hotel Wartburg”.
Osim mnogobrojnih knjiga na policama, službeno najbolji antikvarijat u Hrvatskoj sinoć je bio ispunjen ljudima koji su došli na promociju Žmirićeva trenutno posljednjeg književnog klasika.
Novi roman nagrađivanog riječkog autora u izdanju je Frakture, a čitatelje vraća u 80-e godine 20. stoljeća, u vrijeme kada je prema autoru svijet još bio mlad ili se barem takvim činio.
Lajtmotiv knjige, knjige koja je prožeta pa skoro filmskom atmosferom, legendarni je istočnoeuropski automobil Wartburg koji u kontekstu djela pokreće sjećanja, a zapravo je i glavni lik romana.
Ovaj Žmirićev roman, za razliku od prethodnih mu, napisao je ekonomičnijim, naizgled škrtim jezikom kojim je postigao da dio emocija bude izgovoren, ali dio i prešućen, otvoren čitateljevoj interpretaciji.
Na promociji osim autora, o knjizi su govorili moderator večeri, poznati riječki glazbenik i pisac Vlado Simcich Vava, te nakladnik romana Seid Serdarević.
U emisiji Leksikon Radio Rijeke Zoran nam je otkrio je li mu zbog drugačijeg stila pisanja bilo teže napisati ovaj roman, je li bolji basist ili književnik te slijedi li mu sada zasluženi spisateljski predah ili odmah nastavlja još jače u nove književne pobjede. Poslušajte:
Novi roman Zorana Žmirića “Hotel Wartburg”, o djetinjstvu i odrastanju dječaka u Rijeci od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, predstavljen je u ponedjeljak u Rijeci.
Knjigu je objavila izdavačka kuća “Fraktura” a njezin urednik Seid Serdarević ocijenio je da je Žmirić među najboljim domaćim autorima. “Ovo je priča o odrastanju, odvajanju od obitelji, buntu i pomirenju s roditeljima. U njoj ima emocija, ali nije sladunjava ni u jednom momentu”, istaknuo je Serdarević.
Ustvrdio je da je Žmirić taj roman napisao maestralno, posebno na jezičnom polju, “otvarajući emotivne ladice kroz relativno kratke rečenice i mala poglavlja”.
Zoran Žmirić je rekao da je roman nastao iz jedne crtice iz njegova djetinjstva koju je objavio na društvenoj mreži dok je boravio u Irskoj. Naime, on je proveo četiri i pol godine u toj zemlji, donijevši sa sobom nekoliko nedovršenih rukopisa te je tamo završio dva romana i jednu zbirku pripovjedaka.
Urednica nekoliko njegovih knjiga Marina Vujčić osjetila je da je ta crtica zametak budućeg romana te mu to poručila, što je Žmirić i sam osvijestio sljedećeg dana i krenuo u pisanje, naveo je na predstavljanju. “Ovaj roman sam dovršio u Rijeci, a govori o mom odrastanju u riječkoj četvrti Turnić”, rekao je. Neke priče su moje, a neke drugih osoba iz mog nebodera te roman nije autobiografski, istaknuo je. Marina Vujčić je urednica i “Hotela Wartburg”.
Naveo je da roman počinje s djetetom kao naratorom, te je tekst nužno jednostavan. Odlučio sam nastaviti takvim stilom do kraja, što nije bilo lako jer volim dulje opise, a sad sam stalno morao reducirati scene i tekst, dodao je Žmirić.
Kako je u “Hotelu Wartburg” izrazito važan složen i konfliktan odnos oca i sina, Žmirić je rekao da je poanta ovog romana oprost roditeljima. “Kad mislimo da nismo imali potporu u životu, možda smo je itekako imali, a ako je i izostala, možda to nije bilo zbog loše i teške emocije, nego jer neki ljudi ne znaju drugačije”, zaključio je.
Wartburg iz naslova odnosi se na istočnonjemački automobil kakav je imao otac glavnog lika i gotovo postaje jedan od likova, s obzirom na važnost u njihovu životu.
Zoran Žmirić je član Hrvatskog društva pisaca, a radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski, talijanski i ukrajinski te je dobitnik više književnih nagrada.
Wartburg limuzina najduža mašina, čet’ri metra lima i pet meteri dima – kaže pjesma benda Atheist Rap iz 1994., a s tim bi se zasigurno složili svi koji su barem jednom na cesti ugledali legendarni Wartburg automobil.
S time bi se, čini se, lako mogao složiti i nagrađivani pisac Zoran Žmirić, koji je u Antikvarijatu Ex libris predstavio novi roman naslovljen “Hotel Wartburg”.
O knjizi je osim autora govorio i urednik izdavačke kuće Fraktura Seid Serdarević, a razgovor pun anegdota moderirao je Vlado Simcich Vava.
U ovome romanu, kako se iz naslova može zaključiti, radi se o nekonvencionalnom hotelu kakav bi auto jedino i mogao biti, a koji poput vremeplova vodi čitatelja u osamdesete godine dvadesetog stoljeća, kada su sve obitelji nalikovale jedna na drugu i kada je automobil bio čudo.
Kada pak govorimo o Wartburgu, neuništivom njemačkom proizvodu u koji je stalo sve i malo više od toga, to je čudo bilo vrijedno svega.
Kako je autor objasnio, roman je nastao tako da je originalno planirao nešto drugo za što je već imao spreman sinopsis, no dosadno subotnje poslijepodne navelo ga je na razmišljanje o crticama iz djetinjstva koje se vežu upravo uz automobil Wartburg.
Nakon konzultiranja s urednicom Marinom Vujčić, koja je od početka znala da će upravo ova ideja prerasti u novi roman, Žmirić je krenuo s pisanjem.
– Nokti su mi bili plavi do kraja pisanja, jer mi uopće nije bilo jednostavno pisati ovim stilom i to nikako nije moj stil, ja volim opise i volim ulaziti u širinu, a ovdje sam morao neprekidno reducirati scene.
Naime problem se pojavio kad sam “pronašao glas” i kada je taj dječak konačno progovorio na tom papiru, shvatio sam da je to retrospekcija i dječji glas te da moram maksimalno reducirati rečenice.
Budući da roman obuhvaća period od 25 godina, morao sam ispoštovati tu narativnu nit koju sam na kraju odlučio držati do kraja, što mi je bilo komplicirano, jer nisam navikao na to – objasnio je Žmirić te dodao kako je pojedine pasuse od 15-ak rečenica skraćivao i po tjedan dana.
Mukotrpan proces skraćivanja rezultirao je time da je autor kratkim rečenicama i malim poglavljima uspio otvoriti emotivne ladice i prikazati odrastanje dječaka koji postaje roker i u sukobu je s ocem, koji je sentimentalan, ali odlučan.
Zanimljiva je činjenica da u romanu nitko osim automobila i jedne gospodične nema ime, već su jednostavno “stari”, “stara” i “sestra”.
– “Wartburg” sam završio u Rijeci i drago mi je da je ispalo tako, jer je to riječki roman. U svakoj mojoj knjizi je Rijeka izuzetno bitna i polazišna točka je uvijek Rijeka, čak iako to nije naglašeno, vjerujte da je tako.
Tako je bilo i s “Wartburgom”, koji je zapravo priča o mom odrastanju u riječkom naselju Turnić, a ja sam inače čovjek iz fenomenalne Čandekove 8.
U toj zgradi je živjelo i još uvijek živi gotovo 500 ljudi, tako da je meni taj period od sedme godine života do konca srednje škole, koliko sam proveo tamo, poslužio kao presjek svega što me u tom trenutku zanimalo, a dosta tih priča koje sam ispričao nisu nužno moje priče, već su priče iz te zgrade.
Ovaj se roman mogao zvati Čandekova 8 zapravo, samo što sam ja želio umjesto tog toponima izabrati automobil, to mi se činilo zgodno, da automobil bude glavni lik u romanu i da se sve vrti oko njega – kazao je Žmirić.
Prisjetivši se odrastanja, Žmirić je istaknuo kako je Wartburg uvijek bio bizarna pojava na cesti u to doba, a svaki put kada bi ga čuli da prolazi cestom (jer se uistinu mogao prepoznati po zvuku), istrčali bi da ga isprate pogledom kao da prolazi kakav Chevrolet.
No Wartburg je u romanu svojevrsni lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj, a pripovijedanjem o tome dvotaktni motor pali se posljednji put kako bi izdržao dugu vožnju od teških uspomena do oprosta koji autor smatra poantom romana.
zoran žmirić 