Roman Zorana Žmirića o Domovinskom ratu izlazi u Srbiji

Pacijent 19 RašićAutor: T.Ba. / tportal
Objavljeno 11.12.2019

Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića, koji je ove godine bio u finalu tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman, upravo se tiska i u Beogradu, javio je autor dodajući da je to za njega izuzetno velika i važna stvar.

‘Rat je još uvijek osjetljiva tema i sve što tematizira tu nevolju koja je obilježila našu zajedničku prošlost, gleda se s dodatnim nepovjerenjem. Zato mi je posebno drago da će se i u Srbiji čitati roman koji govori na način iz kojeg je jasno da u ratu nema pobjednika’, kaže Zoran Žmirić, koji je bio u finalnom izboru za književnu nagradu tportala.

”Pacijent iz sobe 19′ govori o mladićima koji su iz rock-klubova preko noći završili na ratištu, bez obzira s koje su se strane linije našli, o ljudima čiji je potencijalni život uništen i koji danas žive s traumama, kao pacijenti čiji je život zaustavljen u startu zbog rata koji nisu sami ni željeli ni započeli. Drago mi je da će se i u Srbiji čuti taj glas, s naše, hrvatske strane’, kaže nam autor o knjizi koju je u rujnu 2018. objavila Hena com.

Beogradski izdavač Žmirićevog ‘Pacijenta iz sobe 19’ je Književna radionica Rašić koja objavljuje birane autore, među ostalima Kristiana Novaka, Darka Cvijetića, Selvedina Avdića, Bojana Krivokapića, Marka Pogačara…

 

Intervju za Express povodom nominacije za Nagradu Fric: Kod nas se ozbiljnije upravlja sportskim klubom nego državom

express

Zoran Žmirić ušao je u širi krug za Nagradu Fric knjigom ‘Pacijent iz sobe 19’, generacijskim romanom o onima koji su branili Hrvatsku uz ‘Sisters of Mercy’, ‘Joy Division’ i ‘Bauhaus’

Sve bi bilo drukčije, ta generacija imala bi briljantan život, samo da nije bilo tog prokletog povijesnog rata. Vanja je bio darker, roker, dan prije 19. rođendana u Palachu u Rijeci drukao je kod DJ-a da mu pusti Sisters of Mercy. Na rođendan je dobio pušku u Gospiću. Zločin nad generacijom i opaki uvid iz prve ruke u rat s naše strane kakav vam nacionalni ideološki čuvari taje već četvrt stoljeća Zoran Žmirić opisao je u romanu “Pacijent iz sobe 19”.

Zašto je 19-godišnjaku na odsluženju vojnog roka u JNA ili u ZNG-u 1991., možda i u nekim drugim dramatičnim situacijama, tako važno otkriti ima li koga u njegovoj okolini tko razumije sveto trojstvo Sisters of Mercy, Bauhaus, Joy Division?

To je prvi signal za opstanak. U nepoznatoj situaciji pronaći sebi bliske ljude i okružiti se s njima. Svi smo to iskusili. Prvi dan škole, faksa, na radnome mjestu. Osluškuješ i gledaš, tražiš sebi bliskog. S vremenom se stvari poslože pa na vidjelo isplivaju i međusobne razlike, ali prva etapa tog puta uvijek se lakše prijeđe u društvu.

Logično. Ali zašto ste u romanu za psihijatra stavili… evo neću pokvariti iznenađenje čitateljima pa reći koga, ali zašto baš tog tipa?

Moj lik Vanja se kao lik koji se otuđio od svih, pa i od sebe, morao uhvatiti za nekoga kome vjeruje, barem toliko da može verbalizirati svoju traumu. Lik psihijatra jedini je kojeg još doživljava bliskim. Tako sam se pozabavio pitanjem povjerenja s kojim smo se svi u nekom trenutku suočili. Razmišljajući o tome, zaključio sam kako često slijepo vjerujemo neznancu koji nam u nepoznatom gradu pokaže kojim pravcem krenuti, a skeptični smo prema razmišljanjima i savjetima svojih bližnjih.

Opišite mi egzistencijalni, kulturni, kakav god šok koji ste doživjeli kad ste se ’91. našli u tom ratu?

U jednom trenutku si s bendom na probi, stvarate glazbu i jedini problem ti je kako aranžirati pjesmu; hoćemo li je početi gitarskim rifom, solom, refrenom ili golim bubnjem, a dan kasnije si u Gospiću, gdje ti zapovjednik govori kako se posljednji metak čuva za sebe. Po navici stišćeš remen, ali na njemu umjesto Fendera visi kalašnjikov. Neki su se javili i rekli da to ne mogu, poslali su ih kućama. Samo budala bi im to zamjerila.

Otad je prošlo već skoro tri desetljeća. Zašto ovakav roman baš sad? Je li to obračunavanje s traumom ili s nečim drugim?

Da s traumom, ali ne, kako bi se to naprečac zaključilo, s traumom koju čovjek s takvim iskustvom donese sa sobom. Ovo je obračun s traumom koju mi stvara društvo u kojem živim, zbog čega nisam ni po čemu drukčiji od bilo kojeg drugoga građanina Hrvatske koji je odlučio povlastice zamijeniti poštenim radom. Živimo u državi u kojoj se kompetencija ne vrednuje, prednost ima politički aktivizam, pripadnost nekoj grupaciji, a ono što je najgore, to je prisutno na svim razinama. Kad bi to bilo tako samo u visokoj politici, to bi bila sjajna vijest jer bi to značilo da piramidalno prema dolje sve funkcionira. No nije tako. Sve vitalne državne elemente, kao i one na nižim razinama, vode nesposobni ljudi. Nakon toliko godina očekivanja od demokracije da se društvo uozbilji i krene s normalnim životom, to svatko može sa sigurnošću tvrditi. Kod nas se ozbiljnije upravlja udrugama ili sportskim klubovima nego državom. Tamo postoje nekakvi ciljevi koje kolektiv želi dosegnuti, a političari državu doživljavaju kao bankomat na kojemu mogu neograničeno podizati novac, dok narod stoji u redu i čeka da nekome od njih ispadne kakva novčanica. Jer na tom bankomatu za radišnog i poštenog čovjeka benefita nema. Uz to arogancija tih ljudi je besramna. Svaki potez, svaka izjava… zvuči kao ismijavanje s ljudima. Naši političari podsjećaju me na bullyje iz srednjih škola. Grupa bahatih kojoj je jedina zanimacija osmisliti kako će nekoga terorizirati. Mogli bi nekome uzeti novac za užinu, nekome užinu, a nekome i jedno i drugo. Nekome ćemo uz to i udariti pokoji šamar. Eto, na to me podsjećaju naši političari. To je trauma koja u ovoj zemlji traje pet-šest puta dulje od rata. Da je drukčije, ne bi sposobni ljudi bježali iz zemlje glavom bez obzira da bi si što prije osigurali egzistenciju i stekli barem minimalne uvjete za mirovinu.

Koliko ste unutra ugradili stvarnog ne baš 19-godišnjeg sebe iz 1991., ali…? Jasno je o čemu govorimo.

Dovoljno da sam, pišući, morao opet proživljavati neke scene na koje sam već odavno bio zaboravio. Nije bilo ugodno.

Crtica iz romana, jedna od onih koje su me se posebno dojmile, bila je ona da 19-godišnjak 1991. nije bio nikakav povijesni superheroj koji je išao graditi nacionalnu državu nego mladić koji je jurio izložiti svoj do tada kratki život u običnoj, ali okrutnoj borbi za svoju obranu, za preživljavanje.

Ja ne tvrdim da je to tako, to je samo moja perspektiva. Ljudi koje poznajem tamo su se zatekli s ciljem da se obrane i nisu u tome vidjeli ništa herojsko. Znaš, kad te netko iz čista mira na ulici napadne, dohvatiš prvo što ti je pri ruci i braniš se. Nema u tome herojstva, to je instinkt, nagon, konačno i dužnost. Ne razmišljaš o dalekosežnosti tog postupka. Kad se magla slegla, dio ljudi se počeo uvjeravati kako je zbog toga nekako poseban, kako bi im trebalo podizati spomenike, davati povlastice i tu smo došli do toga da bi danas svi željeli biti heroji, a tamo gdje su svi heroji, realno, heroj nije nitko. Ne treba zaboraviti ni one koji su kaos jedva dočekali, koji su uživali u nasilju, otišli iz koristoljublja, psihopati raznih profila. Zbog svega toga danas u društvu vlada mišljenje isključivosti, pa jedni tvrde kako su svi koji su bili u ratu heroji, a drugi tvrde da su svi bili zločinci. To je strašno i unizuje one ljude koji su u ratu usprkos svemu sačuvali ljudskost. No, kako rekoh, nakon prvog impulsa, poriva da braniš goli život, krenulo je politiziranje; priče o supergeneraciji, odabranima koji su stvarali državu i branili stoljetni san o samostalnosti.

Mislite li da se tim ideološkim povijesnim mitom nastoji kontaminirati svaki obrambeni rat kod nas?

Tu lako vučem paralelu s ’41-’45. U mojoj je obitelji bilo boraca koji su prošli kroz Narodnooslobodilačku borbu. Bili su tad klinci, 14, 15, 16 godina. Hvatali su vile i motike i napadali vojsku koja je na svom putu palila sela i ubijala sve što hoda i puže. Uskoro su stigli i zagovarači politike, grupirali ih i disciplinirali, pa im objasnili kako je njihova borba za goli život u biti motivirana rušenjem postojećeg sustava i za cilj ima uspostavu boljeg svijeta. Pričali su mi ti ljudi, kako ih nikad nije zanimala ni politika, ni Partija, ni Marx, ni socijalizam, ni ništa slično. U tim godinama nisu to ni razumjeli. Zanimalo ih je jedino da neprijatelja šutnu tamo odakle je došao i vrate se svojoj rutini. No netko ih je izmanipulirao i njihova borba za život pretvorila se u klasnu borbu, nakon koje je opet onaj tko je bio na vlasti živio u Bankomat Unlimited državi, a sitnež je preživljavala. U obje ove priče postoji taj obrazac u kojem smo mi heroji, a oni tamo neki su nam neprijatelji. Do ’91. smo za neprijatelje imali ustaše i četnike koji nam podrivaju državu i na tome smo gradili mit o zajedništvu i posebnosti, a danas za neprijatelje imamo komuniste i jugonostalgičare koji nas žele vratiti u mrak jednoumlja, valjda kako bi se ljude opet držalo na gomili. U obje te varijante priče, jasno je kako je to jedino što kod mase doista pali. Kad bi vlast barem načelno imala viziju o prosperitetu i njom se bavila, vrlo brzo bi postalo jasno da od te priče nema ništa. Ova budalaština s neprijateljima iz prošlosti koji će nam doći glave perpetuirat će se u nedogled, i pribjegavat će joj svaka vlast na ovim prostorima. S tim da je stvar danas još i gora i tužnija jer za razliku od bivše države u kojoj je svako selo imalo neku tvornicu i okretao se nekakav novac, u Hrvatskoj se ne proizvodi ništa, živi se od zaduženja koje se nikad neće vratiti. A kada dug ne možeš vratiti, zna se kakva te sudbina čeka. Dok ovi sa začelja reda pred bankomatom načuju da naprijed nešto ne štima, ovi s početka će već odavno punih džepova biti na sigurnom. Time je naša stvarnost tužnija što su danas informacije dostupne i tko god se želi educirati i informirati to može na prstogriz mišem i učiniti. Biti neuk danas je stvar osobnog izbora.

Zašto smatrate prostačkim od npr. 20-postotnih invalida Domovinskog rata, kako pišete u romanu, kad očekuju da ‘ostali građani doživotno rade za njih’?

Da se razumijemo, muka mi je od same činjenice što ovu temu moram objašnjavati na ovaj način, no nažalost, u ovoj zemlji štetočina i galamdžija drukčije ne možeš zauzeti stav i braniti ga. Naime, zbog izravne posljedice sudjelovanja u ratu početkom ’92. dobio sam 100% invaliditet II. grupe. Godinu kasnije 80% privremeno na četiri godine, da bih uskoro u nekom previranju, gdje mi je za ostvarivanje prava hitno trebalo trajno drugostupanjsko rješenje, kao na tržnici sam dobio 50% invaliditet trajno. Nisam odabrao mirovinu i cijelo ovo vrijeme radim, jer to je jedino ispravno. Osim toga nisam želio da moja djeca misle kako je u redu da tata ne radi i ima primanja. Supruga i ja svoju djecu smo odgojili svojim primjerima, a ne parolama. No pustimo mene. Radio sam u jednoj riječkoj tvrtki s čovjekom koji je u prometnoj nesreći izgubio nogu. Nakon rehabilitacije je svakodnevno dolazio na posao. Na štakama. Sjedio je u uredu, radio, kako sam čuo od kolega, bio je jedan od najboljih stručnjaka u svom resoru. Zamislite koju bi štetu imala ta tvrtka, društvo u cjelini, ali i taj čovjek sam, da njegov potencijal nije iskorišten nego da je nakon stradavanja prihvatio mirovinu. Pa ako je čovjek bez noge mogao radeći dočekati starosnu mirovinu, ne vidim zašto bi netko s niskim invaliditetom stečenim u ratu uživao takvu povlasticu. Znači li to da je 90% tjelesnog oštećenja manje vrijedno od 20% samo zato što ovo prvo nije stečeno u uniformi? Kad kažemo da je netko ratni stradalnik, pred očima imamo invalidska kolica, amputirane ekstremitete, ljude spojene na aparate, osobe ovisne o tuđoj njezi. Takvih je manji broj i njima treba dati apsolutno sve kako bi imali dostojan život i kako im obitelji ne bi osjetile teret sudbine koja ih je snašla. No većina ljudi u mirovini ima sve prste na broju i zdrav razum, a što je najgore, svake godine se na platnom spisku povlaštenih nađe po jedna nova vojna postrojba iznikla niotkuda. Pa eto, to po meni nije ispravno. A ako netko misli da jest, u redu. Neka, po običaju, pod ovaj članak u komentar napiše da sam jugozomboid, četnik, izdajnik, što god ga veseli. Ja zbog toga sigurno neću promijeniti mišljenje.

Dok smo još kod rata kao teme, vaše ranije djelo ‘Blockbuster’ prošle godine odlično je primljeno u Ukrajini.

Godinu dana od izlaska u Ukrajini, ‘Blockbuster’ je i dalje u vrhu prodaje, a tamošnje kritike ga drže jednim od najvažnijih romana objavljenih u toj zemlji. Stvar je jednostavna – priča ‘Blockbustera’ je univerzalna. Kad sa strane gledaš dvije majke kako oplakuju svoju djecu, njihova ti bol ne govori u čijoj su uniformi ti dečki poginuli kao niti to ima li ta majka hrvatsku, srpsku, ukrajinsku ili rusku putovnicu.

Na kraju, skoro tri desetljeća od početka i četvrt stoljeća od kraja Domovinskog rata u Hrvatskoj, kako se osjećate uz stihove Sisters od Mercy, zapravo Andrewa Eldritcha, “… dum-dum bullets and shoot to kill, I hear dive, bombers, and empire down…?”

Na osobnoj razini osjećam se pobjednički. Kad se osvrnem i sagledam svoj život, vidim da su mi i dalje životni ideali istina, mir, nenasilje, ispravnost. A kao dio zajednice, osjećam se poražen od kolektivnog primitivizma.

Intervju za 24 sata povodom nominacije za Nagradu Fric

24sata

Tjednik Express će po treći put dodijeliti prestižnu književnu nagradu Fric, a autor najbolje knjige fikcijske proze osvojit će 75.000 kuna i mobilnu skulpturu. Za ovu nagradu nominiran je i književnik Zoran Žmirić.

Inspiraciju sam dobio iz okoline u kojoj sam proveo 48 godina. Naše je društvo neiscrpan izvor za seciranje tema kao što su obespravljenost, nepotizam, nacionalizam, primitivizam, nemoral, nekompetencija, arogancija.

Rekao je to književnik Zoran Žmirić. On je, romanom “Pacijent iz sobe 19”, s ostalih 12 književnika ušao u izbor za nagradu Fric za 2019., koju treći put dodjeljuje tjednik Express pod pokroviteljstvom Barcaffea. Pobjednik će osvojiti 75.000 kn i mobilnu skulpturu.

– Do ideje sam došao sporo i mukotrpno, gledajući kako se u ovoj skici od države polako ali sigurno stvara elita štetočina koja poštene i radišne ljude žive zakapa u njihovu muku. Nitko s imalo potrebe za kreativnošću i minimalnom potrebom za pravdom ne bi odolio pozabaviti se tom temom – rekao je književnik.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranoga kruga sablastologije, “Pacijent iz sobe 19” je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe. Tako su kritičari opisali Žmirićev roman.

– U djelu ima osobnih iskustava iako nisu okosnica radnje nego više začini koji po potrebi dodaju specifičan okus priči. U literaturi sam pripovjedač, a ne kroničar – objasnio je književnik koji je jednom prilikom izjavio da smo iskrivili vrijednosti.

– Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim nego sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran – kazao je književnik. Ovogodišnja nagrada Fric bit će dodijeljena u siječnju 2020.

Smrt generacije sa soundtrackom gothic rock heroja

Jagna Jutarnji

Piše: Jagna Pogačnik
Prije nekoliko sam tjedana prvi put sudjelovala na promociji knjige Zorana Žmirića, riječkog pisca i kulturtregera s trenutačnom adresom u prijateljskoj Irskoj te se osobno uvjerila u popularnost i fanovski način funkcioniranja njegove publike. Čak je i prvo pitanje koje mi je uputila moderatorica promocije bilo vezano uz to kako objašnjavam takav njegov status na proznoj sceni, koji je nazvala svojevrsnim fenomenom. Dok smo razgovarali, istina, društvene mreže punile su se sadržajima sa same promocije, ali i onima u kojima se diskutiralo o već pročitanom romanu. Dio odgovora na to pitanje svakako se nalazi u tematici kojom se Žmirićeva proza bavi – a to su dvije ključne teme: putovanje i rat, ali pravi je razlog ipak u načinu na koji to čini. U njegovoj prozi, naime, naglasak je na uvjerljivosti i nepostojanju bilo kakvog “foliranja”, vizuri koja temama prilazi iz pozicije s kojom se čitatelj vrlo lako može poistovjetiti, osobito ako s pripovjedačem dijeli prtljagu generacijskog svjetonazora i junake njegove proze može shvatiti kao svojevrsne glasnogovornike vlastitih stavova. Putopisna dionica njegovih romana (“Snoputnik”, “Putovanje desnom hemisferom”) odmak je od stvarnosti ne samo u prostornom, nego i duhovnom smislu, dok se ona (anti)ratna koju je do sada predvodio “Blockbuster”, kao jedan od najjačih romana o brutalnosti rata s izrazitim filmskim potencijalom, toliko bazira na zbilji, da paradoksalno zadobiva osobine univerzalnosti.

“Pacijent iz sobe 19” nadopunjava upravo tu, (anti)ratnu dionicu Žmirićevih romana i kao da proizlazi iz jedne od rečenica iz “Blockbustera”: “Ljudi započinju rat, rat dovršava ljude”. Vanja Kovačević, čiji ispovjedni monolog iz bolničke sobe upućem neimenovanom slušatelju/ psihijatru čitamo, jedan je od takvih “dovršenih” ljudi koji se na tome mjestu našao nakon reakcije kojom je iskazao vlastiti besmisao i stav, ne samo prema ratu u kojem je aktivno sudjelovao, nego i onome što je s njim, ali i društvom u cjelini uslijedilo poslije. Nekoliko je razina novog Žmirićeva romana, od kojih nijedna zapravo nije dominantna, nego samo tako isprepletene čine cjelinu koja se kondenzirala u sobu 19. Vanja je, prije svega, predstavnik jedne urbane generacije koja je preko noći svoju mladalačku zbilju obilježenu klubovima, poput riječkog Palacha, darkerskim svjetonazorom i bendom Sisters of Mercy, koji ima ključnu ulogu ne samo za Vanjin portret, nego i roman u cjelini, zamijenila brutalnošću i besmislom rata u kojem je bila prinuđena pristati na pravila igre koja nikad nisu bila njegova/ njihova. S 19 godina, naime, Vanjin život doživljava rez nakon kojeg je, uz mnogo kriznih stanja i turbulencija, još jedino moguće bilo zaleći u bolničku sobu broj 19. Vanjina ispovijed, ispripovijedana uvjerljivim, iskrenim stilom koji nimalo ne štedi nikoga, pa ni samoga sebe, upućuje na rascijepljenost pojedinca kojem su oduzete mogućnosti normalnog života, ali i rascijepljenost hrvatskog društva koje kao i taj pojedinac teško može sakupiti komadiće vlastitog identiteta i isprati sve počinjene pogreške. “Pacijent” je tako, s jedne strane, kronika odrastanja u osamdesetima u koju su upletene brojne priče u priči vezane uz Vanjinu obitelj i prijatelje, a s druge snažan antiratni roman koji ne bježi od brutalnih, akcijskih scena ratnih operacija i užasa smrti.

Prva je od tih dionica ispripovijedana nježnije i laganije, dok se druga pripovijedanjem posve uklapa u stanje ratnog kaosa. Vanjin uvjerljivi glas, glas čovjeka koji je ne svojom krivnjom izgubio šansu za normalan život, kritičan je prema mnogo čemu i sklon propitivanju mnogih etičkih pitanja (krivnje, nasilja, zločina), kritičan prema poslijeratnom društvu i njegovim devijacijama (nezasluženim povlasticama, nezaposlenosti, kriminalu), ali i prema samome sebi, koji je postao pijun tuđih odluka i očekivanja. Ono što je svakako jedna od odlika strukture Žmirićevih romana jest sklonost naglim i neočekivanim obratima, a upravo je ovdje završni obrat toliko snažan i znakovit da romanu u cjelini daje posve nove, premda zapravo logične, konotacije i neku vrstu filmske poante. Pripovjedno umijeće, ležernog i ne isuviše kompliciranog pripovijedanja oblikovanog svakodnevnim, urbanim jezikom, iskazano je i nizom malih obrata unutar romana, kao i prepletanjem indikativnih priča, odnosno sudbina sporednih likova. Roman je to o prekinutim formativnim godinama i smrti jedne generacije, kojoj su ostale dijagnoze i stari bendovi koji nisu razočarali, ali su dobili posve drugu, začudnu, ulogu u besmislu svakodnevice.

Za ništa dobro nismo zaslužni

killthomas2_1Foto: Carmela

Nekidan sam (opet) proveo dan u šumi. Svaki put kad zagazim do ruba s namjerom da nestanem u zelenilu, ispod nekog od stabala doslovno vidim samog sebe kako se čekam. Tamo, na jednom od onih mjesta gdje sam se zadnji put, po izlasku iz šume ostavio. Kad se iznova sastanem sa sobom, imam osjećaj da sam dobio uvid u svoju stvarnu prirodu. Podjetinjim, pa kao klinac koji je davnih dana odrastao u šumi, zvjeram unaokolo, ne znam čega bih se prije nauživao. Onaj što me dočekao u šumi, pokazuje mi ovo i ono stablo, grm, lišaj, paprat… a ja ga šutke pratim, samo gledam i dišem. I sjećam se. U gradu sam zaboravio disati. U gradu hvatam zrak. Preživljavam s glavom iznad površine. Gledam uvis u krošnje kojih nema.
75594572_2775848425759819_4850292033203470336_n
U šumi dišem. Tu jesam. U potpunosti razumijem one ljude koji ne odolijevaju da ne obgrle debla. Ja ih dodirujem. Oprezno i mekano, da ne ometem neki savršeni red. U sebi ih čitam pritišćući dlanom koru stabala. Onako kako sam to nekad davno činio dok sam živeći kraj šume cijele dane provodio u njoj. Te šume više nema. Na njezinom mjestu je trgovački centar. Ne nalazim riječi da opišem koliko se zbog toga loše osjećam. Zato dodirujem stabla. Tražim na njima tragove dječjih dlanova. Ne nalazim ih ali osjetim kako mi život vibrira na vrhovima jagodica. Spojim se na godove i osjećam poniznost i zahvalnost. Punim se kao mobitel na avio modu.  Letim gore kroz krošnje i vidim stvari koje inače niti mogu niti umijem. Onda se ispričavam divovima. Zato što znam da im nisam potreban, a oni me trpe. Oni ne trebaju nikoga od nas. Planet Zemlja ne treba nikog od nas. Sve je tu posloženo baš onako kako treba biti. Rađa se, raste, živi i umire, pa se međusobno preslaguje i opet rađa, raste, živi… s nama na teret. Sve što u prirodi postoji, tu je bez naše intervencije. Za ništa dobro nismo zaslužni. Sve što tu nije kako treba, naša je krivica. Tu smo samo na neko vrijeme, u prolazu. Dok se opet negdje ne sretnemo. Presloženi i bolji.

Recenzija “Kaleidoskopa” u Glasu Istre

Glas Istre Kaleidoskop

Autor: Davor Šišović / Glas Istre

Promatranje vremena

Promatranje je jedna od najraširenijih kvazivještina, i mnogi kvazipromatrači kvare svijet oko sebe izvlačeći površne zaključke iz svojih kvazipromatranja. Da bi netko bio dobar promatrač nije dovoljno samo da bude vizualno ili auditivno suočen s prizorom koji mu privuče pažnju, koji ga zbog nečega intrigira ili iritira, pa da ga zapravo uklopi u svoje misaone i mentalne obrasce, da u onom promotrenom zapravo samo nađe po- tvrdu ili opravdanje za njegovo trenutačno raspoloženje, za svoje životne stavove i svjetonazor.

Dobar promatrač

Naprotiv, dobar promatrač ciljani prizor najprije kontekstualizira, iskustvom dopunjujući ono što se u tom trenutku ne vidi i ne čuje a zapravo opravdava zatečenu scenu, i zatim istreniranom vještinom dopunjuje događajni scenarij viđenog i onda kad se od prizorišta udalji, ta nije u kazalištu da bi mogao nezamijećeno buljiti u postavu priređenu baš za njega. U ovoj zbirci priča Zoran Žmirić nam podastire doživljaje, dojmove, pogotke i zablude obje opisane vrste promatrača, iako su obje sakrivene i isprepletene u naoko jednom te istom pripovjedaču.

Ova niska kratkih, pa i vrlo kratkih priča, smještena je na riječke ulice i trgove, na javne prostore poput čekaonica liječničkih ordinacija i drugih javnih ustanova, prizori se promatračima ukazuju i pogledom s njihovih balkona ili kroz prozor njihovih automobila, s klupa u gradskim parkovima ili na rivi, a posebno omiljeno mjesto za građenje priča oko zatečenog prizora su pješački prijelazi. Promatrač ponekad i sam biva akter priče, uključujući se u zatečeni prizor, nastojeći pomoći, utješi- ti, razjasniti, povezati, a ponekad zaključuje kako je bolje da se ne miješa, iako bi mogao. Ljudi koje promatra odnosno iznenada zatječe u njihovim svakodnevnim žurbama, šetnjama, izlascima, prolascima, čekanjima, druženjima, različiti su, i po dobi i po socijalnom statusu, i po zanimanjima i po trenutačnom stanju i raspoloženju, i zapravo su, poput lokacija na kojima se ti susreti događaju, svojevrsna mentalna mapa grada, nakalemljena na onu koja tumači mjere i udaljenosti u materijalnom svijetu. Ta mapa, htio bi taj naš promatrač-pripovjedač, listom pokazuje nesavršenosti u odnosima između ljudi, propuste neizrečenim, pretjerivanja kazanim, licemjerja generacijskih transfera osjećaja dužnosti ili krivnje, i spektar takvih priča lako će nas odvesti u dojam da nam se portretiraju mnoge tuge i usamljenosti, mnoge nesreće i promašenosti svijeta oko nas. Međutim, najslađe su one priče u kojima ispada da se promatrač prevario, da je donio pogrešne zaključke, da se neopravdano naljutio, pa čak i obrecnuo, na namjernike koje su njemu pomutile mir nekog dnevnog trenutka. U takvim pričama otkrivamo biserne natruhe optimizma i životne sreće, u njima nalazimo opravdanje za sve pozitivne premise o ljudima i ljudskom društvu kojima su nas demagoški desetljećima pogrešno učili jer životna stvarnost grubošću i brutalnošću sve te lijepe vizije negira. Spojene zajedno i ovako ispremiješane, priče s dominacijom sjetnog i tužnog lijepo se dopunjuju, pa i kompenziraju, a onima koje na kraju ispadaju vedre i optimistične, pa tako dobivamo prosjek koji zapravo interpretira realnost.
Samo, nismo svi tako dobri, ili tako loši promatrači kao pripovjedači u Žmirićevim pričama, pa će nama, običnim ljudima, taj realni prosjek počesto izmicati, uzmičući pred generalizacijama izazvanima našim trenutačnim stanjem ili raspoloženjem, podebljanim nekim izvanjskim prizorom koji kao da je za nas stvoren da bi nam potvrdio da je svijet doista takav kako ga u tom trenutku osjećamo. E nije.

Promatranje vremena

Nekad je bolji, nekad je još gori, ali zapravo nikad nije isti, poput onih voda ili vremena koje u sa- čuvanim mislima starogrčkih filozofa neprestano teku i obnavljaju se i bivaju uvijek drukčijima iako se doimaju istima. Promatranje vremena malo je kome bogom dana vještina, iako su svi izloženi prolaznosti, a nestalnost je jedina konstanta svih ljudskih stanja i djelovanja. Zato zastanimo, ne vjerujmo samo prvom samo dojmu ili udarnoj informaciji, dopustimo da osjetima primljeni podražaji malo sazriju, da se ispremiješaju i da rode novom kvalitetom. Spoznata pogreška veliki je dio puta ka njenom ispravljanju, a nepriznata zabluda svrstava nas u isti koš s onim na što se ljutimo i čime nismo zadovoljni, to nam nekako poručuje ova knjiga, a na nama je da se pri sljedećem izlasku u svijet doista malo više posvetimo promatranju, smjernom, skromnom, iskrenom i samokritičnom.

Novi list o “Kaleidoskopu”: Efektno i emocionalno

Kaleidoskop NL

Autor: Marinko Krmpotić / Novi list
Objavljeno: 16. rujan 2019. u 9:54

Pažljivo promatranje svijeta oko sebe rezultiralo je mini štorijama s riječkog asfalta, koje je Zoran Žmirić složio u svoj kaleidoskop nazvavši baš tim imenom i svoju novu zbirku kratkih pripovijedaka. Žmirićeva kaleidoskopska stakalca kratki su isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog. Mjesta radnje na kojima svjetlucaju djelići Žmirićeva kaleidoskopa su semafori i pješački prijelazi, parkirališta, stanovi, uredi, knjižare i knjižnice, trgovački centri, čekaonice u ambulantama, parkovi, trgovine, banke… jednom riječju sva ona mjesta koja čine život čovjeka današnjice i na koja dolazimo gotovo pa svakodnevno. Likovi o kojima Žmirić piše smo svi mi jer, kako kaže u jednoj priči: »Gledajući druge, gledam sebe«, a poruke koje nam upućuje pune su empatije i suosjećanja prema čovjeku, razumljive bojazni zbog prolaznosti, potrebe da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

«Likovne« cjeline

Sve to Žmirić je čitatelju ponudio kroz vrlo kratke pripovijetke koje su odvojene u »likovne« cjeline (Žuto, Crveno, Plavo, Zeleno Ljubičasto te završna Kaleidoskop), ali se mogu čitati i zasebno jer je svaka od njih sama po sebi svoj mali svijet, trenutak svakodnevnice uhvaćen okom promatrača i sačuvan za vječnost. Budući da je razina kvalitete literanog prenošenja ideja, misli i osećaja na visokoj razini u svakom od spomenutih dijelova ove zbirke mini priča, ponajprije o čitatelju ovisi čemu će biti skloniji i što će ga više pogoditi, a dojam je da je Žmirić posebno dobar kad piše priče u kojima su glavni likovi djeca.

Tako je upravo briljantna priča »Popust 90 %«, u kojoj pratimo očigledno jako siromašnu riječku obitelj kojoj otac i majka za posjete trgovačkom centru ugledaju vrlo povoljnu, za 90 posto smanjenu cijenu demodirane zelene tenisice i požele je kupti svojoj djevojčici. No, uskoro uz pomoć prodavačice shvaćaju kako je u izlogu postavljena zelena tenisica tu boju dobila zbog izloženosti fluorescentom svjetlu, a njen parnjak je još uvijek originalne, ljubičaste boje. Djevojčica na nogu navlači ljubičastu tenisicu i oduševljena je, ali roditelje brine kupiti dvije bojom različite tenisice. Pitanje koje može voditi u nakaradan humor i ismijavanje siromašnih, Žmirić rješava na emocionalno zadivljujući način: »Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički pružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. (…) Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: »Meni ne smeta!«

Efektno i emocionalno

Ovako efektnih i emocionalno vrlo dojmljivih trenutaka u ovoj je maloj zbirci još puno, kao što je puno i dobro sročenih misli i analiza života suvremenog čovjeka. »Uvaljen u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek i ne primijeti da je odjednom ostao sam.«, piše u jednom trenutku Žmirić koji konstatira i to kako je »vrijeme najvrednija valuta koju možete dijeliti s nekim«. Žmirićev »Kaleidoskop« usmjeren je, usprkos svim negativnostima današnjice, ka onoj boljoj, humanijoj i pozitivnoj strani svakog čovjeka pa je i stoga riječ o dragocjenoj i svake pažnje vrijednoj knjizi čije nas čitanje oplemenjuje i obogaćuje, istodobno nas upućujući i na to da i sami pokušamo stvarati svoje kaleidoskope trudeći se uočiti u svijetu oko nas ono dobro i lijepo te, naravno, nastojati tim djelićima ljepote i dobrote darivati i samoga sebe i svoju okolinu.

Pacijent iz sobe 19 u finalu nagrade „Fran Galović“ 2019.

Finalisti-Galovic-2019

Izvor: Galovićeva jesen

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ za ovu godinu od 46 knjiga pristiglih na natječaj odabralo je 10 finalista. Radi se odreda o vrhunskim pjesničkim i proznim djelima koja na različite načine problematiziraju pitanje zavičaja i/ili identiteta.

  1. Julijana Adamović: Divlje guske
  2. Ratko Cvetnić: Blato u dvorištu
  3. Damir Karakaš: Proslava
  4. Nebojša Lujanović: Južina
  5. Zoran Malkoč: Umro supermen
  6. Borivoj Radaković: Hoćemo li sutra u kino
  7. Marina Šur Puhlovski: Treći život druge violine
  8. Nada Topić: Otac
  9. Goran Tribuson: Otac od bronce
  10. Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

U odabiru pobjednika prosudbenom povjerenstvu za dodjelu nagrade, kao i prošlih nekoliko godina, pomoći  će čitatelji svojim glasovanjem za pobjednika u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Ludbregu i Virju te u Sveučilišnoj knjižnici Sveučilišta Sjever.

Ovogodišnja je novost da čitatelji mogu glasovati i preko interneta, slijedeći ovu poveznicu: https://bit.ly/2lWlz9h

Javno glasovanje traje od 9. rujna do 11. listopada. Svi glasači ulaze u konkurenciju za dobivanje nagrade – knjige kandidata za nagradu.

Autor koji dobije ukupno najviše glasova čitatelja dobiva jedan glas u konačnom glasovanju za dobitnika nagrade, u kojem sudjeluju i tri člana povjerenstva, koji svaki imaju po jedan glas. Povjerenstvo djeluje u sastavu: Julijana Matanović, Mario Kolar (predsjednik) i Matija Ivačić.

Dobitnik Nagrade „Fran Galović“ 2019. bit će proglašen na zatvaranju 26. „Galovićeve jeseni“ 26. listopada 2019. u Koprivnici. Nagrada se sastoji od plakete, kipića s likom Frana Galovića (autora Marka Lončara) i 10.000 kuna.

 

Naši najveći pisci i ilustratori govore o nasilju, seksu, frustracijama…

Vožnja unatrag 2Autorica: Milena Zajović / Večernji list
Objavljeno: 22. KOLOVOZA 2019. U 11:42

Paralelno s bumom dječjih slikovnica renomiranih hrvatskih autora odrasla publika sada može uživati i u slikovnicama prilagođenima svojoj dobi! Seks, nasilje i nagomilane frustracije neke su od tema kojima se u svojim slikovnicama bave Zoran Ferić, Darko Macan, Silvija Šesto, Zoran Žmirić, Denis Petričić i prerano preminula Milica Lukšić, a ilustrirali su ih poznati Dalibor Talajić, Štef Bartolić, Irena Jukić Pranjić…

Ideja s jedne kave – Književnica Ana Đokić na kavi je piscu i ilustratoru Darku Macanu spomenula ideju slikovnice za odrasle. Pa je to nekako došlo do mojih ušiju. Htio sam to realizirati. Ana mi je sve prepustila. Htio sam da slikovnice budu upravo za odrasle, “zabranjeno za djecu”. I htio sam da budu crne, i po sadržaju i po ilustracijama i po izgledu – rekao nam je urednik biblioteke “Vrata u podrum” Zoran Pongrašić, koji je uz pomoć Ministarstva kulture prvo izdao tri, a potom još tri slikovnice koje čine možda i jedinu specijaliziranu biblioteku tog tipa u svijetu, u kojem su slikovnice za odrasle još uvijek rijetkost.

Kontrastom vulgarnog teksta i nevinog crteža ističe se knjižica Zorana Ferića koju je ilustrirala Irena Jukić Pranjić. – Uredniku sam pala na pamet kao osoba koja bi mogla dati zanimljiv ženski odgovor za Ferićev tekst o perverznjaku koji seksualno uznemiruje žene. Kad sam ga prvi put pročitala, prilično me šokirao. Tek sljedeći dan shvatila sam da je u pitanju parodija na klasičnu bajku o princu na bijelom konju s kojim bi svaka čitateljica rado sretno živjela do kraja svog života. Umjesto toga, Ferićev “princ” mladim damama nudi mizeran život pun jada i seksualnog poniženja i, da bih podcrtala tu kontrastnu, parodičnu notu, u ilustracijama sam se referirala na kostime i ambijente bajke o Pepeljugi. Kontrasti su, koliko sam shvatila, glavna ideja cijele biblioteke. Za razliku od slikovnica za djecu, slikovnice za odrasle ne pružaju bijeg u snovito maštarenje, već nas suočavaju s hladnom i okrutnom stvarnošću i razbuđuju kao kanta hladne vode – rekla nam je Irena Jukić Pranjić. Sličan kontrast vidljiv je i u priči “Zato što gledamo” Silvije Šesto, ranije objavljenoj u zbirci “Zagrebalica”.

– Raduje me što je moj tekst oslikao Štef Bartolić, ilustrator jednog od prvih naslova koje sam napisala za djecu, “Bum Tomice”. U tekstovima za odrasle često pišem o nasilju, onom vidljivom i nevidljivom, akutnom i kroničnom jer mi smo apsolutno nasilno društvo i proizvodimo na dnevnoj bazi tisuću nijansi nasilja. “Zato što gledamo” govori o onome što omogućuje nasilje i proizvodi mu topli i ugodni dom, a to je nereagiranje. Često i ne prepoznajemo sve manifestacije nasilja, no žrtva ih itekako prepoznaje i pati – kaže nam Silvija Šesto dodajući kako njen tekst na kraju otvara pitanje hoćemo li nasilje ostaviti i novim generacijama. Već prelaze granice Temom nasilja pozabavio se i Zoran Žmirić, čiju je priču o PTSP-ovcu u gradskom prijevozu ilustrirala Valentina Briški. – Ta je priča skica za poglavlje mog romana “Pacijent iz sobe 19” koji je objavljen prošle godine. Pongrašić je zaključio da bi to dobro funkcioniralo u slikovnoj formi, a Valentinu je odabrao jer je skužio da ona može dići atmosferu cijeloj priči. Ja sam prezadovoljan kako je to ispalo, reakcije su odlične, a naša slikovnica upravo putuje za Kijev jer su Ukrajinci, od kad je tamo objavljen moj roman “Blockbuster”, jako zainteresirani za moj rad – rekao nam je Žmirić.

Među ilustratorima ističe se i Dalibor Talajić, zvijezda najvećih svjetskih izdavačkih kuća poput Marvela, koji je ilustrirao priču svojeg prijatelja Darka Macana. – Moje je prokletstvo što zbilja volim svoj posao i najradije bih crtao sve što postoji, a volim i izazove. Kako nikad nisam radio slikovnicu za odrasle, a Macanov tekst gotovo je nemoguće nacrtati, imao sam veliku potrebu dokazati da ja to mogu. Pitao sam se kako prikazati ljepotu ili ružnoću likova, koja je za priču bitna, u mediju poput crteža koji sam po sebi nekome može biti lijep ili ružan. Odlučio sam to napraviti kombinacijom dvaju stilova: jedan je potpuno sterilan, maksimalno stiliziran i odražava prividnu čistoću i perfekciju kraljevstva u kojem se priča odvija, a s druge je strane maksimalno renderiran lik, do granice s realizmom, koji samim svojim tretmanom odskače od okoline. Takav nakazan, on je jedini zapravo životan u univerzumu u kojem obitava – rekao nam je Talajić dodajući da je izrazito zadovoljan rezultatom pa se nada da će biti i drugi.

A tu prostora za dvojbe nema jer radi se o velikoj novosti na hrvatskoj izdavačkoj sceni, eksperimentu koji je potpuno uspio i koji najtoplije preporučujemo svim odraslim čitateljima.

Iz Ukrajine stiže recenzija “Vožnje unatrag”

Vožnja unatrag

Autor: Volodymyr Krynytsky / Tekstover
Objavljeno: 22.08.2019.

Ukrajinski portal za kulturu Tekstover, donosi recenziju slikovnice za odrasle Vožnja unatrag koju sam  radio s umjenticom Valentinom Briški. Recenziju potpisuje Volodymyr Krynytsky.

“Tekst epizode dio je iz Žmirićevog romana “Pacijent iz sobe 19“, jednostavnog, ali sablasnog zapleta, kojeg je umjetnica Valentina Briški tonirala sumornim tonovima bijele crne i crvene. Njezin noir izbor u potpunosti je opravdan dok istovremeno konciznost i lakoća crteža ne odvlače pažnju čitatelja, već ga fokusiraju na priču…
Suradnja Zorana Žmirića, Valentine Briški i izdavačke kuće Knjiga U Centru, dala je izvanredan rezultat – grafičku priču za odrasle koja prikazuje problem od kojeg bi mnogi od nas rado okrenuli glavu.”

Link na cijeli članak.