Već prvih nekoliko priča rukopisa u nastajanju Alena Kapidžića Zimomora, otvara jasan obzor očekivanja: nećemo čitati još jednu prozu čija je ambicija postati nova i brza hit literatura za ljubitelje fantastike; iako joj se taj eventualni domet danas sutra nikako neće moći zamjeriti. Premda koketira s postulatima SF-a, Zimomora je u svom srcu stvarnosna proza lišena patetike koja kombinira ponajbolja iskustva ratnih romana i psihološkog nadmudrivanja čovjeka sa svojim sebstvom, propitkivanja ljudskoga u dehumaniziranom okružju, koja diskurs čovjekove emocije u stalnoj rubnoj situaciji izloženosti smrti i patnji, neprekidno suočava sa slikama aktualnoga, hladnoga, opustošenoga opsega djelovanja, dovodeći atmosferu do karikature. S pravom, jer svijet Zimomore ma koliko bio odbojan, hladan, surov… upravo je onakav kakvoga si je sebi pod noge prostro sam čovjek koji sad u njemu pokušava pronaći mrvice ljudskosti.
Kapidžić stvara jedinstveni pristupu temi. Na nepretenciozan način prikazuje svijet poništen od strane najvažnijeg subjekta kojim se Zimomora bavi – čovjeka. Svijet koji izrasta na srušenim iluzijama o humanosti postaje pozornica na kojoj likovi pokušavaju odigrati predstavu u čijemu posljednjem činu čitatelj grčevito poželi njegovu rehumanizaciju. Zimomora se dakle bavi čovjekom, a Kapidžićev čovjek je u raskoraku sa svijetom i samim sobom, jednom nogom u epicentru događanja, drugom pak u sigurnoj tampon zoni trudeći se biti tek svjedokom samoga sebe u nesnalaženju s novonastalom situacijom. No ne zadugo jer već idućeg trenutka oćutjeti će ugodnu toplinu na potiljku kojemu je razlog – termički snajperski nišan.
Kapidžić uspješno progovara o debaklu civilizacije, no ne isključivo na materijalnoj razini. On piše o kataklizmi morala, porazu ljudskosti, o ustuknuću čovječnosti. Debaklu svijeta koji se pretvorio u Zimomoru prethodilo je poništenje svih ljudskih vrijednosti kao što su mir, nenasilje, ljubav, ispravno djelovanje i istina. Kapidžićevi likovi će se prije razmišljanja o novom svijetu, morati pozabaviti izgradnjom karaktera, posve drugačijega od onoga koji ih je doveo tu gdje jesu. No iako hladnoća ovog rukopisa reže sa svih strana, on na razini ispod te pojavne nudi tračak optimizma, vjere u čovjeka da je sposoban za duhovnu transformaciju, jer Zimomora na snažan i uvjerljiv način dokazuje kako čovjek mora odustati od velikih priča povijesti i shvatiti da svaka promjena počinje od pojedinca.
Držim da ova knjiga treba našoj kulturi jer nas upozorava na nas same kao i na opasnosti kolektivne hipnoze koja prijeti da nas odvede u nepreglednu pustoledinu u kojoj nam knjige na duže vrijeme neće biti potrebne. S time nestaje i ljudskost ljudi o kojima ovaj rukopis progovara nudeći pitanje: želimo li živjeti u takvom svijetu?
zoran žmirić 