Snoputnik: “Putovanje se isplatilo”

SnoputnikVesna Kosec Torjanac

Htjeli mi to ili ne, problem koji ruje u nama, stvaran ili konstruiran (a i on postaje stvaran), ne može nestati potiskivanjem ili ignoriranjem. Tako sam i ja, misleći da mogu prima vista okrenuti novu stranicu, pala u vlastitu stupicu. Da bih se posložila, bila je potrebna dekonstrukcija. U okviru mojih rastakanja i sastavljanja, čitala sam i roman Snoputnik, u koji sam utisnula svoje iskustvo i stavove, baš po definiciji teorije recepcije prema kojoj čitatelj postaje autor…

Sjećam se kako sam prije nepunih osamnaest godina, ležeći u bolnici s trombozom nakon smrti djeteta, bila sigurna da ću umrijeti i to me činilo sretnom. Dobila sam roman neke španjolske spisateljice i on me „vratio“, nakon što sam se, nehotice, stopila sa svijetom u njemu. U neku ruku, bez obzira na to što sam u životu pročitala i mnogo bolje romane, Snoputnik mi je pomogao da se odlijepim od beživotnog osjećaja besmisla, iako to nisam tražila ni očekivala, baš kao i Kristijan, lik iz romana. (Naravno, to je jače od mene, ali moram spomenuti narcizam i melankoliju – uživanje u tjeskobi, u izgubljenom, stvarnom ili imaginarnom, s kojim se poistovjećujemo i što stvara ugodu.)

Snoputnik je slojevit roman pun simbolike. Od početka sam se bojala da će sve skliznuti prema veličanju istočne tradicije i završiti u slatkom otkrivenju o tome kako se jedina prava sreća nalazi u mudrosti Istoka, no iz stranice u stranicu moje je očekivanje bilo iznevjereno, a zanimanje povećano. Iako je konstantno na rubu da će to učiniti, dihotomija kojom roman obiluje nikad ne završava „nagovaranjem“ čitatelja na jednu od opcija ili uvjeravanjem kako je dobar i moguć samo jedan put.

Glavni lik Kristijan, tipičan je primjerak zapadnjačkog malodušnog čangrizavca koji se u krizi tijela (bolest) ubije krizom duha, vjere, ljubavi… Njegov prekid s djevojkom, odnos prema ocu i djetinjstvu, Istri kao mjestu prošlosti, otkriva traume zbog kojih odbacuje pomisao na budućnost. Postaje slijep – ne vidi ljepotu u sebi i oko sebe.

Odlazak u Indiju nije motiviran Indijom kao egzotičnom zemljom u kojoj će vidjeti ili doživjeti nešto novo. Indija mu nije ni vjersko utočište ni turističko odredište. Išao je pronaći svoju bivšu djevojku, koja je mogla biti u Livnu ili u Kopru. No, bila je u Indiji. Kao „običan putnik“ koji se sprema na dalek put, jedino što mu je važno jesu točne upute o putu: o trajanju i vrsti prijevoza i cijeni karata. Napetost i ljutnja, kad se izjalovi vozni red i kada stvari izmaknu kontroli, tipični su za cinika – zapadnjaka kojemu je poremećen plan.

Paralelno sa stvarnim putovanjem, lik putuje u svoju prošlost. Mjesto prošlosti je Istra. Geografska sličnost Istre i Indije, a obje nalikuju srcu, podvostručuje putovanje: ono se zbiva paralelno. Jedno je zbiljsko, fizičko putovanje u daleku zemlju, drugo je putovanje u prošlost, imaginarno. Tumačenje prošlosti uvijek je konstrukt, reinterpretacija potpomognuta novim iskustvom (kao i čitanje). Kao što se u „slučajnim“ sličnostima stapaju dvije daleke zemlje, tako i njegova dva putovanja uvjetuju jedno drugo. Iskustvo u Indiji pomoći će u razumijevanju svojeg djetinjstva, dok su avion, vlak, brod, autobus, kamion, taxi, kao i misli, prijevozna sredstva za spoznaju, tj. samospoznaju. Da bi to postigao, potrebno je uključiti srce. (citat: „Um definitivno nije Ja. Ono što jest istinsko Ja, nalazi se u srcu.“)

Zanimljiv je lik Ericha, čovjeka koji je u Indiju dospio iz pomodnih razloga. Podsjetio me na jedno švedsko kazalište koje sam gledala u Pakistanu. Privatno i profesionalno, vidno su bili pod utjecajem Indije, pa su izvodili tradicionalnu indijsku predstavu. Najprije su pobožno palili mirisne štapiće, duboko se koncentrirali – ommm, ommm, a onda su švedski precizno odigrali predstavu s tradicionalnim indijskim lutkama. Bilo je sterilno, bez duše. Poslije sam gledala Indijce: ista vrst lutaka, pučko indijsko kazalište, a oni gutaju vatru, hodaju po staklu, izvedu scenu na koju publika umre od smijeha i tako u nedogled, dok ima interesa i dok publika baca novčiće. Predstava je bila zabavljačka, „sajmena“, pučka, pokazali su razne vještine – točke, punog srca, kakva je i trebala biti. Poslije su i lutke s kojima su igrali, prodavali. Imam jednu doma. Dakle, Šveđani su „glumili“ Indijce, a Indijci su – Indijci!

Takav je i Erich. Naučio je štošta o običajima, no oni će mu ostati tuđi. (citat: „Sva tvoja iskustva su iluzija. Gdje god djeluju um i ego, tu nema stvarnosti.“)

Uz dihotomiju istok – zapad, um – srce, zanimljiva je ona skrivenija: vid – sljepilo. Kako bi progledao, Kristijan je morao oslijepiti. Poveznica koje u romanu eksplicitno nema je i riječ vid. U hrvatskom jeziku riječ vid svoje izvorište ima u praslavenskom i staroslavenskom, u kojem vidъ, vidjӗti znači vidjeti, znati, spoznati. Kao i indijske „Vede“ koje su spoznaja. Nakon gubitka vida, jer „ono što je mogao vidjeti nije bilo važno“, otvorilo mu se treće oko, pa mu se vid vratio, oči koje će gledati srcem.

Ta bi me tema mogla odvesti vrlo daleko (Merleau-Ponty u spisu Oko i duh, kao i u Fenomenologiji percepcije i dr. piše o tome; piše i o trećem oku u slikarstvu – oči nisu samo prijemnici za svjetlost, linije i boje; Žižek, Sublimni oblik percepcije i, naravno, Lacan i njegov spis Shizma oka i pogleda, u kojem razlikuje mehaničke funkcije oka i dijalektiku želje koja se manifestira u pogledu…), pa mislim da trebam završiti.

Sve u svemu, putovanje se isplatilo.

Emanuel Blagonić: Snoputnik – knjiga nade i pronalaska vlastitog mira

SnoputnikKaže Emanuel Blagonić da je Snoputnik vjerojatno najbolja knjiga koju je pročitao ove godine. Također dodaje da je riječ o knjizi koja se mora čitati ne s razumijevanjem već s razmišljanjem o vlastitim unutarnjim borbama.

“Morati ćete si priznati mnoge stvari od kojih neke nisu lijepe i ugodne. Bole. Morati ćete priznati da niste onakav čovjek kakvim se smatrate jer to je jedini način da zakoračite i pronađete pravi put.” – kaže Blagonić na svom blogu. Raspisao se baš onako kako to činimo svi kad nas se nešto dojmi.

Tko je uopće taj Emanuel? Emanuel je pionir web standarda u Hrvatskoj te regionalna zvijezda WordPressa – jednog od najjačih web alata u trenutno poznatom svemiru na kojem se kočoperi i moj blog.

Cijeli članak.

Hana Kazazović: Pravi pisci pišu različita djela ili prva recenzija e-izdanja Snoputnika

Hana Kazazović, diljem interneta poznata po svom blog pseudonimu Cyber Bosanka, objavila je prvu recenziju e-izdanja romana Snoputnik. Kaže Hana između ostaloga da “… pravi pisci pišu različita djela, za šaroliku publiku…”  i time ovjerava moju odluku da se u Snoputniku odmaknem od stila i teme koje sam se koristio u Blockbusteru. Hana to pak, osim paralele s Blockbusterom potvrđuje i usporedbom s posljednjom zbirkom poezije Zapisano metkom, pa je tako Cyber Bosanka u jednoj recenziji spomenula moje tri knjige – može li autor poželjeti više?

Recenzija na Haninom blogu:

http://cyberbosanka.me/snoputnik-zoran-zmiric-duhovni-putopis/

Recenzija “Snoputnika” u Novom listu

SnoputnikMarinko Krmpotić / Novi list

Svi koji od literature ne žele samo zabavu, već ponajprije promišljanje, razmišljanje i samoanalizu, voljet će »Snoputnika«, novi roman riječkog književnika Zorana Žmirića koji je, pet godina nakon sjajnog ratnog romana »Blockbuster«, pomalo i iznenadio čitatelje koji su možda očekivali još jedan nabrijani ratni roman s uspješno izraženom antiratnom porukom. No, Žmirić se odlučio za korak dalje, točnije za priču o posljedicama rata, a ta mu je pak priča pružila mogućnosti da stvori tekst koji se u brojnim trenucima dotiče pitanja o smislu života, svrsi postojanja, dobru i zlu te nizu sličnih egzistencijalističkih tema.

Radnju svog novog romana Žmirić veže uz lik Kristijana, mladog Riječanina koji je u vrtlog rata upao kao vrlo mlad, a završetak rata za njega znači nastavak užasa, ponajprije stoga jer tog zadnjeg dana ubija neprijateljskog vojnika koji mu se, pun povjerenja, predao. Čin tog nepotrebnog ubojstva na težini dobiva nakon što, pregledavajući dokumente mladića kojeg je smaknuo, Kristijan shvaća da je riječ o vojniku  koji je dan ranije upućen na bojišnicu i vjerojatno je u predaji vidio mogućnost brzog završetka rata.

Putovanje Indijom

Grižnja savjesti zbog tog događaja, kao i zbog svega drugog doživljenog u ratu, tako je teška da Kristijan doživljava teški psihički slom i prekida sve odnose s okolinom, pretvarajući se u osamljenika koji uz stalnu grižnju savjesti pati od jakih glavobolja. Da glavobolje nisu posljedica samo psihičke opterećenosti saznaje od liječnika, koji mu otkriva tumor na mozgu i prognozira mu još maksimalno mjesec dana života. Ta šokantna spoznaja budi Kristijana iz višegodišnje obamrlosti pa najprije odlučuje posjetiti Savičentu, zavičaj svog oca u koji je jako volio odlaziti kao dijete, te potom i obnoviti vezu s Majom, djevojkom s kojom je bio sve dok nije pobjegao u osamljenost. Kad sazna da je Maja nedugo nakon što je on s njom prekinuo otišla živjeti u Indiju, odlučuje je potražiti. I tu počinje roman o traženju samog sebe i smisla života.

Naime, Kristijanovo putovanje Indijom i njegovi brojni doživljaji te susreti s ljudima koje sreće vode u smjeru samospoznaje i duhovnog samoizlječenja što mu, istina, neće spasiti život, ali će mu pomoći da, ako ništa drugo, umre miran. Nove stavove o životu Kristijan upija ponajprije iz filozofije hinduizma u čije se temelje uvjerava kroz događaje koji ga prate na putovanju Indijom, a ono što ga najviše privlači je okrenutost prosuđivanju srcem, a ne umom (»Ono što je istinsko ja, nalazi se u srcu, a ne umu«, ili »Bolje se uzdati u bolesno srce, no u zdrav razum«), kao i svojevrsna filozofija prihvaćanja stvarnosti onakve kakva jest.

Duhovni preobraćaj

Naravno, taj duhovni preobraćaj praćen je nizom filozofskih (religijskih) sentenci od kojih su neke iznesene kao moto uvodi u svako novo poglavlje, a dio ih je predstavljen kroz riječi likova, ponekad i samog Kristijana. Taj dio knjige neizostavno sa sobom nosi i onu poprilično propovjedničku notu, što određeni dio čitatelja može i zasmetati jer na trenutke može djelovati i kao self-help literatura, ili pak romansiran religijski putokaz u novu religiju, u ovom slučaju hinduizam.

No, bilo kako bilo, Žmirić je iznova »složio« dobru i zanimljivu priču koja nedvojbeno nudi jedan od mogućih odgovora na prevladavanje psihičke krize, i to one najgore vrste. »Snoputnik« će ozbiljnog čitatelja – prihvaćao on ili odbijao hinduizam ili bilo koju drugu religiju ili filozofiju – uputiti na promišljanje, razmišljanje, samoanalizu i, na koncu, samospoznaju i prihvaćanje samog sebe, što je temelj za pomirenje sa svim mukama i patnjama. Upravo to najvrijedniji je dio ove za hrvatske prilike prilično neobične knjige s kojom se isplati upoznati.

Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Slon
Slon

U novom broju časopisa Književnost uživo urednica broja Tea Marković razgovarala je sa mnom o njoj i meni (nadam se i vama) zanimljivim temama.


Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

Dokaz
Dokaz

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.


Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.


Jerihonska truba

Jerihonska truba

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Estetika ružnog
Estetika ružnog

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

Sestre iz Puttaparthija
Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

Don't Cry
Don’t Cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.


Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Vjerna publika
Vjerna publika
Dilema
Dilema
Svitanje
Svitanje
Sutra ću joj priznati
Sutra ću joj priznati
Krivo skretanje
Krivo skretanje
Svi ste pozvani
Svi ste pozvani
San o slobodi
San o slobodi

U Ližnjanu predstavljen roman “Snoputnik”

“Svi smo međusobno povezani i snosimo, trebamo snositi odgovornost jedni za druge, prepoznavati naše različitosti, ali i graditi jezike da te različitosti kako očuvamo tako i međusobno približavamo.” Tim riječima Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen predstavljaju svoju udrugu za proizvodnju kulture Zvona i Nari iz Ližnjana gdje sam prošlog petka promovirao novi roman Snoputnik. Natalija i Ognjen su odradili najveći posao na Snoputniku zato su i dobili svoje “cameo” uloge kao susjedni glavnog lika romana. Kako je protekla promocija u književnom svratištu Zvona i Nari piše Glas Istre.

 

U Rijeci promoviran Snoputnik

Prošli tjedan je bio zgužvan. S razlogom. U Rijeci je porinut moj novi roman “Snoputnik”. Tragom toga donosim na jednom mjestu par značajnijih osvrta na događaj.

Počelo je intervjuom u Novom listu, a odmah nakon promocije i osvrtom u istim novinama. Događaj je opisan riječima: “Žmirić je očekivano na Marini privukao velik broj posjetilaca, koji nije ostao uskraćen za dobro osmišljeno predstavljanje.” Zvuči mi OK, nemam primjedbe.

Dao sam i intervju za Magazin GKR, u kojemu sam izrešetan sa svih strana. Izdržalo se.

Na koncu se našlo mjesta i za kameru pa smo Snoputnik i ja bogatiji za jedan video prilog.

Snoputnik se može kupiti u VBZ-ovim knjižarama koje javljaju kako je odmah nakon promocije ušao u Top 1o najprodavanijih knjiga tjedna.

Facebook stranica je živnula; dijele se fotke s promocije, komentiraju se osobni i tuđi utisci, prepričavaju se fore koje smo moj urednik Zoran Krušvar i ja prodavali okupljenima, a već se nakupilo i komentara čitatelja koji polako počinju dijeliti i ocijene na Goodreadsu.

“Snoputnik” izašao iz tiska

Došao je i taj dan. Snoputnik je izašao iz tiska. Prijatelji iz Hrvatskog društva pisaca poslali su fotku na kojoj je lijep i debeo, a uskoro očekujem i informacije kada roman kreće u prodajnu mrežu.
Iako se već mjesecima na Facebook stranici budući čitatelji druže kroz citate i crtice iz pojedinih poglavlja romana, ovaj dan je naravno poseban.
Pratite stranicu i dalje, na Facebooku će se objavljivati svi detalji vezani uz Snoputnika; prodajna mjesta, način kupovine, datumi promocija, cijene, popusti…
Kad Snoputnik dospije u vaše ruke očekujem da se svojim komentarima i sami uključite u kreiranje sadržaja ove stranice.
Ako želite promociju u vašem mjestu, informirajte svoju tetu knjižničarku kako je Snoputnik konačno zakoračio u svijet. 🙂

Oni su prvi pročitali rukopis i svojim mišljenjima i sugestijama oblikovali neke njegove dijelove; Vesna Krmpotić, Alena Juriša, Alen Kapidžić, Zoran Krušvar, Tanja Kukić, Carmela Žmirić, Igor Beleš, Davor Suhan, Kristina Posilović, Milan Zagorac, Andrej Cvitaš, Natalija Grgorinić, Ognjen Rađen. Hvala vam.

Zoran Žmirić

sno

Naslovnica – priča o potrazi sa sretnim krajem

0

Ima već dugo kako se izgubila ona važna komponenta komunikacije između knjige i čitatelja. Naslovnice knjiga biraju se među fotografijama sa stocka, za 10 dolara nudi se dojmljiva fotografija koja na žalost rijetko kad govori o onome što se krije iz korica.

Tijekom pisanja romana “Snoputnik” cijelo sam vrijeme imao ideju o naslovnici. Znao sam koje elemente želim na njoj, ali ne i na koji ih način posložiti kako kadar ne bi bio pretrpan. Također sam znao da ne želim fotografiju. Trebao sam trud, posvećenost, unesenu energiju i vrijeme. Zato sam odlučio angažirati ilustratora.

Nakon nekoliko mjeseci potrage, sasvim slučajno na YouTubeu sam naišao na spot „Palma u pitaru“ Postolara Trippera. Ilustracije koje su se nizale u spotu imale su „ono nešto“ što sam cijelo vrijeme priželjkivao. Do autora sam došao preko Googleovog pretraživača slika koji me odveo na DeviantArt. Da sve bude jednostavnije, pokazao se da je čovjek iz Hrvatske – Marko Pinjuh.

Dati nekome da radi po vašoj ideji nije uvijek lako. S koliko god sigurnosti ušli u suradnju, sporadično se ipak javlja crv sumnje. “… što ako on to napravi loše, pogrešno, onako kako ne želim …”. No i tomu se može doskočiti. Potrebno je tek malo povjerenja u osobu koja gospodari vama nepoznatom materijom. U tome su mi pomogle i bezbrojne priče koje sam slušao od grafičkih dizajnera kojima su naručitelji poslova, mahom situirani vlasnici tvrtki i obrta, sugerirali totalne gluposti, jer “dok ja plaćam radit ćeš kao ja kažem”. U želji da izbjegnem takvu reputaciju, jednostavno sam Marku poslao sinopsis romana, objasnio koje elemente i zašto želim na naslovnici i ostavio mu na volju da čini što god hoće.

“Lebdeći otoci, sat koji pokazuje 10:08, istarski bunar, indijski slon, mjesec, dvije zlatne ribice u staklenoj kugli, narančasti svjetionik i lik putnika…. posloži ih kako te volja, ali molim te neka svi budu na naslovnici”. I čim sam to izrekao, umjesto mira pojavila se još veća bojazan. Iako to nisam sugerirao, poželio sam sanjivu naslovnicu, nešto bogato opojnim mirisima i šarenilom, svime onime kakva Indija jest. No pregrizao sam jezik i obećao sebi da ću ostati dosljedan i ništa ne sugerirati.

Prva skica u olovci stigla je istog popodneva. Već tad mi je bilo jasno da će ovo ispasti dobro. Nakon nekoliko tjedana stiglo je još par dorađenijih skica te nakon još nekoliko tjedana konačno i gotova naslovnica. Rezultat je bio iznad očekivanja. Ukazalo se putovanje od Istre do Indije sa svim željenim motivima i da stvar bude još bolja, sve to u kompoziciji drva života. Sanjivo, ludo, šareno, prezačinjeno, ezoterično, simbolično… čak su i otoci dobili obrise dvaju poluotoka.

Snoputnik