RSS Feed

Tag Archives: Blockbuster

Intervju za Tportal

Posted on

Nakon duže vremena tportal me zatražio da porazgovaramo o mom novom romanu “Putovanje desnom hemisferom”. To je bio tek povod jer dotaknuli smo se svega; od stanja u HAVC-u, ekranizacije mog romana “Blockbuster”, motiva i nadahnuća za pisanje te ključnih referenci u mojim romanima, o tome zašto se u nas od pisanja ne može očekivati zarada koja bi omogućila pristojan život, a našlo se mjesta i za Corta Maltesea…

LINK

Blockbuster: “Da je to barem film, imao bih snage trčati čitavu noć.”

Posted on

BlockbusterLjiljana Došen

U svom romanu Blockbuster Zoran Žmirić nam pripovijeda jednu od mnogih i u mnogočemu sličnih ratnih stradija – onu koja poistovjećuje krvnika i žrtvu u nemilosrdnim i umu nepojmljivim uvjetima lova na čovjeka od čovjeka samog i to  do međusobnog istrebljenja. Koliko god klasična bila, Žmirićeva priča dopire dublje od mnogih sličnih jer zadire u tkivo čovjekove pshiologije. Koji je tome razlog?

Struktura svakog pripovjednog djela koje aspirira biti umjetničko ima tri sloja. U onom najvišem pa tako i najplićem, pisac – više ili manje uspješno – gradi fiktivan svijet. Njega na svojim plećima pred čitatelja iznose protagonisti smješteni u fiktivan prostor, ponovo čitatelju više ili manje uvjerljiv i prihvatljiv. Ispod te vidljive i uglavnom svima razumljive razine leži simboličan sloj u kojem se zbiva prava drama. Ona, iako kompleksna,  svodljiva je na moralnu pouku tipa: zlo biva pobjeđeno od dobra, poštenje vodi dalje od prevare, ljubav pomiče planine ako je iskrena, i slično. Do ovdje smo još uvijek na području “lagane proze” koju možemo naći i na kioscima, i među bestselerima i u bibliotekama. U sto nijansi sive. Ona se lako čita, ali kriterije koji definiraju “pravu” ili umjetničku književnost, ne ispunjava.

I tako stižemo do čuvenog, na satu lektire bezbroj puta postavljenog pitanja: Što je pisac htio reći?  Odgovor nije tako kompliciran kao što se čini: što je htio to je i rekao i tko god njegov pisani rad pročita – prije ili kasnije, sporije ili brže – dokučit će. On je vjerojatno htio prenijeti svoju poruku, ali, čini li ga to piscem u pravom smislu riječi? Daje li mu to onaj kredibilitet pred kojim skidamo kapu, a da možda i ne znamo riječima formulirati što je on zaista rekao i je li to uspio postići činom vlastite volje ili na neki drugi način? Utječe li ta poruka na nas čitatelje tako snažno da nas mijenja ili se radi o nečem drugom?

Djelo svojim poučnim karakterom odgaja, prosvjetljuje. No nije li već sve ispričano, nisu li već sto puta sve poruke proslijeđene u ovoj ili onoj formi, bilo u obliku bajke, basne, novele ili antiratne priče? Posljednje se tiču svih nas jer, kako je  poznato, niti jedan cilj ne može opravdati nečiju pogiblju. Život je važniji od ideja iako su za njih mnogi položili svoj bez dvoumljenja.

Gdje se onda krije taj umjetnički element i što bi on trebao biti?

Mjesto gdje muze pjevaju svoju ušima nečujnu pjesmu nalazi se u trećem sloju, ispod onog pripovjednog i onog simboličnog, u zemlji vječnog mraka i tišine, tamo gdje ljudska misao nije kročila iako je upravo iz njega samog stvorena ili točnije, izišla na svjetlo dana. Možemo ga nazvati zonom sumraka, zaumnim područjem, podsvješću ili kako god želimo no jasno je da nas neke priče upravo tamo dotaknu, a neke druge prođu mimo pa ih zaboravljamo brže nego li smo ih pročitali.

U romanu Zorana Žmirića, to mjesto je simbolički određeno na samom početku –smještanjem radnje u pilanu, gdje se stabla sijeku, a trupci slažu jedan na drugi, kao mrtva tijela kojih u njegovoj priči ne manjka.  Ali smrt je za ratne prilike nešto obično i neizbježno, toliko notorno da nas često više dirne smrt vlastitog psa nego tisuće ljudi. Razlog toj beščutnosti je nedostatak emotivnog proživljavanja, dakle, suosjećanja sa stradalnicima i nedovoljne uronjenosti u tragediju – što je pak luksuz koji nam omogućavaju oni romani kojima nedostaje treći sloj, onaj zaumni.

Žmirićev roman toliko je kratak i sabijen koliko je žestok. Ideja progona čovjeka od čovjeka u njemu je svojom silinom probušila oba navedena sloja i razlila se po trećem kao gusti mlaz raskomadanog tkiva i krvi te zdrobljene nade u razum koji bi čovjeka trebao definirati kao svjesno biće. Njegov nedostatak utjelovljuju nebrojena “niža ja” koja su se poput monstruma probudila pod vijorećim zastavama kao simbolima pripadnosti, ali čemu i kome? pita se Žmirić.

Sve što je vrijedno ljudskog imena, niže, nasilno “ja”, željno igre na sve ili ništa, guranja do kraja pa i dalje – preko ruba u ništavilo, smrskalo je u paramparčad, bilo oružjem bilo golim rukama. U toj hajci gdje niže “ja” progoni svoje više “ja” kao zločinca i krivca za sve, čitalac prima udarac u pleksus,  savija se u mučnini, a da mu ni samom nije jasno zašto. On se pita što mu se to dogodilo i u mislima se obraća autoru, dok autor nijemo šuti. Isti osjećaj preplavio je i njega dok je svoje djelo pisao, a da nije mogao odrediti pravac iz kojeg je stigao. Još je manje, naravno, razmišljao o tome što želi ili ne želi reći.

U zoni sumraka do koje svjetlo razuma ne dopire, vladaju drugi zakoni. Isti oni koji rukovode našim postupcima u životu. Znali mi zašto ili ne. Blockbuster dopire u te nijeme dubine i poručuje bez riječi ono što sami sebi ne želimo reći – bezumlje nije herojski čin, sloboda nije napad na drugoga i na drugačije. U hajci strada onaj koji lovi, jer sam lov je – kazna.

„BLOCKBUSTER“ – ZORAN ŽMIRIĆ

Posted on

Drago mi je da se nakon toliko godina još uvijek čita…

Intervju za portal Ukrajinski prostor

Posted on

Nedavno sam vodio razgovor s ukrajinskim književnikom i urednikom književnog portala Tekstover Volodimirom Krinitskim. Razgovor je u formi intervjua objavljen na portalu Ukrainski prostor. Naravno, intervju je na ukrajinskom jeziku, pa ako poznajete ruski i tu ćete se donekle snaći, no ukoliko ste vjerni latinici, evo izvornika na hrvatskom.

Ispričavam se što razgovor otvaram jednim teškim pitanjem. Vi ste bili u ratu? Za mene je to je važan aspekt s obzirom da vas promatram kao pacifistu.

Imao sam 22 godine kad sam otišao u rat. Bilo je to 1991. godine. Razvojačen sam 1992. kao ratni vojni invalid 100% II grupe, danas imam trajni invaliditet od 50%.

Dobitnik ste niza odličnih kritika za svoj roman Blockbuster. Knjiga se smatra ponajboljom antiratnom knjigom u regiji. Mislite li da je to uspjeh? Kako to uopće tumačite?

S obzirom na status knjige u društvu, svaka percepcija književnog rada je svojevrstan uspjeh. Blockbuster je došao u fokus vjerujem zbog toga jer sam se u njemu bavio energijom rata kakvim ga vidi jedan mladi čovjek kojemu konflikt nije prirodno stanje. Nisam definirao s koje se strane nalazi glavni lik tako da se s njim svatko lako identificirao. Roman nosi ideja koja kaže … kada imaš dvadeset godina i nalaziš se u ratu, više zajedničkoga imaš sa svojim vršnjakom na kojega pucaš, nego li s pedesetogodišnjakom s kojim čuvaš stražu.

Jeste li zbog svog stava o ratu doživljavali neugodnosti?

Svatko ima svoje viđenje rata, moje se nešto razlikuje od uobičajenog pa je logično i da sam ponekad izvrgnut kritiziranju. Nekih društvenih problema nisam imao, no kritika i neuvažavanja jesam. Neki ljudi skloniji desnici, kada čuju moje stavove o ratu automatski kritiziraju i moje pisanje, iako nikad nisu čitali moje knjige. Tu doduše ne pomaže ni činjenica što ne spominjem moje ratno iskustvo, ja se postavljam kao pisac koji se bavi određenom temom, ne osjećam potrebu davati mojem pisanju dodatnu ovjeru ratnim iskustvom.

Sasvim sam jasno određen prema svom ratnom iskustvu; nisam ratovao protiv Srba, već protiv četnika. Srbi su narod, četnici su bili agresori na moju zemlju jednako kao što Drugi svjetski rat nisu započeli Nijemci već nacisti. Priča s Balkana je tim luđa jer je u hrvatskoj vojsci bilo i Srba koji nisu odobravali agresiju na Hrvatsku, dapače borili su se protiv nje.

Je li istina da radite kao novinar? Zašto? Zbog novca ili postoji neki drugi razlog?

Ne radim kao klasičan novinar. Ja sam urednik službenog news portala Grada Rijeke koji prati sva zbivanja u Rijeci, gradu u kojem sam rođen i u kojemu živim. Zašto radim? Zato jer ništa drugo ne bi bilo ispravno. Ne želim biti u vojnoj mirovini na koju imam pravo od svoje dvadeset i treće godine života. Moja mirovina iznosi 560 eura, a plaća 730 eura. Prijatelji mi govore da nisam normalan jer se svakog dana dižem u 7,00 i odlazim na posao, radim i vraćam se svojoj obitelji oko 16,30 a za samo 170 eura razlike. No tih 170 eura mojoj djeci pokazuju da ne bi bilo ispravno sjediti kod kuće na račun onih koji rade, čega u Hrvatskoj ima previše. Službena politika iz ’90-tih poslala je u mirovine ljude s lakšim ranjavanjima pa čak i potpuno zdrave ljude, a sve kako bi si osigurala glasačko tijelo idućih nekoliko desetljeća. Ne želim biti dio te perfidne igre.

Ne pišete samo prozna djela, već i poeziju. Kao autora, što vas više zadovoljava, poezija ili proza?

Proza je moj prirodni način izražavanja, za poezijom posegnem tek ponekad, kad poželim predah.

Da li sadašnja stvarnost utječe za vašu umjetnost? Morate li reagirati na događaje u zemlji i svijetu?

Ne moram ništa jer mislim da nikome ništa ne dugujem, ali da, reagiram jer živim u ovom svijetu i smetaju me stvari koje smetaju i većinu normalnih ljudi. Međutim ne reagiram na način da kritiziram, već tako da primjećujem kako društvena zbivanja utječu na mene, moj karakter, moje odluke…

Kakvi su odnosi hrvatskih pisaca sa srpskim kolegama?

Osobno nemam kontakte s kolegama piscima iz Srbije osim na književnim festivalima gdje je atmosfera uvijek poticajna, no književna društva iz Hrvatske i Srbije sporadično surađuju, pogotovo u segmentu razmjene pisaca i znam da to funkcionira dobro.

Prema Vašem saznanju, znaju li u Hrvati ponešto o Ukrajini, ukrajinskoj književnosti, poznaju li suvremene ukrajinske pisce? Imate li kontakte s Ukrajinom?

Ukrajina nam je na žalost, u posljednje vrijeme u fokusu zbog eskalacije sukoba s Rusijom, a i od ranije smo o Ukrajini uglavnom slušali kroz političke teme; Narančasta revolucija, Janukovič, Timošenko, Euromajdan… dok je skromna percepcija ukrajinskih književnika u Hrvatskoj plaćena povijesnom (barem je ja tako vidim) nepravdom u kojoj je još od 19. stoljeća ruski jezik bio preduvjet za prisutnost i vidljivost. Čak i danas da Hrvate pitate čiji je pisac bio Gogolj, većina bi odgovorila: – Ruski, dok je Taras Ševčenko jasno prepoznat kao Ukrajinac. Noviju književnost na žalost ne poznajem. O samoj Ukrajini znam ponešto, moja supruga je još ’90-tih s pjevačkim zborom iz Rijeke posjetila Ukrajinu i nekoliko dana boravila u Kijevu i na Jalti. I dan danas te uspomene su joj jedne od najljepših. Kao i svuda, sportaši su najveći ambasadori svojih zemalja, u slučaju Ukrajine; Bubka, braća Kličko, a moja generacija pamti i Blohina.

Kako biste opisali suvremeni život u Hrvatskoj? Je li bolje u EU nego prije? Ono što najviše brine građane?

Ne vjerujem u dugovječnost asocijacija koje se stvaraju zbog ekonomskog interesa. Novac ne može i nije preduvjet za stabilnost, jer da jest stanovnici najbogatijih država bili bi i najzadovoljniji ljudi na svijetu, a daleko su od toga. EU je neprirodna tvorevina koja je male zemlje pokorila ekonomskom agresijom. U davna vremena zemlje su se osvajale ratovima… danas se to radi kapitalom. Bogate države ulaze u bankarske sustave malih država, preuzimaju ih i prisvajaju, a potom uvede svoju valutu i dovode svoju vojsku da je čuva. To je obično nasilje pod krinkom slobodnog tržišta. Hrvatsko tržište okupirano je stranim europskim trgovačkim lancima u kojima su sve namirnice tri do četiri puta skuplje nego li u njihovim matičnim zemljama, a istovremeno u tim istim trgovačkim lancima zaposlenici u Hrvatskoj imaju dva ili tri puta manju plaću nego li je imaju trgovci u istim tim trgovinama u Europi. Život u Hrvatskoj je ispod svake razine kvalitete, profesori u mirovinama prekapaju kontejnere i traže povratne boce, mladi ljudi napuštaju fakultete i bježe iz države u želji da rade bilo kakav posao, onaj tko ima posao trpi sve samo da ga zadrži, i ne postoji politička strategija koja to može promijeniti.

Recite nam nešto o procesu pomirenja u regiji. Kakav je u cjelini odnos između Hrvata i Srba? Postoji li opasnost od nove mržnje između Hrvata i Srba?

I prije i tijekom rata, pa tako i u poslijeratnoj fazi i u Hrvatskoj i u Srbiji bilo je i srca i razuma. Iznad svega je važno što misli i osjeća narod, a to se pokazalo na djelu u svibnju prošle godine kad je naša područja pogodila poplava. Dragovoljci iz Hrvatske su odlazili u Srbiju i pomagali ugroženima, kilometarske kolone kamiona tegljača s prikupljenom hranom, odjećom i lijekovima danonoćno su vozili za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, pomoć se prikupljala u svim hrvatskim gradovima. Dakle nitko mi ne može reći da je odnos između naših naroda loš. Razlika između stanja prije 25 godina i ovog danas, očituje se u tome što je današnja generacija mladih ljudi okrenuta globalizmu, dostupne su im informacije i teže ih je manipulirati. Političari i mediji koje političari koriste kao megafone, danas puno teže nailaze na istomišljenike. ’90-tih je bilo znatno lakše stvoriti kritičnu masu koja će pokrenuti val nasilja. Danas je srećom stasala jedna nova generacija.

 

Hvala puno! Želim Vam puno uspjeha!

Hvala Vam.

Hana Kazazović: Pravi pisci pišu različita djela ili prva recenzija e-izdanja Snoputnika

Posted on

Hana Kazazović, diljem interneta poznata po svom blog pseudonimu Cyber Bosanka, objavila je prvu recenziju e-izdanja romana Snoputnik. Kaže Hana između ostaloga da “… pravi pisci pišu različita djela, za šaroliku publiku…”  i time ovjerava moju odluku da se u Snoputniku odmaknem od stila i teme koje sam se koristio u Blockbusteru. Hana to pak, osim paralele s Blockbusterom potvrđuje i usporedbom s posljednjom zbirkom poezije Zapisano metkom, pa je tako Cyber Bosanka u jednoj recenziji spomenula moje tri knjige – može li autor poželjeti više?

Recenzija na Haninom blogu:

http://cyberbosanka.me/snoputnik-zoran-zmiric-duhovni-putopis/

“Zapisano metkom” – Muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Posted on

Zapisano metkom
Eto i prve recenzije moje zbirke pjesama “Zapisano metkom” koju potpisuje književnica Željka Kovačević Andrijanić. Željka “Zapisano metkom”  vidi kao stihovani “Blockbuster” i u pravu je. Detaljan i odlično analiziran osvrt kakvog bi svaki autor poželio objavljen je na web magazinu Gradske knjižnice Rijeka.

link:

Uz “Zapisano metkom” Zorana Žmirića: muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Recenzija “Snoputnika” u Novom listu

Posted on

“Svi koji od literature ne žele samo zabavu, već ponajprije promišljanje, razmišljanje i samoanalizu, voljet će »Snoputnika«, novi roman riječkog književnika Zorana Žmirića koji je, pet godina nakon sjajnog ratnog romana »Blockbuster«, pomalo i iznenadio čitatelje koji su možda očekivali još jedan nabrijani ratni roman s uspješno izraženom antiratnom porukom.”

Tako piše Marinko Krmpotić, a ostatak teksta na stranicama Novog lista.