Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

Foto Dalibor Urkalović Pixsell
22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.

 

Intervju za Tportal

Nakon duže vremena tportal me zatražio da porazgovaramo o mom novom romanu “Putovanje desnom hemisferom”. To je bio tek povod jer dotaknuli smo se svega; od stanja u HAVC-u, ekranizacije mog romana “Blockbuster”, motiva i nadahnuća za pisanje te ključnih referenci u mojim romanima, o tome zašto se u nas od pisanja ne može očekivati zarada koja bi omogućila pristojan život, a našlo se mjesta i za Corta Maltesea…

LINK

Blockbuster: “Da je to barem film, imao bih snage trčati čitavu noć.”

BlockbusterLjiljana Došen

U svom romanu Blockbuster Zoran Žmirić nam pripovijeda jednu od mnogih i u mnogočemu sličnih ratnih stradija – onu koja poistovjećuje krvnika i žrtvu u nemilosrdnim i umu nepojmljivim uvjetima lova na čovjeka od čovjeka samog i to  do međusobnog istrebljenja. Koliko god klasična bila, Žmirićeva priča dopire dublje od mnogih sličnih jer zadire u tkivo čovjekove pshiologije. Koji je tome razlog?

Struktura svakog pripovjednog djela koje aspirira biti umjetničko ima tri sloja. U onom najvišem pa tako i najplićem, pisac – više ili manje uspješno – gradi fiktivan svijet. Njega na svojim plećima pred čitatelja iznose protagonisti smješteni u fiktivan prostor, ponovo čitatelju više ili manje uvjerljiv i prihvatljiv. Ispod te vidljive i uglavnom svima razumljive razine leži simboličan sloj u kojem se zbiva prava drama. Ona, iako kompleksna,  svodljiva je na moralnu pouku tipa: zlo biva pobjeđeno od dobra, poštenje vodi dalje od prevare, ljubav pomiče planine ako je iskrena, i slično. Do ovdje smo još uvijek na području “lagane proze” koju možemo naći i na kioscima, i među bestselerima i u bibliotekama. U sto nijansi sive. Ona se lako čita, ali kriterije koji definiraju “pravu” ili umjetničku književnost, ne ispunjava.

I tako stižemo do čuvenog, na satu lektire bezbroj puta postavljenog pitanja: Što je pisac htio reći?  Odgovor nije tako kompliciran kao što se čini: što je htio to je i rekao i tko god njegov pisani rad pročita – prije ili kasnije, sporije ili brže – dokučit će. On je vjerojatno htio prenijeti svoju poruku, ali, čini li ga to piscem u pravom smislu riječi? Daje li mu to onaj kredibilitet pred kojim skidamo kapu, a da možda i ne znamo riječima formulirati što je on zaista rekao i je li to uspio postići činom vlastite volje ili na neki drugi način? Utječe li ta poruka na nas čitatelje tako snažno da nas mijenja ili se radi o nečem drugom?

Djelo svojim poučnim karakterom odgaja, prosvjetljuje. No nije li već sve ispričano, nisu li već sto puta sve poruke proslijeđene u ovoj ili onoj formi, bilo u obliku bajke, basne, novele ili antiratne priče? Posljednje se tiču svih nas jer, kako je  poznato, niti jedan cilj ne može opravdati nečiju pogiblju. Život je važniji od ideja iako su za njih mnogi položili svoj bez dvoumljenja.

Gdje se onda krije taj umjetnički element i što bi on trebao biti?

Mjesto gdje muze pjevaju svoju ušima nečujnu pjesmu nalazi se u trećem sloju, ispod onog pripovjednog i onog simboličnog, u zemlji vječnog mraka i tišine, tamo gdje ljudska misao nije kročila iako je upravo iz njega samog stvorena ili točnije, izišla na svjetlo dana. Možemo ga nazvati zonom sumraka, zaumnim područjem, podsvješću ili kako god želimo no jasno je da nas neke priče upravo tamo dotaknu, a neke druge prođu mimo pa ih zaboravljamo brže nego li smo ih pročitali.

U romanu Zorana Žmirića, to mjesto je simbolički određeno na samom početku –smještanjem radnje u pilanu, gdje se stabla sijeku, a trupci slažu jedan na drugi, kao mrtva tijela kojih u njegovoj priči ne manjka.  Ali smrt je za ratne prilike nešto obično i neizbježno, toliko notorno da nas često više dirne smrt vlastitog psa nego tisuće ljudi. Razlog toj beščutnosti je nedostatak emotivnog proživljavanja, dakle, suosjećanja sa stradalnicima i nedovoljne uronjenosti u tragediju – što je pak luksuz koji nam omogućavaju oni romani kojima nedostaje treći sloj, onaj zaumni.

Žmirićev roman toliko je kratak i sabijen koliko je žestok. Ideja progona čovjeka od čovjeka u njemu je svojom silinom probušila oba navedena sloja i razlila se po trećem kao gusti mlaz raskomadanog tkiva i krvi te zdrobljene nade u razum koji bi čovjeka trebao definirati kao svjesno biće. Njegov nedostatak utjelovljuju nebrojena “niža ja” koja su se poput monstruma probudila pod vijorećim zastavama kao simbolima pripadnosti, ali čemu i kome? pita se Žmirić.

Sve što je vrijedno ljudskog imena, niže, nasilno “ja”, željno igre na sve ili ništa, guranja do kraja pa i dalje – preko ruba u ništavilo, smrskalo je u paramparčad, bilo oružjem bilo golim rukama. U toj hajci gdje niže “ja” progoni svoje više “ja” kao zločinca i krivca za sve, čitalac prima udarac u pleksus,  savija se u mučnini, a da mu ni samom nije jasno zašto. On se pita što mu se to dogodilo i u mislima se obraća autoru, dok autor nijemo šuti. Isti osjećaj preplavio je i njega dok je svoje djelo pisao, a da nije mogao odrediti pravac iz kojeg je stigao. Još je manje, naravno, razmišljao o tome što želi ili ne želi reći.

U zoni sumraka do koje svjetlo razuma ne dopire, vladaju drugi zakoni. Isti oni koji rukovode našim postupcima u životu. Znali mi zašto ili ne. Blockbuster dopire u te nijeme dubine i poručuje bez riječi ono što sami sebi ne želimo reći – bezumlje nije herojski čin, sloboda nije napad na drugoga i na drugačije. U hajci strada onaj koji lovi, jer sam lov je – kazna.

Intervju za portal Ukrajinski prostor

Nedavno sam vodio razgovor s ukrajinskim književnikom i urednikom književnog portala Tekstover Volodimirom Krinitskim. Razgovor je u formi intervjua objavljen na portalu Ukrainski prostor. Naravno, intervju je na ukrajinskom jeziku, pa ako poznajete ruski i tu ćete se donekle snaći, no ukoliko ste vjerni latinici, evo izvornika na hrvatskom.

Ispričavam se što razgovor otvaram jednim teškim pitanjem. Vi ste bili u ratu? Za mene je to je važan aspekt s obzirom da vas promatram kao pacifistu.

Imao sam 22 godine kad sam otišao u rat. Bilo je to 1991. godine. Razvojačen sam 1992. kao ratni vojni invalid 100% II grupe, danas imam trajni invaliditet od 50%.

Dobitnik ste niza odličnih kritika za svoj roman Blockbuster. Knjiga se smatra ponajboljom antiratnom knjigom u regiji. Mislite li da je to uspjeh? Kako to uopće tumačite?

S obzirom na status knjige u društvu, svaka percepcija književnog rada je svojevrstan uspjeh. Blockbuster je došao u fokus vjerujem zbog toga jer sam se u njemu bavio energijom rata kakvim ga vidi jedan mladi čovjek kojemu konflikt nije prirodno stanje. Nisam definirao s koje se strane nalazi glavni lik tako da se s njim svatko lako identificirao. Roman nosi ideja koja kaže … kada imaš dvadeset godina i nalaziš se u ratu, više zajedničkoga imaš sa svojim vršnjakom na kojega pucaš, nego li s pedesetogodišnjakom s kojim čuvaš stražu.

Jeste li zbog svog stava o ratu doživljavali neugodnosti?

Svatko ima svoje viđenje rata, moje se nešto razlikuje od uobičajenog pa je logično i da sam ponekad izvrgnut kritiziranju. Nekih društvenih problema nisam imao, no kritika i neuvažavanja jesam. Neki ljudi skloniji desnici, kada čuju moje stavove o ratu automatski kritiziraju i moje pisanje, iako nikad nisu čitali moje knjige. Tu doduše ne pomaže ni činjenica što ne spominjem moje ratno iskustvo, ja se postavljam kao pisac koji se bavi određenom temom, ne osjećam potrebu davati mojem pisanju dodatnu ovjeru ratnim iskustvom.

Sasvim sam jasno određen prema svom ratnom iskustvu; nisam ratovao protiv Srba, već protiv četnika. Srbi su narod, četnici su bili agresori na moju zemlju jednako kao što Drugi svjetski rat nisu započeli Nijemci već nacisti. Priča s Balkana je tim luđa jer je u hrvatskoj vojsci bilo i Srba koji nisu odobravali agresiju na Hrvatsku, dapače borili su se protiv nje.

Je li istina da radite kao novinar? Zašto? Zbog novca ili postoji neki drugi razlog?

Ne radim kao klasičan novinar. Ja sam urednik službenog news portala Grada Rijeke koji prati sva zbivanja u Rijeci, gradu u kojem sam rođen i u kojemu živim. Zašto radim? Zato jer ništa drugo ne bi bilo ispravno. Ne želim biti u vojnoj mirovini na koju imam pravo od svoje dvadeset i treće godine života. Moja mirovina iznosi 560 eura, a plaća 730 eura. Prijatelji mi govore da nisam normalan jer se svakog dana dižem u 7,00 i odlazim na posao, radim i vraćam se svojoj obitelji oko 16,30 a za samo 170 eura razlike. No tih 170 eura mojoj djeci pokazuju da ne bi bilo ispravno sjediti kod kuće na račun onih koji rade, čega u Hrvatskoj ima previše. Službena politika iz ’90-tih poslala je u mirovine ljude s lakšim ranjavanjima pa čak i potpuno zdrave ljude, a sve kako bi si osigurala glasačko tijelo idućih nekoliko desetljeća. Ne želim biti dio te perfidne igre.

Ne pišete samo prozna djela, već i poeziju. Kao autora, što vas više zadovoljava, poezija ili proza?

Proza je moj prirodni način izražavanja, za poezijom posegnem tek ponekad, kad poželim predah.

Da li sadašnja stvarnost utječe za vašu umjetnost? Morate li reagirati na događaje u zemlji i svijetu?

Ne moram ništa jer mislim da nikome ništa ne dugujem, ali da, reagiram jer živim u ovom svijetu i smetaju me stvari koje smetaju i većinu normalnih ljudi. Međutim ne reagiram na način da kritiziram, već tako da primjećujem kako društvena zbivanja utječu na mene, moj karakter, moje odluke…

Kakvi su odnosi hrvatskih pisaca sa srpskim kolegama?

Osobno nemam kontakte s kolegama piscima iz Srbije osim na književnim festivalima gdje je atmosfera uvijek poticajna, no književna društva iz Hrvatske i Srbije sporadično surađuju, pogotovo u segmentu razmjene pisaca i znam da to funkcionira dobro.

Prema Vašem saznanju, znaju li u Hrvati ponešto o Ukrajini, ukrajinskoj književnosti, poznaju li suvremene ukrajinske pisce? Imate li kontakte s Ukrajinom?

Ukrajina nam je na žalost, u posljednje vrijeme u fokusu zbog eskalacije sukoba s Rusijom, a i od ranije smo o Ukrajini uglavnom slušali kroz političke teme; Narančasta revolucija, Janukovič, Timošenko, Euromajdan… dok je skromna percepcija ukrajinskih književnika u Hrvatskoj plaćena povijesnom (barem je ja tako vidim) nepravdom u kojoj je još od 19. stoljeća ruski jezik bio preduvjet za prisutnost i vidljivost. Čak i danas da Hrvate pitate čiji je pisac bio Gogolj, većina bi odgovorila: – Ruski, dok je Taras Ševčenko jasno prepoznat kao Ukrajinac. Noviju književnost na žalost ne poznajem. O samoj Ukrajini znam ponešto, moja supruga je još ’90-tih s pjevačkim zborom iz Rijeke posjetila Ukrajinu i nekoliko dana boravila u Kijevu i na Jalti. I dan danas te uspomene su joj jedne od najljepših. Kao i svuda, sportaši su najveći ambasadori svojih zemalja, u slučaju Ukrajine; Bubka, braća Kličko, a moja generacija pamti i Blohina.

Kako biste opisali suvremeni život u Hrvatskoj? Je li bolje u EU nego prije? Ono što najviše brine građane?

Ne vjerujem u dugovječnost asocijacija koje se stvaraju zbog ekonomskog interesa. Novac ne može i nije preduvjet za stabilnost, jer da jest stanovnici najbogatijih država bili bi i najzadovoljniji ljudi na svijetu, a daleko su od toga. EU je neprirodna tvorevina koja je male zemlje pokorila ekonomskom agresijom. U davna vremena zemlje su se osvajale ratovima… danas se to radi kapitalom. Bogate države ulaze u bankarske sustave malih država, preuzimaju ih i prisvajaju, a potom uvede svoju valutu i dovode svoju vojsku da je čuva. To je obično nasilje pod krinkom slobodnog tržišta. Hrvatsko tržište okupirano je stranim europskim trgovačkim lancima u kojima su sve namirnice tri do četiri puta skuplje nego li u njihovim matičnim zemljama, a istovremeno u tim istim trgovačkim lancima zaposlenici u Hrvatskoj imaju dva ili tri puta manju plaću nego li je imaju trgovci u istim tim trgovinama u Europi. Život u Hrvatskoj je ispod svake razine kvalitete, profesori u mirovinama prekapaju kontejnere i traže povratne boce, mladi ljudi napuštaju fakultete i bježe iz države u želji da rade bilo kakav posao, onaj tko ima posao trpi sve samo da ga zadrži, i ne postoji politička strategija koja to može promijeniti.

Recite nam nešto o procesu pomirenja u regiji. Kakav je u cjelini odnos između Hrvata i Srba? Postoji li opasnost od nove mržnje između Hrvata i Srba?

I prije i tijekom rata, pa tako i u poslijeratnoj fazi i u Hrvatskoj i u Srbiji bilo je i srca i razuma. Iznad svega je važno što misli i osjeća narod, a to se pokazalo na djelu u svibnju prošle godine kad je naša područja pogodila poplava. Dragovoljci iz Hrvatske su odlazili u Srbiju i pomagali ugroženima, kilometarske kolone kamiona tegljača s prikupljenom hranom, odjećom i lijekovima danonoćno su vozili za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, pomoć se prikupljala u svim hrvatskim gradovima. Dakle nitko mi ne može reći da je odnos između naših naroda loš. Razlika između stanja prije 25 godina i ovog danas, očituje se u tome što je današnja generacija mladih ljudi okrenuta globalizmu, dostupne su im informacije i teže ih je manipulirati. Političari i mediji koje političari koriste kao megafone, danas puno teže nailaze na istomišljenike. ’90-tih je bilo znatno lakše stvoriti kritičnu masu koja će pokrenuti val nasilja. Danas je srećom stasala jedna nova generacija.

 

Hvala puno! Želim Vam puno uspjeha!

Hvala Vam.

Hana Kazazović: Pravi pisci pišu različita djela ili prva recenzija e-izdanja Snoputnika

Hana Kazazović, diljem interneta poznata po svom blog pseudonimu Cyber Bosanka, objavila je prvu recenziju e-izdanja romana Snoputnik. Kaže Hana između ostaloga da “… pravi pisci pišu različita djela, za šaroliku publiku…”  i time ovjerava moju odluku da se u Snoputniku odmaknem od stila i teme koje sam se koristio u Blockbusteru. Hana to pak, osim paralele s Blockbusterom potvrđuje i usporedbom s posljednjom zbirkom poezije Zapisano metkom, pa je tako Cyber Bosanka u jednoj recenziji spomenula moje tri knjige – može li autor poželjeti više?

Recenzija na Haninom blogu:

http://cyberbosanka.me/snoputnik-zoran-zmiric-duhovni-putopis/

“Zapisano metkom” – Muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Zapisano metkom
Eto i prve recenzije moje zbirke pjesama “Zapisano metkom” koju potpisuje književnica Željka Kovačević Andrijanić. Željka “Zapisano metkom”  vidi kao stihovani “Blockbuster” i u pravu je. Detaljan i odlično analiziran osvrt kakvog bi svaki autor poželio objavljen je na web magazinu Gradske knjižnice Rijeka.

link:

Uz “Zapisano metkom” Zorana Žmirića: muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Recenzija “Snoputnika” u Novom listu

SnoputnikMarinko Krmpotić / Novi list

Svi koji od literature ne žele samo zabavu, već ponajprije promišljanje, razmišljanje i samoanalizu, voljet će »Snoputnika«, novi roman riječkog književnika Zorana Žmirića koji je, pet godina nakon sjajnog ratnog romana »Blockbuster«, pomalo i iznenadio čitatelje koji su možda očekivali još jedan nabrijani ratni roman s uspješno izraženom antiratnom porukom. No, Žmirić se odlučio za korak dalje, točnije za priču o posljedicama rata, a ta mu je pak priča pružila mogućnosti da stvori tekst koji se u brojnim trenucima dotiče pitanja o smislu života, svrsi postojanja, dobru i zlu te nizu sličnih egzistencijalističkih tema.

Radnju svog novog romana Žmirić veže uz lik Kristijana, mladog Riječanina koji je u vrtlog rata upao kao vrlo mlad, a završetak rata za njega znači nastavak užasa, ponajprije stoga jer tog zadnjeg dana ubija neprijateljskog vojnika koji mu se, pun povjerenja, predao. Čin tog nepotrebnog ubojstva na težini dobiva nakon što, pregledavajući dokumente mladića kojeg je smaknuo, Kristijan shvaća da je riječ o vojniku  koji je dan ranije upućen na bojišnicu i vjerojatno je u predaji vidio mogućnost brzog završetka rata.

Putovanje Indijom

Grižnja savjesti zbog tog događaja, kao i zbog svega drugog doživljenog u ratu, tako je teška da Kristijan doživljava teški psihički slom i prekida sve odnose s okolinom, pretvarajući se u osamljenika koji uz stalnu grižnju savjesti pati od jakih glavobolja. Da glavobolje nisu posljedica samo psihičke opterećenosti saznaje od liječnika, koji mu otkriva tumor na mozgu i prognozira mu još maksimalno mjesec dana života. Ta šokantna spoznaja budi Kristijana iz višegodišnje obamrlosti pa najprije odlučuje posjetiti Savičentu, zavičaj svog oca u koji je jako volio odlaziti kao dijete, te potom i obnoviti vezu s Majom, djevojkom s kojom je bio sve dok nije pobjegao u osamljenost. Kad sazna da je Maja nedugo nakon što je on s njom prekinuo otišla živjeti u Indiju, odlučuje je potražiti. I tu počinje roman o traženju samog sebe i smisla života.

Naime, Kristijanovo putovanje Indijom i njegovi brojni doživljaji te susreti s ljudima koje sreće vode u smjeru samospoznaje i duhovnog samoizlječenja što mu, istina, neće spasiti život, ali će mu pomoći da, ako ništa drugo, umre miran. Nove stavove o životu Kristijan upija ponajprije iz filozofije hinduizma u čije se temelje uvjerava kroz događaje koji ga prate na putovanju Indijom, a ono što ga najviše privlači je okrenutost prosuđivanju srcem, a ne umom (»Ono što je istinsko ja, nalazi se u srcu, a ne umu«, ili »Bolje se uzdati u bolesno srce, no u zdrav razum«), kao i svojevrsna filozofija prihvaćanja stvarnosti onakve kakva jest.

Duhovni preobraćaj

Naravno, taj duhovni preobraćaj praćen je nizom filozofskih (religijskih) sentenci od kojih su neke iznesene kao moto uvodi u svako novo poglavlje, a dio ih je predstavljen kroz riječi likova, ponekad i samog Kristijana. Taj dio knjige neizostavno sa sobom nosi i onu poprilično propovjedničku notu, što određeni dio čitatelja može i zasmetati jer na trenutke može djelovati i kao self-help literatura, ili pak romansiran religijski putokaz u novu religiju, u ovom slučaju hinduizam.

No, bilo kako bilo, Žmirić je iznova »složio« dobru i zanimljivu priču koja nedvojbeno nudi jedan od mogućih odgovora na prevladavanje psihičke krize, i to one najgore vrste. »Snoputnik« će ozbiljnog čitatelja – prihvaćao on ili odbijao hinduizam ili bilo koju drugu religiju ili filozofiju – uputiti na promišljanje, razmišljanje, samoanalizu i, na koncu, samospoznaju i prihvaćanje samog sebe, što je temelj za pomirenje sa svim mukama i patnjama. Upravo to najvrijedniji je dio ove za hrvatske prilike prilično neobične knjige s kojom se isplati upoznati.