Književnik Zoran Žmirić dobitnik je Godišnje nagrade Grada Rijeke za iznimne umjetničke književne kvalitete koje obogaćuju kulturni život Rijeke i pronose ime grada diljem Europe
U obrazloženju nagrade navodi se sljedeće:
“Zoran Žmirić je pisac rijetko viđene energije, te nezaobilazno ime kad se pojam književnosti veže uz grad Rijeku. Snažno osjeća i razumije senzibilitet vremena i prostora u kojemu živi; stvara, a njegove ideje i izričaj kao i osvojene nagrade, potvrđuju suvremenost i aktualnost njegova rada. Rijetko viđena dugogodišnja posvećenost zaslužuje biti ovjerena priznanjem, u prvom redu kako bi se javnosti pokazalo da rad ljudi poput Zorana Žmirića ne prolazi neprimijećeno, te jednako značajno, da se priznanjem Grada Rijeke pošalje poruka javnosti kojoj Žmirićeva predanost može biti primjer, uzor i inspiracija.”
Grad Rijeka svake godine dodjeljuje javna priznanja zaslužnim pojedincima i institucijama radi odavanja priznanja za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvitak i ugled grada Rijeke iz područja gospodarstva, znanosti, kulture, zdravstva i socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja, sporta i tehničke kulture, zaštite okoliša te drugih javnih djelatnosti. Nagradu Grada Rijeke za životno djelo u 2023. dobio je Ljubomir Španjol-Pandelo za izniman doprinos u razvitku grada Rijeke na području stanogradnje, gospodarstva i sporta.
Gradski vijećnici odluku o dodjeli javnih priznanja donijeli su jednoglasno, a nagrada će biti uručena na svečanoj sjednici Gradskog vijeća 12. lipnja u povodu obilježavanja Dana grada Rijeke.
Nisam nikad pravila ovakve preglede godine, ali za sve postoji prvi put. Izdvojila sam deset naslova koji su me iz ovog ili onog razloga oduševili. Pročitala sam preko 50 naslova (iskreno, poprilično malo u odnosu na neke ranije godine), ali što se tiče neke prosječne ocjene za moju čitateljsku 2022. godinu, bila bi dobra četvorka.
Ovdje sam zumirala knjige koje bih i drugima preporučila za čitanje. Redoslijed je proizvoljan, nije top lista od najlošije prema najboljoj jer ovo je mojih deset najboljih pročitanih knjiga u godini na izmaku.
Mojih deset najboljih knjiga pročitanih u 2022.
Knjiga po kojoj ću pamtiti ovu 2022. Bilo je i boljih i lošijih naslova, ali ovaj mi je svakako najposebniji. Toliko topao i nježan, blag i tih, da ga ne možete ne zapamtiti. Najnježniji naslov koji mi je tako ugrijao srce! Zadivljujuć! Čudesan!
O čemu je riječ u “Madžunu”? Priču nam donosi osmogodišnji dječak čija…
U vreme Titove Jugoslavije, na celom prostoru okruženom „b.r.i.g.a.m.a“, život je manje-više tekao isto, ili se barem tako predstavljao, i stoga ne čudi što su iskustva različitih ljudi iz različitih gradova neretko bliža i srodnija nego što bismo to na prvi pogled očekivali. Upravo su to zajedničko društveno nasleđe i život kojima se pisci srednje i starije generacije često vraćaju, ali ne toliko zbog političke nostalgije, nego i radi bega u vedriju prošlost i doba u kom su bili mlađi, u fokusu značajnog broja romanesknih izdanja koja se svake godine publikuju na postjugoslovenskom prostoru.
Jedan od razloga zbog kojih se knjige hrvatskih, srpskih, bosanskih i crnogorskih pisaca čitaju bez prevoda na skoro svih područjima – u ovu grupu ne spadaju slovenački i makedonski pisci zbog potreba prevodilačke intervencije koja se umeće između njihovih knjiga i čitalaca – nije samo nasleđe istog jezika koji se danas posmatra na različite načine na skali od „istog“ do „drugačijeg“ (što govori više o onima koji o tome raspredaju uzduž i popreko, najčešće bez preke potrebe), već na ovu recepciju, možda i snažnije od jezika, utiče nasleđe istog društvenog okvira. U vreme Titove Jugoslavije, na celom prostoru okruženom „b.r.i.g.a.m.a“, život je manje-više tekao isto, ili se barem tako predstavljao, i stoga ne čudi što su iskustva različitih ljudi iz različitih gradova neretko bliža i srodnija nego što bismo to na prvi pogled očekivali. Upravo su to zajedničko društveno nasleđe i život kojima se pisci srednje i starije generacije često vraćaju, ali ne toliko zbog političke nostalgije, nego i radi bega u vedriju prošlost i doba u kom su bili mlađi, u fokusu značajnog broja romanesknih izdanja koja se svake godine publikuju na postjugoslovenskom prostoru. Ti romani često imaju istu postavku i kreću se između predstave lične i porodične intime te klasne i društvene priče, dok njihovi završeci zavise od umešnosti autora koji stoje iza njih. Jedno od takvih dela jeste i roman Hotel Wartburg Zorana Žmirića, jednog od retkih uspešnih i priznatih hrvatskih prozaista koji još uvek nemaju adekvatnu recepciju sa obe strane Drine.
Jednostavna postavka
Iako nije do kraja poznato zašto se to desilo sa romanom Pacijent iz sobe 19 koji je, do ovog recentnoga, možda i najuspeliji naslov tog autora, postoje dva moguća razloga za to: njegov vremensko-tematski okvir, kao i činjenica da je pred srpske čitaoce stigao skoro „u paketu“ sa mnogo upečatljivijim romanom Šindlerov lift Darka Cvijetića koji je imao i mnogo bolji prijem, samo pojačan autorovim narednim delom, Što na podu spavaš, kog su pozdravili i čitaoci i kritika i pozorišni stvaraoci. No Žmirić nije bio te sreće, što je svakako šteta, a još veća će biti ako i Hotel Wartburg ostane nedostupan srpskoj publici, što mu se pak nije desilo u okvirima hrvatske književnosti, gde se, izgleda, nametnuo kao jedan od favorita godine. Postavka romana je dosta jednostavna i razumljiva: autor se fokusira na život jedne riječke porodice tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. veka, i to dajući ulogu pripovedača i glavnog fokalizatora dečaku koji napreduje zajedno sa tokom radnje, na kraju došavši do odraslog doba u kom očekuje dete i asocijativno se vraća u prošlost.
Okidač njegovog povratka jeste auto iz naslova dela, jedno od čuvenih vozila jugoslovenskog zlatnog doba, koji ne samo da se nameće kao simboličko središte narativa, već i simbol srednje klase tog perioda i njenih stremljenja ka boljem. Popularni Varburg karavan bio je toliko ukorenjen u psihu i poetičko-društveni okvir posleratne generacije koja je stvarala novu državu da je njegovo prisustvo bilo jednako važno u Rijeci o kojoj piše Žmirić i u Novom Sadu, gde je kultna grupa Atheist Rap ispevala himnu tom divu automobilske industrije i života uopšte. Njegova proizvodnja se – slučajnost ili ne – poklapala sa tim periodom u životu bivše države koji se protezao od pedesetih do devedesetih godina, odnosno u mirnodopsko vreme prosperiteta. Otud Varburg nije samo automobil, i otud Žmirić shvata da nijedan drugi proizvođač na svetu, niti bilo koji drugi model, neće imati tu asocijativnu vrednost kod čitalaca kao što to može ova zverina koja radi sve – i u stvarnosti i u romanu – od vožnje na porođaj i utovara nameštaja do pružanja prostora za odmor i sakrivanje tokom prvih mladalačkih seksualnih avantura. U simboličkom smislu, Varburg je predstavljao ostvarenje davnašnjeg sna o boljem životu koji postoji van televizijskih ekrana i omogućava spokoj svih, pre svega dečaka/mladića/mladog čoveka koji pripoveda Hotel Wartburg.
“Autor se fokusira na život jedne riječke porodice tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. veka, i to dajući ulogu pripovedača i glavnog fokalizatora dečaku koji napreduje zajedno sa tokom radnje, na kraju došavši do odraslog doba u kom očekuje dete i asocijativno se vraća u prošlost.”
Otac i sin
Međutim, u životu ništa nije idealno, pa tako ni Varburg nije najbolji automobil na svetu, ma koliko se nama činilo da je tako. Podeljen u tri dela muzičkih naslova („Na prijestolju sjedi sultan“, „The Wall (Happiest days of our lives)“ i „Papa Was a Rollin’ Stone“), Žmirićev roman jasno oslikava razvoj odnosa oca i sina koji de facto jeste najvažnija osovina romana – toliko da su likovi majke i sestre potpuno skrajnuti: prva služi da popravi odnos muškaraca u kući, a druga lebdi kroz tekst kao komentator, javljajući se s vremena na vreme i vodeći svoj život potpuno van granica porodičnih odnosa predstavljenih u delu – te se tako „stari“ sve više ispostavlja kao negativac koji se, nakon inicijalnog oduševljenja novim kolima, novim detetom i novim životom u prvom delu romana, pokazuje kao pijanac i nasilnik. Nakon epizode u kojoj, vrativši se iz noćne smene i ne mogavši da spava jer sinčić ne može da umiri svoju mlađu sestru, i dalje bebu, otac ga izbacuje iz sobe i prekida svaku vrstu iluzije o svojoj roditeljskoj umešnosti i zdravorazumskom pogledu na život: „Okrene se prema meni, hvata me za vrat i snažno me baca u zid. Zatim još jednom. Udarim glavom u zid i padnem na pod. Zuji mi u ušima i sve je crno. Kao da je negdje daleko u nekom tunelu, čujem sestru kako plače. Stari me hvata za ramena, odiže me od tla i izbacuje me na hodnik. Pod obrazom osjetim hladne pločice.“
U tom trenutku okončava se i detinjstvo pripovedača, i kreće da tinja tihi rat između njega i oca koji je mahom pozicioni rat u kom se ne dešava ništa naročito sem povremenih scena nasilja, sa jedne strane, i sve većeg udaljavanja od figure koja bi trebala da, pre svega (a naročito pre nametanja autoriteta ili straha), pruži najveću moguću vrstu utehe. No, otac nije sposoban za takvo što, makar ne prema sinu, a njegovu naklonost dobija ćerka, što još više tera naratora na beg u nešto drugo, odnosno neki drugi sistem u kom će osećati ljubav i razumevanje. I dok su pred njim, kao i prema svim mladima istih godina i istih problema, bila dva puta, on je, umesto lakšeg ali ubistvenijeg puta u zavisnost, pošao putem pop-kulture, pre svega muzike, i to je ona spona sa romanom Pacijent iz sobe 19 koju će Žmirićevi čitaoci odmah primetiti. Otkrivajući afinitet prema savremenoj stranoj muzici i sviranju gitare, on prirodno beži u sebe i od oca, kasnije doživljavajući velik uspeh kao gitarista. Naravno, otac je sve vreme tu, premda ne uvek nasilan i pijan – sem kada, pod uticajem alkohola, zaboravlja hranu na šporetu i izaziva požar u stanu – i čini se kao da autor svaki put kreće iznova. Desetine i desetine kratkih, efektnih i neretko humornih poglavlja romana (uzgred, jedno od onih koja najbolje spajaju humor i horor, „Hiljadu lica straha“, zapašće za oko, i to prilično negativno, svim poznavaocima savremene srpske prozne produkcije i, konkretno, zbirke Banatorijum i ina proza Uglješe Šajtinca iz 2014. godine jer sadrži skoro identičnu scenu prepričavanja svinjokolja kao u naslovnoj priči te fantastične zbirke – potpuno je nejasno kako je došlo do toga, zbog čega, te da li je posredi ono pomenuto kolektivno društveno nasleđe ili nešto drugo) tako pokreću istu priču, ali posmatrajući je iz drugih uglova i dodajući neprestano nove delove slagalice koji su neophodni ne bi li čitaoci mogli da zaokruže utisak o junacima. Tako je odnos oca i sina sve vreme na klackalici, u različitim varijantama prinudnog primirja, ali i potpunog ignorisanja: „Otvorim oči i sledim se od užasa. Stari stoji na metar od mene i netremice me promatra. Prestanem svirati i gledam u njega. Gledamo se kao što se gleda u staru reklamu ili jučerašnje novine. Ničega tu za nas dvojicu nema. Obojica smo toga svjesni i to je jedino što nam je zajedničko. Stari se sporo okrene i bez riječi izađe iz sobe.“
“Žmirićev roman jasno oslikava razvoj odnosa oca i sina koji de facto jeste najvažnija osovina romana – toliko da su likovi majke i sestre potpuno skrajnuti: prva služi da popravi odnos muškaraca u kući, a druga lebdi kroz tekst kao komentator, javljajući se s vremena na vreme i vodeći svoj život potpuno van granica porodičnih odnosa predstavljenih u delu“
Ravan stvarnosti
Ipak, najupečatljiviji utisak romana nije činjenica da je lik oca predstavljen u različitim nijansama sive pre nego potpuno crno-belo, već utisak koji on ostavlja na svog sina. Jeza koju oseća nakon prvog fizičkog napada kasnije raste u parališući strah svaki put kada treba da razgovara sa ocem ili da ga, daleko bilo, zamoli za neku uslugu. Ali, znajući koliko je to što on traži bazično – prevoz na svirku, nošenje instrumenata u Varburgu, itd. – jasno je da sve te stvari nisu van bilo kakvih okvira koji bi se u zdravim odnosima očeva i sinova smatrali toliko uobičajenima da se ne bi morali ni pominjati. No kod pripovedača kog bira Zoran Žmirić, strah, užas koji se oseća u svakoj ćeliji tela, fizički bol i mentalni problemi koji bi se samo mogli pogoršati u budućnosti menjaju sve ostale reakcije jednog deteta i mladog čoveka prema svom ocu. I to je verovatno i kritički najsnažnije intonirani tok romana – dokle smo došli u svojim težnjama ka materijalnom da smo počeli da zanemarujemo sopstvenu decu koja odrastaju dok mi pokušavamo da uslišimo svoje profesionalne želje i finansijske potrebe? I da li je to bilo prisutno samo u periodu koji pokriva Hotel Wartburg, ili je vidljivo i danas? Najzad, da li je jedan automobil vredniji od života rođenog deteta i njegovog očajanja, razočaranja i bola? Jer taj simbol boljeg života neprestano je tu, u stvarnosti junaka, tik do njegove zgrade, a zvuk motora često se čuje kroz prozor, ali, i pored te božanske uzvišenosti, automobil propada, zajedno sa ocem. I tek nakon njegove smrti narator uspeva da započne nov život, te dočekuje kraj romana vozeći se idiličnim predelom koji je ispred njega dok iza ostaje prošlost, otac i izduvni gasovi Varburga. Ironično, ta bolja slika ka kojoj on hrli neće trajati još dugo, ali to je već ravan stvarnosti koja nema svoj ekvivalent u romanu.
Ne mogu reći kako od susreta u Zaprešiću nisam ništa očekivao. Jesam, očekivao sam. U prvom redu očekivao sam da će me dočekati tek nekoliko učenika koje knjige i pisanje ne zanimaju. Očekivao sam i to da će većina njih tamo doći kako bi izbjegli neki od nastavnih predmeta. Očekivao sam da se pojavi i pokoji učenik koji je pročitao poglavlje ili dva iz nekog mog romana, nikako cijelu knjigu, a najviše sam očekivao tišinu kad ih na kraju druženja profesorica upita ima li tko pitanje za autora. I sva ta očekivanja pala su u vodu onog trena kad sam ušao u učionicu. Dočekala me gomila mladih ljudi raspoloženih za razgovor, od kojih su neki od njih preuzeli ulogu moderatora. Prije početka mi je rečeno kako su se po prvi put našli u toj ulozi i ta mi činjenica tijekom dva školska sata koliko je trajalo druženje, nije davala mira. Način na koji su ti mladi ljudi iščitali tekstove, prezentacija pročitanog pred punom učionicom, te pitanja koja su postavljali; sve to odavalo je utisak kao da su ovo već gomilu puta radili. Iako oni sami najbolje znaju koliko im je sve to bilo stresno, meni je sve izgledalo ležerno, gotovo rutinerski. Moj naklon Niko Brezni, Jakov Fuketa, Mihael Dugonjić i Silvija Pušić.
Nika Naglić, Lana Bašić, Lana Popović, Judita Ilić i Marko Škoro čitali su i predstavili Kaleidoskop. Ella Čuhnil i Lorena Vargek pozabavile su se romanom Pacijent iz sobe 19. Sebastian Rastovac je čitao i do zadnjeg vijka rastavio Hotel Wartburg, a Marija Mikuljan je ogolila Blockbuster. Gomila pitanja koja su se nakon čitanja zakovitlala mladim glavama gotovo su me ostavila bez teksta. Takva pitanja postavljaju oni koji čitaju s razumijevanjem, oni koji razumiju likove i njihove postupke, oni koji u tekst zaranjaju ispod pojavne razine… jednostavno oni pred kojima čovjek može osjetiti samo divljenje i poniznost. Kad smo kod očekivanja, ni u snu nisam očekivao da ću se s jednog ovakvog susreta vratiti obogaćen za tako predivno iskustvo, a ponajmanje sam očekivao vizualno glazbenu prezentaciju sastava Sisters of Mercy. Neki od njih procijenili su kako se taj bend našao u Pac19entu zato što je meni u glazbenom smislu važan, a stoički su podijeli kad sam im rekao da to baš i nije tako, već da je razlog njihovog pojavljivanja mračna poetika benda, koja se savršeno uklapa u narativ Vanje Kovačevića. Ne znam jesu li učenici od ovog susreta išta očekivali, no ako su dobili upola dobre vibre koju sam ja ponio u Rijeku, skromno bih ovo druženje ocijenio s 10/10.
“Dva metra lima i pet metara dima!” smije se stari i zvecka ključevima. “Čadi ko koksara, vuče ko dorat”. Roman “Hotel Wartburg” na upečatljiv i duhovit način opisuje odnose unutar jedne riječke obitelji, njihov život i dogodovštine vezane uz automobil njemačke marke “u kojem se može i prespavati”. Davor Korić predstavlja nam ovu univerzalnu priču jedne od hiljada sličnih obitelji diljem bivše Jugoslavije i čita odlomke. Svestrani pisac i muzičar, Zoran Žmirić vozi nas u autu kroz novi roman.
“Mali književni festival Turbooks u organizaciji Gradske knjižnice Velika Gorica dovodi u goste Marinu Vujčić i Zorana Žmirića. Što povezuje ovo dvoje najčitanijih domaćih autora, kako su oni doživjeli uspjeh svojih posljednjih romana Stolareva kći i Hotel Wartburg, te još mnoge druge zanimljive teme otkrit će nam naši pisci u razgovoru s moderatoricom Anamarijom Horvatinčić. Ovo je videozapis gostovanja koje se održalo 20. listopada, u 18.00 sati u Središnjem odjelu za odrasle Gradske knjižnice Velika Gorica, Zagrebačka 37.”
Gradska knjižnica Pakrac bila je sinoć mjesto susreta i druženja Pakračana sa Zoranom Žmirićem, književnikom, kolumnistom, glazbenikom te jednim od najčitanijih i najpopularnijih hrvatskih pisaca koji je tom prilikom pakračkoj publici predstavio i nedavno objavljeni roman „Hotel Wartburg“.
Kako je u jednoipolsatnom vrlo ugodnom i zanimljivom razgovoru istaknuo autor, roman “Hotel Wartburg” nastao je sasvim spontano kojeg je inicirala urednica i spisateljica Marina Vujčić. Ovaj roman, kako je i u uvodnom predstavljanju rekla ravnateljica Monika Lucić Fider, govori o obitelji i odnosu oca i sina, priča o obitelji koja živi u Rijeci 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, podijeljen je u tri dijela koji se sastoje od 55 kratkih priča koje su poredane kronološki i prate život i odrastanje dječaka u jednoj radničkoj obitelji.
„Činjenica jest da je puno čitatelja prepoznalo neku svoju priču u romanu i mislim da je to glavni razlog zašto je trenutno roman popularan. Inače, kada pišem ne razmišljam o čitatelju i doista u trenutku kad stvaram tekst ne razmišljam kako će tko doživjeti tekst. Jer svaki objavljeni tekst je podložan kritici“, rekao je Žmirić.
Publici su predstavljena i dva romana koja su također izazvala veliko zanimanje među hrvatskom publikom, „Pacijent iz sobe 19“ i „Blockbuster“, a koji su čitatelje osvojili antiratnom porukom. „Ne želim pisati ratni roman, ne želim poslati poruku kako su se neki ljudi povezali u ratu, već koliko je rat besmislen, rat je poraz razuma. To je cijela poanta ovih romana“, dodao je autor.
Susret koji je protekao u trenutku okrznuo je i niz drugih tema uz mnogo zanimljivosti, smijeha i emocija. Razgovaralo se o književnosti i značenju knjiga i književnika danas, glazbi, o tome na koji je način Rijeka obilježila njegove formativne godine, što znači dobiti književne nagrade i priznanja, ali i o njegovom iskustvu rada i života u Irskoj o čemu će uskoro autor progovoriti i u novom romanu koji je u pripremi.
Ovo književno druženje bilo je dio programa obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige u organizaciji Gradske knjižnice Pakrac.
Zoran Žmirić predstavio je u ponedjeljak u Labinu svoju novu knjigu “Hotel Wartburg”, koju će predstaviti i na Sa(n)jmu knjige u Istri u Puli. Bio je to povod za razgovor s ovim autorom.
– Čuvena izreka “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”, pojavljuje se kroz fabulu i Vašoj najnovijoj knjizi.
– Taj citat je već odavno zimzelen i ostat će nepotrošen, zato se savršeno uklapa u gotovo svaku priču o disfunkcionalnoj obitelji. Jednako tako odlično igra ulogu lajtmotiva u romanu “Hotel Wartburg”. S obzirom na to da u obitelji koju opisujem u romanu vladaju nategnuti odnosi opterećeni alkoholizmom kao i nerazumijevanje između članova obitelji i da će taj odnos do konca romana ostati nepromijenjen, spomenuti citat gotovo savršeno zaokružuje priču.
– Koliko je ta knjiga (auto)biografska, ne nužno u smislu da između autora-pripovjedača i glavnog lika mora, poput u homodijegetskoj naraciji, biti znak jednakosti, već koliko je Vas u ovoj knjizi?
– Ima me u svakoj mojoj knjizi, pa tako i u ovoj, iako u ovom romanu odnos oca i sina nije moj autobiografski fakt već jedan od mogućih odnosa unutar obitelji koji mi je bio potreban kako bih ispričao priču koja se plete oko ideje oprosta. No, kako u svakoj mojoj knjizi polazište jest subjektivno i proživljeno, tako su i u ovom romanu neke stvarne scene poslužile kao kulise za stvaranje zapleta.
– Knjiga donekle korespondira i s aktualnim trenutkom?
– Možda kod nekoga tko želi usporediti današnje vrijeme s onim kad je odrastala moja generacija (’80), ja pišući roman nisam imao tu ideju.
– Posljednje paljenje motora Wartburg je u biti snažna metafora, autorovo opraštanje od dijela života, oca, uspomena…
– Da, zato roman pri kraju ima scenu u kojoj glavni lik vozeći taj automobil po posljednji put, od silnog dima iz auspuha i prašine na makadamskoj cesti u retrovizoru ne vidi ništa, dok mu je prizor pred njim kristalno jasan i čist. Aludiram tu na važnost fokusiranja na sadašnji trenutak i pogled u budućnost, dok je prošlost nešto što se dogodilo i samim tim više ne postoji, te je bavljenje njome dobrovoljno robovanje beznačajnim stvarima koje sumirane na koncu donose isključivo gubitak vremena i energije, te emotivnu iscrpljenost.
– To je u biti i rješavanje “zaostalih” računa glavnog junaka i prošlosti, posebice odnosa s ocem?
– Motiv oprosta je taj s kojim se začela ideja ovog romana, zato što vjerujem kako nam opraštanje olakšava da sa sebe skinemo teret prošlosti i rasterećeni krenemo dalje, te nas tako čini boljim ljudima.
– Je li se netko prepoznao u vašim likovima?
– Možda i jest više njih, ali zasad se mi je to potvrdila samo jedna prijateljica iz djetinjstva. Poslala mi je na Viber fotografiju jednog poglavlja i napisala: “Pa ovo sam ja!”. Logično, jer za razliku od priče koja se oslanja na fikciju, roman obiluje likovima koje sam kreirao na osnovu stvarnih ljudi s kojima sam odrastao.
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, a radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski, talijanski i ukrajinski. Dosad je objavio: Kazalište sjena, Vrijeme koje nam je pojeo Pac -Man, Blockbuster, Riječke rock himne, Snoputnik, Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop.
S romanima Blockbuster i Pacijent iz sobe 19 bio je u finalima najvažnijih hrvatskih književnih nagrada. Dobitnik je nagrada i priznanja: „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), CeKaPe za kratku priču (2013.), „Fran Galović“ 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019.)
Hotel Wartburg moj je prvi pročitani roman Zorana Žmirića, ali sasvim sigurno mogu…
U dogledno će se vrijeme pojaviti opsežni tekstovi o rusko-ukrajinskom ratu, no biti će potrebno neko vrijeme za razumijevanje prilika koje su dovele do njega kao i prosuđivanje utjecaja koji će ostaviti na obje strane.
Tako kaže potpisnica ovog teksta, Tatiana Mironišena i dodaje kako će, dok se ne dogodi to potrebno distanciranje, Ukrajincima i Rusima pomoći neka druga, slična iskustva, poput onih zapisanih u balkanskom (anti)ratnom pismu.
Pa iako među ukrajinskim čitateljima, autori s Balkana nisu popularni kao, na primjer, ruski, Mironišena tvrdi da su puno relevantniji, pogotovo u ovom trenutku. Mironišena piše preporuku za sedam ratnih knjiga prevedenih u Ukrajini, a u kakvom sam se društvu našao ovog puta, provjerite na linku.
Očekivao sam da se pojavi i pokoji učenik koji je pročitao poglavlje ili dva iz nekog mog romana, nikako cijelu knjigu, a najviše sam očekivao tišinu kad ih na kraju druženja profesorica upita ima li tko pitanje za autora. I sva ta očekivanja pala su u vodu onog trena kad sam ušao u učionicu. Dočekala me gomila mladih ljudi raspoloženih za razgovor, od kojih su neki od njih preuzeli ulogu moderatora. Prije početka mi je rečeno kako su se po prvi put našli u toj ulozi i ta mi činjenica tijekom dva školska sata koliko je trajalo druženje, nije davala mira. Način na koji su ti mladi ljudi iščitali tekstove, prezentacija pročitanog pred punom učionicom, te pitanja koja su postavljali; sve to odavalo je utisak kao da su ovo već gomilu puta radili. Iako oni sami najbolje znaju koliko im je sve to bilo stresno, meni je sve izgledalo ležerno, gotovo rutinerski. Moj naklon Niko Brezni, Jakov Fuketa, Mihael Dugonjić i Silvija Pušić.
zoran žmirić 