MVInfo kritika: Pacijent iz sobe 19

mvinfo p19

Piše: Matko Vladanović / Moderna vremena
17.06.2019.

Prije no što se proglasio čarobnjakom i zakopao sred kuće negdje u Northapmtonu, Alan Moore je pisao stripove. Među inim stvarima, od kojih ste za neke vjerojatno i čuli, krajem osamdesetih napisao je i kratku strip-priču koja je s vremenom dobila na popularnosti pa je čak i kod nas doživila više od jednog izdanja. Bila je to priča o ludnici, luđacima, maskama, nerazriješenim traumama i tankom snopu svjetla nad ponorom između dva zida. Priča u kojoj se, po dobrom starom Mooreovom običaju, nije znalo tko je luđi – protagonist, antagonist ili svijet u kojem su se zatekli.

Komentirajući tu priču s odmakom od petnaestak godina, u momentu kad mu je industrije stripa bilo već navrh glave, Moore je izjavio: “Strašan vic je priča o Batmanu i Jokeru. Nije to priča o ičemu s čim bi se sreli u stvarnom životu, jer ni Batman ni Joker nisu poput ljudi koji su ikad postojali. Stoga se u njoj nije mogla iščitati neka bitna informacija o ljudima i ljudskosti.“ Izgledalo je to tako iz kućice u Northamptonu, baš kao što je i Kantu onomad, zakopanom u kućerku usred Königsberga, postojanje moralnih imperativa izgledalo sasvim racionalno i samorazumljivo. No, pogled iz kućerka, svejedno jel’ čarobnjačkog ili građanskog, zna biti manjkav, što će ostatak svijeta, a ovaj naš kutak naročito, uvijek iznova rado potvrditi.

Petnaestak godina nakon Mooreovog intervjua (i parsto godina nakon Kanta), u jednom posve drugačijem vremenu i prostoru, pojavio se roman Zorana Žmirića – “Pacijent iz sobe 19”, roman čiji su tematski sklopovi oformljeni upravo oko luđaka, ludnica, maski, opsesija, nerazriješenih trauma, simboličkih gesti i moralnih imperativa. Uz malo kreativne manipulacije moguće ga je zamisliti kao neispričanu priču iz najskrovitije odaje ludnice Arkham, jedne od onih odaja  kojoj se ni plejada našminkanih strašila, odgovornih za niz genocidnih činova i kozmičkih poremećaja, ne približava, ako baš ne mora. S talogom Domovinskog rata, naime, malo tko normalan želi imati posla.
Ne želi ni Žmirić, kako se čini. U deset godina od “Blockbustera” do “Pacijenta” ratnoj se prozi nije ni vraćao. Kako se “Blockbusterom” na temu rata i ratovanja reklo što se imalo,  valjalo se okrenuti neistraženim vodama pa su i “Snoputnik” i “Putovanje desnom hemisferom” krenuli stazama drugih i drugačijih tradicija, stupajući pri tom u korak s duhovnim razvojem i intelektualnim preokupacijama samog autora. Promjena simboličkih registara i tematskih sklopova u romanima nakon “Blockbustera” bila je dobrodošao odmak od “hrvatskih poslova”, dobrodošao što zbog očuvanja mentalnog zdravlja, što zbog poslovičnog besmisla šibanja mrtvog konja. Stoga se “Pacijent”, praćen dopunjenim reizdanjem uvelike hvaljenog i nagrađivanog “Blockbustera”, možda ni ne može čitati drugačije nego kao povratak na mjesto zločina, kao udovoljavanje iracionalnoj potrebi za još jednim pogledom na svršen čin. Čin je ionako daleko od svršenog, kako se lijepo vidi i u književnosti i izvan nje. U skladu je to s prigodom jer se, primijetili ste, u cijeloj ovoj raboti iracionalno nadaje kao neizbježan lajtmotiv, kao permanentno stanje likova i prostora, bilo u tekstu, bilo izvan njega.

Nije tu riječ o zaumlju, automatskom pismu ili nekom drugom formalnom utjelovljenju iracionalnosti. Iracionalnost je kod Žmirića, baš kao i kod Moorea, strašan vic, utoliko strašniji jer više nikome nije jasno tko bi mu se, i zašto, trebao smijati. Nije se, doduše, za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom. No, priča o ratnom putu, poslijeratnom i prijeratnom životu, te kaotičnim racionalizacijama viđenoga i učinjenoga, ne čini se kao vrhunski poligon za komediju. Vic je naravno u tome što vica nema, a reakcija na ispovijest Vanje Kovačevića, pripovijedanu nadležnom psihijatru neimenovane klinike, bliža je nervoznoj, visceralnoj reakciji na tanku granicu između Vanjine i naše ludnice nego ičemu drugom.

Protagonist “Blockbustera” bio je bez imena, malo zbog Sergia i Clinta, a malo zbog toga što za roman o dubinskim strukturama rata protagonistu ime nije ni trebalo. Deset godina kasnije, novi Žmirićev protagonist je dobio vlastito ime pa je, barem naoko, fokus pripovijedanja prebačen iz općeg u pojedinačno, a umjesto suludog žanrovskog spektakla, tim luđeg jer nije bila riječ ni o žanru, a još manje o spektaklu, stigla je intimna ispovijest jednog od sudionika koja se može, ali i ne mora, podići na alegorijsku razinu. Čitati “Pacijenta” u individualističkom ključu, kao pripovijest o liku koja ne ide dalje od njega samoga, ne čini se, doduše, kao posebno plodonosan način čitanja.

Ni Vanja Kovačević, da parafraziram Moorea, nije poput ljudi koji su ikad postojali. I on je amalgam raznorodnih iskustava, pripovijesti, funkcija, istovremeno i punokrvni književni lik razrađenog karaktera i ogledalo kolektivnog iskustva. Ako je Moore, početkom milenija, prestao vjerovati u simbolički teatar i bilo koju vrijednost koju bi ovaj mogao imati, ako mu se učinilo kako beskrajno tematiziranje jednog te istog sukoba ne vodi ničemu nego ritualnom istjerivanju duhova krajnje sumnjivog efekta, Žmirić ne odustaje od vjere u moć književnog teksta, u svrhovitost pripovijedanja i pričanje priče primjerene društvu u kojem se ista ostvaruje. I dok je Mooreovo društvo našlo sto i jednu zanimaciju kojom bi se bavilo nakon ’45. pa mu se učinilo sasvim normalnim i samom krenuti u smjeru vlastitih interesa, Žmirićevo društvo je…u nekoj drugoj fazi razvoja pa mu romani poput “Pacijenta” ne izgledaju strano i neprimjereno već taman takvi kakvi bi trebali biti.

I na Vanjinu i na čitateljevu situaciju primjenjiv je citat s jednog albuma snimljenog tamo negdje pri kraju Miloševićevog sultanata – “Ko je lud najposle, da li Geda il’ mi što se natežemo s Gedom?” Odgovora, jasno, nema, baš kao što ni kod Žmirića nema eksperta koji bi sanirao štetu i magijom riječi, utjehe, racionalne strukture i farmakoterapije presložio mozaik jednog života u neku ljepšu i mirniju sliku. I nije da nema eksperta jer je je isti, zajedno s kolegama, odselio iz države, nego eksperta nema jer ga ni ne može biti. Nema tog profesionalca koji bi elegantnim manevrom razriješio četvrt stoljeća individualnog i kolektivnog ludila. Nije to jedini razlog zbog kojeg Žmirić ne stavlja psihijatra u tekst, niti je to jedini razlog zbog kojeg iz teksta briše ikakvu mogućnost konkretnog dijaloga, ali je jedan od najupečatljvijih “poučaka” romana. Koliko god privlačilo prizivanje kolektivne odgovornosti, kako za problem tako i za rješenje, krajnja je odgovornost, kako za bolest tako i za lijek, uvijek i jedino u rukama pojedinca.

“Pacijent iz sobe 19” ima svojih mana od kojih najviše upada u oči to što Žmirić ne uspijeva monološku formu sasvim odvojiti od propovijedi. Dok autoracionalizacije, retorička pitanja i propovijedni momenti imaju smisla u kontekstu prikaza opsesivnog, traumatiziranog uma, u kontekstu čitateljevog isksutva ponekad imaju učinak onih solilokvija što se redovito, u kasnim noćnim satima, pojave u prostorijama kafana “Kobra”, neposredno prije no što muzika okrene na B-stranu folk-hitova osamdesetih.

Stavljajući po strani upitne stilske momente romana i općenitu učinkovitost simboličkog suočavanja sa svijetom, sudbina Vanje Kovačevića, onkraj retoričkih hiperbolizacija i nužnih danaka romanu, čita se kao sudbina svih nas, obilježenih ratom i ratnim duhovima što četvrt stoljeća kasnije poput bauka još uvijek kruže…Europom? Prizivajući u pamet onaj Dežulovićev tekst u kojem kaže “problem s Hajdukom nije u tome što ćete mu otplaćivati kredite dokle god je živ: problem je što Hajduk živi vječno”, valja samo spomenuti da ni duhovi, po narodnoj predaji, ne žive ništa kraće. “Pacijent iz sobe 19” dobar je priručnik egzorcistima-početnicima, no kao i kod pravog egzorcizma, uspjeh rituala počiva na snazi vjere samog pojedinca. Sudeći po rezultatima posljednjih godina, sumnja je opravdana.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Oglasi

Jagna Pogačnik o knjizi “Kaleidoskop”

Jagna KaleidoskopAutor: Jagna Pogačnik / HRT

Kaleidoskop je to kratkih priča. Nakon što je ove godine objavio hvaljen i zapažen roman Pacijent iz sobe 19, Žmirić je prešao na kratku formu i napisao priče o ljudima koje ne poznaje, ali ih susreće slučajno. Počeo ih je bilježiti čekajući zeleno svjetlo na semaforu – prolaznici, ljudi u drugim automobilima, iz istog kvarta ili grada.

Primjećuje i bilježi podudarnosti, naznake situacija koje kasnije osmisli. Živote tih ljudi naslućuje iz nekog pokreta, geste, rečenice. Lajt-motiv priča je odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio. Poput kaleidoskopa – krhotine svakodnevice spaja u smislenu cjelinu priča o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a svakodnevno pokraj njega prolazi.

“Pacijent iz sobe 19” u finalu Tportalove nagrade: Moćan antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe

Tportal P1924.05.2019
Autor: Mija Pavliša / tportal

Roman Zorana Žmirića ‘Pacijent iz sobe 19’ u finalnom je izboru za književnu nagradu tportala vrijednu 50 tisuća. Obrazloženje izbora tog romana u finale potpisuje tportalov žiri u sastavu: Književna prevoditeljica Ursula Burger (predsjednica žirija), književna kritičarka Katarina Luketić, urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović te kazališni redatelj Ivica Buljan.

 

RIJEČ ŽIRIJA:

Kada fikcija piše povijest, pisac može postati zastupnik kolektivne memorije. Ta je mogućnost uvjetovana ne samo djelotvornošću romana u zajednici kojoj je namijenjena, već i prirodom učinkovitosti rada na povijesti. Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića propituje mjesto susreta, intimno i složeno, između materijalnosti autorova jezika i pokušaja upisivanja intimne boli u kolektivnu povijest. Žmirićeva književna perspektiva opisuje različite elemente traume. Glavni lik romana je mladić koji slobodno vrijeme provodi u riječkom klubu Palach, u kojem otkriva kultni bend Sisters of Mercy, čije će pjesme obilježiti čitav njegov duhovni i materijalni život. U jednom je trenutku s puškom u ruci poslan na front, a njegov se život pretvara u košmar. Priča započinje četvrt stoljeća nakon rata, kada Vanja Kovačević, ne uspijevajući se ostvariti u stvarnom životu koji obilježavaju moralni i ekonomski rasap, nabujali nacionalizam i korupcija, pokušava izvršiti samoubojstvo činom samokastracije. Tijekom psihijatrijske terapije saznajemo mnoštvo podataka o nasilno prekinutoj mladosti pacijenta. On je u isto vrijeme terapeut i osvetnik koji fikciji daje moralnu snagu upravljanja emocijama. Junakovo pamćenje rekonstruira ‘povijest’ u raznolikosti živog iskustva.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini, ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranog kruga sablastologije, ‘Pacijent iz sobe 19’ moćan je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe.

 

Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

Foto Dalibor Urkalović Pixsell
22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.

 

Intervju za Jutarnji: “Svidjelo mi se bilježiti intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus”

Kizo JutarnjiKarmela Devčić / Jutarnji
10.05.2019. u 11:15

Ovo je treća Žmirićeva knjiga u dvije godine, nakon romana “Putovanje desnom hemisferom” te izuzetno hvaljenog “Pacijenta iz sobe 19”

Zoran Žmirić u novoizašloj zbirci pripovijedaka „Kaleidoskop“ (Hena com) piše o ljudima koje ne zna i koji nisu njegovi, pripovijeda o slučajnim susretima s onima čije živote tek naslućuje iz neke geste, rečenice, odjeće, posture. Ono što tematizira zbiva se ponekad u ne duže od tridesetak sekundi, dok pored nepoznata čovjeka stoji na pješačkom prijelazu, za crvenog ili žutog svjetla, možda za čekanja gradskog autobusa na stanici, susreta na kakvom parkiralištu. Lajt motiv jest odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio, od kojega vjerojatno nećemo imati materijalne koristi, već smo tu pokazati mu ljudsko lice “nizašto”. Ogoljeni od interesa, kakvi smo u tim slučajnim susretima? Držimo li do usputna prolaznika, bi li mu se našli pri ruci, jesmo li ga percipirali u vlastitoj glavi, imamo li za njega empatiju, vrijeme, volju vidjeti ga i čuti?

Žmirić se puno bavi vremenom, onime na što vrijeme i kako u životu (po)trošimo. Čitajući njegovu zbirku svako toliko bih se sjetila knjige “The Top Five Regrets of the Dying“, publicistike što ju je napisala Bronnie Ware, australska medicinska sestra, na temelju razgovora koje je vodila s njezinim pacijentima u palijativnoj skrbi, ljudima kojima su dani bili već posve precizno odbrojani. Na samrti baš niti jedan nije žalio za kućama, automobilima, materijalnim bogatstvima, žalili su jedino za propuštenim odnosima s ljudima, vremenom koje nisu proveli s onima koji su im bili manje ili više bitni.

Kako ste „skupljali“ ove priče? Čini se kao da su nabrane, odnekud donesene, negdje životom ubrane i potom – ukoričene. Djeluju kao krokiji zaustavljenih trenutaka.

Sve te priče odvijale su se ispred mene poput predstave u kojoj sam bio jedina publika. Ili barem onaj u publici koji na njih obraća pozornost. Krenulo je na semaforima dok sam čekao zeleno. Sjedio bih u autu ili kao pješak jednostavno stajao pred pješačkim prijelazom i u tim trenutcima primjećivao ljude koji prolaze, susreću se, donose sa sobom neki svoj komadić kaleidoskopskog stakalca. Gledao sam kako svjesno ili ne, prolaznici tvore interakciju, sklapaju motiv, pa potom odlaze dalje gdje će s nekim drugim ljudima biti dio nekog drugog prizora, aktivni likovi slike zamrznute u vremenu. Kad sam se jednom izvještio vidjeti priču tamo gdje je prije nisam nalazio, onda je bilo lako. Kako mi je u pisanju, pored samog sadržaja, izuzetno važno pronaći i neki smislen koncept, pao mi je na pamet Kaleidoskop – cjevasta igračka s ogledalima u kojoj se nalaze sitna šarena staklena zrnca. Koristi se tako što se gleda kroz jedan kraj cijevi, dok svjetlost ulazi kroz drugi kraj odbijajući se od ogledala. Kako se cijev kaleidoskopa prilikom gledanja rotira, šarena stakalca u njoj se miješaju i stvarajući različite vizualne oblike. Jednim pokretom stakalca su složena na jedan način, no već idućim pokretom stakalca se razbježe, udalje jedna od drugih i iznova sretnu tko zna kad. Tako i ja kroz Kaleidoskop gledam ljude kao na šarene perle, kao na urbane uokvirene dijapozitive zaustavljene u filmu svijesti. To mi se svidjelo pa sam odlučio graditi motive Kaleidoskopa tako da bilježim intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus u kojem ću kao autor… zapravo ne autor, već kao svjedok i pripovjedač, sve krhotine svakodnevice postaviti u smislenu cjelinu koja opet iznova predstavlja autentičan život u svoj svojoj punini.

Kaleidoskop priče govore o strancima, prolaznicima, ljudima iz istog kvarta ili grada koje promatrač/pripovjedač sreće. Jesu li nam stranci doista stranci, ako smo prisutni u trenutku, voljni dio vremena i pažnje usmjeriti na neznane nam ljude?

Da, sve su priče pisane iz pozicije običnih ljudi i njihovih slučajnih susreta tijekom obavljanja dnevne rutine zbog koje ne uspijevaju vidjeti ništa osim ustaljene matrice. No ponekad je dovoljno tek podići pogled i primijetiti smisao koji nas sve vrijeme majčinski prati. A mislim da smisao leži u jednoj jednostavnoj ideji; vjerujem kako je zatvaranje u osobno iskustvo ravno duhovnom samoubojstvu i da rast možemo doseći isključivo prihvaćanjem. Zato, koliko god ovo nekome naivno zvučalo, vjerujem da ne postoje stranci već samo ljudi koje još nismo upoznali.

Pamtite li neku situaciju, priču kad je stranac, osoba koju viđate ali zapravo ne poznajete, nekom gestom ili pričom oplemenio vaš život?

Da, primjerice svaki put kad sam nekog prolaznika u nepoznatom gradu pitao kojom ulicom krenuti, a on mi je poklonio vrijeme i pokazao put. To su naizgled nevažni trenutci u kojima sudbina zavrti kaleidoskop života i približi nas jedne drugima. Naučio sam primjećivati naizgled nevažne stvari i u njima vidjeti više negoli se na prvi pogled naslućuje.

Što znači u životu dobro (iz)koristiti vrijeme?

Svi mi raspolažemo s jednako vremena. Imamo ni sekundu manje ili više od 24 sata u danu. Kad o tome razmišljate tako, shvatite da ono uobičajeno opravdanje kako netko drugi ima više vremena od vas jednostavno ne drži vodu. Jedina je istina da svatko sebi drugačije slaže prioritete. Neki će otac, na primjer, reći supruzi da se ona pozabavi djecom jer misli da ona ima više vremena. Ima ga i on, ali za neke druge stvari.

Pišete, među ostalim, o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a volio bi, i pored njega prolazi svaki dan, jer mu je na putu do posla. Za što vam osobno nedostaje vremena, a bitno vam je, voljeli biste ga imati?

Volio bih manje raditi, a više stvarati. I više biti s onima bez kojih mi je sve ovo besmisleno. Više učiti, upoznavati, spoznavati, rasti…

Što ste s godinama naučili o životnom vremenu koje nam je dano? Ima li, kako to kažete u vašoj otvornoj priči, „vrijeme vremena“?

Shvatio sam da je Lennon bio u pravu kad je govorio kako ti se život događa dok planiraš nešto drugo. Istina je i ono što su govorili stari Kinezi, a Amos Oz učinio besmrtnim – da ne prolazi vrijeme, već prolazimo mi.

Imate li strah od vremena koje protječe?

Kao jako mlad, čak tri puta sam se suočio s mogućnošću da moje vrijeme iscuri. Prvi put ’91. odmah po dolasku u jedno ličko selo. Drugi put godinu kasnije kad su me iz tog sela deportirali u KBC Rijeka. Vrata sobe bila su odškrinuta i čuo sam kako liječnica govori mom zapovjedniku da mu ne može garantirati hoću li preživjeti noć. Treći put, iz nekog bizarnog hira sudbina je 1999. odlučila kako priča iz ’92. nije svršena pa me vratila u onu istu sobu u onu istu bolnicu. Tad sam već bio siguran kako sam do tad ispucao sve adute i da je to to. Čak mi je u jedan čas palo na pamet da bih agoniju koju mi je jedna liječnica najavila, trebao sam prekinuti. Nisu to jednostavne situacije, no razum u takvim trenutcima ima malo što za kazati. U svakom slučaju, ta iskustva su me naučila da na vrijeme s kojim raspolažem gledam kao na poklon. Ima u mom romanu „Snoputnik“ jedna misao koju sam glavnom liku stavio na leđa neka se nosi s njom. Lik nakon iznenadne smrti svog oca s kojim nije bio u dobrim odnosima, razmišlja kako ga je ta situacija dočekala nespremnog. Kaže on, mladić u zrelim dvadesetima, kako nije mogao ni pomisliti da će mu otac tako iznenada umrijeti i sa sobom zaklopiti njihovo zajedničko vrijeme koje su mogli, ili trebali, provesti zajedno. Razmišlja kako je olako povjerovao da će mu otac poživjeti još dvadesetak godina i da je to vrijeme trebalo biti dovoljno da izglade svoje napete odnose. No onda lik osvijesti da je razmišljajući o konceptu vremena upao u zamku. Pomisli; a kako mogu biti siguran da ću ja poživjeti još dvadeset godina?

Što ste čitali zadnjih mjeseci a da vas je kao čitatelja obradovalo? Što vam, kao čitatelju, književnost znači danas i je li se to bitno promijenilo u odnosu na ono što vam je književnost, opet kao čitatelju, značila prije dvadeset godina?

Posljednje dvije godine život mi je bio posložen tako da sam za čitanje odvajao malo vremena. U tom sam periodu paralelno radio na tri rukopisa; završio sam romane „Putovanje desnom hemisferom“ i „Pacijent iz sobe 19“, i naravno „Kaleidoskop“. Uz to sam iznova detaljno prolazio kroz svoj roman iz 2009. „Blockbuster“ koji je prošle godine objavljen u Ukrajini i kao novo izdanje kod nas u izdanju Hena coma. Iako nisam čitao koliko sam želio, uspio sam pročitati „Sive duše“ i „Brodeckov izvještaj“ Philippea Claudela i to mi je bilo sjajno. Više nego obično čitao sam domaće autore i autorice; Jergovića, Karakaša, Novaka, Vujčić, Adamović, Matić, Kušec… Trenutno mi uz uzglavlje stoje Pamukova „Zovem se Crvena“ i iznova čitam Matvejevićev „Mediteranski brevijar“.

Prije dvadeset godina sam bio čitatelj, danas sam i autor, samim time optika kojom promatram književnost je drugačija. Nekad su mi knjige bile mjesta za uzmak, danas su mi instrumenti za širenje znanja.

Pacijent iz sobe 19 – Bolna i inspirativna priča bez sretnog kraja

19Foto: Ilina Cenov

Piše: Ilina Cenov / Journal.hr
Subota, 30. ožujak, 2019.

Oduvijek sam zagriženi pacifist, s velikim nagnućem prema antiratnim romanima, tako da sam jedva dočekala baciti se na novi roman našeg suvremenog pisca, Zorana Žmirića, „Pacijent iz sobe 19“. Priča je to o Vanji Kovačeviću, gradskom dečku iz (multikulti) Rijeke, koji je dan nakon 19. rođendana poslan na ratište, da bi branio Lijepu našu. Vanja je odmah bačen u vatru (doslovno), probijajući se kroz domovinski rat sljedećih nekoliko godina, nastojeći preživjeti ratovanje, a mi ga susrećemo dvadeset i pet godina kasnije, dok psihijatru nastoji pojasniti zašto je sam sebe nezamislivo ozlijedio.

Žmirić nam servira nekoliko različitih Vanja, koji se međusobno prepliću u ovom sjajnom, punokrvnom romanu. Pa tako imamo Vanju, bezbrižnog mladića, opsjednutog bendom Sisters of Mercy, mladca, koji izlazi s društvom, pije pivu, sluša glazbu i mašta o vlastitom bendu. Dan nakon devetnaestog rođendana Vanjin život odlazi u pravcu kojeg on više ne može, niti će ikada moći kontrolirati. Dok sljedećih nekoliko godina sudjeluje u domovinskom ratu, čini nam se kako je najopasnije to što konstantno nosi glavu u torbi. Međutim, od trenutka demobilizacije, i ulaska u mirnodopsko razdoblje, i Vanja, a i mi shvaćamo da njegovi životni problemi tek započinju, jer mu je život nepovratno, trajno, debelo i temeljito uništen (čitaj sj…., ali moram biti pristojna), i usmjeren ka tome da bi najzad postao Pacijent iz sobe 19…

Vanja je ogorčen, nadrkan (pardon, još jednom), izluđen upravo dijaboličnim ratnim iskustvom, u kojem se nagledao brojnih svojih kolega s upravo divljačkim ratnim porivima: „Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam došao kao branitelj, oni kao zločinci…Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali“. Da li je Vanja bačen u rat za slobodu i mir? Ili su to samo bile prazne floskule, koje su prosipali oni za krojačkim stolovima, dok su krojili podjelu nekadašnjeg društvenog vlasništva, da bi našoj tadašnjoj mladosti opravdali okrvavljene ruke? Kako bilo, i koje god bilo vaše mišljenje, Vanja je od normalnog dečka pretvoren u ruinu, te nikada više nije uhvatio uzde svog života.

Žmirićev roman fragmentarno je pisano svjedočanstvo o jednom rastočenom životu, kaleidoskop životnih iskustava čovjeka kojeg su poslali na put (samo)uništenja, bez da ga je itko pitao želi li on u rat i što misli o istome. „Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat.“ Žmirić piše iskreno i beskompromisno, ne štedi ni sebe ni nas, šamara nas Vanjinom pričom, zapravo svojevrsnim monologom upućenim (možda imaginarnom) psihijatru. I ta priča nam je upravo zastrašujuće bliska. I ne radi se ovdje samo i isključivo o (sada nimalo cijenjenom ) veteranu nekog rata (zapravo, nebitno kojeg, jer veteran bilo kojeg rata je nakon rata nagrabusio), i o njegovoj nemogućnosti normalnog života, normalnih reakcija, nemogućnosti da ima obitelj, posao, prijatelje, zapravo posvemašnjoj nemogućnosti da živi sasvim običan, prosječan i miran život. Žmirić se dotiče i Jugoslavije, i izleta u Trst, i Golog otoka, rata i ratovanja, glazbe (s posebnim naglaskom na Sisters of Mercy, pri čemu Vanja mnoge životne situacije začinjava upravo njihovim stihovima), ali i naše trenutne usrane (oprostite na nepristojnosti, ali ne mogu si pomoći), tranzicijske, tajkunske, silovane stvarnosti. U lice nam je bačena naša svakodnevica: politika (kurva), rat, tranzicija, korupcija, sveopće blato u kojem se nalazimo… A isto smo tako i sami krivi, jer nismo reagirali, jer smo zapravo blesavi tikvani. „Koliko je teško shvatiti da mi sami podupiremo loše stvari, loše vijesti i lošu energiju?“

Kako bilo, „Pacijent iz sobe 19“ je bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja, svojevrsno upozorenje, kritika i krik, upućen svima nama, da ne pušimo tuđe fore, floskule i nagovaranja. Da mislimo. Svojom glavom. Dok je još uopće imamo.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Pacijent iz sobe 19 – Zoran Žmirić

Ena u zemlji knjiga

Zoran Žmirić član je Hrvatskog društva pisaca, autor čija su djela prevođena na nekoliko jezika među kojima su poljski i ukrajinski. Dobitnik je brojnih prestižnih književnih priznanja, a na promocijama njegovih knjiga uvijek se trži mjesto više. Izdavačka kuća HENA COM u veoma kratkom je periodu rasprodala sav tiraž prvog izdanja Pacijenta iz sobe 19.

Riječ je o knjizi nevelikog obima koju bismo mogli čitati i kao roman, ali i  kao zbirku priča koje funkcioniraju samostalno, a čija je poveznica pripovjedač Vanja Kovačević. U trenutku pripovijedanja on ima 44 godine i svoju dušu otvara pred neimenovanim psihijatrom. Cijela knjiga je ustvari monolog jer psihijatar, koji može biti i figura samog čitaoca, niti u jednom trenutku ne progovara iako mu se Vanja veoma često obraća.

“Evo i ti sada pokušavaš izvući iz mene nešto, kako bi me smjestio u jednu od svojih fakultetskih ladica. Gle. Šta kažeš da to da napravimo…

View original post još 574 riječi

Recenzija “Pac19enta” na Booksa.hr -Demoni prošlosti i sadašnjosti

Booksa PacijentPiše: Luca Kozina
Izvor: Booksa.hr

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe 19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali”), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam”), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.”) Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(…) jedina stvar koju sam za sebe odabrao.” Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude “običan” čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba “nevinosti”, život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao.”

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.”)

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju”, ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravoKoja je naša prava slikaJe li to ono što osjećamo ili mislimoIli ono što govorimoIli možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja”, a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličko odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće”. Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima”, no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Nada Topić (izbor iz poezije)

Nada Topić - Foto Jakov TeklićNada Topić / Foto: Jakov Teklić

 

SESTRA, MAGNOLIJA

Cijelu noć
vjetar je skidao crjepove s krova

Jedan po jedan
padali su u moj san
crveni crjepovi

Prvi cvjetovi
sestrine magnolije

Kad smo se probudili
na podu nije bilo ničega

Ni latica

Sestro, sestro!
Je li preživjela?
Je li ostala?

U tvome vrtu procvala
magnolija

————-

SESTRA UZIMA TELEFON I PRIČA

Sestra nema vremena
šutjeti s nama

Ona je poslovna

Uzima telefon i priča
o tome koliko toga još ima

Ima, ima, ima

I kad je baterija prazna
I kad je s druge strane tišina
Ona i dalje govori
I dalje
Ima

————-

SESTRA SJEDI ZA STOLOM I PUŠI

Sestra sjedi za stolom i puši
Drži se za tanku bijelu cigaretu
Za srebrni konopčić
Winston Slim
Od svih žilavih grana
Od svih praznih ruku na svijetu
Sestra se drži za svoj dah
za papir
za cigaretu

 

Nada Topić rođena je u Splitu 1977., a objavila je zbirke pjesama “Svetac u trajektnoj luci” , “Meteorologija tijela” i “Bezbroj i druge jednine” te zbirku kratkih priča “Male stvari”.

Booksa.hr o romanu Putovanje desnom hemisferom – Voda koja vječno teče

hemisfera-3d

Piše: Dalibor Plečić / Booksa.hr
Objavljeno: 04.12.2017.

Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića Putovanje desnom hemisferom.
Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima.
Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog.
Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka.
Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću.
Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike.
Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije.
U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena ‘Corto Maltese’ koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.

Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje ‘ozbiljnost’ situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva.

Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos.
Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: “Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo.” (str. 51)

Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je “voda koja teče, a ne zaleđeno jezero.” (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.

Putovanje desnom hemisferom – Web Shop