Pacijent iz sobe 19 – Bolna i inspirativna priča bez sretnog kraja

19Foto: Ilina Cenov

Piše: Ilina Cenov / Journal.hr
Subota, 30. ožujak, 2019.

Oduvijek sam zagriženi pacifist, s velikim nagnućem prema antiratnim romanima, tako da sam jedva dočekala baciti se na novi roman našeg suvremenog pisca, Zorana Žmirića, „Pacijent iz sobe 19“. Priča je to o Vanji Kovačeviću, gradskom dečku iz (multikulti) Rijeke, koji je dan nakon 19. rođendana poslan na ratište, da bi branio Lijepu našu. Vanja je odmah bačen u vatru (doslovno), probijajući se kroz domovinski rat sljedećih nekoliko godina, nastojeći preživjeti ratovanje, a mi ga susrećemo dvadeset i pet godina kasnije, dok psihijatru nastoji pojasniti zašto je sam sebe nezamislivo ozlijedio.

Žmirić nam servira nekoliko različitih Vanja, koji se međusobno prepliću u ovom sjajnom, punokrvnom romanu. Pa tako imamo Vanju, bezbrižnog mladića, opsjednutog bendom Sisters of Mercy, mladca, koji izlazi s društvom, pije pivu, sluša glazbu i mašta o vlastitom bendu. Dan nakon devetnaestog rođendana Vanjin život odlazi u pravcu kojeg on više ne može, niti će ikada moći kontrolirati. Dok sljedećih nekoliko godina sudjeluje u domovinskom ratu, čini nam se kako je najopasnije to što konstantno nosi glavu u torbi. Međutim, od trenutka demobilizacije, i ulaska u mirnodopsko razdoblje, i Vanja, a i mi shvaćamo da njegovi životni problemi tek započinju, jer mu je život nepovratno, trajno, debelo i temeljito uništen (čitaj sj…., ali moram biti pristojna), i usmjeren ka tome da bi najzad postao Pacijent iz sobe 19…

Vanja je ogorčen, nadrkan (pardon, još jednom), izluđen upravo dijaboličnim ratnim iskustvom, u kojem se nagledao brojnih svojih kolega s upravo divljačkim ratnim porivima: „Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam došao kao branitelj, oni kao zločinci…Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali“. Da li je Vanja bačen u rat za slobodu i mir? Ili su to samo bile prazne floskule, koje su prosipali oni za krojačkim stolovima, dok su krojili podjelu nekadašnjeg društvenog vlasništva, da bi našoj tadašnjoj mladosti opravdali okrvavljene ruke? Kako bilo, i koje god bilo vaše mišljenje, Vanja je od normalnog dečka pretvoren u ruinu, te nikada više nije uhvatio uzde svog života.

Žmirićev roman fragmentarno je pisano svjedočanstvo o jednom rastočenom životu, kaleidoskop životnih iskustava čovjeka kojeg su poslali na put (samo)uništenja, bez da ga je itko pitao želi li on u rat i što misli o istome. „Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat.“ Žmirić piše iskreno i beskompromisno, ne štedi ni sebe ni nas, šamara nas Vanjinom pričom, zapravo svojevrsnim monologom upućenim (možda imaginarnom) psihijatru. I ta priča nam je upravo zastrašujuće bliska. I ne radi se ovdje samo i isključivo o (sada nimalo cijenjenom ) veteranu nekog rata (zapravo, nebitno kojeg, jer veteran bilo kojeg rata je nakon rata nagrabusio), i o njegovoj nemogućnosti normalnog života, normalnih reakcija, nemogućnosti da ima obitelj, posao, prijatelje, zapravo posvemašnjoj nemogućnosti da živi sasvim običan, prosječan i miran život. Žmirić se dotiče i Jugoslavije, i izleta u Trst, i Golog otoka, rata i ratovanja, glazbe (s posebnim naglaskom na Sisters of Mercy, pri čemu Vanja mnoge životne situacije začinjava upravo njihovim stihovima), ali i naše trenutne usrane (oprostite na nepristojnosti, ali ne mogu si pomoći), tranzicijske, tajkunske, silovane stvarnosti. U lice nam je bačena naša svakodnevica: politika (kurva), rat, tranzicija, korupcija, sveopće blato u kojem se nalazimo… A isto smo tako i sami krivi, jer nismo reagirali, jer smo zapravo blesavi tikvani. „Koliko je teško shvatiti da mi sami podupiremo loše stvari, loše vijesti i lošu energiju?“

Kako bilo, „Pacijent iz sobe 19“ je bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja, svojevrsno upozorenje, kritika i krik, upućen svima nama, da ne pušimo tuđe fore, floskule i nagovaranja. Da mislimo. Svojom glavom. Dok je još uopće imamo.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Oglasi

Pacijent iz sobe 19 – Zoran Žmirić

Ena u zemlji knjiga

Zoran Žmirić član je Hrvatskog društva pisaca, autor čija su djela prevođena na nekoliko jezika među kojima su poljski i ukrajinski. Dobitnik je brojnih prestižnih književnih priznanja, a na promocijama njegovih knjiga uvijek se trži mjesto više. Izdavačka kuća HENA COM u veoma kratkom je periodu rasprodala sav tiraž prvog izdanja Pacijenta iz sobe 19.

Riječ je o knjizi nevelikog obima koju bismo mogli čitati i kao roman, ali i  kao zbirku priča koje funkcioniraju samostalno, a čija je poveznica pripovjedač Vanja Kovačević. U trenutku pripovijedanja on ima 44 godine i svoju dušu otvara pred neimenovanim psihijatrom. Cijela knjiga je ustvari monolog jer psihijatar, koji može biti i figura samog čitaoca, niti u jednom trenutku ne progovara iako mu se Vanja veoma često obraća.

“Evo i ti sada pokušavaš izvući iz mene nešto, kako bi me smjestio u jednu od svojih fakultetskih ladica. Gle. Šta kažeš da to da napravimo…

View original post još 574 riječi

Recenzija “Pac19enta” na Booksa.hr -Demoni prošlosti i sadašnjosti

Booksa PacijentPiše: Luca Kozina
Izvor: Booksa.hr

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe 19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali”), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam”), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.”) Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(…) jedina stvar koju sam za sebe odabrao.” Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude “običan” čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba “nevinosti”, život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao.”

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.”)

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju”, ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravoKoja je naša prava slikaJe li to ono što osjećamo ili mislimoIli ono što govorimoIli možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja”, a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličko odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće”. Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima”, no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Nada Topić (izbor iz poezije)

Nada Topić - Foto Jakov TeklićNada Topić / Foto: Jakov Teklić

 

SESTRA, MAGNOLIJA

Cijelu noć
vjetar je skidao crjepove s krova

Jedan po jedan
padali su u moj san
crveni crjepovi

Prvi cvjetovi
sestrine magnolije

Kad smo se probudili
na podu nije bilo ničega

Ni latica

Sestro, sestro!
Je li preživjela?
Je li ostala?

U tvome vrtu procvala
magnolija

————-

SESTRA UZIMA TELEFON I PRIČA

Sestra nema vremena
šutjeti s nama

Ona je poslovna

Uzima telefon i priča
o tome koliko toga još ima

Ima, ima, ima

I kad je baterija prazna
I kad je s druge strane tišina
Ona i dalje govori
I dalje
Ima

————-

SESTRA SJEDI ZA STOLOM I PUŠI

Sestra sjedi za stolom i puši
Drži se za tanku bijelu cigaretu
Za srebrni konopčić
Winston Slim
Od svih žilavih grana
Od svih praznih ruku na svijetu
Sestra se drži za svoj dah
za papir
za cigaretu

 

Nada Topić rođena je u Splitu 1977., a objavila je zbirke pjesama “Svetac u trajektnoj luci” , “Meteorologija tijela” i “Bezbroj i druge jednine” te zbirku kratkih priča “Male stvari”.

Booksa.hr o romanu Putovanje desnom hemisferom – Voda koja vječno teče

hemisfera-3d

Piše: Dalibor Plečić / Booksa.hr
Objavljeno: 04.12.2017.

Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića Putovanje desnom hemisferom.
Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima.
Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog.
Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka.
Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću.
Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike.
Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije.
U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena ‘Corto Maltese’ koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.

Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje ‘ozbiljnost’ situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva.

Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos.
Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: “Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo.” (str. 51)

Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je “voda koja teče, a ne zaleđeno jezero.” (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.

Putovanje desnom hemisferom – Web Shop

Pacijent iz sobe 19 u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija: Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici

BibliovizorIzvor: Radio HRT

 

Dario Grgić za emisiju Bibliovizor piše o mom romanu “Pacijent iz sobe 19″.

“…Kao nijedan suvremeni pisac on se odlučio suočiti s realijama svijeta u kojima imamo nesreću živjeti. Njegova objašnjenja i primjeri ići će određenim društvenim skupinama na nerve, no to neće promijeniti činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je imbecilnost stavljena na mjesto inteligencije…” 

“…Žmirić je najaktualniji, najmanje eskapistički autor hrvatske suvremenosti i zato bi ga trebalo obavezno čitati. Rijeka od Kamova nije imala življu spisateljsku ruku…”

“…Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici…”

 

 

 

Priopćenje za javnost o novom kurikulumu hrvatskog jezika

DHP za javnost

Povodom nove kurikulume predmeta Hrvatski jezik i njima pripadajuće popise hrvatskih i svjetskih književnih tekstova, javnosti su se pismom obratili Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade.

“Nakon što je zbog neviđenih javnih i političkih pritisaka propala kurikularna reforma Borisa Jokića i njegova tima, nakon što je ispisano valjda stotine stranica komentara i polemika o famoznom popisu lektire i podobnim i nepodobnim autorima, nakon što su se razne interesne skupine i pojedinci uključili u rastakanje dobre ideje o reformi školstva, pitanje obrazovanja je konačno u Hrvatskoj postalo prvorazredno političko pitanje. Kažemo konačno, jer do tada za obrazovanje i školstvo kao da nikoga na vodećim političkim funkcijama nije bilo briga. Kurikularna reforma bila je i povod za najveće demonstracije u Hrvatskoj poslije famoznog prosvjeda za „Stojedinicu“. Iz takve energije i otpora rigidnim idejama i osobnim interesima koji su srušili Jokićevu reformu i oni ne tako naivni imali su pravo nadati se nečem boljem za hrvatsko školstvo.

Kurikulum hrvatskog jezika objavljen u Narodnim novinama po kojem će se od sljedeće školske godine poučavati ovaj predmet nije, nažalost, donio ništa bolje. Štoviše, to je veliko razočaranje. Ponajprije zato što je sustavno iznevjereno sve ono zbog čega je reforma i pokrenuta. U prvom redu iz kurikuluma su izbačeni svi suvremeni hrvatski i strani autori i to bez suglasnosti stručnog tima koji je dokument i izradio. Ministrica Blaženka Divjak zatražila je mišljenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofskog fakulteta u Rijeci, Filozofskog Fakulteta u Zagrebu i Fakulteta organizacije i informatike. Problem je u tome što se ne zna TKO je u tim institucijama sudjelovao u ovoj konačnoj verziji koja svima izgleda kao kafkijanska noćna mora. To je kurikulum čiji se konačni autori skrivaju iza imena institucija. Veliki Sud i nepoznat netko donijeli su odluku, sve je objavljeno u Narodnim novinama i kraj priče.

A prvotna ideja je i bila da se postojeća lektira „osvježi“ suvremenim piscima i njihovim tekstovima. Onim tekstovima koji su po svojoj temi, problemima i jeziku bliži djeci i mladima koji ih kao lektirne naslove moraju čitati. Već je desetljećima jasno da neki tekstovi klasika, ma koliko bili važni za književnu povijest, sustavno odbijaju mlade od čitanja. Važna je ideja tog kurikuluma bila odgojiti čitatelje. A umjesto toga, učinjeno je upravo suprotno: iz novog kurikuluma izbačeni su suvremeni autori. Umjesto pametne ravnoteže klasika i suvremenih pisaca u kurikulumu, sada imamo samo klasike. Doduše, u uputama nastavnicima stoji da se potiče nastavnike da za poučavanje izaberu suvremene tekstove ili da aktualiziraju tekst klasika nekim suvremenim tekstom. Ali kojim?

Argument da će nastavnici sami birati djela suvremenih autora i da im je pri tome dana potpuna sloboda naprosto ne stoji. Prva kurikularna reforma datira još iz 2016. godine i od tada do danas traju polemike o podobnosti i nepodobnosti određenih autora, napisano je stotine stranica o nepodobnim piscima, o svim tim užasima kojima bi suvremena književnost mogla zatrovati mlade duše, a nastavnike se plašilo i sudskim progonima i pravobraniteljicom za djecu. Vjerujem da će se i u tako naelektriziranoj atmosferi neki nastavnici usuditi posegnuti za romanima Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Renata Baretića, Ante Tomića ili Kristiana Novaka te za poezijom Eveline Rudan ili Anke Žagar. Bit će, nažalost, i mnogo onih koji to neće činiti. Onih koji će se opravdano bojati pritiska roditelja ili kolega u školi, novinskih tekstova i portala. Jer, nema danas osjetljivije stvari nego što su duše djece i nego što je lektira. Smatramo da nije trebalo ukloniti prošireni popis suvremenih hrvatskih i stranih autora jer bi on bio nastavnicima dobar orijentir u ovako velikoj promjeni kao što je nova reforma.

Druga ideja bila je obrnuti proces, pa da se umjesto od starijih pisaca, Egipta, Grčke i Rima, krene od suvremenih pisaca i tako olakša djeci razumijevanje književnog teksta i postigne možda ono najvažnije: da djeca počnu uživati u čitanju. U novom kurikulumu imamo recimo i to da učenik prepoznaje i opisuje književni tekst u književnopovijesnom, društvenom i kulturnom kontekstu. Nizanjem klasika i njihovim smještanjem u kontekst razdoblja, vraćamo se zapravo na staro. Tri godine žučnih polemika, a ništa se zapravo nije promijenilo.

Treba naglasiti i da aktualni kurikulum niti u jednom svom dijelu nije u skladu sa Strategijom poticanja čitanja koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila na sjednici 2. 11. 2017. godine, a koju su izradili Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH. Cilj je spomenute Strategije poticanje čitanja i razvoj kulture čitanja, što će omogućiti što širim društvenim slojevima čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Strategija je zamišljena kao niz akcija za poticanje čitanja od vrtića pa sve do domova umirovljenika, a u to svakako spadaju i učenici osnovnih i srednjih škola. Pogotovo učenici. Ono što je konačno prihvaćeno kao lektira tragično će unazaditi sve pokušaje da se učenike starijih razreda osnovne i srednjih škola potakne na masovnije čitanje. Kao da netko u ovoj zemlji sustavno radi protiv učinkovitijeg i suvremenijeg školstva.

Kao strukovne udruge koje okupljaju pisce oštro se protivimo takvim lošim eksperimentima s djecom koja bi trebala postati budući čitatelji. I, naravno, ne radimo to prvenstveno u svoje ime, u ime toga jesu li naši članovi na nekom od nekoliko proširenih pa kraćenih popisa lektire ili nisu, nego u ime generacija koje će tek ući u avanturu čitanja kad se upišu u prvi razred osnovne škole. Ovaj dokument koji se donosio za budućnost s njom, nažalost, nema veze. Opet nas je sustiglo pretprošlo stoljeće, a na ozbiljnom smo putu još dalje unatrag.”

Hrvatsko društvo pisaca
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade

Razglednica za Joea Wooda

joe wood (1)Ovo je Joe Wood. Joe ima 97 godina i jedan je od posljednjih veterana Drugog svjetskog rata. Za svoje ratne zasluge Velika Britanija ga je odlikovala četiri puta. Joe se šali i kaže da mu još samo nedostaje francuska medalja časti.

Joe je čovjek od kojeg se puno toga može naučiti. Iako često spominje svoje sudjelovanje u ratu, nikad od njega nisam čuo da je na račun bilo koga rekao ružnu riječ, pa čak niti onda kad su tema bili oni protiv kojih se nekad borio. Ako bi nam se netko i priključio u razgovoru pa spomenuo naciste, Joe bi samo kratko prokomentirao kako su to bili sjajno organizirani vojnici. Ni jedne ružne riječi na račun nikoga.

Početkom ove godine, Joe je dobio Božićni poklon iz Francuske. Učenici jedne škole u Caenu, gradiću u kojem se Joe borio nakon iskrcavanja u Normandiji 1944. godine, poslali su mu razglednicu s dobrim željama u kojoj mu zahvaljuju što se borio za slobodu Francuske. Ako mene pitate, ovo vrijedi više od svih službenih odlikovanja.

joe wood (2)joe wood (4)

Intervju u Slobodnoj Dalmaciji

slobodna dalmacija p19

Piše: Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija

Riječki pisac Zoran Žmirić krajem godine kod Hena coma, kod kojeg je već imao knjigu “Putovanje desnom hemisferom”, objavio je roman “Pacijent broj 19”, o ratu i postratnom liječenju. Roman iz rata, koji je i društvena, psihološka i povijesna analiza, uz soundtrack “Sisters of Mercy”, u fokus je došao u manjku knjiga koje bi mu konkurirale temom i kvalitetom. Objavljeno je i izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegova “Blockbustera”, punokrvnog romana s prve izvidničke crte, jedini ratni roman koji bi ekranizirao Srđan Dragojević. Zbog svega toga Zoran Žmirić zaslužio je najmanje jedan intervju.

Očito ne vjerujući da je rat gotov, pišete iz pozicije neposrednog ratnog sudionika kojega smještate na psihijatriju. Iz romana proizlazi da putevi s bojišta vode ili u mrtvačnicu ili na kliniku?

Kad kažete da očito ne vjerujem kako je rat gotov, moram se osvrnuti i provjeriti nije li pitanje upućeno nekom drugom, nekome tko je svoje sudjelovanje u ratu protumačio tako da si uzima pravo svima dirigirati kako živjeti, pa čak i određivati koje će predstave gledati u kazalištu. To je ekipa koja i dalje živi rat. No, vidim da iza mene nema nikoga pa ću pokušati odgovoriti… Za mene je rat završio devedesetih, no za dobar dio našeg društva evidentno nije. To je razlog zašto se bavim tom temom. A s bojišta putevi vode svuda; u politiku, ovisnost, na burzu rada, u Irsku, pa i u mrtvačnicu i kliniku. Nekome je sve nabrojeno tek odraz unutarnjeg stanja, a nekome stvarna mjesta.

Roman je pisan u obliku monologa još jednog sudionika s prve crte. To je pozicija koju pripovjedno volite, kao da “mudrijaši”, “dezerteri” i “guzonje” iz pozadine, pa i s druge crte, nemaju pravo na glas o ratu?
Suprotno mišljenju koje prevladava u našem društvu, svatko ima pravo reći što misli i za to nije nužno imati iskustvo s ratišta. Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim, već sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran. Na žalost, naša stvarnost je upravo suprotna; ako kažeš nešto što se ne sviđa ekipi s nasilnim idejama, prozivaju te kao izdajnika, neprijatelja, poručuju ti neka napustiš zemlju, gotovo da ti stavljaju metu na leđa. I to čine na svim razinama; od zgubidana koji pred voćarnom uz pivo rješavaju svjetske krize pa sve do najvišeg državnog vrha.

Opet ste se opredijelili za lik urbanog mladića koji u sebi ima morala da ne postane lopov ili silovatelj, ali i spremnost da ubije one koji se u to upuste ili one s druge strane ratne crte. On je u opoziciji s tipičnim braniteljima, a od ostalih razlikuje se po tome što je njemu ubijanje privremeno stanje, a ne životno opredjeljenje? 

Moj lik nije u opoziciji samo s tipičnim i netipičnim braniteljima, on je u sukobu prvenstveno sam sa sobom, on je megafon dualizma, preslika zajednice osvijetljene iz svih kutova. Urbani mladići koji su išli u rat čine polazišnu točku oko koje pripovijedam. To su ljudi iz moga susjedstva, ljudi koje poznajem i o kojima mogu pisati autentično. No, to zauzimanje pozicije malog čovjeka koji ima tanašan ili nikakav glas u mom romanu je alegorija. Konkretno glas Vanje Kovačevića, glavnog lika romana “Pacijent iz sobe 19”, nije njegov glas, on samo fiktivno progovara o sebi. Vanja je doktor koji uspostavlja dijagnozu društva.

U “Pacijentu” ima preklapanja s ranijim “Blockbusterom”, likovi imaju imenjačke i prezimenjačke parnjake s druge strane, čak je ponovljena i priča o mudracu koji pita čovjeka tko si… Čemu takvo ulančavanje, spremate ciklus “U traganju za ratnim vremenom”?

Priča o mudracu koji postavlja pitanje identiteta pojavljuje se i u “Blockbusteru”, točno, no ne samo u njemu. Taj se lajtmotiv pojavljuje u svim mojim knjigama, to piše i kao mali naputak čitateljima na klapni knjige. Iako je svaka moja knjiga cjelovito, zaokruženo djelo, ja ih vidim kao dio veće priče koje veže ista ideja. Ma o čemu pisao, uvijek se vrtim oko istog pitanja: Tko smo mi i čime smo bili uvjetovani kad smo donosili određene odluke. Moja zbirka poezije “Zapisano metkom” je talog “Blockbustera”, a sa “Snoputnikom” dijeli misao: “Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio”, dok “Pacijent iz sobe 19” ima nekoliko elemenata koji se prethodno spominju u “Zapisano metkom”. To su kopče koje ih drže na okupu.

Imate tri ratna romana i zbirku ratne poezije, planirate li prelazak na mirnodopski mod?

Ne znam je li nepristojno da ja kao autor zaniječem kako pišem o ratu, no ipak ću to učiniti. Meni su u fokusu ljudi u nesvakidašnjim situacijama.Mene više od same energije rata zanima ponašanje pojedinca koji je uvučen u rat i koji zbog toga proživljava unutarnje sukobe. Vjerujem da svatko tko piše, svoj rukopis kolorira osobnim iskustvom. Prije “Pacijenta” objavio sam roman “Putovanje desnom hemisferom”, koji je solidno zapažen, na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni rukopis došao je do finala, a nakon izlaska dobio je dobre kritike. On tematski nema nikakve dodirne točke s “Pacijentom” i “Blockusterom”, no ne zato što sam tako odlučio. Mogao je to ispasti potpuno drukčiji rukopis, samo da sam u vrijeme pisanja bio manje nadahnut nekim dobrim stvarima, a više revoltiran svakodnevicom. Ne znam što ću sljedeće pisati, za pisanje trebam snažan vanjski poticaj, a kako sam dio ovog društva, dijelim s njim dobro i zlo, iduća tema će opet biti uvjetovana okružjem. Rat je stanje uma koji ima jak utjecaj na poslijeratno vrijeme i dok god se u Hrvatskoj podgrijava ta tema, ima i materijala za promišljanje i pisanje, tako da… tko zna? Možda jednom napišem priručnik o utjecaju mjeseca na debljanje školjki, samo ako me ta tema dovoljno iživcira ili inspirira. No, kako sad stvari stoje, takvo što nema šanse pokraj pitanja o 41. i 91. Konačno, i sami ste rekli da je “Pacijent” moj četvrti rukopis koji tematizira rat, s tim da je on moja osma knjiga. Znači, ravnoteža je zadržana, barem zasad.

Paralelno s novim romanom, kod istog nakladnika objavili ste izmijenjeno i dopunjeno izdanje svoga najpoznatijeg romana “Blockbuster”? 

Nakon “Pacijenta” povećala se potražnja za “Blockbusterom”, a već neko vrijeme sam imao potrebu za intervencijama u tekst koji je pisan prije deset godina. Činilo mi se zgodno da se obje knjige koje su na neki način literarno-duhovni blizanci, mogu nabaviti kod istog nakladnika i u istoj biblioteci.

Ma koliko bio uspješan, čini se da “Blockbuster” nije odjeknuo koliko je trebao po prodaji i nagradama iako se po prijevodima vidi da je još aktivan. Začudo nije došao do ekranizacije premda svi navodno vape za ratnom prozom i filmom?

Neke knjige žive brzo i bučno, o nekima se čuje puno kasnije, o nekima nikada. “Blockbuster” je sa svim svojim izdanjima i prijevodima trenutno dostupan na tržištu koje čini 200 milijuna ljudi. Taj roman definitivno ima svoj život s kojim ja više nemam nikakve veze. Možda vaši čitatelji sad očekuju da, poput mojih kolega čiji romani nisu ekranizirani, ospem paljbu po HAVC-u i ostalim državnim institucijama koji ne prepoznaju “moju genijalnost”, no mene to ne zamara. Konačno, možda je istina negdje drugdje? Možda su braća Coen i sestre Wachowski bili zauzeti, a možda “Blockbuster” jednostavno nije dovoljno dobar filmski predložak koliko se to ljudima čini?

 

Klara Capan | Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Pacijent19
Malo humora da razbije mrak, oduzeta mladost djetetu koji je samo htio biti sretan i slušati Sisters of mercy, i to je moj dojam nakon nekoliko desetaka stranica Pacijenta iz sobe 19. Pročitanim romanom, u fokus mi više dolazi patnja koja ne ostaje samo ona osobna, nego teret i promašaj cijelog društva.
Kao glavnog lika novog romana Zorana Žmirića imamo Vanju Kovačevića kojeg nakon trideset osmog rođendana sustižu nerazriješene traume. Slijedom toga u svojem monologu pred psihijatrom o kojem ne znamo ništa izlaže što mu je na duši. Na dan njegova devetnaestog rođendana zahvaća ga rat, pa njegov život očekivano kreće u drukčijem smjeru od života koji zamišljamo da vodi svaka mlada osoba. Događaji i slike koji bira ispričati ključni su da bi se razumjela osoba kojom u trenutku pripovijedanja jest. A osim što prepričava događaje iz svoga života, Vanjini se monolozi u gotovo svakom trenutku mogu izdvojiti i stajati zasebno kao kronika ljudske psihe i stanja svijesti društva.
Ako pogledamo kontekst u kojem je roman nastao – suvremena (sadašnja) Hrvatska, čini mi se da je on bio kolektivno htijenje. To uopće nije teško shvatiti jer živimo u društvu koje se nije suočilo ni s daljnjom, a kamoli bližom prošlošću. Kao rezultat nesuočavanja s njome, iste teme ponavljaju se godinama bez naznake da je konsenzus na pomolu, a takvo je društvo ono u kojem svatko proizvoljno stvara svoju istinu. Imajući to na umu, bilo bi nepravedno ovu knjigu proglasiti nositeljem svete istine, ali svatko ima pravo na svoju perspektivu u ovom ludilu bez postizanja rješenja. Dapače, imam dojam da ovakve knjige stoje kao kolektivno zrcalo i potiho pridonose društvenom iscjeljenju.
Spomenuto kolektivno htijenje doduše možda je pretjeran izraz jer on znatne grupe društva ipak ne dira, pa one čiji su mehanizmi licemjerja i manipulacije izvrgnuti na objelodanjivanje, neće se prepoznati u zrcalu, ako uzmemo u obzir malu mogućnost da će čitati knjigu.
Nasuprot mahom prihvaćenom mišljenju da književnost mora biti društveno angažirana, češće mislim da treba pustiti ljude da pišu intimne ispovijesti književnog lika. Zaista ne moraju svi nositi krjeposne moralne poruke ili raditi jalov posao ispravljanja društva kroz umjetnost. No ova knjiga je savršeno utjelovljenje činjenice da što osobnija priča jest, to istovremeno univerzalnija postaje.
Ono što mi se sviđa u knjizi jest njena strahovita autentičnost. Ono kad se nađe savršena ravnoteža između iznenađenja koje priča pruža, ali takvih iznenađenja u koje nam nije neprirodno povjerovati. Tu pritom mislim na ponašanja Vanjinih poznanika (da ne spojlam), ali i njega samog kao lika koji je uvjerljivo izgrađena persona čija bol i unutarnji mrak imaju smisla, ali koji je usprkos njemu još lucidan i sposoban za racionalno promišljanje, možda i previše za vlastito dobro. Usput, ima nešto opako rezonantno u dobrim ljudima i mirnim susjedima koji s ove ili one strane učinjenog nedjela, svojim sudbinama odaju drugačije slojeve samih sebe.
Rijetko se smijem dok čitam, ali zaista mi je bilo smiješno portretiranje Vanjina sina kao pripadnika jedne druge generacije koju on sasvim ne razumije te sjećanja na obiteljske odlaske u Trst iz mladosti.
Objektivne slabosti u knjizi nisam u stanju razlužiti, neka to ostane za književne kritičare koji su sigurno oštroumniji od mene. Osim glupih subjektivnih izjava poput „meni se u ovom trenutku takva literatura nije čitala“ ili „nisam sigurna da je ovo u skladu s mojim ukusom“, u svome osvrtu nisam kadra nešto drugo dati.
Jedno važno pitanje koje nas knjiga kao pojedince sve pita jest ono „tko smo mi?“ i ne želim da se to pitanje podcijeni ili propusti. Imamo amputirana uvjerenja, piše u njoj. Socijalizacija i okolina među čijim smo se vrijednostima rodili, diktira nam izbore i obrasce ponašanja, nekad očitije, a nekad tako suptilno da toga nismo ni svjesni, dok ih mi olako preuzimamo pod okrilje svoga identiteta. Pacijent iz sobe 19 između redaka nas pita : bi li razumjeli ovog čovjeka da smo živjeli njegov život? Bi li ubili ovog čovjeka da znamo da je tek negdje malo ispod površine on isti poput nas? Bi li živjeli svoj život ovako kako jesmo da nam netko nije utkao svoju verziju onoga što treba biti? Tko je u krivu, tko je u pravu? Čija je istina prava istina?
Knjiga me tim neispisanim pitanjima vratila u period mog ranog školovanja. Pitala sam se, ne nužno ponukana glavnim likom koliko cjelokupnom atmosferom knjige, je li moj neprijatelj kriv ako ja postanem ista kao on? Sjećam se kako rečenica „Ali učiteljice, on je prvi počeo!“ nikada nije bila prihvaćena kao valjan razlog.
Kao obožavateljici Jungovskih učenja i njegovih suvremenih inačica, sviđa mi se mehanizam izvlačenja sjena ovoga romana. Duboko potisnute sjene pojedinca i društva iznose se na svjetlo dana. Neke od njih imaju dobru priliku da se prinošenjem svjetlu napokon razriješe i postanu njegov dio, ali neke ipak, koliko god sada bile vani na svjetlu, ne postaju ništa manje mračne.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop