Novi list o “Kaleidoskopu”: Efektno i emocionalno

Kaleidoskop NL

Autor: Marinko Krmpotić / Novi list
Objavljeno: 16. rujan 2019. u 9:54

Pažljivo promatranje svijeta oko sebe rezultiralo je mini štorijama s riječkog asfalta, koje je Zoran Žmirić složio u svoj kaleidoskop nazvavši baš tim imenom i svoju novu zbirku kratkih pripovijedaka. Žmirićeva kaleidoskopska stakalca kratki su isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog. Mjesta radnje na kojima svjetlucaju djelići Žmirićeva kaleidoskopa su semafori i pješački prijelazi, parkirališta, stanovi, uredi, knjižare i knjižnice, trgovački centri, čekaonice u ambulantama, parkovi, trgovine, banke… jednom riječju sva ona mjesta koja čine život čovjeka današnjice i na koja dolazimo gotovo pa svakodnevno. Likovi o kojima Žmirić piše smo svi mi jer, kako kaže u jednoj priči: »Gledajući druge, gledam sebe«, a poruke koje nam upućuje pune su empatije i suosjećanja prema čovjeku, razumljive bojazni zbog prolaznosti, potrebe da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

«Likovne« cjeline

Sve to Žmirić je čitatelju ponudio kroz vrlo kratke pripovijetke koje su odvojene u »likovne« cjeline (Žuto, Crveno, Plavo, Zeleno Ljubičasto te završna Kaleidoskop), ali se mogu čitati i zasebno jer je svaka od njih sama po sebi svoj mali svijet, trenutak svakodnevnice uhvaćen okom promatrača i sačuvan za vječnost. Budući da je razina kvalitete literanog prenošenja ideja, misli i osećaja na visokoj razini u svakom od spomenutih dijelova ove zbirke mini priča, ponajprije o čitatelju ovisi čemu će biti skloniji i što će ga više pogoditi, a dojam je da je Žmirić posebno dobar kad piše priče u kojima su glavni likovi djeca.

Tako je upravo briljantna priča »Popust 90 %«, u kojoj pratimo očigledno jako siromašnu riječku obitelj kojoj otac i majka za posjete trgovačkom centru ugledaju vrlo povoljnu, za 90 posto smanjenu cijenu demodirane zelene tenisice i požele je kupti svojoj djevojčici. No, uskoro uz pomoć prodavačice shvaćaju kako je u izlogu postavljena zelena tenisica tu boju dobila zbog izloženosti fluorescentom svjetlu, a njen parnjak je još uvijek originalne, ljubičaste boje. Djevojčica na nogu navlači ljubičastu tenisicu i oduševljena je, ali roditelje brine kupiti dvije bojom različite tenisice. Pitanje koje može voditi u nakaradan humor i ismijavanje siromašnih, Žmirić rješava na emocionalno zadivljujući način: »Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički pružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. (…) Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: »Meni ne smeta!«

Efektno i emocionalno

Ovako efektnih i emocionalno vrlo dojmljivih trenutaka u ovoj je maloj zbirci još puno, kao što je puno i dobro sročenih misli i analiza života suvremenog čovjeka. »Uvaljen u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek i ne primijeti da je odjednom ostao sam.«, piše u jednom trenutku Žmirić koji konstatira i to kako je »vrijeme najvrednija valuta koju možete dijeliti s nekim«. Žmirićev »Kaleidoskop« usmjeren je, usprkos svim negativnostima današnjice, ka onoj boljoj, humanijoj i pozitivnoj strani svakog čovjeka pa je i stoga riječ o dragocjenoj i svake pažnje vrijednoj knjizi čije nas čitanje oplemenjuje i obogaćuje, istodobno nas upućujući i na to da i sami pokušamo stvarati svoje kaleidoskope trudeći se uočiti u svijetu oko nas ono dobro i lijepo te, naravno, nastojati tim djelićima ljepote i dobrote darivati i samoga sebe i svoju okolinu.

Oglasi

Pacijent iz sobe 19 u finalu nagrade „Fran Galović“ 2019.

Finalisti-Galovic-2019

Izvor: Galovićeva jesen

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ za ovu godinu od 46 knjiga pristiglih na natječaj odabralo je 10 finalista. Radi se odreda o vrhunskim pjesničkim i proznim djelima koja na različite načine problematiziraju pitanje zavičaja i/ili identiteta.

  1. Julijana Adamović: Divlje guske
  2. Ratko Cvetnić: Blato u dvorištu
  3. Damir Karakaš: Proslava
  4. Nebojša Lujanović: Južina
  5. Zoran Malkoč: Umro supermen
  6. Borivoj Radaković: Hoćemo li sutra u kino
  7. Marina Šur Puhlovski: Treći život druge violine
  8. Nada Topić: Otac
  9. Goran Tribuson: Otac od bronce
  10. Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

U odabiru pobjednika prosudbenom povjerenstvu za dodjelu nagrade, kao i prošlih nekoliko godina, pomoći  će čitatelji svojim glasovanjem za pobjednika u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Ludbregu i Virju te u Sveučilišnoj knjižnici Sveučilišta Sjever.

Ovogodišnja je novost da čitatelji mogu glasovati i preko interneta, slijedeći ovu poveznicu: https://bit.ly/2lWlz9h

Javno glasovanje traje od 9. rujna do 11. listopada. Svi glasači ulaze u konkurenciju za dobivanje nagrade – knjige kandidata za nagradu.

Autor koji dobije ukupno najviše glasova čitatelja dobiva jedan glas u konačnom glasovanju za dobitnika nagrade, u kojem sudjeluju i tri člana povjerenstva, koji svaki imaju po jedan glas. Povjerenstvo djeluje u sastavu: Julijana Matanović, Mario Kolar (predsjednik) i Matija Ivačić.

Dobitnik Nagrade „Fran Galović“ 2019. bit će proglašen na zatvaranju 26. „Galovićeve jeseni“ 26. listopada 2019. u Koprivnici. Nagrada se sastoji od plakete, kipića s likom Frana Galovića (autora Marka Lončara) i 10.000 kuna.

 

Naši najveći pisci i ilustratori govore o nasilju, seksu, frustracijama…

Vožnja unatrag 2Autorica: Milena Zajović / Večernji list
Objavljeno: 22. KOLOVOZA 2019. U 11:42

Paralelno s bumom dječjih slikovnica renomiranih hrvatskih autora odrasla publika sada može uživati i u slikovnicama prilagođenima svojoj dobi! Seks, nasilje i nagomilane frustracije neke su od tema kojima se u svojim slikovnicama bave Zoran Ferić, Darko Macan, Silvija Šesto, Zoran Žmirić, Denis Petričić i prerano preminula Milica Lukšić, a ilustrirali su ih poznati Dalibor Talajić, Štef Bartolić, Irena Jukić Pranjić…

Ideja s jedne kave – Književnica Ana Đokić na kavi je piscu i ilustratoru Darku Macanu spomenula ideju slikovnice za odrasle. Pa je to nekako došlo do mojih ušiju. Htio sam to realizirati. Ana mi je sve prepustila. Htio sam da slikovnice budu upravo za odrasle, “zabranjeno za djecu”. I htio sam da budu crne, i po sadržaju i po ilustracijama i po izgledu – rekao nam je urednik biblioteke “Vrata u podrum” Zoran Pongrašić, koji je uz pomoć Ministarstva kulture prvo izdao tri, a potom još tri slikovnice koje čine možda i jedinu specijaliziranu biblioteku tog tipa u svijetu, u kojem su slikovnice za odrasle još uvijek rijetkost.

Kontrastom vulgarnog teksta i nevinog crteža ističe se knjižica Zorana Ferića koju je ilustrirala Irena Jukić Pranjić. – Uredniku sam pala na pamet kao osoba koja bi mogla dati zanimljiv ženski odgovor za Ferićev tekst o perverznjaku koji seksualno uznemiruje žene. Kad sam ga prvi put pročitala, prilično me šokirao. Tek sljedeći dan shvatila sam da je u pitanju parodija na klasičnu bajku o princu na bijelom konju s kojim bi svaka čitateljica rado sretno živjela do kraja svog života. Umjesto toga, Ferićev “princ” mladim damama nudi mizeran život pun jada i seksualnog poniženja i, da bih podcrtala tu kontrastnu, parodičnu notu, u ilustracijama sam se referirala na kostime i ambijente bajke o Pepeljugi. Kontrasti su, koliko sam shvatila, glavna ideja cijele biblioteke. Za razliku od slikovnica za djecu, slikovnice za odrasle ne pružaju bijeg u snovito maštarenje, već nas suočavaju s hladnom i okrutnom stvarnošću i razbuđuju kao kanta hladne vode – rekla nam je Irena Jukić Pranjić. Sličan kontrast vidljiv je i u priči “Zato što gledamo” Silvije Šesto, ranije objavljenoj u zbirci “Zagrebalica”.

– Raduje me što je moj tekst oslikao Štef Bartolić, ilustrator jednog od prvih naslova koje sam napisala za djecu, “Bum Tomice”. U tekstovima za odrasle često pišem o nasilju, onom vidljivom i nevidljivom, akutnom i kroničnom jer mi smo apsolutno nasilno društvo i proizvodimo na dnevnoj bazi tisuću nijansi nasilja. “Zato što gledamo” govori o onome što omogućuje nasilje i proizvodi mu topli i ugodni dom, a to je nereagiranje. Često i ne prepoznajemo sve manifestacije nasilja, no žrtva ih itekako prepoznaje i pati – kaže nam Silvija Šesto dodajući kako njen tekst na kraju otvara pitanje hoćemo li nasilje ostaviti i novim generacijama. Već prelaze granice Temom nasilja pozabavio se i Zoran Žmirić, čiju je priču o PTSP-ovcu u gradskom prijevozu ilustrirala Valentina Briški. – Ta je priča skica za poglavlje mog romana “Pacijent iz sobe 19” koji je objavljen prošle godine. Pongrašić je zaključio da bi to dobro funkcioniralo u slikovnoj formi, a Valentinu je odabrao jer je skužio da ona može dići atmosferu cijeloj priči. Ja sam prezadovoljan kako je to ispalo, reakcije su odlične, a naša slikovnica upravo putuje za Kijev jer su Ukrajinci, od kad je tamo objavljen moj roman “Blockbuster”, jako zainteresirani za moj rad – rekao nam je Žmirić.

Među ilustratorima ističe se i Dalibor Talajić, zvijezda najvećih svjetskih izdavačkih kuća poput Marvela, koji je ilustrirao priču svojeg prijatelja Darka Macana. – Moje je prokletstvo što zbilja volim svoj posao i najradije bih crtao sve što postoji, a volim i izazove. Kako nikad nisam radio slikovnicu za odrasle, a Macanov tekst gotovo je nemoguće nacrtati, imao sam veliku potrebu dokazati da ja to mogu. Pitao sam se kako prikazati ljepotu ili ružnoću likova, koja je za priču bitna, u mediju poput crteža koji sam po sebi nekome može biti lijep ili ružan. Odlučio sam to napraviti kombinacijom dvaju stilova: jedan je potpuno sterilan, maksimalno stiliziran i odražava prividnu čistoću i perfekciju kraljevstva u kojem se priča odvija, a s druge je strane maksimalno renderiran lik, do granice s realizmom, koji samim svojim tretmanom odskače od okoline. Takav nakazan, on je jedini zapravo životan u univerzumu u kojem obitava – rekao nam je Talajić dodajući da je izrazito zadovoljan rezultatom pa se nada da će biti i drugi.

A tu prostora za dvojbe nema jer radi se o velikoj novosti na hrvatskoj izdavačkoj sceni, eksperimentu koji je potpuno uspio i koji najtoplije preporučujemo svim odraslim čitateljima.

Iz Ukrajine stiže recenzija “Vožnje unatrag”

Vožnja unatrag

Autor: Volodymyr Krynytsky / Tekstover
Objavljeno: 22.08.2019.

Ukrajinski portal za kulturu Tekstover, donosi recenziju slikovnice za odrasle Vožnja unatrag koju sam  radio s umjenticom Valentinom Briški. Recenziju potpisuje Volodymyr Krynytsky.

“Tekst epizode dio je iz Žmirićevog romana “Pacijent iz sobe 19“, jednostavnog, ali sablasnog zapleta, kojeg je umjetnica Valentina Briški tonirala sumornim tonovima bijele crne i crvene. Njezin noir izbor u potpunosti je opravdan dok istovremeno konciznost i lakoća crteža ne odvlače pažnju čitatelja, već ga fokusiraju na priču…
Suradnja Zorana Žmirića, Valentine Briški i izdavačke kuće Knjiga U Centru, dala je izvanredan rezultat – grafičku priču za odrasle koja prikazuje problem od kojeg bi mnogi od nas rado okrenuli glavu.”

Link na cijeli članak.

 

“Vožnja unutrag” Zorana Žmirića i Valentine Briški: Izvrsna kombinacija dobre priče i crteža

Vožnja unatrag 1Autor: Marinko Krmpotić / Novi list
Objavljeno: 15. kolovoz 2019. u 19:23

Na ideju Ane Đokić zagrebački izdavač Knjiga u centru pokrenuo je biblioteku Vrata u podrumu u okviru koje je do sada objavljeno šest slikovnica za odrasle, a posljednju u tom nizu potpisuje riječko-zagrebački dvojac Zoran Žmirić i Valentina Briški.

Za razliku od nekih drugih autora predstavljenih u ovoj ediciji, Žmirić kao temu odabire suvremeni svijet hrvatske današnjice, a Valentina Briški umjesto slikovnica odlučuje se za stripovskog izraz.

Ta je kombinacija rezultirala zaista sjajnim uratkom nazvanim »Vožnja unatrag« koji je, u osnovi, više mini-strip, a manje slikovnica za odrasle. No žanrovska je odrednica manje važna jer je, prije svega, riječ o izvrsnoj kombinaciji teksta i crteža koji nose jasnu poruku, a to je najbitnije.

Epizoda iz stvarnosti

»Vožnja unatrag« je kratka epizoda iz stvarnosti. U jednom autobusu jedan od putnika zamoli čovjeka da promijene mjesta jer on ne može podnijeti vožnju unatrag.

Zamoljeni na to odgovori neugodnom salvom uvreda, a putnik čijoj molbi nije udovoljeno podivlja i teško ga pretuče te se potom krene fizički obračunavati i s ostalim putnicima koji, s obzirom na njegovu snagu i sposobnosti, nemaju šanse suprotstaviti mu se.

Naravno, vozač zaustavlja autobus i svi bježe, a nasilnik izlazi i čeka policiju. Kad oni stignu, otkrivamo što je u stvari bio povod. Riječ je o veteranu Domovinskog rata koji je imao iznimno traumatično iskustvo kad su ga na strijeljanje u šumu vozili u kamionu postavljenog tako da pri vožnji gleda – unatrag. Ta je situaciju u autobusu bila fitilj koji je zapalio nasilje…

Problem PTSP-a

Problem na psihu ljudi teških posljedica rata, takozvani PTSP, obrađen je kroz kratku i efektnu epizodu koja uvelike podsjeća na priče i ozračje Žmirićeva izuzetnog romana »Pacijent iz sobe 19«. Uz izvrsnu priču isto je tako dojmljiv i crtež koji se kreće u okvirima stripa i to onog suvremenog, pa kroz krupne planove sjajno prenosi svu tjeskobu, pihološku napetost, agresivnost i nasilje koje se događa.

U tom spoju dobre priče – u kojoj ima i puno lirskog što je, s obzirom na temu, pomalo i začuđujuće – i sjajnog crteža dogodila se odlična »slikovnica za odrasle«, odnosno izvanredan mali strip koji teško bilo koga može ostaviti ravnodušnim.

Krupni planovi Valentine Briški, njeno izvrsno poigravanje crno-bijelom tehnikom u koju inteligentno i efektno ubacuje na trenutke dominirajuću tamnocrvenu boju krvi, izuzetno su ne samo efektni, već pojačavaju i ističu i konačnu poruku pa je nedvojbeno kako je, barem u ovom slučaju, ideja slikovnica za odrasle pun pogodak.

MVInfo kritika: Pacijent iz sobe 19

mvinfo p19

Piše: Matko Vladanović / Moderna vremena
17.06.2019.

Prije no što se proglasio čarobnjakom i zakopao sred kuće negdje u Northapmtonu, Alan Moore je pisao stripove. Među inim stvarima, od kojih ste za neke vjerojatno i čuli, krajem osamdesetih napisao je i kratku strip-priču koja je s vremenom dobila na popularnosti pa je čak i kod nas doživila više od jednog izdanja. Bila je to priča o ludnici, luđacima, maskama, nerazriješenim traumama i tankom snopu svjetla nad ponorom između dva zida. Priča u kojoj se, po dobrom starom Mooreovom običaju, nije znalo tko je luđi – protagonist, antagonist ili svijet u kojem su se zatekli.

Komentirajući tu priču s odmakom od petnaestak godina, u momentu kad mu je industrije stripa bilo već navrh glave, Moore je izjavio: “Strašan vic je priča o Batmanu i Jokeru. Nije to priča o ičemu s čim bi se sreli u stvarnom životu, jer ni Batman ni Joker nisu poput ljudi koji su ikad postojali. Stoga se u njoj nije mogla iščitati neka bitna informacija o ljudima i ljudskosti.“ Izgledalo je to tako iz kućice u Northamptonu, baš kao što je i Kantu onomad, zakopanom u kućerku usred Königsberga, postojanje moralnih imperativa izgledalo sasvim racionalno i samorazumljivo. No, pogled iz kućerka, svejedno jel’ čarobnjačkog ili građanskog, zna biti manjkav, što će ostatak svijeta, a ovaj naš kutak naročito, uvijek iznova rado potvrditi.

Petnaestak godina nakon Mooreovog intervjua (i parsto godina nakon Kanta), u jednom posve drugačijem vremenu i prostoru, pojavio se roman Zorana Žmirića – “Pacijent iz sobe 19”, roman čiji su tematski sklopovi oformljeni upravo oko luđaka, ludnica, maski, opsesija, nerazriješenih trauma, simboličkih gesti i moralnih imperativa. Uz malo kreativne manipulacije moguće ga je zamisliti kao neispričanu priču iz najskrovitije odaje ludnice Arkham, jedne od onih odaja  kojoj se ni plejada našminkanih strašila, odgovornih za niz genocidnih činova i kozmičkih poremećaja, ne približava, ako baš ne mora. S talogom Domovinskog rata, naime, malo tko normalan želi imati posla.
Ne želi ni Žmirić, kako se čini. U deset godina od “Blockbustera” do “Pacijenta” ratnoj se prozi nije ni vraćao. Kako se “Blockbusterom” na temu rata i ratovanja reklo što se imalo,  valjalo se okrenuti neistraženim vodama pa su i “Snoputnik” i “Putovanje desnom hemisferom” krenuli stazama drugih i drugačijih tradicija, stupajući pri tom u korak s duhovnim razvojem i intelektualnim preokupacijama samog autora. Promjena simboličkih registara i tematskih sklopova u romanima nakon “Blockbustera” bila je dobrodošao odmak od “hrvatskih poslova”, dobrodošao što zbog očuvanja mentalnog zdravlja, što zbog poslovičnog besmisla šibanja mrtvog konja. Stoga se “Pacijent”, praćen dopunjenim reizdanjem uvelike hvaljenog i nagrađivanog “Blockbustera”, možda ni ne može čitati drugačije nego kao povratak na mjesto zločina, kao udovoljavanje iracionalnoj potrebi za još jednim pogledom na svršen čin. Čin je ionako daleko od svršenog, kako se lijepo vidi i u književnosti i izvan nje. U skladu je to s prigodom jer se, primijetili ste, u cijeloj ovoj raboti iracionalno nadaje kao neizbježan lajtmotiv, kao permanentno stanje likova i prostora, bilo u tekstu, bilo izvan njega.

Nije tu riječ o zaumlju, automatskom pismu ili nekom drugom formalnom utjelovljenju iracionalnosti. Iracionalnost je kod Žmirića, baš kao i kod Moorea, strašan vic, utoliko strašniji jer više nikome nije jasno tko bi mu se, i zašto, trebao smijati. Nije se, doduše, za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom. No, priča o ratnom putu, poslijeratnom i prijeratnom životu, te kaotičnim racionalizacijama viđenoga i učinjenoga, ne čini se kao vrhunski poligon za komediju. Vic je naravno u tome što vica nema, a reakcija na ispovijest Vanje Kovačevića, pripovijedanu nadležnom psihijatru neimenovane klinike, bliža je nervoznoj, visceralnoj reakciji na tanku granicu između Vanjine i naše ludnice nego ičemu drugom.

Protagonist “Blockbustera” bio je bez imena, malo zbog Sergia i Clinta, a malo zbog toga što za roman o dubinskim strukturama rata protagonistu ime nije ni trebalo. Deset godina kasnije, novi Žmirićev protagonist je dobio vlastito ime pa je, barem naoko, fokus pripovijedanja prebačen iz općeg u pojedinačno, a umjesto suludog žanrovskog spektakla, tim luđeg jer nije bila riječ ni o žanru, a još manje o spektaklu, stigla je intimna ispovijest jednog od sudionika koja se može, ali i ne mora, podići na alegorijsku razinu. Čitati “Pacijenta” u individualističkom ključu, kao pripovijest o liku koja ne ide dalje od njega samoga, ne čini se, doduše, kao posebno plodonosan način čitanja.

Ni Vanja Kovačević, da parafraziram Moorea, nije poput ljudi koji su ikad postojali. I on je amalgam raznorodnih iskustava, pripovijesti, funkcija, istovremeno i punokrvni književni lik razrađenog karaktera i ogledalo kolektivnog iskustva. Ako je Moore, početkom milenija, prestao vjerovati u simbolički teatar i bilo koju vrijednost koju bi ovaj mogao imati, ako mu se učinilo kako beskrajno tematiziranje jednog te istog sukoba ne vodi ničemu nego ritualnom istjerivanju duhova krajnje sumnjivog efekta, Žmirić ne odustaje od vjere u moć književnog teksta, u svrhovitost pripovijedanja i pričanje priče primjerene društvu u kojem se ista ostvaruje. I dok je Mooreovo društvo našlo sto i jednu zanimaciju kojom bi se bavilo nakon ’45. pa mu se učinilo sasvim normalnim i samom krenuti u smjeru vlastitih interesa, Žmirićevo društvo je…u nekoj drugoj fazi razvoja pa mu romani poput “Pacijenta” ne izgledaju strano i neprimjereno već taman takvi kakvi bi trebali biti.

I na Vanjinu i na čitateljevu situaciju primjenjiv je citat s jednog albuma snimljenog tamo negdje pri kraju Miloševićevog sultanata – “Ko je lud najposle, da li Geda il’ mi što se natežemo s Gedom?” Odgovora, jasno, nema, baš kao što ni kod Žmirića nema eksperta koji bi sanirao štetu i magijom riječi, utjehe, racionalne strukture i farmakoterapije presložio mozaik jednog života u neku ljepšu i mirniju sliku. I nije da nema eksperta jer je je isti, zajedno s kolegama, odselio iz države, nego eksperta nema jer ga ni ne može biti. Nema tog profesionalca koji bi elegantnim manevrom razriješio četvrt stoljeća individualnog i kolektivnog ludila. Nije to jedini razlog zbog kojeg Žmirić ne stavlja psihijatra u tekst, niti je to jedini razlog zbog kojeg iz teksta briše ikakvu mogućnost konkretnog dijaloga, ali je jedan od najupečatljvijih “poučaka” romana. Koliko god privlačilo prizivanje kolektivne odgovornosti, kako za problem tako i za rješenje, krajnja je odgovornost, kako za bolest tako i za lijek, uvijek i jedino u rukama pojedinca.

“Pacijent iz sobe 19” ima svojih mana od kojih najviše upada u oči to što Žmirić ne uspijeva monološku formu sasvim odvojiti od propovijedi. Dok autoracionalizacije, retorička pitanja i propovijedni momenti imaju smisla u kontekstu prikaza opsesivnog, traumatiziranog uma, u kontekstu čitateljevog isksutva ponekad imaju učinak onih solilokvija što se redovito, u kasnim noćnim satima, pojave u prostorijama kafana “Kobra”, neposredno prije no što muzika okrene na B-stranu folk-hitova osamdesetih.

Stavljajući po strani upitne stilske momente romana i općenitu učinkovitost simboličkog suočavanja sa svijetom, sudbina Vanje Kovačevića, onkraj retoričkih hiperbolizacija i nužnih danaka romanu, čita se kao sudbina svih nas, obilježenih ratom i ratnim duhovima što četvrt stoljeća kasnije poput bauka još uvijek kruže…Europom? Prizivajući u pamet onaj Dežulovićev tekst u kojem kaže “problem s Hajdukom nije u tome što ćete mu otplaćivati kredite dokle god je živ: problem je što Hajduk živi vječno”, valja samo spomenuti da ni duhovi, po narodnoj predaji, ne žive ništa kraće. “Pacijent iz sobe 19” dobar je priručnik egzorcistima-početnicima, no kao i kod pravog egzorcizma, uspjeh rituala počiva na snazi vjere samog pojedinca. Sudeći po rezultatima posljednjih godina, sumnja je opravdana.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Jagna Pogačnik o knjizi “Kaleidoskop”

Jagna KaleidoskopAutor: Jagna Pogačnik / HRT

Kaleidoskop je to kratkih priča. Nakon što je ove godine objavio hvaljen i zapažen roman Pacijent iz sobe 19, Žmirić je prešao na kratku formu i napisao priče o ljudima koje ne poznaje, ali ih susreće slučajno. Počeo ih je bilježiti čekajući zeleno svjetlo na semaforu – prolaznici, ljudi u drugim automobilima, iz istog kvarta ili grada.

Primjećuje i bilježi podudarnosti, naznake situacija koje kasnije osmisli. Živote tih ljudi naslućuje iz nekog pokreta, geste, rečenice. Lajt-motiv priča je odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio. Poput kaleidoskopa – krhotine svakodnevice spaja u smislenu cjelinu priča o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a svakodnevno pokraj njega prolazi.

“Pacijent iz sobe 19” u finalu Tportalove nagrade: Moćan antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe

Tportal P1924.05.2019
Autor: Mija Pavliša / tportal

Roman Zorana Žmirića ‘Pacijent iz sobe 19’ u finalnom je izboru za književnu nagradu tportala vrijednu 50 tisuća. Obrazloženje izbora tog romana u finale potpisuje tportalov žiri u sastavu: Književna prevoditeljica Ursula Burger (predsjednica žirija), književna kritičarka Katarina Luketić, urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović te kazališni redatelj Ivica Buljan.

 

RIJEČ ŽIRIJA:

Kada fikcija piše povijest, pisac može postati zastupnik kolektivne memorije. Ta je mogućnost uvjetovana ne samo djelotvornošću romana u zajednici kojoj je namijenjena, već i prirodom učinkovitosti rada na povijesti. Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića propituje mjesto susreta, intimno i složeno, između materijalnosti autorova jezika i pokušaja upisivanja intimne boli u kolektivnu povijest. Žmirićeva književna perspektiva opisuje različite elemente traume. Glavni lik romana je mladić koji slobodno vrijeme provodi u riječkom klubu Palach, u kojem otkriva kultni bend Sisters of Mercy, čije će pjesme obilježiti čitav njegov duhovni i materijalni život. U jednom je trenutku s puškom u ruci poslan na front, a njegov se život pretvara u košmar. Priča započinje četvrt stoljeća nakon rata, kada Vanja Kovačević, ne uspijevajući se ostvariti u stvarnom životu koji obilježavaju moralni i ekonomski rasap, nabujali nacionalizam i korupcija, pokušava izvršiti samoubojstvo činom samokastracije. Tijekom psihijatrijske terapije saznajemo mnoštvo podataka o nasilno prekinutoj mladosti pacijenta. On je u isto vrijeme terapeut i osvetnik koji fikciji daje moralnu snagu upravljanja emocijama. Junakovo pamćenje rekonstruira ‘povijest’ u raznolikosti živog iskustva.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini, ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranog kruga sablastologije, ‘Pacijent iz sobe 19’ moćan je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe.

 

Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

Foto Dalibor Urkalović Pixsell
22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.

 

Intervju za Jutarnji: “Svidjelo mi se bilježiti intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus”

Kizo JutarnjiKarmela Devčić / Jutarnji
10.05.2019. u 11:15

Ovo je treća Žmirićeva knjiga u dvije godine, nakon romana “Putovanje desnom hemisferom” te izuzetno hvaljenog “Pacijenta iz sobe 19”

Zoran Žmirić u novoizašloj zbirci pripovijedaka „Kaleidoskop“ (Hena com) piše o ljudima koje ne zna i koji nisu njegovi, pripovijeda o slučajnim susretima s onima čije živote tek naslućuje iz neke geste, rečenice, odjeće, posture. Ono što tematizira zbiva se ponekad u ne duže od tridesetak sekundi, dok pored nepoznata čovjeka stoji na pješačkom prijelazu, za crvenog ili žutog svjetla, možda za čekanja gradskog autobusa na stanici, susreta na kakvom parkiralištu. Lajt motiv jest odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio, od kojega vjerojatno nećemo imati materijalne koristi, već smo tu pokazati mu ljudsko lice “nizašto”. Ogoljeni od interesa, kakvi smo u tim slučajnim susretima? Držimo li do usputna prolaznika, bi li mu se našli pri ruci, jesmo li ga percipirali u vlastitoj glavi, imamo li za njega empatiju, vrijeme, volju vidjeti ga i čuti?

Žmirić se puno bavi vremenom, onime na što vrijeme i kako u životu (po)trošimo. Čitajući njegovu zbirku svako toliko bih se sjetila knjige “The Top Five Regrets of the Dying“, publicistike što ju je napisala Bronnie Ware, australska medicinska sestra, na temelju razgovora koje je vodila s njezinim pacijentima u palijativnoj skrbi, ljudima kojima su dani bili već posve precizno odbrojani. Na samrti baš niti jedan nije žalio za kućama, automobilima, materijalnim bogatstvima, žalili su jedino za propuštenim odnosima s ljudima, vremenom koje nisu proveli s onima koji su im bili manje ili više bitni.

Kako ste „skupljali“ ove priče? Čini se kao da su nabrane, odnekud donesene, negdje životom ubrane i potom – ukoričene. Djeluju kao krokiji zaustavljenih trenutaka.

Sve te priče odvijale su se ispred mene poput predstave u kojoj sam bio jedina publika. Ili barem onaj u publici koji na njih obraća pozornost. Krenulo je na semaforima dok sam čekao zeleno. Sjedio bih u autu ili kao pješak jednostavno stajao pred pješačkim prijelazom i u tim trenutcima primjećivao ljude koji prolaze, susreću se, donose sa sobom neki svoj komadić kaleidoskopskog stakalca. Gledao sam kako svjesno ili ne, prolaznici tvore interakciju, sklapaju motiv, pa potom odlaze dalje gdje će s nekim drugim ljudima biti dio nekog drugog prizora, aktivni likovi slike zamrznute u vremenu. Kad sam se jednom izvještio vidjeti priču tamo gdje je prije nisam nalazio, onda je bilo lako. Kako mi je u pisanju, pored samog sadržaja, izuzetno važno pronaći i neki smislen koncept, pao mi je na pamet Kaleidoskop – cjevasta igračka s ogledalima u kojoj se nalaze sitna šarena staklena zrnca. Koristi se tako što se gleda kroz jedan kraj cijevi, dok svjetlost ulazi kroz drugi kraj odbijajući se od ogledala. Kako se cijev kaleidoskopa prilikom gledanja rotira, šarena stakalca u njoj se miješaju i stvarajući različite vizualne oblike. Jednim pokretom stakalca su složena na jedan način, no već idućim pokretom stakalca se razbježe, udalje jedna od drugih i iznova sretnu tko zna kad. Tako i ja kroz Kaleidoskop gledam ljude kao na šarene perle, kao na urbane uokvirene dijapozitive zaustavljene u filmu svijesti. To mi se svidjelo pa sam odlučio graditi motive Kaleidoskopa tako da bilježim intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus u kojem ću kao autor… zapravo ne autor, već kao svjedok i pripovjedač, sve krhotine svakodnevice postaviti u smislenu cjelinu koja opet iznova predstavlja autentičan život u svoj svojoj punini.

Kaleidoskop priče govore o strancima, prolaznicima, ljudima iz istog kvarta ili grada koje promatrač/pripovjedač sreće. Jesu li nam stranci doista stranci, ako smo prisutni u trenutku, voljni dio vremena i pažnje usmjeriti na neznane nam ljude?

Da, sve su priče pisane iz pozicije običnih ljudi i njihovih slučajnih susreta tijekom obavljanja dnevne rutine zbog koje ne uspijevaju vidjeti ništa osim ustaljene matrice. No ponekad je dovoljno tek podići pogled i primijetiti smisao koji nas sve vrijeme majčinski prati. A mislim da smisao leži u jednoj jednostavnoj ideji; vjerujem kako je zatvaranje u osobno iskustvo ravno duhovnom samoubojstvu i da rast možemo doseći isključivo prihvaćanjem. Zato, koliko god ovo nekome naivno zvučalo, vjerujem da ne postoje stranci već samo ljudi koje još nismo upoznali.

Pamtite li neku situaciju, priču kad je stranac, osoba koju viđate ali zapravo ne poznajete, nekom gestom ili pričom oplemenio vaš život?

Da, primjerice svaki put kad sam nekog prolaznika u nepoznatom gradu pitao kojom ulicom krenuti, a on mi je poklonio vrijeme i pokazao put. To su naizgled nevažni trenutci u kojima sudbina zavrti kaleidoskop života i približi nas jedne drugima. Naučio sam primjećivati naizgled nevažne stvari i u njima vidjeti više negoli se na prvi pogled naslućuje.

Što znači u životu dobro (iz)koristiti vrijeme?

Svi mi raspolažemo s jednako vremena. Imamo ni sekundu manje ili više od 24 sata u danu. Kad o tome razmišljate tako, shvatite da ono uobičajeno opravdanje kako netko drugi ima više vremena od vas jednostavno ne drži vodu. Jedina je istina da svatko sebi drugačije slaže prioritete. Neki će otac, na primjer, reći supruzi da se ona pozabavi djecom jer misli da ona ima više vremena. Ima ga i on, ali za neke druge stvari.

Pišete, među ostalim, o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a volio bi, i pored njega prolazi svaki dan, jer mu je na putu do posla. Za što vam osobno nedostaje vremena, a bitno vam je, voljeli biste ga imati?

Volio bih manje raditi, a više stvarati. I više biti s onima bez kojih mi je sve ovo besmisleno. Više učiti, upoznavati, spoznavati, rasti…

Što ste s godinama naučili o životnom vremenu koje nam je dano? Ima li, kako to kažete u vašoj otvornoj priči, „vrijeme vremena“?

Shvatio sam da je Lennon bio u pravu kad je govorio kako ti se život događa dok planiraš nešto drugo. Istina je i ono što su govorili stari Kinezi, a Amos Oz učinio besmrtnim – da ne prolazi vrijeme, već prolazimo mi.

Imate li strah od vremena koje protječe?

Kao jako mlad, čak tri puta sam se suočio s mogućnošću da moje vrijeme iscuri. Prvi put ’91. odmah po dolasku u jedno ličko selo. Drugi put godinu kasnije kad su me iz tog sela deportirali u KBC Rijeka. Vrata sobe bila su odškrinuta i čuo sam kako liječnica govori mom zapovjedniku da mu ne može garantirati hoću li preživjeti noć. Treći put, iz nekog bizarnog hira sudbina je 1999. odlučila kako priča iz ’92. nije svršena pa me vratila u onu istu sobu u onu istu bolnicu. Tad sam već bio siguran kako sam do tad ispucao sve adute i da je to to. Čak mi je u jedan čas palo na pamet da bih agoniju koju mi je jedna liječnica najavila, trebao sam prekinuti. Nisu to jednostavne situacije, no razum u takvim trenutcima ima malo što za kazati. U svakom slučaju, ta iskustva su me naučila da na vrijeme s kojim raspolažem gledam kao na poklon. Ima u mom romanu „Snoputnik“ jedna misao koju sam glavnom liku stavio na leđa neka se nosi s njom. Lik nakon iznenadne smrti svog oca s kojim nije bio u dobrim odnosima, razmišlja kako ga je ta situacija dočekala nespremnog. Kaže on, mladić u zrelim dvadesetima, kako nije mogao ni pomisliti da će mu otac tako iznenada umrijeti i sa sobom zaklopiti njihovo zajedničko vrijeme koje su mogli, ili trebali, provesti zajedno. Razmišlja kako je olako povjerovao da će mu otac poživjeti još dvadesetak godina i da je to vrijeme trebalo biti dovoljno da izglade svoje napete odnose. No onda lik osvijesti da je razmišljajući o konceptu vremena upao u zamku. Pomisli; a kako mogu biti siguran da ću ja poživjeti još dvadeset godina?

Što ste čitali zadnjih mjeseci a da vas je kao čitatelja obradovalo? Što vam, kao čitatelju, književnost znači danas i je li se to bitno promijenilo u odnosu na ono što vam je književnost, opet kao čitatelju, značila prije dvadeset godina?

Posljednje dvije godine život mi je bio posložen tako da sam za čitanje odvajao malo vremena. U tom sam periodu paralelno radio na tri rukopisa; završio sam romane „Putovanje desnom hemisferom“ i „Pacijent iz sobe 19“, i naravno „Kaleidoskop“. Uz to sam iznova detaljno prolazio kroz svoj roman iz 2009. „Blockbuster“ koji je prošle godine objavljen u Ukrajini i kao novo izdanje kod nas u izdanju Hena coma. Iako nisam čitao koliko sam želio, uspio sam pročitati „Sive duše“ i „Brodeckov izvještaj“ Philippea Claudela i to mi je bilo sjajno. Više nego obično čitao sam domaće autore i autorice; Jergovića, Karakaša, Novaka, Vujčić, Adamović, Matić, Kušec… Trenutno mi uz uzglavlje stoje Pamukova „Zovem se Crvena“ i iznova čitam Matvejevićev „Mediteranski brevijar“.

Prije dvadeset godina sam bio čitatelj, danas sam i autor, samim time optika kojom promatram književnost je drugačija. Nekad su mi knjige bile mjesta za uzmak, danas su mi instrumenti za širenje znanja.