Intervju za 24 sata povodom nominacije za Nagradu Fric

Autor: Emirat Asipi / 24sata
Petak, 22.11.2019. u 18:10

Tjednik Express će po treći put dodijeliti prestižnu književnu nagradu Fric, a autor najbolje knjige fikcijske proze osvojit će 75.000 kuna i mobilnu skulpturu. Za ovu nagradu nominiran je i književnik Zoran Žmirić.

Inspiraciju sam dobio iz okoline u kojoj sam proveo 48 godina. Naše je društvo neiscrpan izvor za seciranje tema kao što su obespravljenost, nepotizam, nacionalizam, primitivizam, nemoral, nekompetencija, arogancija.

Rekao je to književnik Zoran Žmirić. On je, romanom “Pacijent iz sobe 19”, s ostalih 12 književnika ušao u izbor za nagradu Fric za 2019., koju treći put dodjeljuje tjednik Express pod pokroviteljstvom Barcaffea. Pobjednik će osvojiti 75.000 kn i mobilnu skulpturu.

– Do ideje sam došao sporo i mukotrpno, gledajući kako se u ovoj skici od države polako ali sigurno stvara elita štetočina koja poštene i radišne ljude žive zakapa u njihovu muku. Nitko s imalo potrebe za kreativnošću i minimalnom potrebom za pravdom ne bi odolio pozabaviti se tom temom – rekao je književnik.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranoga kruga sablastologije, “Pacijent iz sobe 19” je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe. Tako su kritičari opisali Žmirićev roman.

– U djelu ima osobnih iskustava iako nisu okosnica radnje nego više začini koji po potrebi dodaju specifičan okus priči. U literaturi sam pripovjedač, a ne kroničar – objasnio je književnik koji je jednom prilikom izjavio da smo iskrivili vrijednosti.

– Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim nego sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran – kazao je književnik. Ovogodišnja nagrada Fric bit će dodijeljena u siječnju 2020.

Smrt generacije sa soundtrackom gothic rock heroja

Piše: Jagna Pogačnik
Prije nekoliko sam tjedana prvi put sudjelovala na promociji knjige Zorana Žmirića, riječkog pisca i kulturtregera s trenutačnom adresom u prijateljskoj Irskoj te se osobno uvjerila u popularnost i fanovski način funkcioniranja njegove publike. Čak je i prvo pitanje koje mi je uputila moderatorica promocije bilo vezano uz to kako objašnjavam takav njegov status na proznoj sceni, koji je nazvala svojevrsnim fenomenom. Dok smo razgovarali, istina, društvene mreže punile su se sadržajima sa same promocije, ali i onima u kojima se diskutiralo o već pročitanom romanu. Dio odgovora na to pitanje svakako se nalazi u tematici kojom se Žmirićeva proza bavi – a to su dvije ključne teme: putovanje i rat, ali pravi je razlog ipak u načinu na koji to čini. U njegovoj prozi, naime, naglasak je na uvjerljivosti i nepostojanju bilo kakvog “foliranja”, vizuri koja temama prilazi iz pozicije s kojom se čitatelj vrlo lako može poistovjetiti, osobito ako s pripovjedačem dijeli prtljagu generacijskog svjetonazora i junake njegove proze može shvatiti kao svojevrsne glasnogovornike vlastitih stavova. Putopisna dionica njegovih romana (“Snoputnik”, “Putovanje desnom hemisferom”) odmak je od stvarnosti ne samo u prostornom, nego i duhovnom smislu, dok se ona (anti)ratna koju je do sada predvodio “Blockbuster”, kao jedan od najjačih romana o brutalnosti rata s izrazitim filmskim potencijalom, toliko bazira na zbilji, da paradoksalno zadobiva osobine univerzalnosti.

“Pacijent iz sobe 19” nadopunjava upravo tu, (anti)ratnu dionicu Žmirićevih romana i kao da proizlazi iz jedne od rečenica iz “Blockbustera”: “Ljudi započinju rat, rat dovršava ljude”. Vanja Kovačević, čiji ispovjedni monolog iz bolničke sobe upućem neimenovanom slušatelju/ psihijatru čitamo, jedan je od takvih “dovršenih” ljudi koji se na tome mjestu našao nakon reakcije kojom je iskazao vlastiti besmisao i stav, ne samo prema ratu u kojem je aktivno sudjelovao, nego i onome što je s njim, ali i društvom u cjelini uslijedilo poslije. Nekoliko je razina novog Žmirićeva romana, od kojih nijedna zapravo nije dominantna, nego samo tako isprepletene čine cjelinu koja se kondenzirala u sobu 19. Vanja je, prije svega, predstavnik jedne urbane generacije koja je preko noći svoju mladalačku zbilju obilježenu klubovima, poput riječkog Palacha, darkerskim svjetonazorom i bendom Sisters of Mercy, koji ima ključnu ulogu ne samo za Vanjin portret, nego i roman u cjelini, zamijenila brutalnošću i besmislom rata u kojem je bila prinuđena pristati na pravila igre koja nikad nisu bila njegova/ njihova. S 19 godina, naime, Vanjin život doživljava rez nakon kojeg je, uz mnogo kriznih stanja i turbulencija, još jedino moguće bilo zaleći u bolničku sobu broj 19. Vanjina ispovijed, ispripovijedana uvjerljivim, iskrenim stilom koji nimalo ne štedi nikoga, pa ni samoga sebe, upućuje na rascijepljenost pojedinca kojem su oduzete mogućnosti normalnog života, ali i rascijepljenost hrvatskog društva koje kao i taj pojedinac teško može sakupiti komadiće vlastitog identiteta i isprati sve počinjene pogreške. “Pacijent” je tako, s jedne strane, kronika odrastanja u osamdesetima u koju su upletene brojne priče u priči vezane uz Vanjinu obitelj i prijatelje, a s druge snažan antiratni roman koji ne bježi od brutalnih, akcijskih scena ratnih operacija i užasa smrti.

Prva je od tih dionica ispripovijedana nježnije i laganije, dok se druga pripovijedanjem posve uklapa u stanje ratnog kaosa. Vanjin uvjerljivi glas, glas čovjeka koji je ne svojom krivnjom izgubio šansu za normalan život, kritičan je prema mnogo čemu i sklon propitivanju mnogih etičkih pitanja (krivnje, nasilja, zločina), kritičan prema poslijeratnom društvu i njegovim devijacijama (nezasluženim povlasticama, nezaposlenosti, kriminalu), ali i prema samome sebi, koji je postao pijun tuđih odluka i očekivanja. Ono što je svakako jedna od odlika strukture Žmirićevih romana jest sklonost naglim i neočekivanim obratima, a upravo je ovdje završni obrat toliko snažan i znakovit da romanu u cjelini daje posve nove, premda zapravo logične, konotacije i neku vrstu filmske poante. Pripovjedno umijeće, ležernog i ne isuviše kompliciranog pripovijedanja oblikovanog svakodnevnim, urbanim jezikom, iskazano je i nizom malih obrata unutar romana, kao i prepletanjem indikativnih priča, odnosno sudbina sporednih likova. Roman je to o prekinutim formativnim godinama i smrti jedne generacije, kojoj su ostale dijagnoze i stari bendovi koji nisu razočarali, ali su dobili posve drugu, začudnu, ulogu u besmislu svakodnevice.

Za ništa dobro nismo zaslužni

Foto: Carmela

Nekidan sam (opet) proveo dan u šumi. Svaki put kad zagazim do ruba s namjerom da nestanem u zelenilu, ispod nekog od stabala doslovno vidim samog sebe kako se čekam. Tamo, na jednom od onih mjesta gdje sam se zadnji put, po izlasku iz šume ostavio. Kad se iznova sastanem sa sobom, imam osjećaj da sam dobio uvid u svoju stvarnu prirodu. Podjetinjim, pa kao klinac koji je davnih dana odrastao u šumi, zvjeram unaokolo, ne znam čega bih se prije nauživao. Onaj što me dočekao u šumi, pokazuje mi ovo i ono stablo, grm, lišaj, paprat… a ja ga šutke pratim, samo gledam i dišem. I sjećam se. U gradu sam zaboravio disati. U gradu hvatam zrak. Preživljavam s glavom iznad površine. Gledam uvis u krošnje kojih nema.

U šumi dišem. Tu jesam. U potpunosti razumijem one ljude koji ne odolijevaju da ne obgrle debla. Ja ih dodirujem. Oprezno i mekano, da ne ometem neki savršeni red. U sebi ih čitam pritišćući dlanom koru stabala. Onako kako sam to nekad davno činio dok sam živeći kraj šume cijele dane provodio u njoj. Te šume više nema. Na njezinom mjestu je trgovački centar. Ne nalazim riječi da opišem koliko se zbog toga loše osjećam. Zato dodirujem stabla. Tražim na njima tragove dječjih dlanova. Ne nalazim ih ali osjetim kako mi život vibrira na vrhovima jagodica. Spojim se na godove i osjećam poniznost i zahvalnost. Punim se kao mobitel na avio modu.  Letim gore kroz krošnje i vidim stvari koje inače niti mogu niti umijem. Onda se ispričavam divovima. Zato što znam da im nisam potreban, a oni me trpe. Oni ne trebaju nikoga od nas. Planet Zemlja ne treba nikog od nas. Sve je tu posloženo baš onako kako treba biti. Rađa se, raste, živi i umire, pa se međusobno preslaguje i opet rađa, raste, živi… s nama na teret. Sve što u prirodi postoji, tu je bez naše intervencije. Za ništa dobro nismo zaslužni. Sve što tu nije kako treba, naša je krivica. Tu smo samo na neko vrijeme, u prolazu. Dok se opet negdje ne sretnemo. Presloženi i bolji.