Jagna Pogačnik o knjizi “Kaleidoskop”

Jagna KaleidoskopAutor: Jagna Pogačnik / HRT

Kaleidoskop je to kratkih priča. Nakon što je ove godine objavio hvaljen i zapažen roman Pacijent iz sobe 19, Žmirić je prešao na kratku formu i napisao priče o ljudima koje ne poznaje, ali ih susreće slučajno. Počeo ih je bilježiti čekajući zeleno svjetlo na semaforu – prolaznici, ljudi u drugim automobilima, iz istog kvarta ili grada.

Primjećuje i bilježi podudarnosti, naznake situacija koje kasnije osmisli. Živote tih ljudi naslućuje iz nekog pokreta, geste, rečenice. Lajt-motiv priča je odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio. Poput kaleidoskopa – krhotine svakodnevice spaja u smislenu cjelinu priča o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a svakodnevno pokraj njega prolazi.

Oglasi

Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

Foto Dalibor Urkalović Pixsell
22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.

 

Intervju za Jutarnji: “Svidjelo mi se bilježiti intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus”

Kizo JutarnjiKarmela Devčić / Jutarnji
10.05.2019. u 11:15

Ovo je treća Žmirićeva knjiga u dvije godine, nakon romana “Putovanje desnom hemisferom” te izuzetno hvaljenog “Pacijenta iz sobe 19”

Zoran Žmirić u novoizašloj zbirci pripovijedaka „Kaleidoskop“ (Hena com) piše o ljudima koje ne zna i koji nisu njegovi, pripovijeda o slučajnim susretima s onima čije živote tek naslućuje iz neke geste, rečenice, odjeće, posture. Ono što tematizira zbiva se ponekad u ne duže od tridesetak sekundi, dok pored nepoznata čovjeka stoji na pješačkom prijelazu, za crvenog ili žutog svjetla, možda za čekanja gradskog autobusa na stanici, susreta na kakvom parkiralištu. Lajt motiv jest odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio, od kojega vjerojatno nećemo imati materijalne koristi, već smo tu pokazati mu ljudsko lice “nizašto”. Ogoljeni od interesa, kakvi smo u tim slučajnim susretima? Držimo li do usputna prolaznika, bi li mu se našli pri ruci, jesmo li ga percipirali u vlastitoj glavi, imamo li za njega empatiju, vrijeme, volju vidjeti ga i čuti?

Žmirić se puno bavi vremenom, onime na što vrijeme i kako u životu (po)trošimo. Čitajući njegovu zbirku svako toliko bih se sjetila knjige “The Top Five Regrets of the Dying“, publicistike što ju je napisala Bronnie Ware, australska medicinska sestra, na temelju razgovora koje je vodila s njezinim pacijentima u palijativnoj skrbi, ljudima kojima su dani bili već posve precizno odbrojani. Na samrti baš niti jedan nije žalio za kućama, automobilima, materijalnim bogatstvima, žalili su jedino za propuštenim odnosima s ljudima, vremenom koje nisu proveli s onima koji su im bili manje ili više bitni.

Kako ste „skupljali“ ove priče? Čini se kao da su nabrane, odnekud donesene, negdje životom ubrane i potom – ukoričene. Djeluju kao krokiji zaustavljenih trenutaka.

Sve te priče odvijale su se ispred mene poput predstave u kojoj sam bio jedina publika. Ili barem onaj u publici koji na njih obraća pozornost. Krenulo je na semaforima dok sam čekao zeleno. Sjedio bih u autu ili kao pješak jednostavno stajao pred pješačkim prijelazom i u tim trenutcima primjećivao ljude koji prolaze, susreću se, donose sa sobom neki svoj komadić kaleidoskopskog stakalca. Gledao sam kako svjesno ili ne, prolaznici tvore interakciju, sklapaju motiv, pa potom odlaze dalje gdje će s nekim drugim ljudima biti dio nekog drugog prizora, aktivni likovi slike zamrznute u vremenu. Kad sam se jednom izvještio vidjeti priču tamo gdje je prije nisam nalazio, onda je bilo lako. Kako mi je u pisanju, pored samog sadržaja, izuzetno važno pronaći i neki smislen koncept, pao mi je na pamet Kaleidoskop – cjevasta igračka s ogledalima u kojoj se nalaze sitna šarena staklena zrnca. Koristi se tako što se gleda kroz jedan kraj cijevi, dok svjetlost ulazi kroz drugi kraj odbijajući se od ogledala. Kako se cijev kaleidoskopa prilikom gledanja rotira, šarena stakalca u njoj se miješaju i stvarajući različite vizualne oblike. Jednim pokretom stakalca su složena na jedan način, no već idućim pokretom stakalca se razbježe, udalje jedna od drugih i iznova sretnu tko zna kad. Tako i ja kroz Kaleidoskop gledam ljude kao na šarene perle, kao na urbane uokvirene dijapozitive zaustavljene u filmu svijesti. To mi se svidjelo pa sam odlučio graditi motive Kaleidoskopa tako da bilježim intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus u kojem ću kao autor… zapravo ne autor, već kao svjedok i pripovjedač, sve krhotine svakodnevice postaviti u smislenu cjelinu koja opet iznova predstavlja autentičan život u svoj svojoj punini.

Kaleidoskop priče govore o strancima, prolaznicima, ljudima iz istog kvarta ili grada koje promatrač/pripovjedač sreće. Jesu li nam stranci doista stranci, ako smo prisutni u trenutku, voljni dio vremena i pažnje usmjeriti na neznane nam ljude?

Da, sve su priče pisane iz pozicije običnih ljudi i njihovih slučajnih susreta tijekom obavljanja dnevne rutine zbog koje ne uspijevaju vidjeti ništa osim ustaljene matrice. No ponekad je dovoljno tek podići pogled i primijetiti smisao koji nas sve vrijeme majčinski prati. A mislim da smisao leži u jednoj jednostavnoj ideji; vjerujem kako je zatvaranje u osobno iskustvo ravno duhovnom samoubojstvu i da rast možemo doseći isključivo prihvaćanjem. Zato, koliko god ovo nekome naivno zvučalo, vjerujem da ne postoje stranci već samo ljudi koje još nismo upoznali.

Pamtite li neku situaciju, priču kad je stranac, osoba koju viđate ali zapravo ne poznajete, nekom gestom ili pričom oplemenio vaš život?

Da, primjerice svaki put kad sam nekog prolaznika u nepoznatom gradu pitao kojom ulicom krenuti, a on mi je poklonio vrijeme i pokazao put. To su naizgled nevažni trenutci u kojima sudbina zavrti kaleidoskop života i približi nas jedne drugima. Naučio sam primjećivati naizgled nevažne stvari i u njima vidjeti više negoli se na prvi pogled naslućuje.

Što znači u životu dobro (iz)koristiti vrijeme?

Svi mi raspolažemo s jednako vremena. Imamo ni sekundu manje ili više od 24 sata u danu. Kad o tome razmišljate tako, shvatite da ono uobičajeno opravdanje kako netko drugi ima više vremena od vas jednostavno ne drži vodu. Jedina je istina da svatko sebi drugačije slaže prioritete. Neki će otac, na primjer, reći supruzi da se ona pozabavi djecom jer misli da ona ima više vremena. Ima ga i on, ali za neke druge stvari.

Pišete, među ostalim, o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a volio bi, i pored njega prolazi svaki dan, jer mu je na putu do posla. Za što vam osobno nedostaje vremena, a bitno vam je, voljeli biste ga imati?

Volio bih manje raditi, a više stvarati. I više biti s onima bez kojih mi je sve ovo besmisleno. Više učiti, upoznavati, spoznavati, rasti…

Što ste s godinama naučili o životnom vremenu koje nam je dano? Ima li, kako to kažete u vašoj otvornoj priči, „vrijeme vremena“?

Shvatio sam da je Lennon bio u pravu kad je govorio kako ti se život događa dok planiraš nešto drugo. Istina je i ono što su govorili stari Kinezi, a Amos Oz učinio besmrtnim – da ne prolazi vrijeme, već prolazimo mi.

Imate li strah od vremena koje protječe?

Kao jako mlad, čak tri puta sam se suočio s mogućnošću da moje vrijeme iscuri. Prvi put ’91. odmah po dolasku u jedno ličko selo. Drugi put godinu kasnije kad su me iz tog sela deportirali u KBC Rijeka. Vrata sobe bila su odškrinuta i čuo sam kako liječnica govori mom zapovjedniku da mu ne može garantirati hoću li preživjeti noć. Treći put, iz nekog bizarnog hira sudbina je 1999. odlučila kako priča iz ’92. nije svršena pa me vratila u onu istu sobu u onu istu bolnicu. Tad sam već bio siguran kako sam do tad ispucao sve adute i da je to to. Čak mi je u jedan čas palo na pamet da bih agoniju koju mi je jedna liječnica najavila, trebao sam prekinuti. Nisu to jednostavne situacije, no razum u takvim trenutcima ima malo što za kazati. U svakom slučaju, ta iskustva su me naučila da na vrijeme s kojim raspolažem gledam kao na poklon. Ima u mom romanu „Snoputnik“ jedna misao koju sam glavnom liku stavio na leđa neka se nosi s njom. Lik nakon iznenadne smrti svog oca s kojim nije bio u dobrim odnosima, razmišlja kako ga je ta situacija dočekala nespremnog. Kaže on, mladić u zrelim dvadesetima, kako nije mogao ni pomisliti da će mu otac tako iznenada umrijeti i sa sobom zaklopiti njihovo zajedničko vrijeme koje su mogli, ili trebali, provesti zajedno. Razmišlja kako je olako povjerovao da će mu otac poživjeti još dvadesetak godina i da je to vrijeme trebalo biti dovoljno da izglade svoje napete odnose. No onda lik osvijesti da je razmišljajući o konceptu vremena upao u zamku. Pomisli; a kako mogu biti siguran da ću ja poživjeti još dvadeset godina?

Što ste čitali zadnjih mjeseci a da vas je kao čitatelja obradovalo? Što vam, kao čitatelju, književnost znači danas i je li se to bitno promijenilo u odnosu na ono što vam je književnost, opet kao čitatelju, značila prije dvadeset godina?

Posljednje dvije godine život mi je bio posložen tako da sam za čitanje odvajao malo vremena. U tom sam periodu paralelno radio na tri rukopisa; završio sam romane „Putovanje desnom hemisferom“ i „Pacijent iz sobe 19“, i naravno „Kaleidoskop“. Uz to sam iznova detaljno prolazio kroz svoj roman iz 2009. „Blockbuster“ koji je prošle godine objavljen u Ukrajini i kao novo izdanje kod nas u izdanju Hena coma. Iako nisam čitao koliko sam želio, uspio sam pročitati „Sive duše“ i „Brodeckov izvještaj“ Philippea Claudela i to mi je bilo sjajno. Više nego obično čitao sam domaće autore i autorice; Jergovića, Karakaša, Novaka, Vujčić, Adamović, Matić, Kušec… Trenutno mi uz uzglavlje stoje Pamukova „Zovem se Crvena“ i iznova čitam Matvejevićev „Mediteranski brevijar“.

Prije dvadeset godina sam bio čitatelj, danas sam i autor, samim time optika kojom promatram književnost je drugačija. Nekad su mi knjige bile mjesta za uzmak, danas su mi instrumenti za širenje znanja.