Zdravica

brko diže neopranu čašu
odguruje nož
nazdravlja slobodi
vatrica pucketa
zamagljen je prozor
svud na zemlji mir ljudima
dobra volja i kyrie eleison

večeras ću opet preskočiti piće
za zdravicu miru
trebam nešto drugo
snažnije i žešće od samostanskog piva
pristiglog u pošiljci švapskog karitasa
treba mi boca
treba mi kanistar
cijela bačva rakije mi treba
šteta što smo sinoć izbušili jednu
u podrumu zadnje kuće na kraj tuđeg sela

da smo barem gazdu
sustigli u dvorištu
sad smo mogli zazivati
mir u cijelom svijetu

Oglasi

Savjest

opet se profesor iz susjedne spavaonice
napio prije večere
pa gnjavi ljude
recitira nekog richarda trećeg
kao da me briga i za
prvog i drugog

„samo se kukavice služe riječju savjest,
„smišljenom da straši jake ljude
grakće on i nastavlja kao da prijeti:
„savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!“

nije savjest stih
profesore
nije ti to naplavina slova
kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat
savjest je sablast
zmija u crijevima
znoj pod pazusima na minus dvadeset
savjest je živa
kao rana

puše ti u uho dok nišaniš
zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo
vlaži ti dlanove kada trgneš nož
savjest je ona što ti noću
glupostima puni glavu
o tome kako svi smo isti
različiti, ali opet jednaki
drugačiji, a istovjetni
tlači te mislima
za koje ni znao nisi da ih imaš

savjest
svoje hladne ruke ti zavlači pod košulju
ne da ti spavati
suhim dlanovima prekriva ti usta
ne da ti disati
tjera te da plačeš dok samuješ na straži
i pogledom bušiš maglu

kaže da u ime dobra ne možeš činiti zlo
i to ponavlja
prvi, drugi, treći puta
nadjenut ću joj ime richard
samo da joj imam nešto
napisati na grobu
metkom na truloj hrastovoj letvi

ubit ću je
profesore
savjest ću ubiti
olako
kao što ti ubijaš vrijeme
rakijom i recitacijama
trbuh ću joj rasjeći
profesore
crijeva ću joj zakucati iznad peći
a ti
ako me uhapse zbog umorstva
posvjedoči
reci da je bilo
u samoobrani
toliko mi duguješ
profesore
mater ti pijanu i dosadnu

“Pjevanje ovce Gregora u crkvi može se smatrati povredom vjerskih osjećaja”

Tako kaže sud časti Hrvatskog udruženja društava za tržišno komuniciranje (HURA)…” Pjevanje ovce Gregora u crkvi može se smatrati povredom vjerskih osjećaja”

Vjernici kojima bilo što može povrijediti “vjerske osjećaje” nisu vjernici. Vjerski osjećaj je neosjetljiv na izvanjsko. Koncept vjere u svim religijama počiva na ljubavi i jednakosti. To uključuje razumijevanje za svakoga i sve. Sebstvo se promatra kroz prizmu cjeline; sve se prihvaća, osjeća i razumije. Bez obzira na doživljaj božanskoga, osnova je ta da postoji samo jedan izvor, dakle svi su jedno i sve je jedno. Ne postoji religija koja odstupa od ovoga. Ako vjernike nešto vrijeđa znači da su u tom trenutku u raskoraku s učenjem kojega su odabrali. Znači da su pobrkali vjeru, vjerovanje i vjernost, pojavnu razinu manifestacije vjere, razumijevanje i duboko prihvaćanje. Svaki je duhovni učitelj i utemeljitelj religije u jednom trenutku imao svoje kritizere, no svi su se oni prema njima odnosili s pažnjom i ljubavlju. Zato su ih i imali, da bi primjerom pokazali kako se odnositi prema tome. Nisu vikali po svijetu kako ih se ne razumije ili kako su im povrijeđeni (vjerski) osjećaji. Njihov pristup („Ne kudi, poduči“) bio je s razlogom jednostavan – kako bi bio razumljiv i najprostijem čovjeku. Kako čovjek čija je svijest uronjena u božanskost može biti dotaknuta izvanjskim manifestacijama bilo čega? Kako je moguće da netko sebe naziva vjernikom, dakle sljedbenikom Učenja i Znanja, a istovremeno se bavi trivijalnim stvarima kao što su tuđa mišljenja, stavovi, pogledi na svijet? Duboko nerazumijevanje puta kojim hodaš, gore je od nepoznavanja puta. Izjaviti da ti netko vrijeđa vjerske osjećaje gore je od slučaja gdje netko majci ismijava njezino dijete na što bi ona izjavila kako su joj povrijeđeni majčinski osjećaji. Što i tko i s čime može majci pomutiti osjećaj prema njezinom djetetu?

Došao sam vam vratiti sve velike riječi

Dobar dan
Došao sam vam vratiti
Sve velike riječi
Sve parole koje ste mi onomad dali
A ja ih, glupan, uzeo

Sve je u redu
Nema ljutnje
Niste vi mene na ništa nagovarali
Krivnja je samo moja
To što sam pomislio kako ću vašim idejama
Ispuniti svoje praznine
To je do mene gospodo
Vi ste čisti k’o regrutske gaće

Kako molim?
Zašto sada i nakon toliko vremena…
Pitate?
Pa, ta vaša gesla i slogani
U jedan su se mah, znate
Dobro ukorijenili
I potrajalo je dok sam ih sve iskrčio

Nego
Kad već pričamo

Ako nije problem
Dao bih vam i ovu prazninu što je ostala
Nisam pametan što bih s tolikim bezdanom
Osim da ga pretvorim u septičku jamu
Nakon vaših fantazija
I ona bi mirisala

I hvala na svemu, naravno
Nemojte što god zamjeriti
Sve ćete vi to bez problema
Nekom drugom uvaliti
Molim, samo zabilježite
Da sve vraćam kakvo sam i uzeo
Sve što ste mi dali
Već je bilo korišteno

Milan Zagorac recenzira moju neobjavljenu zbirku pjesama

Army ManMilan Zagorac na svom blogu recenzira moju zbirku pjesama koja trenutno nastaje pod nazivom “Zapisano metkom”.

“Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom” onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.

Više na linku.

Čiji sam ja kadar?

SlikaMinistarstvo kulture je i ove godine piscima dalo potpore za poticanje književnog stvaralaštva. Sad ljudi od pera koje je potpora mimoišla, javno prozivaju Ministarstvo preispitujući stručnost povjerenstva koje je raspolagalo novcima. Zanimljivo je da ti isti pisci nisu osjetili potrebu preispitati stručnost povjerenstva prije apliciranja. Povjerenstvo im je do tada bilo izvan fokusa, a kredibilitet je izgubilo tek nakon što nije poduprlo njihov rad. Komentari njihovih podupiratelja također su dostojni rastuživanja. „Pusti, to ti je sve politika“. „To su ti ostaci bivših kadrova“… Sad se ja pitam, obzirom sam od ministarstva zatražio i dobio potporu, čiji sam ja to kadar i čiji sam ja to politički istomišljenik?

Da stvar bude tužnija, ljudi koji nisu dobili potporu, pitaju se tko su ti ljudi koji su je dobili, točnije koji su njihovi spisateljski dometi, jer eto, oni za njih nisu čuli. A kako bi i čuli kad mnogi od tih pisaca nisu iz Zagreba, već nekakvi (medijski) marginalci i provincijalci. Ne idu s njima na domjenke, ne druže se s njima privatno, tih ljudi nema u emisijama iz kulture jer to je rezervirano za uvijek iste pisce o kojima se naklapa po novinama, koji odlaze na sajmove knjiga po Europama, koje se prevodi na razne jezike, kojima se isplaćuju honorari, koji iskaču iz paštete jer su referentne točke za sve. Neuk netko pomislio bi da u ovoj zemlji pisanjem bavi 10 ljudi.

Zahvaljujući pisanju najdalje sam bio u Makarskoj. Od pisanja sam u 10 godina izdavačima namaknuo nekoliko stotina tisuća kuna, a od izdavača dobio jednu prosječnu plaću. Umjesto da su se urednici bavili mojim knjigama, njima sam se bavio ja. Prevodili su me, ne zahvaljujući mojim izdavačima već zahvaljujući privatnim angažmanima ljudi koji vjeruju da je moje pisanje vrijedno toga. Jednom sam zatražio potporu za zbirku pjesama i dobio je, i ja sam nečiji kadar? Kadrom me proglašavaju ljudi koji su iznutra zavareni za razne mehanizme, udruga, medija, izdavača… Ljudi koji se nazivaju piscima jer ukoričuju blogove, koji rade u izdavačkim kućama koji piscima ne isplaćuju honorare, koji na jednom izdanju utrže 100.000 kn od čega piscu isplaćuju 7000. Prozivaju ih ljudi koji s kolegama dijele članstvo u HDP-u, čije je tajništvo prije tri godine na sva usta hvalilo svoju kolegicu koja je za svoj rad primila nagradu Grada Zagreba, dok su informaciju o tome kako im je jedan član dobio istu nagradu u Gradu Rijeci, dočekali kratkim „OK“.

No ima u tome nešto dobro. Meni do ovog trenutka nije bilo ni u primozgu, da u spisateljskim krugovima postoji nešto što se naziva „kadrom“. Da nije tih ljudi, koji su 66-oro ovogodišnjih dobitnika potpore Ministarstva tako nazvali, ne bih ni sanjao da su oni sami dio tko zna kakvih i čijih „ostataka političkih repova i prirepaka“. Isprika ako sam pogrešno iskoristio terminologiju, prvi put sam je čuo od njih.

Dobra namjera

Jedne večeri
Ustanem se ja
I s najboljom namjerom krenem
U Domovinski rat
No po putu se spotaknem
O nacionalni ponos

Sve bi bilo OK
Da mi nisu dali pušku
Na kojoj je pisalo
Црвена Застава…

Što reći?
Pismo je pismo
Dok je glava jedna
A ni s rogatima se nije za bosti

I tako ti ja upišem fakultet u Oslu
Den norske Veterinærinstituttet
Znaš li koliko sobova godišnje napušta stanište
I ugiba tražeći bolje mjesto za život?

Rekla mi je prije polaska

rekla mi je prije polaska
ako vidiš kakvo dijete
nasmiješi mu se
tako ćeš ga uvjeriti
kako je svijet dobar

pa i da se nasmiješim
zar bi ga to uvjerilo
kako smo mu
djetinjstvo s razlogom oteli
kao krivca kakvog
da smo ga time kaznili
mi veliki, jaki i najpametniji

zar osmijehom da mu lažem
kao onaj što poljupcem je izdao
osmjeh da je odgovor na to
što ono samo osmjeha nema

Istina i ja plešemo na proplanku

Istina i ja plešemo na proplanku
Ptice bježe isprepadane
Oblete krug pa se vrate, i gledaju
Kako Istina i ja plešemo

Kroz nebo tutnje bubnjevi
Ritam jak
A mi ga stižemo
Lakoćom kojom nas životinje slušaju

Lete noge, gledamo se i smijemo
Srce udara brže od doboša

Istina i ja plešemo na proplanku
A oko Nje se vijori haljina
Otkrivajući listove
Kao u mlade djevojke

Jednog dana kad izmorimo svijet

jednom je pričao spiker
kako su na antarktici otkrili čudo
kanale ispod leda od kakve vododerine
tragovi nekadašnjih rijeka, valjda
i fosilne ostatke bjelogorične šume
sve su sondirali i snimili
pa zaključili da je tu prije nas
bio neki drugi svijet

prije nama znanog ledenog doba
dakle
netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju
možda su letjeli i na mjesec
zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri

jednom je pričao seljak
kada dugo sadiš krumpir
iscrpi se zemlja
stoga
nije loše
malo odmoriti tlo
na neko vrijeme posaditi travu
pustiti korov neka džiklja
prekopati
pa ispočetka, najbolje sa mahunama

čemu se onda ljudi čude
i spiker skupa s njima?
prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet
natopiti, i iznova zasaditi
doći će neki drugi, novi ljudi
i neće znati da smo ikada tu rasli
imali teslu, herodota, seneku i voltu
kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu
proći će milijarda
i oni će gledati neku drugu antarktiku
i snebivati se od čuda
što su sto metara ispod leda našli bakrenu kapsulu

jednom će njihov spiker pričati
kako je tu nekad živio neki drugi svijet
ili su planetu možda
pohodili vanzemaljci
nisu tu bili vanzemaljci
nabijem vas
tu smo bili
moj kalašnjikov
ja
i okvir pancirnih metaka