Ministarstvo kulture je i ove godine piscima dalo potpore za poticanje književnog stvaralaštva. Sad ljudi od pera koje je potpora mimoišla, javno prozivaju Ministarstvo preispitujući stručnost povjerenstva koje je raspolagalo novcima. Zanimljivo je da ti isti pisci nisu osjetili potrebu preispitati stručnost povjerenstva prije apliciranja. Povjerenstvo im je do tada bilo izvan fokusa, a kredibilitet je izgubilo tek nakon što nije poduprlo njihov rad. Komentari njihovih podupiratelja također su dostojni rastuživanja. „Pusti, to ti je sve politika“. „To su ti ostaci bivših kadrova“… Sad se ja pitam, obzirom sam od ministarstva zatražio i dobio potporu, čiji sam ja to kadar i čiji sam ja to politički istomišljenik?
Da stvar bude tužnija, ljudi koji nisu dobili potporu, pitaju se tko su ti ljudi koji su je dobili, točnije koji su njihovi spisateljski dometi, jer eto, oni za njih nisu čuli. A kako bi i čuli kad mnogi od tih pisaca nisu iz Zagreba, već nekakvi (medijski) marginalci i provincijalci. Ne idu s njima na domjenke, ne druže se s njima privatno, tih ljudi nema u emisijama iz kulture jer to je rezervirano za uvijek iste pisce o kojima se naklapa po novinama, koji odlaze na sajmove knjiga po Europama, koje se prevodi na razne jezike, kojima se isplaćuju honorari, koji iskaču iz paštete jer su referentne točke za sve. Neuk netko pomislio bi da u ovoj zemlji pisanjem bavi 10 ljudi.
Zahvaljujući pisanju najdalje sam bio u Makarskoj. Od pisanja sam u 10 godina izdavačima namaknuo nekoliko stotina tisuća kuna, a od izdavača dobio jednu prosječnu plaću. Umjesto da su se urednici bavili mojim knjigama, njima sam se bavio ja. Prevodili su me, ne zahvaljujući mojim izdavačima već zahvaljujući privatnim angažmanima ljudi koji vjeruju da je moje pisanje vrijedno toga. Jednom sam zatražio potporu za zbirku pjesama i dobio je, i ja sam nečiji kadar? Kadrom me proglašavaju ljudi koji su iznutra zavareni za razne mehanizme, udruga, medija, izdavača… Ljudi koji se nazivaju piscima jer ukoričuju blogove, koji rade u izdavačkim kućama koji piscima ne isplaćuju honorare, koji na jednom izdanju utrže 100.000 kn od čega piscu isplaćuju 7000. Prozivaju ih ljudi koji s kolegama dijele članstvo u HDP-u, čije je tajništvo prije tri godine na sva usta hvalilo svoju kolegicu koja je za svoj rad primila nagradu Grada Zagreba, dok su informaciju o tome kako im je jedan član dobio istu nagradu u Gradu Rijeci, dočekali kratkim „OK“.
No ima u tome nešto dobro. Meni do ovog trenutka nije bilo ni u primozgu, da u spisateljskim krugovima postoji nešto što se naziva „kadrom“. Da nije tih ljudi, koji su 66-oro ovogodišnjih dobitnika potpore Ministarstva tako nazvali, ne bih ni sanjao da su oni sami dio tko zna kakvih i čijih „ostataka političkih repova i prirepaka“. Isprika ako sam pogrešno iskoristio terminologiju, prvi put sam je čuo od njih.
Milan Zagorac na svom blogu recenzira moju zbirku pjesama koja trenutno nastaje pod nazivom “Zapisano metkom”.
zoran žmirić 