Booksa.hr o romanu Putovanje desnom hemisferom – Voda koja vječno teče

Piše: Dalibor Plečić / Booksa.hr
Objavljeno: 04.12.2017.

Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića Putovanje desnom hemisferom.

Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima.

Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog.

Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka.

Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću.

Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike.

Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije.

U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena ‘Corto Maltese’ koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.

Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje ‘ozbiljnost’ situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva.

Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos.

Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: “Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo.” (str. 51)

Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je “voda koja teče, a ne zaleđeno jezero.” (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.

Putovanje desnom hemisferom – Web Shop

Pacijent iz sobe 19 u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija: Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici

Izvor: Radio HRT

 

Dario Grgić za emisiju Bibliovizor piše o mom romanu “Pacijent iz sobe 19″.

“…Kao nijedan suvremeni pisac on se odlučio suočiti s realijama svijeta u kojima imamo nesreću živjeti. Njegova objašnjenja i primjeri ići će određenim društvenim skupinama na nerve, no to neće promijeniti činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je imbecilnost stavljena na mjesto inteligencije…” 

“…Žmirić je najaktualniji, najmanje eskapistički autor hrvatske suvremenosti i zato bi ga trebalo obavezno čitati. Rijeka od Kamova nije imala življu spisateljsku ruku…”

“…Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici…”

 

 

 

Priopćenje za javnost o novom kurikulumu hrvatskog jezika

Povodom nove kurikulume predmeta Hrvatski jezik i njima pripadajuće popise hrvatskih i svjetskih književnih tekstova, javnosti su se pismom obratili Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade.

“Nakon što je zbog neviđenih javnih i političkih pritisaka propala kurikularna reforma Borisa Jokića i njegova tima, nakon što je ispisano valjda stotine stranica komentara i polemika o famoznom popisu lektire i podobnim i nepodobnim autorima, nakon što su se razne interesne skupine i pojedinci uključili u rastakanje dobre ideje o reformi školstva, pitanje obrazovanja je konačno u Hrvatskoj postalo prvorazredno političko pitanje. Kažemo konačno, jer do tada za obrazovanje i školstvo kao da nikoga na vodećim političkim funkcijama nije bilo briga. Kurikularna reforma bila je i povod za najveće demonstracije u Hrvatskoj poslije famoznog prosvjeda za „Stojedinicu“. Iz takve energije i otpora rigidnim idejama i osobnim interesima koji su srušili Jokićevu reformu i oni ne tako naivni imali su pravo nadati se nečem boljem za hrvatsko školstvo.

Kurikulum hrvatskog jezika objavljen u Narodnim novinama po kojem će se od sljedeće školske godine poučavati ovaj predmet nije, nažalost, donio ništa bolje. Štoviše, to je veliko razočaranje. Ponajprije zato što je sustavno iznevjereno sve ono zbog čega je reforma i pokrenuta. U prvom redu iz kurikuluma su izbačeni svi suvremeni hrvatski i strani autori i to bez suglasnosti stručnog tima koji je dokument i izradio. Ministrica Blaženka Divjak zatražila je mišljenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofskog fakulteta u Rijeci, Filozofskog Fakulteta u Zagrebu i Fakulteta organizacije i informatike. Problem je u tome što se ne zna TKO je u tim institucijama sudjelovao u ovoj konačnoj verziji koja svima izgleda kao kafkijanska noćna mora. To je kurikulum čiji se konačni autori skrivaju iza imena institucija. Veliki Sud i nepoznat netko donijeli su odluku, sve je objavljeno u Narodnim novinama i kraj priče.

A prvotna ideja je i bila da se postojeća lektira „osvježi“ suvremenim piscima i njihovim tekstovima. Onim tekstovima koji su po svojoj temi, problemima i jeziku bliži djeci i mladima koji ih kao lektirne naslove moraju čitati. Već je desetljećima jasno da neki tekstovi klasika, ma koliko bili važni za književnu povijest, sustavno odbijaju mlade od čitanja. Važna je ideja tog kurikuluma bila odgojiti čitatelje. A umjesto toga, učinjeno je upravo suprotno: iz novog kurikuluma izbačeni su suvremeni autori. Umjesto pametne ravnoteže klasika i suvremenih pisaca u kurikulumu, sada imamo samo klasike. Doduše, u uputama nastavnicima stoji da se potiče nastavnike da za poučavanje izaberu suvremene tekstove ili da aktualiziraju tekst klasika nekim suvremenim tekstom. Ali kojim?

Argument da će nastavnici sami birati djela suvremenih autora i da im je pri tome dana potpuna sloboda naprosto ne stoji. Prva kurikularna reforma datira još iz 2016. godine i od tada do danas traju polemike o podobnosti i nepodobnosti određenih autora, napisano je stotine stranica o nepodobnim piscima, o svim tim užasima kojima bi suvremena književnost mogla zatrovati mlade duše, a nastavnike se plašilo i sudskim progonima i pravobraniteljicom za djecu. Vjerujem da će se i u tako naelektriziranoj atmosferi neki nastavnici usuditi posegnuti za romanima Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Renata Baretića, Ante Tomića ili Kristiana Novaka te za poezijom Eveline Rudan ili Anke Žagar. Bit će, nažalost, i mnogo onih koji to neće činiti. Onih koji će se opravdano bojati pritiska roditelja ili kolega u školi, novinskih tekstova i portala. Jer, nema danas osjetljivije stvari nego što su duše djece i nego što je lektira. Smatramo da nije trebalo ukloniti prošireni popis suvremenih hrvatskih i stranih autora jer bi on bio nastavnicima dobar orijentir u ovako velikoj promjeni kao što je nova reforma.

Druga ideja bila je obrnuti proces, pa da se umjesto od starijih pisaca, Egipta, Grčke i Rima, krene od suvremenih pisaca i tako olakša djeci razumijevanje književnog teksta i postigne možda ono najvažnije: da djeca počnu uživati u čitanju. U novom kurikulumu imamo recimo i to da učenik prepoznaje i opisuje književni tekst u književnopovijesnom, društvenom i kulturnom kontekstu. Nizanjem klasika i njihovim smještanjem u kontekst razdoblja, vraćamo se zapravo na staro. Tri godine žučnih polemika, a ništa se zapravo nije promijenilo.

Treba naglasiti i da aktualni kurikulum niti u jednom svom dijelu nije u skladu sa Strategijom poticanja čitanja koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila na sjednici 2. 11. 2017. godine, a koju su izradili Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH. Cilj je spomenute Strategije poticanje čitanja i razvoj kulture čitanja, što će omogućiti što širim društvenim slojevima čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Strategija je zamišljena kao niz akcija za poticanje čitanja od vrtića pa sve do domova umirovljenika, a u to svakako spadaju i učenici osnovnih i srednjih škola. Pogotovo učenici. Ono što je konačno prihvaćeno kao lektira tragično će unazaditi sve pokušaje da se učenike starijih razreda osnovne i srednjih škola potakne na masovnije čitanje. Kao da netko u ovoj zemlji sustavno radi protiv učinkovitijeg i suvremenijeg školstva.

Kao strukovne udruge koje okupljaju pisce oštro se protivimo takvim lošim eksperimentima s djecom koja bi trebala postati budući čitatelji. I, naravno, ne radimo to prvenstveno u svoje ime, u ime toga jesu li naši članovi na nekom od nekoliko proširenih pa kraćenih popisa lektire ili nisu, nego u ime generacija koje će tek ući u avanturu čitanja kad se upišu u prvi razred osnovne škole. Ovaj dokument koji se donosio za budućnost s njom, nažalost, nema veze. Opet nas je sustiglo pretprošlo stoljeće, a na ozbiljnom smo putu još dalje unatrag.”

Hrvatsko društvo pisaca
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade