Jutarnji: ‘PACIJENT IZ SOBE 19’ ZORANA ŽMIRIĆA – Poznati riječki roker i pisac napisao je našu ‘Apokalipsu danas’

Brutalno i hemingvejski jezgrovito autor piše priču o još jednoj izgubljenoj generaciji

Piše: Davor Špišić / Jutarnji list
22.11.2018.

Dobili smo našu “Apokalipsu danas”. Taj Coppolin film kao da se ogleda u novom romanu riječkog pisca Zorana Žmirića.

“Pacijent iz sobe 19” (Hena com) potresan je dokaz kako još uvijek postoje ljudi s dovoljno poštenja i moralnog integriteta da pišu knjige ne libeći se demaskirati užas kolektivnih stratišta koja niču u ime privatnih bogaćenja. Ljudi koji osim društvenoodgovornog nagona posjeduju i nagon vrhunskog spisateljskog umijeća. Jedan od takvih ljudi je i Zoran Žmirić.
Rođen u Rijeci 1969., Žmirić je karijeru pisca, novinara i glazbenika (bio je basist Laufera i drugih riječkih indie bendova: Grad, Grč) dosljedno kovao po špranci prave rockerske biografije. Lako ga mogu zamisliti u Seattleu ili Manchesteru, nekom od sličnih gradova propalih industrija u kojima se kalio rock’n’roll, kako iz socijalnog beznađa razvija rifove dostojne divljenja.

Neposredno frontovsko iskustvo, početkom devedesetih, u Žmirićevim je instinktima još više istesalo fajterski neprilagođeni stav (“A vojska kao vojska, to je jedna vrlo zatvorena skupina ljudi, vrlo destruktivne muške energije, razaralačke, rušilačke, u kojoj jedan nevini, mladi svijet, koji je izišao iz svijeta rock’n’rolla, u kojem ga u jednom trenutku zanima samo gitara, pivo i djevojka, ulazi u jedan zatvoreni skup i pokušava, zapravo, preživjeti…”, rekao je u intervjuu za portal Lupiga), gard koji je, kao i kod svih najvećih boraca, duboko prožet ranjivošću i empatijom prema bližnjem.

Ono što je Žmirić iz svojih trauma proizveo u literaturu, zasluženo je nagrađivano. Dobio je 2011. Godišnju nagradu Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi. Dva puta je bio finalist V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman – “Blockbuster” (2009) i “Putovanje desnom hemisferom“ (2014). “Blockbuster“ je dobio Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine, a isti je roman bio i u finalu T-portalove književne nagrade.

U mnogim svojim djelima (zbirka kolumni “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man”, romani “Blockbuster” i “Putovanje desnom hemisferom”, zbirka antiratne poezije “Zapisano metkom”) ustrajava u borbi s društvenim šljamom. Bogme, “Pacijentom iz sobe 19” nadmašio je sve na što nas je dosad naučio. Virtuozno ulazi pod kožu 44-godišnjeg veterana Vanje Kovačevića, pankera u duši (dio romana su i autorove reference na engleski postpunk band Sisters of Mercy), brutalnog fajtera izvana a ranjivog emotivca iznutra, koji je na psihijatrijskom liječenju zbog pokušaja samokastracije.

U psihoanalitičkoj ispovijedi pred psihijatrom Vanja ogoljuje svoju gubitašku povijest koja kao da se zgusnula oko njegovog 19. rođendana. Toga dana se Vanja obreo na bojnom polju i sam ubio 19 neprijateljskih duša. Oduvijek drukčiji, tvrdoglav, senzibilan i samosvjestan, neukalupljen u kolektivitete, Vanja je prezirao idolopoklonstvo mase. Mi smo se na ovim prostorima navili da vlastodršci izbacuju sulude ideje da je rat najbolje što nam se dogodilo?!

Žmirić niti jednoga trenutka ne popušta bilo kakvom predznaku koji bi ratove i pokolje tumačio kao nešto plemenito i progresivno. Brutalno i hemingvejski jezgrovito on piše priču o još jednoj izgubljenoj generaciji. Izričući nemilosrdnu presudu ratu kao najstrašnijem porazu ljudskosti. U jednom od ključnih dijelova romana (u kojima bi se moralo ogledati svako duštvo koje doista želi povratiti vrijednosti humanizma i opstati) pisac ispisuje rafalnu lekciju o tome kako nasilje glođe posljednje bastione plemenitosti u ljudima: “Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude.

Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti. No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga.

Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos. Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali. Trčali su mu u susret s većim uzbuđenjem negoli sam ja trčao u trgovinu po novi album Sisters of Mercy (…) Ono drugo… to je došlo kasnije. Trenutak kad sam jasno povukao liniju nakon koje sam prestao biti čovjek i postao ono što su oni bili oduvijek.”

Mučna noseća tema nije Žmirića spriječila da je “hladi” sočnim oblozima groteske i anarhičnog crnog humora, što je samo dodatna vrijednost ovom sjajnom, društveno bitnom romanu. Osim toga, u finalu je, usred sve te destrukcije kojom je “Pacijent” natopljen, Žmirić ispisao genijalno pretapanje rodnih identiteta, poetski stapajući muške i ženske duše. Čitati, pamtiti, dugo nositi u sebi.

 

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Intervju za Novi list: Želim da svatko ima pravo bez straha reći svoju istinu

Foto: Sergej Drechsler
Tekst: Kim Cuculić / Novi list
19. studenog 2018. 

Nedavno je u prepunom riječkom »Ex librisu« predstavljen novi roman Zorana Žmirića »Pacijent iz sobe 19«. Riječ je o njegovoj osmoj knjizi, drugoj u izdanju Hena coma, čiji je glavni lik Vanja Kovačević, koji je na svoj devetnaesti rođendan poslan u rat. Dan prije toga u klubu »Palach« ispijao je pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, a 25 godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo. U tom monologu pred psihijatrom on progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja.

Na početku razgovora Zorana Žmirića pitamo zašto je imao potrebu ispričati tu priču.

– Ta priča je reakcija na trenutna društvena događanja, gdje određeni dio ljudi od svojih iskustava stvara jedinu vrijednu istinu. Svatko od nas ima svoju istinu, a ja se za razliku od većine, zalažem za pravo svakoga na svoju istinu. Mene i inače inspirira stvarnost i sve njezine mogućnosti koje propuštamo iskoristiti. Nedavno sam posjetio prijatelja. Sjedili smo i pili kavu u njegovom dvorištu, kad je ispred kuće prošao neki čovjek koji nas je pogledao poprijeko i ušao u susjednu kuću. Pitao sam prijatelja tko je taj čovjek i jesmo li nešto krivo učinili. Odgovorio je da je to njegov prvi susjed s kojim je oduvijek u svađi. Zašto ste u svađi – pitao sam. Rekao je: »Jednom davno njihova je kokoš ušla u naše dvorište i pojela nam sjeme iz vrta. Tad je nastala svađa između mojeg i njegovog djeda i ta svađa traje i danas. Zapravo, da budem iskren – rekao je prijatelj – možda je i naša kokoš ušla u njegovo dvorište, to više nitko ne zna, a djedovi su ionako već odavno mrtvi«. Ta slika pomaže shvatiti sliku nas samih. Ljudi su na ovim prostorima oduvijek uživljeni u ulogu žrtve i istjeruju svoju pravdu pa i pod cijenu da se identificiraju s tuđim problemima, umjesto da se bave svojim. I danas je jedna od glavnih tema tko je koliko propatio pod čijim terorom; u Prvom, pa Drugom svjetskom, te sad u novim ratovima. Drugi svjetski rat je trajao četiri godine. Generacija mojih roditelja tada je imala pet-šest godina i rat pamte po neimaštini i gladi. Po svršetku rata uspostavljan je socijalizam; bilo je posla, ljudi su živjeli solidno, imali su besplatno liječenje i školovanje, dobre plaće, po mjesec dana plaćenog godišnjeg odmora, stanove, kuće… sve ono što je danas mnogima nedostižno. Usprkos tome, ti su ljudi mojoj generaciji, dakle svojoj djeci, cijelog života govorili da im je u te četiri ratne godine bilo teško. Nisu mogli izaći iz misaonog logora u koji su se zatočili i uživati u sadašnjosti. Taj se mentalitet ogleda gdje god se okrenete. Kad odete kod doktora, na primjer, u čekaonici se ljudi međusobno nadmeću pričama o tome tko je više bolestan i kome je u životu teže. Tu je riječ o svojevrsnoj dijagnozi prostora, koja je nalik na vozača koji vozi automobil, no tako da se neprekidno okreće i gleda put koji je prošao, a ne onaj koji je pred njim. A sve bi se to moglo izbjeći kad bi ljudi razmišljali svojom glavom, a ne se dopustili manipulirati nekakvim autoritetima. O svemu tome progovara i lik u mom romanu.

U kojoj mjeri u »Pacijentu iz sobe 19« ima autobiografskih elemenata?

– Više nego u bilo kojem drugom mom romanu, posebno zato što sam prvi put u neku svoju knjigu dio radnje smjestio u Rijeku. Opisujem odrastanje u Čandekovoj 8, koja je u mojoj mladosti u susjedstvu imala tri objekta; crkvu svetog Josipa, Dom za nezbrinutu djecu i boćariju. Svaki je od tih objekata imao važnu ulogu u mom tadašnjem doživljaju svijeta. Nedjeljom sam na misi susretao obitelji iz zgrade i okolnih nebodera, a već isto poslijepodne bih iste te ljude promatrao kako se druže uz boće i gemišt. Izjutra bi skrušeno izgovarali molitve, a već poslijepodne bi na sav glas uz psovke spominjali sve svete kojima su se jutros obraćali. Tu sam prvi put počeo uočavati svjetonazorski dualizam, iako ga, naravno, tada nisam razumio. Ako se nismo vrzmali oko boćarije, onda smo bili u crkvi gdje smo ili bili na vjeronauku, ili bismo jednostavno ušetali u crkvu i nabacili stolni tenis ili stolni nogomet, a ponekad bi s kapelanom zaigrali nogomet na male golove ispred crkve. Također sam se družio s djecom iz doma koja su bila odvojena od roditelja, svakodnevno smo s njima igrali košarku na domskom igralištu ili jurcali po parku između doma i nebodera. Zatim tu su i sve one stvari koje su mi ispunile mladost; kupanje na Skaletama, Ri-Rock, Palach, Brodograđevna škola, a s obzirom na ton romana, tu su i mnogi ljudi koje sam osobno poznavao, a koji su završili u crnoj kronici…

Može li netko tko nije prošao rat o njemu dovoljno dobro i autentično pisati?

– Može i ako ima potrebu – treba; tekst nije nužno ovjeriti osobnim iskustvom. Meni je kao čitatelju važnije dira li me nečije pisanje ili ne. Znam ljude koji su pisali o ratu nakon povratka s bojišta i neki od tih tekstova su nečitljivi, s druge strane čitao sam sjajnih priča o tom periodu od ljudi koji su tada bili djeca, pa su me te priče natjerale na razmišljanje. Uostalom, svatko ima mišljenje o svemu, pa ako ga neka tema posebno emotivno dira, ne da ima pravo o tome pisati, već i zbog generacija koja dolaze, gotovo da mu je to i obaveza.

Koliko je vas osobno rat promijenio?

– Promijenio me, kao što je promijenio svakoga, promijenio je čak i ljude koji su ga gledali na TV-u, mene posebno zato što sam pacifist. No promijenio bi me još i više da nisam nakon cijele priče prestao razmišljati o tome što se i zašto dogodilo, te se fokusirao na to kako dalje. Ja sam sebi odabrao neke druge prioritete koje sam prepoznao u malim stvarima, u osnovnim ljudskim vrijednostima recimo; ispravno djelovanje, mir, istina, ljubav, nenasilje… Prošlost i ovako ne postoji, jednostavno… prošla je. Ona je tek odjek koji rezonira u sadašnjosti. Ne postoji ni budućnost, još se nije dogodila. Jedino što postoji je sadašnji trenutak, a mi ga propuštamo živjeti.

Je li u vašem slučaju pisanje neka vrsta suočavanja s ratnim traumama?

– Moje je pisanje odgovor na društvenu klimu. Osobno nemam potrebu baviti se temom rata, no naše društvo ima, točnije, naše društvo daje previše prostora ljudima koji imaju, ljudima koji se tom temom bave toliko glasno da me od njih bole uši i želudac. Pa dok je njih, bit će i takvih tema u mom pisanju. Prihvaćam da svatko od nas ima svoje iskustvo zbog kojeg svatko od nas ima i svoju istinu, no ja za razliku od njih svoju nikome ne namećem. Samo želim da svatko ima pravo reći svoju istinu i da zbog toga ne bude šikaniran. A u našem je društvu upravo suprotno; dio ljudi s nasilnim idejama upire prst u miroljubive građane i od njih pokušavaju stvoriti neprijatelje društva i to isključivo zato da bi održali svoje povlaštene pozicije. Politika devedesetih umirovila je zdrave branitelje i njihov je jedini posao da glasno podržavaju tu i takvu političku struju. Uz to se ti isti otimaju kontroli, arogantni su i nametljivi, zahtijevaju monopol nad istinom, a politika koja ih je stvorila nema hrabrosti oduprijeti im se, jer bi time srušila temelje na kojima stoji. Zato je politika, ako i nije u svojoj osnovnoj ideji bila fašistička, to postala onog časa kad se nije ogradila od fašističkih ideja svojih birača. Rezultat toga jest da su u fokusu javnosti besprizorne, moralne karikature zbog kojih nije problem izjaviti da je ustaški logor za djecu Jaska bio rekreativni centar, već je problem ako osporiš takvu izjavu. Ti si u tom trenutku ne samo njihov neistomišljenik, ti si neprijatelj društva, mrziš njih koji su krvarili za slobodu, ti osporavaš njihove svetinje, zbog čega se u društvu javlja strah od same primisli da s takvima sučeliš mišljenje. Dakle ako od nečega imam traumu, ona je izazvana upravo ponašanjem ljudi koji bi dijelili ljude, osporavali im prava, koji bi svojim svjetonazorom svima krojili živote, koji se kriju iza religije koju su iz čiste ljubavi uspjeli izvitoperiti u nešto nepodnošljivo, koji su stvorili društvo u kojemu ne postoji jasna poruka da je loše biti loš, društvo u kojem je simpatično kad mafijaš sponzorira političku stranku, kad političar nema toliko morala da podnese ostavku nakon što je otkriveno da ima lažnu diplomu ili milijune na računu, kad pravosuđe osudi čovjeka na višegodišnji zatvor zato što je zbog zdravstvenih tegoba konzumirao samoniklu biljku koja raste kao korov, dok s druge strane oslobađa odgovornosti tajkuna koji je ubio nekoliko ljudi. Kad se ne vrednuje izvrsnost već podobnost, kad se na sve vitalne funkcije postavlja polupismene i potkapacitirane cirkusante koji predstavljaju sve nas, počevši od najniže lokalne razine pa sve do međunarodnih pravih institucija, pa se onda svi čudimo kako to da smo mi jedina država koja ne može povući sredstva iz EU fondova na kojima već piše ime naše zemlje, ili kako to da gubimo međunarodne granične sporove koji su na papiru već dobiveni… ne možemo zato što se naša politika naoružala istomišljenicima, a ne sposobnima… a kad to glasno komentiraš onda ti još i utjecajni političari poručuju da, ako ti nešto ne štima, napustiš državu. Svi ti likovi su produkt ovog naroda, potpuno nespremni za demokraciju, razuma formatiranog na nekim drugim vrijednostima i svi bi oni sutra potpisali novu diktaturu i ukidanje prava glasa, samo kad bi oni bili ti koji bi vladali. Od njih imam traume, ne od rata.

Tema vašeg romana je rat, ali se bavite i motivima smrti, ubijanja, nasilja i destrukcije koje su šire od samoga rata. Naslov jednog poglavlja je »Kad se navikneš na smrt«, a uvodite i motiv psihijatra. Koliko je vama osobno, a u kojoj mjeri će onda i čitateljima biti »korisno« to suočavanje s tamnom stranom ljudske prirode?

– Svi smo mi skup svojih iskustava i tuđih očekivanja, zbog čega su tama i svjetlo neodvojivi od nas. Suočavanje s tamom nije ugodno; to je kao kad u stanu imate jednu sobu koja vam služi za odlaganje smeća i u kojoj nikad ne palite svjetlo. Otvorite vrata, ubacite smeće i brzo zatvorite vrata. U toj sobi je sva naša nelagoda bilo da je mi takvom vidimo bilo da smo je prihvatili od društva. Tu je svaka naša frustracija koja se stvorila onda kad smo osjetili mržnju, zavist, pohlepu, srdžbu, strah… a svaka od tih frustracija nas navodi da se osjećamo neprihvaćeno i da se sramimo sebe. Takva soba je puna poricanja i odustajanja od svog istinskog ja, a priroda mraka je da skriva istinu. No prije ili kasnije mora se upaliti svjetlo i pogledati što smo napravili. To je nužno za osobni rast. U suprotnom, jednog dana ćemo jednostavno ostati zarobljeni u takvoj sobi i više nećemo moći naći prekidač za svjetlo.

Važno mjesto u knjizi ima bend Sisters of Mercy. Zašto baš on i kakva je njegova »uloga«?

– U prvom redu trebao mi je prepoznatljivi generacijski kôd iz sredine osamdesetih, neki motiv kojemu bi moj lik povremeno pribjegavao u potrazi za ugodom. Moj lik je na psihijatriji, rezimira svoj život i u njemu ne vidi ništa pozitivno osim svog omiljenog benda – Sisters of Mercy, kojih se povremeno hvata kao za slamku spasa. Osim motiva bijega u djetinjstvo, zgodno je bilo uzeti Sisterse zato što su bend izrazito mračnog zvuka i hermetične poetike, a koji se s takvom teškom energijom u cijeloj priči pokazuju kao jedina svjetla točka u životu pacijenta iz sobe 19. To je poslužilo za čvršću karakterizaciju lika.

Urednica romana je Marina Vujčić. Kolika je njena zasluga u konačnom izgledu teksta?

– S Marinom je čisto zadovoljstvo raditi, zato što razumije pisanje i izvana i iznutra. Kao autorica Marina je sjajna, volim njezine knjige i njezinu poetiku, sposobnost da od tek jedne male ideje stvori sjajan roman. Također, kao urednica Marina je izuzetno predana i strpljiva, kroz tekst prolazi i po nekoliko puta, tako da peglamo detalje filigranskom preciznošću. Ovo je moja druga knjiga koju je Marina uredila, nekih većih intervencija u tekst nije imala, no one sugestije koje je dala, podigle su roman za najmanje 20 posto.

Pišete li nešto novo?

– Trenutno se odmaram od »Pacijenta«, a početkom iduće godine se vraćam pisanju. Dovršit ću zbirku kratkih priča na kojima radim posljednje tri godine.

Kad vas žele ugostiti o vašem trošku

Nedavno mi je upućen poziv za gostovanjem u gradskoj knjižnici, smještenoj ne tako blizu mjesta gdje živim. Poziv je motiviran, kako čitam iz emaila, zanimanjem publike za moj novi roman Pacijent iz sobe 19. Upitan sam koji mi termin za gostovanje odgovara, na što sam odgovorio da se slažem s bilo kojim, ako ga na vrijeme dogovorimo. Uslijedio je odgovor u kojem mi je rečeno kako su datumi do konca tekuće godine popunjeni, pa mi je ponuđeno nekoliko slobodnih u idućoj godini. I tu smo došli do, kako će se pokazati, nepremostivog problema. Knjižnica mi je odmah dala do znanja kako mi „ne mogu garantirati sudjelovanje u troškovima puta i smještaja“ što znači da bih se za trošak odlaska u goste jednoj Gradskoj knjižnici, trebao pobrinuti sam.

Prekopao sam po sjećanju i pronašao nekoliko svojih gostovanja na književnim večerima u posljednjih nekoliko godina. Posljednji put bila je to tribina u knjižnici u Vukovaru gdje mi je plaćena cestarina, gorivo, dnevnica, honorar, spavanje i večera, te dnevnica, večera i spavanje moderatoru koji je iz Rijeke doputovao sa mnom. Prije njih knjižnica u Petrinji; plaćeni put, dnevnica i večera, kako meni tako i mom moderatoru. Prije njih knjižnica Pazin; plaćeni put i dnevnica. Bio sam u i Splitu kao gost u Bookvici; plaćen mi je bio put, a predložen je i smještaj u hotelu koji sam odbio. Riječ je o skromnom projektu pa sam odabrao prespavati kod poznanika i ne stvarati organizatorima dodatni trošak. Prošli mjesec sam gostovao u jednoj riječkoj gimnaziji, na poziv sam se odazvao ne očekujući naknadu, no dočekao me autorski ugovor. Ja jesam doduše nebrojeno puta gostovao besplatno, ali u pitanju su bila manja mjesta i manje knjižnice u mojoj županiji ili su organizatori bili udruge koje nisu od nikog financirane.

Pristup spomenute knjižnice koja me zove u goste, ali na način da si sam platim put, nije izuzetak. Štoviše ovakve se ponude autorima šalju često i odavno. Stvar je toliko uzela maha da su prije nekoliko godina Hrvatsko društvo pisaca i njihov tadašnji predsjednik Nikola Petković formirali cijenu gostovanja za spisatelje te ga kao dopis poslali svojim članovima uz sugestiju da ispod te cijene (300 kn za nastup + putni trošak) ne pristaju gostovati u knjižnicama.

Pokušavam ovu stvar sagledati iz više uglova. Jasno mi je da knjižnice pokušavaju balansirati između želja njihovih članova i financijskih mogućnosti i da je to kao i većina stvari u knjižnom sektoru (da ne kažem u Hrvatskoj) u neskladu. Zato sam, da ne budem pristran, kontaktirao nekoliko kolega od pera neka mi prokomentiraju poziv koji sam dobio, no uz njih sam za mišljenje zamolio i osobu koja tu problematiku poznaje i s druge strane – Jelenu Miškić, ravnateljicu Gradske knjižnice Vukovar.

Slijedi prepiska s knjižnicom, ispod koje donosim razmišljanja kolega na tu temu. U priču su se uključili Miljenko Jergović, Marina Vujčić, Damir Karakaš, Julijana Adamović, Boba Đuderija, Nora Verde, Ankica Tomić, Ksenija Kušec, Davor Mandić i Tea Tulić.

S obzirom na to da je ponuda koju sam dobio u nas gotovo postala praksa, mislim da spomenuta knjižnica nije zaslužila javnu prozivku, zato sam iz teksta maknuo ime knjižnice i imena ljudi koji se u prepisci spominju.

Knjižnica
7 Nov, 09:46
Poštovani Zorane,
javljamo se iz Gradske knjižnice ***** ******** * ******.
S obzirom na interes ****** publike i preporuku ******** ********, koji kod nas vodi književnu tribinu ********, zanima nas mogućnost dogovora oko predstavljanja Vaše knjige Pacijent iz sobe 19. u *****. Kako je popunjenost dvorane velika, termine dogovaramo dosta ranije, pa bismo voljeli da nas Vi ili Vaš izdavač kontaktirate oko dogovora.
Zahvaljujem i srdačno pozdravljam…

Zoran Zmiric
Wed, 7 Nov, 10:54
to Knjižnica
Pozdrav i Vama i hvala na zanimanju za moj novi roman.
Svaki termin mi odgovara, ako ga uspijemo dogovoriti barem mjesec dana unaprijed.
Sve uvjete kao i sam termin gostovanja možete dogovarati sa mnom, a eventualnu prodaju knjiga s izdavačem, u ovom slučaju to je Hena com.
Hvala i pozdrav.

Knjižnica
8 Nov 2018, 09:50
to me
Pozdrav,
provrtili smo prosinac koji je pun do 20.tog a onda radimo pauzu jer su blagdani pa nemamo dobra iskustva s organiziranjem predstavljanja u tom periodu. Dajte mi koji dan da skupim kolege jer nas vise radi na dogadjanjima pa vam saljem fiksnije termine

Knjižnica
16 Nov 2018, 11:42
to me
Poštovani Zorane,
kako smo programski zaključili ovu godinu, „slažemo“ program za 2019. godinu pa šaljemo, nekoliko termina za predstavljanje Vaše knjige tijekom siječnja/veljače u Središnjoj knjižnici *****: četvrtak 24. ili 31. siječnja te eventualno utorak 12. veljače.
Što se tiče troškova, veliku dvoranu naravno ustupamo gratis (više info na http://www. *****. **********-*********), a kako još uvijek nisu odobrena sredstva za programsku djelatnost, nažalost za sada ne možemo garantirati sudjelovanje u troškovima puta i smještaja.
Vaša nakladnička kuća slobodno može organizirati prodaju knjiga tijekom promocije.
U očekivanju odgovora,
srdačan pozdrav iz *****

Zoran Zmiric
Wed, 19 Nov, 10:39
to Knjižnica
Poštovani.
Priznajem da sam zatečen Vašim posljednjim emailom. U goste me obično zovu ljudi koji me žele ugostiti, što znači da mi plate barem putni trošak, ako već ne smještaj i honorar. Iz Vašeg prvog emaila je jasno da me pozivate zato što postoji zanimanje ***** publike za time, a Vi mi šaljete cjenik najma dvorane kao da sam ja od Vas tražio prostor za promociju. Spominjete kako mi nećete naplatiti dvoranu, što bih valjda trebao tumačiti Vašim dijelom participacije u mom gostovanju na kojeg me pozivate, pa pretpostavljam da mislite kako je sasvim u redu da u tom slučaju ja podnesem trošak puta?
Napravio sam računicu da vidim koliko bi me taj pothvat koštao. Cestarina Rijeka-*****-Rijeka iznosi 590 kn, a gorivo još toliko. Ako računamo da se nakon 5 do 6 sati vožnje i književne večeri bez odmora odmah vraćam za Rijeku te tako ne stvorim trošak noćenja u *****, moj put bi koštao cca 1200 kn. S obzirom na to da je moj roman recentan i mnogi me zovu da ga predstavim, zamišljam kako bi izgledalo da me osim vas po istom ključu “u goste” pozove još nekoliko knjižnica. Za lakše računanje neka to bude ukupno 10 knjižnica, ja bih za takvu mini turneju trebao iz svog džepa izdvojiti 12.000 kn. To je više od dvije plaće na mom posljednjem poslu kojeg sam radio.
Da rezimiram, nemam nikakvu potrebu promovirati sam sebe niti ulagati vlastiti novac u svoje nastupe. Da to želim, onda bih trošak od 1200 kn radije uložio u oglasni prostor. Spomenuti iznos bez problema pokriva zakup billboarda površine 5 metara × 2,5 metra na četrnaest dana. Šaljem Vam link s cjenikom zakupa da ne mislite kako se šalim.
https://pio.hr/cjenik-final-3/

S poštovanjem
Zoran Žmirić

P.S.
Kako sve u životu preispitujem, tako sam se ne spominjući imenom Vas ni Vašu knjižnicu, s Vašom ponudom obratio nekolicini kolega pisaca i zatražio ih mišljenje. Kolega Edi Matić kaže (citiram): “Neka ti daju par mjeseci da uštediš za put”, a kolega Renato Baretić kaže kako je davnih dana imao sličnu ponudu na koju je odgovorio: “Ostanem li kući – em ne moram putovati, em ne moram raditi, em imam smještaj i obrok. Nevjerojatna koincidencija inače, taman sam ja mislio vas pozvati, svratite slobodno!” Kolegica Marina Vujčić kaže: “Ako nema sredstava za ugostiti autora, onda ga se jednostavno ne poziva.” Damir Karakaš mi kaže: “Ne znam tko te zvao, ja sa ***** imam sjajna iskustva. Zadnji put sam gostovao uz odličan honorar i punu knjižnicu, naravno da bez honorara ne bi trebao nastupati.” Kolega Jergović mi na Vašu ponudu odgovara: „U Hrvatskoj se stvar postavlja tako da bi pisac treba biti zahvalan onima koji ga predstavljaju u svojim knjižnicama i javnim prostorima, a možda bi i sam trebao nešto platiti. Na takvo što se, naravno, ne smije pristajati.“ Julijana Adamović poslala je tek kratko: „Hahahaha“ dok je Boba Đuderija bila konkretnija, pa kaže: „”Ajme majko kako ih nije sram! Ne mogu virovat, sramim se umjesto njih”. Tea Tulić pak Vašu ponudu rezimira ovako: “Putni trošak je minimum ispod kojeg se samo igramo profesionalaca. Ne daju oni prostor, već dobivaju program. Oni su uputili poziv, oni traže.”
Zbog zdrave ravnoteže, upitao sam za iskustvo i Jelenu Miškić, ravnateljicu Gradske knjižnice Vukovar koja se, kako sama kaže, bori sa željama i mogućnostima, jer novaca nema dovoljno, a ideja za programe i previše. No čini se da gdje ima volje ima i načina, pa tako gospođa Miškić kaže: „Svjesna sam nedostatka financija u knjižničarskoj struci, ali isto tako vjerujem da se dobrom organizacijom unutar same knjižnice ili suradnjom nekoliko njih uvijek može postići sretno rješenje i za knjižnice i za gostujućeg autora i u konačnici svih korisnika koji posjećuju događaj. Ove godine sam imala u planu ***** *****. Jednostavno novca nije bilo. Moja odluka kao ravnatelja je bila odgoditi njezin dolazak dok se novca ne bude ili dok se ne skombiniramo u par knjižnica.“

Ako sam i dvojio da nešto u Vašoj ponudi škripi, kolege su mi to pomogle otkloniti.

Miljenko Jergović: “Kada te netko u bijelom svijetu, od Ukrajine i Bugarske do Njemačke i Švicarske, zove u goste, podrazumijeva se da ti plati put i smještaj, da te lijepo i bogato ugosti, te da ti plati honorar. I to sasvim pristojan honorar. Istina, oni na istoku honorar u pravilu ne plaćaju – osim nekih sitnih dnevnica, u Bugarskoj – ali te u zamjenu bogovski ugoste i još ti se ispričavaju što nisu kao oni u Švicarskoj i Njemačkoj. U nas je u posljednjoj etapi bivše Jugoslavije, krajem osamdesetih, bio običaj da se uza sve troškove plati i neki mali honorar. U Hrvatskoj se, pak, stvar malo pomalo reducira i postavlja tako da bi pisac treba biti i zahvalan onima koji ga predstavljaju u svojim knjižnicama i javnim prostorima, a možda i da bi sam trebao nešto platiti. Na takvo što se, naravno, ne smije pristajati. S prijezirom valja otkloniti ovu vrstu kulturnog entuzijazma. Općenito, mislim da u Hrvatskoj treba paziti gdje se, kako i pod kojim uvjetima javno otvaraju usta.”

Damir Karakaš: “Ne znam tko te zvao ja sa ***** imam sjajna iskustva zadnji put sam gostovao uz odličan honorar i punu knjižnicu, naravno da bez honorara ne bi trebao nastupati.”

Julijana Adamović: “Hahaha”

Boba Đuderija: “Ajme majko kako ih nije sram!!!!! Ne mogu virovat, sramim se umjesto njih”

Nora Verde: “Zamisli ti to, zvati pisca i ne dati mu ni putne troškove i još se furati na to da su dali dvorani besplatno. Meni je to skroz nepojmljivo. Nisam nikada nastupala tako da ja nekome plaćam dvoranu ili da netko tako nastupa prema meni, kao “dat ću ti besplatno”. Ako me neka knjižnica zove, a pretpostavljam da je u pitanju javna knjižnica, troškovi puta bi morali biti plaćeni ili bar minimalni honorar/dnevnica. Javne ustanove se počinju ponašati kao poduzetnici, ne bih to podržavala.”

Ankica Tomić: “Pisca se sve češće stavlja na dno hranidbenog lanca, on se počesto treba zadovoljiti onim što ostane. Biti sretan što mu se pružila prilika”.

Ksenija Kušec: “Ovakvih ponuda sam imala dosta. Na njih najčešće odgovaram kako nemam vremena baš taj termin, tjedan ili cijeli mjesec (ako postoji opasnost da mi onda ponude neki drugi sličan datum). Samo je jedna riječ za takve ponude: sramotno!”

Davor Mandić: “Knjižnica je dala dopuštenje autoru da sjedne u svoj automobil, natoči svoj benzin, pojede svoj sendvič, plati si kavu, 2 kune za toalet na autoputu, cestarinu, da si rezervira i unaprijed plati sobu u hotelu, da si plati večeru pa da onda nastupi u njenim prostorijama. Besplatno! Neće morati platiti prostorije?! Pa gdje to još ima, da pisac dođe govoriti u neku prostoriju posve besplatno?! *****, volim te! Ovo je hit i ja sam oduševljen. Sjajnost bez presedana. Dobiti licence to spend your own money!”

Tea Tulić: “Kada u ime i prezime neke institucije, knjižnice ili festivala službeno pozivate imenom i prezimenom pisca ili spisateljicu u goste, u vaš grad, bez obzira je li u pitanju promocija knjige ili neka druga književna aktivnost, da ni ne spominjem honorar, ono što se podrazumijeva je da mu pokrivate putni trošak, a, ako je prilično odmakao od kuće da bi osobno došao k vama u goste, i smještaj za noćenje. To je minimum. Minimum ispod kojeg se samo igramo profesionalaca. Naime – možemo to i tako gledati – ne dajete vi prostor, već dobivate program. Naime, vi ste uputili poziv, vi tražite. Ako ne pokrivate putni trošak, zar vam pisac, imenom i prezimenom, baš taj za kojeg smatrate da vam ima nešto za ponuditi, treba detaljno objasniti zašto mu je, više od časti, vaš poziv mogući financijski teret? E pa to više nije službena, već osobna razina. I vrlo je neugodna.”

Jelena Miškić (Gradska knjižnica Vukovar): “I sama budem u takvim situacijama da kažem – nažalost ove godine nismo u mogućnosti, a voljeli bi, slažete li se da kupimo 6 vaših naslova…. možda autor i na takav dogovor pristane. Osobnog i profesionalnog stava sam kako treba poštovati tuđi rad. I za to naravno platiti. Svjesna sam nedostatka financija u knjižničarskoj struci, ali isto tako vjerujem da se dobrom organizacijom unutar same knjižnice ili suradnjom nekoliko njih uvijek može postići sretno rješenje i za knjižnice i za gostujućeg autora i u konačnici svih korisnika koji posjećuju događaj. Ove godine sam imala u planu Rujanu Jeger. Jednostavno novca nije bilo. Moja odluka kao ravnatelja je bila odgoditi njezin dolazak dok se novca ne bude ili dok se ne iskombiniramo u par knjižnica, na što naravno i autorica treba pristati tako da bi se postiglo kvalitetno rješenje za sve.”

Iako se naizgled čini kako Gradske knjižnice plivaju u novcu, jer za pokrivanje troškova gostovanja autora apliciraju gdje god stignu; Ministarstvo kulture, Županija, Grad, fondovi…. činjenica jest kako postoji mogućnost da knjižnica aplicira na deset adresa i da na svih deset bude odbijena, te tako u cijelosti ostane bez sredstava za programe. No s druge strane stoji i to da pojedine knjižnice za neke autore imaju izdašne honorare, dok za druge nemaju ni lipe. Ono što u obraćanju autorima koje se zove u goste stvara najveći šum, jest podmetanje formulacije – “ne možemo garantirati”. To zvuči kao umivena kalkulacija, da ne kažem manipulacija, jer ako autor pristane na takve uvjete, lako je kasnije potvrditi kako se predviđanje o “nemogućnosti garancije” zaista i ostvarilo. S druge strane, ako autor upita kako je moguće da ga se poziva u goste bez jasne slike o logistici njegovog nastupa, još je lakše odgovoriti kako nitko nije ni tvrdio da se autora neće platiti, ta riječ je samo o tome da se takvo što u jednom trenutku “nije moglo garantirati”. Ostavljajući mogućnost da su ovakvi pozivi jednostavno nespretno složeni, bez namjere da se autora ponizi ili uvrijedi, rješenje vidim u tome da se, kako kaže i sama ravnateljica Gradske knjižnice Vukovar Jelena Miškić, autore ne poziva dok sredstva nisu osigurana. To je u najmanju ruku pristojno. Ili da se, ako knjižnica nema novaca, autore ne poziva direktno, već preko njihovih izdavača, pa ako izdavač vidi računicu u pokrivanju troškova gostovanja svog autora, neka izdavač svog autora i pošalje na gostovanje. Sve ostalo, kako kaže Tea Tulić, iskače iz službene i postaje osobna razina… koja je vrlo neugodna.

EDIT:
Kako se to nekad običavalo napisati u novinama… “Pred zaključenje broja stigla nam je važna vijest….” tako je i meni po svršetku pisanja ovog članka stigao email iz knjižnice. Koliko je iskren, a koliko je riječ o posipanju pepelom, procijenite sami.

Knjižnica
20 Nov 2018 16:19
to me
Poštovani Zorane,
Žao nam je što ste pogrešno shvatili naš e-mail.
Slike dvorane poslane su s namjerom da Vas upoznamo s prostorom, a ne radi cjenika, s obzirom da ***** nikada i nikome ne naplaćuje predstavljanje knjiga, što smo i naglasili.
Kako još uvijek u ***** nije izglasan proračun za sljedeću godinu, a ni Ministarstvo kulture nije objavilo odobrene programe, ne znamo još uvijek da li i s kojim iznosom raspolažemo za programsku djelatnost i zato s naglaskom „za sada“ nismo potvrdili sudjelovanje u troškovima. Obećavati pa ne ispuniti, čini nam se lošija varijanta.
Pogriješili smo što smo Vas kontaktirali prije jasne situacije, ali željeli smo provjeriti da li volja i želja za promocijom postoji kod Vas. Za ovu godinu namjenska sredstva su potrošena i upravo zbog toga smo predstavljanje Vaše knjige planirali početkom sljedeće godine. Nikako nismo mislili da biste troškove smještaja i puta trebali Vi osobno snositi (jer to nije naša praksa kod pozvanih promocija, što su Vam uostalom i sami autori posvjedočili), već smo željeli ostaviti mogućnost da do realizacije istog i ne dođe ukoliko ne bude sredstava.
Srdačan pozdrav iz *****

 

Zoran Zmiric
20 Nov 2018, 19:33
to Knjižnica
Poštovana, doista sam bio uvjeren u to da sam zanimanje za dolazak u ***** potvrdio još kad sam u prvom emailu napisao kako mi svaki termin odgovara, ako ga uspijemo dogovoriti barem mjesec dana unaprijed. No, u redu. Vjerujem da je sve ispalo nespretno i zahvaljujem Vam na pojašnjenju. Predlažem da cijelu priču odgodimo za neko sretnije vrijeme; jednako kako Vi još niste na čistu s odobrenim programima, tako i ja imam dovoljno svojih obaveza kojima ću se posvetiti.
Pozdrav Vama i cijeloj ekipi,
Zoran

 

 

Intervju za Jutarnji list: “‘Ljudi koji su bili u ratu misle da samo oni imaju pravo biti ljuti.”

Foto: Matija Djanešić / Hanza media
Piše: Lana Bunjevac / Jutarnji list
13.11.2018.

Osmi roman riječkog pisca, “Pacijent iz sobe 19”, prati Vanju Kovačevića koji je kao devetnaestogodišnjak otišao u rat. Točno 19 godina poslije, nakon devetnaest smrti, Žmirićev junak naći će se u bolnici, u sobi broj 19. Tu počinje priča koju mnogi nazivaju možda i najvažnijim antiratnim romanom.

Vanja Kovačević rođen je 1972. godine i posljednja je generacija koja je služila JNA. U studenom 1991., dan prije njegova devetnaestog rođendana, smjestili su ga u autobus i s još pedeset ljudi poslali u rat. Njega, gradskog dečka koji je još dan ranije u Palachu za šankom pio pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy. Devetnaesti rođendan zatekao ga je u nekom selu: “Tada je bilo njihovo, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad.”

Otkako je tog prvog dana na ratištu ubio devetnaestero ljudi, opsjednut je brojem 19, a devetnaest godina kasnije nalazi se u bolnici, u sobi broj 19. Nakon što je učinio nešto nezamislivo, što će čitatelj doznati već u prvom poglavlju, Vanja je poslan psihijatru kojemu treba objasniti što ga je navelo na taj suludi čin. Svoj monolog pred psihijatrom Vanja započinje prisjećanjem na dan kada je dobio pušku u ruke, a zatim progovara i o svom djetinjstvu, odrastanju, ratovanju, očinstvu, preživljavanju i ubijanju. Jedina poveznica između njegova prijašnjeg i njegova sadašnjeg života jest njegov omiljeni bend Sisters of Mercy, čije mu pjesme služe i kao svojevrsna anestezija.

Ovo je, ukratko, sadržaj novoga romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića, koji je prošli tjedan predstavljen u Zagrebu i Rijeci. Žmirić je samozatajan pisac koji se rijetko pojavljuje u javnosti, ovo je njegova osma knjiga, a najviše priznanja dobio je za roman “Blockbuster” iz 2009. godine. Piše i kratke priče, poeziju, kolumnističke tekstove, a objavio je i “Riječke rock himne”, knjigu o nastanku najboljih pjesama riječkog rocka.

Osim što je uspješan pisac, Žmirić je i glazbenik, a svirao je s poznatim riječkim bendovima Laufer, Grad i Grč. Poveznica njegova djela s bendom Sisters of Mercy vidljiva je već i na naslovnici knjige, na kojoj se nalazi stilizirana slika lubanje iz udžbenika anatomije Henryja Greya, a koja prikazuje linije po kojima se secira lubanja, što je ujedno i logotip koji Sistersi već godinama koriste.

“Iako mi nisu omiljeni bend, Sistersi su bend koji je u jednom trenutku mojoj generaciji bio jako važan. Trebao mi je generacijski kôd, slamka spasa za koju će se jedan ovakav lik kao što je Vanja držati cijelo vrijeme jer on ne vidi izlaz i njemu je u životu apsolutno sve crno, i to neprobojno crno, a jedina slamka spasa mu je povratak u mladost, u Sisters of Mercy, u neki bend koji mu je nekada pričinjavao ugodu. To je prva razina. Druga razina je spominjanje tih pjesama, gdje on cijelu svoju ispovijest temelji na tome da se prisjeća tekstova Sisters of Mercy i pokušava ih uklopiti u ono što se njemu doista događalo u životu. A treća je razina upravo taj logotip, jer Vanja u jednom trenutku kaže da ima osjećaj kako njemu netko cijelo vrijeme secira lubanju i pokušava izvući misli iz glave i racionalizirati ih”, kaže Žmirić koji je, zanimljivo je spomenuti, kada su Sisters of Mercy 2006. godine svirali u Zagrebu, sa svojim bendom Grad bio predgrupa.

Roman koji bismo mogli nazvati i generacijskim, jer tematizira odrastanje u osamdesetima i čitavu jednu izgubljenu generaciju kojoj je rat nepovratno uništio najbolje godine, zapravo je antiratni roman, jer govori o besmislu rata, a baš kao i “Blockbuster” nastao je kao odgovor na društvena zbivanja u ovoj zemlji jer, kako kaže autor, dokle god se javnost u Hrvatskoj bude bavila tim ratom, on ima potrebu odgovoriti.

A odgovorio je vrlo gnjevno, jer kada njegov glavni lik gotovo u jednome dahu ispaljuje svoj monolog, u jednom trenutku počnete sumnjati da spomenuti psihijatar uopće postoji i shvaćate da se lik zapravo obraća nama, čitateljima.

“Izazov mi je bio gurnuti čitatelja u djelo na način da postane aktivan, a ne da bude samo pasivan čitatelj. Zato je roman pisan u formi drugog lica, kao ispovjedni čin, kao drama, kao dnevnički zapis. Psihijatar je cijelo vrijeme šutljiv, što je potpuno čudno, jer psihijatar s pacijentom obično ima dijalog. Međutim, ovo je monolog, i to sam napravio upravo zbog toga da bih čitatelja gurnuo u poziciju da on bude u psihijatrijskom kauču, da on bude taj koji sluša cijelu tu priču i da pokuša zapravo racionalizirati što se tom čovjeku uopće dogodilo kroz život i kako je to moguće, da bi na kraju uspostavio dijagnozu”, pojašnjava.

“Drugi izazov – a nadam se da sam u tome i uspio – bio mi je motiv da se uspostavljanjem dijagnoze glavnog lika Vanje Kovačevića zapravo personificira uspostavljanje dijagnoze cijeloga društva, jer je on de facto produkt društva; on je, kako i sam u jednom trenutku kaže, tek skup tuđih očekivanja, počevši od roditelja od malih nogu pa do formativnih godina i na kraju do onoga što se od njega očekivalo u ratu i onoga što se od njega očekivalo nakon rata”, objašnjava iscrpno Žmirić, koji nam je ovim djelom ponudio jednu drugačiju vizuru iz koje se rat promatra, a to je ona da je rat zlo za pojedinca i za njegov identitet.

“Knjigu sam pisao tri godine, imao sam osnovnu ideju, lik Vanje, nas dvojica puno smo razgovarali u mojoj glavi. Ja inače pišem uvijek, pišem u glavi, pišem dok hodam od kuće do posla, kad idem iz trgovine vodim dijaloge, monologe, slažem planove… Na početku sam znao da želim takvog lika, da taj čovjek mora učiniti nešto nažao sebi, da se mora unakaziti zbog nekog osjećaja krivnje, ali ujedno i da bi on mogao, kao što i sam kaže, ponovno se roditi. Na kraju, on ipak kaže da kada sve ogoli i dalje je onaj esencijalni ja koji je prihvatio igru i okoline i društva i pristao je na to da ode u rat i pristao je da postane ubojica i pristao je da razmijeni što veći broj ubojstava s druge strane kako bi on ostao živ. Sve su to njegovi pristanci koji u jednom trenutku postanu neizdrživi”, ističe autor, koji je i sam bio jedan od tih gradskih dečki koje su doslovce preko noći bacili u rat.

“Ovo je možda i najosobniji roman od svih mojih do sada. Zanemarivši one zaista brutalne dijelove romana, puno stvari koje su se meni događale u životu ubacio sam Vanji Kovačeviću u usta. Cijela ta priča s Vanjom toliko je suluda da ne možemo pravdati i racionalizirati njegove postupke, međutim možemo ga razumjeti. To je moja pobjeda s Vanjom Kovačevićem, s kojim se čitatelj svakako ne može poistovjetiti, ali može razumjeti kako se moglo dogoditi da se jedan normalan gradski dečko, roker, pretvori u to u što se na kraju pretvorio”, kaže Žmirić.

A između svih tih strašnih i krvavih ratnih priča i tragičnih sudbina ljudi poput Vanje, prekinutih prijateljstava, odnosa i rastućih nacionalizama, nalazi se čitav niz sjećanja na razdoblje prije rata, u kojemu ima i veselih, bezbrižnih priča poput obiteljskih odlazaka u šoping u Trst ili tipičnih dječjih nepodopština, cijeli jedan potencijalni scenarij oduzetih mogućnosti i života koji se više neće moći dogoditi. Kako je i zapisano na ovitku knjige, ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.

Osim generacijskim i antiratnim, ovaj roman svakako bismo mogli nazvati i romanom o poslijeratnoj Hrvatskoj, a neki događaji iz Žmirićeva djela savršeno opisuju događaje o kakvim svakodnevno čitamo na stranicama dnevnih novina: zataškavanje afera, kupovine mirovina, protežiranja podobnih i nepotizam. Zanimljivo je i kako je jedan Žmirićev prošlogodišnji Facebook status zapalio društvene mreže, a prenijeli su ga i brojni portali. Napisao je tada kako je nacionalno bratstvo laž i kako sin hrvatskog tajkuna ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika, jer da se on razumije samo sa sinom srpskog i bosanskog tajkuna.

Taj status, koji je u samo nekoliko sati bio podijeljen više od 10 tisuća puta, zapravo je bio dio priče na kojoj je tada radio, točnije upravo dio knjige “Pacijent iz sobe 19”, no da ga je tada objavio kao dio literarnog djela, reakcije ne bi, smatra Žmirić, bile ni izbliza tako burne. Dodaje i kako je neposredno nakon te objave sreo jednog poznanika, koji mu je tada prišao na ulici i rekao da dečki nisu dobro prihvatili ono s Facebooka.

“Rekao mi je da dečki nisu to dobro prihvatili, ali da me on branio jer da ja imam pravo reći sve što želim budući da sam bio tamo gdje je trebalo onda kad je trebalo. Ja sam mu na to rekao da mislim da svatko ima pravo reći što misli, da nije nužno da je netko prošao ratište, jer ja nisam išao u rat da bih sutradan imao pravo reći što mislim, nego sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli. Ljudi koji su bili u ratu misle da samo oni imaju pravo biti ljuti, dok nitko drugi nema pravo biti ljut. Ja mislim da nitko ne može monopolizirati emociju, uključujući i emociju ljutnje. To je poanta cijele priče koju jedan dominantan dio društva kod nas ne može prihvatiti, to je njima nepojmljivo, to je neki paralelni univerzum protiv kojeg se oni grčevito bore”, ističe Žmirić.

Za kraj smo ga upitali što je s ekranizacijom njegova romana “Blockbuster”. “Srđan Dragojević izjavio je da bi se pozabavio ekranizacijom ‘Blockbustera’ ako bi se nakon filma ‘Lepa sela lepo gore’ ikada više vraćao na tu temu”, kaže autor kojem sljedeće godine, također u izdanju Hena com, izlazi i zbirka kratkih priča, mikropriča proizašlih iz života i utemeljenih na stvarnim događajima – o ljudima koji su, kako opisuje, pogubljeni u urbanim vizurama i ne shvaćaju da i ne primjećuju ljude oko sebe.

Pacijent iz sobe 19 u emisiji Knjiga ili život

Povodom objave mog novog romana Pacijent iz sobe 19, dao sam intervju za HRT-ovu emisiju Knjiga ili život. U razgovoru s urednikom Gordanom Nuhanovićem otkrivam tko je Vanja Kovačević – pacijent iz sobe 19.

Redatelj: Anamaria Corazza
Producent: Hrvatska radiotelevizija
Urednik: Gordan Nuhanović

Osvrt na roman Pacijent iz sobe 19 na Autografu

Piše: Jasminka Matić / Autograf

Glas lika Vanje je glas Riječanina, autora Zorana Žmirića, pisca koji je posljednjim romanom “Pacijent iz sobe 19” uputio antiratni krik okruženju. Njegov jasan odjek čuli su svi koji su se nedavno zatekli na promociji u zagrebačkom klubu Vinyl. Vanja je na pragu mladenaštva 90-ih godina. U trenucima kada se zemlja raspada ima nesreću da na najbrutalniji način raskida sa svijetom bajki.

Krećući u rat, na vlastitoj koži osjeti posljedice izreke koja vrijedi za narode “koji nisu ništa naučili iz povijesti, zaslužuju da je ponove”. Prisiljen da gazi po tuđim vrtovima i tijelima, da kao vojnik iskusi sve samo ne željeno životno iskustvo za oblikovanje cjelovite i sretne ličnosti.

Zoran Žmirić kriknuo je svojim romanom još jednom protiv besmisla rata vapeći za izgubljenim trenucima bliskosti i zdravih iskustava. Nježno pletući priču o životu i smrti, on istovremeno anatomski hladno i bespoštedno secira život glavnog lika i okruženja u sljedećih 20 godina.

Vizija je katkad sjetna, elegična, katkad crna poput darkerskog omota njegovog romana na čijoj se naslovnici nazire poznat prikaz anatomije glave iz Greyevog anatomskog atlasa.

Ni Vanju, kao ni mnoge druge, nitko nije pitao želi li takvo iskustvo i da li je spreman za njega sa 19 godina. Koliko je pacijenata, ne samo Vanja iz sobe 19, završilo kod psihijatra, psihologa i na drugim odjelima i tretmanima…

Misao valja uputiti liku i djelu Daše Drndić, koje od ovog ljeta nema više u šetnji riječkim ulicama, velikoj spisateljici koja je svojom prozom znala ispričati priče o stradanju pojedinca u vihoru rata, hladno dokumentirajući sav besmisao naci(onali)zama, ekstremnih ideologija, uzdižući individualni nivo na razinu povijesnog (be)smisla.

I Žmirićev Vanja kao da propituje smisao izgubljenih godina nakon što je ”zapeo” u vihoru rata. Traži ga na koncu i u dijalogu s psihijatrom dok zbori bolnim iskustvom, željan ljepših završetaka.

Autor skromno izjavljuje da ne smatra kako proza može imati većeg utjecaja. Ne slažem se s njim. Njegove knjige zrače pozitivno, pozivaju na razum, toleranciju i humanost.

”Dinamika knjige nosi i neočekivani obrat”, najavila je kritičarka Jagna Pogačnik. Svojevremeno, za spisateljski credo Daše Drndić navela je ”da za njega vrijedi duboko upisana potreba, gotovo krik, da književnost nije zabava, već preispitivanje univerzalnih tema, intelektualni angažman, upozorenje kako šaptanje strašnih povijesnih istina na ponekad nagluho uho savjesti čovječanstva itekako ima smisla”.

Nakon čitanja Dašinih knjiga, rekla bih, ništa više nije isto. Prepoznajem taj osjećaj i dok držim Žmirićevu knjigu.

I kažem, čitati i čitati još.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop