Emanuel Blagonić: Snoputnik – knjiga nade i pronalaska vlastitog mira

SnoputnikKaže Emanuel Blagonić da je Snoputnik vjerojatno najbolja knjiga koju je pročitao ove godine. Također dodaje da je riječ o knjizi koja se mora čitati ne s razumijevanjem već s razmišljanjem o vlastitim unutarnjim borbama.

“Morati ćete si priznati mnoge stvari od kojih neke nisu lijepe i ugodne. Bole. Morati ćete priznati da niste onakav čovjek kakvim se smatrate jer to je jedini način da zakoračite i pronađete pravi put.” – kaže Blagonić na svom blogu. Raspisao se baš onako kako to činimo svi kad nas se nešto dojmi.

Tko je uopće taj Emanuel? Emanuel je pionir web standarda u Hrvatskoj te regionalna zvijezda WordPressa – jednog od najjačih web alata u trenutno poznatom svemiru na kojem se kočoperi i moj blog.

Cijeli članak.

Oglasi

Poglavlje “Blockbustera” na engleskom jeziku objavljeno na UnderPassu

Projekt Underpass koji pisce s neegneskog govornog područja približava anglofonoj publici, objavio je fragment iz mog romana “Blockbuster”.

Underpass koji se na svom blogu predstavlja krilaticom „Shortcut to world writing“ pomaže vidjeti

kako to izgleda kad Bradonja iz „Blockbustera“ progovori engleski. Provjerite na linku.

Nekoliko blic pitanja koja mi je postavila redakcija Underpassa, kao i moje odgovore možete vidjeti na tu.

Intervju za portal Ukrajinski prostor

Nedavno sam vodio razgovor s ukrajinskim književnikom i urednikom književnog portala Tekstover Volodimirom Krinitskim. Razgovor je u formi intervjua objavljen na portalu Ukrainski prostor. Naravno, intervju je na ukrajinskom jeziku, pa ako poznajete ruski i tu ćete se donekle snaći, no ukoliko ste vjerni latinici, evo izvornika na hrvatskom.

Ispričavam se što razgovor otvaram jednim teškim pitanjem. Vi ste bili u ratu? Za mene je to je važan aspekt s obzirom da vas promatram kao pacifistu.

Imao sam 22 godine kad sam otišao u rat. Bilo je to 1991. godine. Razvojačen sam 1992. kao ratni vojni invalid 100% II grupe, danas imam trajni invaliditet od 50%.

Dobitnik ste niza odličnih kritika za svoj roman Blockbuster. Knjiga se smatra ponajboljom antiratnom knjigom u regiji. Mislite li da je to uspjeh? Kako to uopće tumačite?

S obzirom na status knjige u društvu, svaka percepcija književnog rada je svojevrstan uspjeh. Blockbuster je došao u fokus vjerujem zbog toga jer sam se u njemu bavio energijom rata kakvim ga vidi jedan mladi čovjek kojemu konflikt nije prirodno stanje. Nisam definirao s koje se strane nalazi glavni lik tako da se s njim svatko lako identificirao. Roman nosi ideja koja kaže … kada imaš dvadeset godina i nalaziš se u ratu, više zajedničkoga imaš sa svojim vršnjakom na kojega pucaš, nego li s pedesetogodišnjakom s kojim čuvaš stražu.

Jeste li zbog svog stava o ratu doživljavali neugodnosti?

Svatko ima svoje viđenje rata, moje se nešto razlikuje od uobičajenog pa je logično i da sam ponekad izvrgnut kritiziranju. Nekih društvenih problema nisam imao, no kritika i neuvažavanja jesam. Neki ljudi skloniji desnici, kada čuju moje stavove o ratu automatski kritiziraju i moje pisanje, iako nikad nisu čitali moje knjige. Tu doduše ne pomaže ni činjenica što ne spominjem moje ratno iskustvo, ja se postavljam kao pisac koji se bavi određenom temom, ne osjećam potrebu davati mojem pisanju dodatnu ovjeru ratnim iskustvom.

Sasvim sam jasno određen prema svom ratnom iskustvu; nisam ratovao protiv Srba, već protiv četnika. Srbi su narod, četnici su bili agresori na moju zemlju jednako kao što Drugi svjetski rat nisu započeli Nijemci već nacisti. Priča s Balkana je tim luđa jer je u hrvatskoj vojsci bilo i Srba koji nisu odobravali agresiju na Hrvatsku, dapače borili su se protiv nje.

Je li istina da radite kao novinar? Zašto? Zbog novca ili postoji neki drugi razlog?

Ne radim kao klasičan novinar. Ja sam urednik službenog news portala Grada Rijeke koji prati sva zbivanja u Rijeci, gradu u kojem sam rođen i u kojemu živim. Zašto radim? Zato jer ništa drugo ne bi bilo ispravno. Ne želim biti u vojnoj mirovini na koju imam pravo od svoje dvadeset i treće godine života. Moja mirovina iznosi 560 eura, a plaća 730 eura. Prijatelji mi govore da nisam normalan jer se svakog dana dižem u 7,00 i odlazim na posao, radim i vraćam se svojoj obitelji oko 16,30 a za samo 170 eura razlike. No tih 170 eura mojoj djeci pokazuju da ne bi bilo ispravno sjediti kod kuće na račun onih koji rade, čega u Hrvatskoj ima previše. Službena politika iz ’90-tih poslala je u mirovine ljude s lakšim ranjavanjima pa čak i potpuno zdrave ljude, a sve kako bi si osigurala glasačko tijelo idućih nekoliko desetljeća. Ne želim biti dio te perfidne igre.

Ne pišete samo prozna djela, već i poeziju. Kao autora, što vas više zadovoljava, poezija ili proza?

Proza je moj prirodni način izražavanja, za poezijom posegnem tek ponekad, kad poželim predah.

Da li sadašnja stvarnost utječe za vašu umjetnost? Morate li reagirati na događaje u zemlji i svijetu?

Ne moram ništa jer mislim da nikome ništa ne dugujem, ali da, reagiram jer živim u ovom svijetu i smetaju me stvari koje smetaju i većinu normalnih ljudi. Međutim ne reagiram na način da kritiziram, već tako da primjećujem kako društvena zbivanja utječu na mene, moj karakter, moje odluke…

Kakvi su odnosi hrvatskih pisaca sa srpskim kolegama?

Osobno nemam kontakte s kolegama piscima iz Srbije osim na književnim festivalima gdje je atmosfera uvijek poticajna, no književna društva iz Hrvatske i Srbije sporadično surađuju, pogotovo u segmentu razmjene pisaca i znam da to funkcionira dobro.

Prema Vašem saznanju, znaju li u Hrvati ponešto o Ukrajini, ukrajinskoj književnosti, poznaju li suvremene ukrajinske pisce? Imate li kontakte s Ukrajinom?

Ukrajina nam je na žalost, u posljednje vrijeme u fokusu zbog eskalacije sukoba s Rusijom, a i od ranije smo o Ukrajini uglavnom slušali kroz političke teme; Narančasta revolucija, Janukovič, Timošenko, Euromajdan… dok je skromna percepcija ukrajinskih književnika u Hrvatskoj plaćena povijesnom (barem je ja tako vidim) nepravdom u kojoj je još od 19. stoljeća ruski jezik bio preduvjet za prisutnost i vidljivost. Čak i danas da Hrvate pitate čiji je pisac bio Gogolj, većina bi odgovorila: – Ruski, dok je Taras Ševčenko jasno prepoznat kao Ukrajinac. Noviju književnost na žalost ne poznajem. O samoj Ukrajini znam ponešto, moja supruga je još ’90-tih s pjevačkim zborom iz Rijeke posjetila Ukrajinu i nekoliko dana boravila u Kijevu i na Jalti. I dan danas te uspomene su joj jedne od najljepših. Kao i svuda, sportaši su najveći ambasadori svojih zemalja, u slučaju Ukrajine; Bubka, braća Kličko, a moja generacija pamti i Blohina.

Kako biste opisali suvremeni život u Hrvatskoj? Je li bolje u EU nego prije? Ono što najviše brine građane?

Ne vjerujem u dugovječnost asocijacija koje se stvaraju zbog ekonomskog interesa. Novac ne može i nije preduvjet za stabilnost, jer da jest stanovnici najbogatijih država bili bi i najzadovoljniji ljudi na svijetu, a daleko su od toga. EU je neprirodna tvorevina koja je male zemlje pokorila ekonomskom agresijom. U davna vremena zemlje su se osvajale ratovima… danas se to radi kapitalom. Bogate države ulaze u bankarske sustave malih država, preuzimaju ih i prisvajaju, a potom uvede svoju valutu i dovode svoju vojsku da je čuva. To je obično nasilje pod krinkom slobodnog tržišta. Hrvatsko tržište okupirano je stranim europskim trgovačkim lancima u kojima su sve namirnice tri do četiri puta skuplje nego li u njihovim matičnim zemljama, a istovremeno u tim istim trgovačkim lancima zaposlenici u Hrvatskoj imaju dva ili tri puta manju plaću nego li je imaju trgovci u istim tim trgovinama u Europi. Život u Hrvatskoj je ispod svake razine kvalitete, profesori u mirovinama prekapaju kontejnere i traže povratne boce, mladi ljudi napuštaju fakultete i bježe iz države u želji da rade bilo kakav posao, onaj tko ima posao trpi sve samo da ga zadrži, i ne postoji politička strategija koja to može promijeniti.

Recite nam nešto o procesu pomirenja u regiji. Kakav je u cjelini odnos između Hrvata i Srba? Postoji li opasnost od nove mržnje između Hrvata i Srba?

I prije i tijekom rata, pa tako i u poslijeratnoj fazi i u Hrvatskoj i u Srbiji bilo je i srca i razuma. Iznad svega je važno što misli i osjeća narod, a to se pokazalo na djelu u svibnju prošle godine kad je naša područja pogodila poplava. Dragovoljci iz Hrvatske su odlazili u Srbiju i pomagali ugroženima, kilometarske kolone kamiona tegljača s prikupljenom hranom, odjećom i lijekovima danonoćno su vozili za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, pomoć se prikupljala u svim hrvatskim gradovima. Dakle nitko mi ne može reći da je odnos između naših naroda loš. Razlika između stanja prije 25 godina i ovog danas, očituje se u tome što je današnja generacija mladih ljudi okrenuta globalizmu, dostupne su im informacije i teže ih je manipulirati. Političari i mediji koje političari koriste kao megafone, danas puno teže nailaze na istomišljenike. ’90-tih je bilo znatno lakše stvoriti kritičnu masu koja će pokrenuti val nasilja. Danas je srećom stasala jedna nova generacija.

 

Hvala puno! Želim Vam puno uspjeha!

Hvala Vam.