Stojim u trgovačkom centru i skužim da se nešto kreće prema meni. Podignem pogled, a tamo klinac cca 60 cm visine. Klimesa kratkim nožicama prema meni, pruža ruke i smije se. Sagnem se i automatski posegnem rukom u džep u kojem uvijek imam bombone. Zagrabim nekoliko puta i konačno napipam jedan, posljednji. Malac me gleda i iako se činilo da je to nemoguće osmijeh mu postaje veći. Prima bombon i objeručke ga, poput pehara podiže u zrak. Mislim se kako sam jeftino platio za takvu nagradu. Dok on pokušava očerupati celofan s bombona, skužim kako mi sa strane prilazi, po izgledu je to više nego očito, njegova ne puno starija sestra koju do tad nisam ni primijetio. Smije se i ona, gleda u bratov bombon, pa u mene. Pruža mi dlanove. Ja svoje trpam u džepove, prsti mi tonu do dna, džepovi se produbljuju, nokti kopaju do Australije, no ne nalaze ništa osim izdajničke praznine. Dijete me gleda bespomoćno, a ja imam osjećaj da mi se tlo otvara pod nogama. Osmijeh nestaje, kutovi usana tonu kao da ih nevidljive udice povlače dolje, prema malim prstima koji hvataju prazninu. Njihov otac se smije, ja kažem: “Idem do kioska po bombone, eto me za sekundu.” Čovjek odmahuje rukom: “Hvala, ali nema šanse. Imaju kući kamion slatkiša.” Stari ih kao pačiće ohrabruje da krenu dalje. Malac se gega prema izlazu, imitira moje pokrete, pravi se da vadi bombon iz džepa i pruža ga sestri. Ona odmahuje glavom, ne želi. Nije stvar u bombonu, stvar je u energiji davanja i primanja i njih se dvoje oko toga nikako ne mogu složiti. Odlaze, a ona se osvrće i uplakana me gleda preko ramena. Kakav pogled. Pamtit ću ga do kraja života.
zoran žmirić 