MVInfo kritika: Pacijent iz sobe 19

Piše: Matko Vladanović / Moderna vremena
17.06.2019.

Prije no što se proglasio čarobnjakom i zakopao sred kuće negdje u Northapmtonu, Alan Moore je pisao stripove. Među inim stvarima, od kojih ste za neke vjerojatno i čuli, krajem osamdesetih napisao je i kratku strip-priču koja je s vremenom dobila na popularnosti pa je čak i kod nas doživila više od jednog izdanja. Bila je to priča o ludnici, luđacima, maskama, nerazriješenim traumama i tankom snopu svjetla nad ponorom između dva zida. Priča u kojoj se, po dobrom starom Mooreovom običaju, nije znalo tko je luđi – protagonist, antagonist ili svijet u kojem su se zatekli.

Komentirajući tu priču s odmakom od petnaestak godina, u momentu kad mu je industrije stripa bilo već navrh glave, Moore je izjavio: “Strašan vic je priča o Batmanu i Jokeru. Nije to priča o ičemu s čim bi se sreli u stvarnom životu, jer ni Batman ni Joker nisu poput ljudi koji su ikad postojali. Stoga se u njoj nije mogla iščitati neka bitna informacija o ljudima i ljudskosti.“ Izgledalo je to tako iz kućice u Northamptonu, baš kao što je i Kantu onomad, zakopanom u kućerku usred Königsberga, postojanje moralnih imperativa izgledalo sasvim racionalno i samorazumljivo. No, pogled iz kućerka, svejedno jel’ čarobnjačkog ili građanskog, zna biti manjkav, što će ostatak svijeta, a ovaj naš kutak naročito, uvijek iznova rado potvrditi.

Petnaestak godina nakon Mooreovog intervjua (i parsto godina nakon Kanta), u jednom posve drugačijem vremenu i prostoru, pojavio se roman Zorana Žmirića – “Pacijent iz sobe 19”, roman čiji su tematski sklopovi oformljeni upravo oko luđaka, ludnica, maski, opsesija, nerazriješenih trauma, simboličkih gesti i moralnih imperativa. Uz malo kreativne manipulacije moguće ga je zamisliti kao neispričanu priču iz najskrovitije odaje ludnice Arkham, jedne od onih odaja  kojoj se ni plejada našminkanih strašila, odgovornih za niz genocidnih činova i kozmičkih poremećaja, ne približava, ako baš ne mora. S talogom Domovinskog rata, naime, malo tko normalan želi imati posla.
Ne želi ni Žmirić, kako se čini. U deset godina od “Blockbustera” do “Pacijenta” ratnoj se prozi nije ni vraćao. Kako se “Blockbusterom” na temu rata i ratovanja reklo što se imalo,  valjalo se okrenuti neistraženim vodama pa su i “Snoputnik” i “Putovanje desnom hemisferom” krenuli stazama drugih i drugačijih tradicija, stupajući pri tom u korak s duhovnim razvojem i intelektualnim preokupacijama samog autora. Promjena simboličkih registara i tematskih sklopova u romanima nakon “Blockbustera” bila je dobrodošao odmak od “hrvatskih poslova”, dobrodošao što zbog očuvanja mentalnog zdravlja, što zbog poslovičnog besmisla šibanja mrtvog konja. Stoga se “Pacijent”, praćen dopunjenim reizdanjem uvelike hvaljenog i nagrađivanog “Blockbustera”, možda ni ne može čitati drugačije nego kao povratak na mjesto zločina, kao udovoljavanje iracionalnoj potrebi za još jednim pogledom na svršen čin. Čin je ionako daleko od svršenog, kako se lijepo vidi i u književnosti i izvan nje. U skladu je to s prigodom jer se, primijetili ste, u cijeloj ovoj raboti iracionalno nadaje kao neizbježan lajtmotiv, kao permanentno stanje likova i prostora, bilo u tekstu, bilo izvan njega.

Nije tu riječ o zaumlju, automatskom pismu ili nekom drugom formalnom utjelovljenju iracionalnosti. Iracionalnost je kod Žmirića, baš kao i kod Moorea, strašan vic, utoliko strašniji jer više nikome nije jasno tko bi mu se, i zašto, trebao smijati. Nije se, doduše, za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom. No, priča o ratnom putu, poslijeratnom i prijeratnom životu, te kaotičnim racionalizacijama viđenoga i učinjenoga, ne čini se kao vrhunski poligon za komediju. Vic je naravno u tome što vica nema, a reakcija na ispovijest Vanje Kovačevića, pripovijedanu nadležnom psihijatru neimenovane klinike, bliža je nervoznoj, visceralnoj reakciji na tanku granicu između Vanjine i naše ludnice nego ičemu drugom.

Protagonist “Blockbustera” bio je bez imena, malo zbog Sergia i Clinta, a malo zbog toga što za roman o dubinskim strukturama rata protagonistu ime nije ni trebalo. Deset godina kasnije, novi Žmirićev protagonist je dobio vlastito ime pa je, barem naoko, fokus pripovijedanja prebačen iz općeg u pojedinačno, a umjesto suludog žanrovskog spektakla, tim luđeg jer nije bila riječ ni o žanru, a još manje o spektaklu, stigla je intimna ispovijest jednog od sudionika koja se može, ali i ne mora, podići na alegorijsku razinu. Čitati “Pacijenta” u individualističkom ključu, kao pripovijest o liku koja ne ide dalje od njega samoga, ne čini se, doduše, kao posebno plodonosan način čitanja.

Ni Vanja Kovačević, da parafraziram Moorea, nije poput ljudi koji su ikad postojali. I on je amalgam raznorodnih iskustava, pripovijesti, funkcija, istovremeno i punokrvni književni lik razrađenog karaktera i ogledalo kolektivnog iskustva. Ako je Moore, početkom milenija, prestao vjerovati u simbolički teatar i bilo koju vrijednost koju bi ovaj mogao imati, ako mu se učinilo kako beskrajno tematiziranje jednog te istog sukoba ne vodi ničemu nego ritualnom istjerivanju duhova krajnje sumnjivog efekta, Žmirić ne odustaje od vjere u moć književnog teksta, u svrhovitost pripovijedanja i pričanje priče primjerene društvu u kojem se ista ostvaruje. I dok je Mooreovo društvo našlo sto i jednu zanimaciju kojom bi se bavilo nakon ’45. pa mu se učinilo sasvim normalnim i samom krenuti u smjeru vlastitih interesa, Žmirićevo društvo je…u nekoj drugoj fazi razvoja pa mu romani poput “Pacijenta” ne izgledaju strano i neprimjereno već taman takvi kakvi bi trebali biti.

I na Vanjinu i na čitateljevu situaciju primjenjiv je citat s jednog albuma snimljenog tamo negdje pri kraju Miloševićevog sultanata – “Ko je lud najposle, da li Geda il’ mi što se natežemo s Gedom?” Odgovora, jasno, nema, baš kao što ni kod Žmirića nema eksperta koji bi sanirao štetu i magijom riječi, utjehe, racionalne strukture i farmakoterapije presložio mozaik jednog života u neku ljepšu i mirniju sliku. I nije da nema eksperta jer je je isti, zajedno s kolegama, odselio iz države, nego eksperta nema jer ga ni ne može biti. Nema tog profesionalca koji bi elegantnim manevrom razriješio četvrt stoljeća individualnog i kolektivnog ludila. Nije to jedini razlog zbog kojeg Žmirić ne stavlja psihijatra u tekst, niti je to jedini razlog zbog kojeg iz teksta briše ikakvu mogućnost konkretnog dijaloga, ali je jedan od najupečatljvijih “poučaka” romana. Koliko god privlačilo prizivanje kolektivne odgovornosti, kako za problem tako i za rješenje, krajnja je odgovornost, kako za bolest tako i za lijek, uvijek i jedino u rukama pojedinca.

“Pacijent iz sobe 19” ima svojih mana od kojih najviše upada u oči to što Žmirić ne uspijeva monološku formu sasvim odvojiti od propovijedi. Dok autoracionalizacije, retorička pitanja i propovijedni momenti imaju smisla u kontekstu prikaza opsesivnog, traumatiziranog uma, u kontekstu čitateljevog isksutva ponekad imaju učinak onih solilokvija što se redovito, u kasnim noćnim satima, pojave u prostorijama kafana “Kobra”, neposredno prije no što muzika okrene na B-stranu folk-hitova osamdesetih.

Stavljajući po strani upitne stilske momente romana i općenitu učinkovitost simboličkog suočavanja sa svijetom, sudbina Vanje Kovačevića, onkraj retoričkih hiperbolizacija i nužnih danaka romanu, čita se kao sudbina svih nas, obilježenih ratom i ratnim duhovima što četvrt stoljeća kasnije poput bauka još uvijek kruže…Europom? Prizivajući u pamet onaj Dežulovićev tekst u kojem kaže “problem s Hajdukom nije u tome što ćete mu otplaćivati kredite dokle god je živ: problem je što Hajduk živi vječno”, valja samo spomenuti da ni duhovi, po narodnoj predaji, ne žive ništa kraće. “Pacijent iz sobe 19” dobar je priručnik egzorcistima-početnicima, no kao i kod pravog egzorcizma, uspjeh rituala počiva na snazi vjere samog pojedinca. Sudeći po rezultatima posljednjih godina, sumnja je opravdana.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Jagna Pogačnik o knjizi “Kaleidoskop”

Autor: Jagna Pogačnik / HRT

Kaleidoskop je to kratkih priča. Nakon što je ove godine objavio hvaljen i zapažen roman ‘Pacijent iz sobe 19‘, Žmirić je prešao na kratku formu i napisao priče o ljudima koje ne poznaje, ali ih susreće slučajno. Počeo ih je bilježiti čekajući zeleno svjetlo na semaforu – prolaznici, ljudi u drugim automobilima, iz istog kvarta ili grada.

Primjećuje i bilježi podudarnosti, naznake situacija koje kasnije osmisli. Živote tih ljudi naslućuje iz nekog pokreta, geste, rečenice. Lajt-motiv priča je odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio. Poput kaleidoskopa – krhotine svakodnevice spaja u smislenu cjelinu priča o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a svakodnevno pokraj njega prolazi.

“Pacijent iz sobe 19” u finalu Tportalove nagrade: Moćan antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe

24.05.2019
Autor: Mija Pavliša / tportal

Roman Zorana Žmirića ‘Pacijent iz sobe 19’ u finalnom je izboru za književnu nagradu tportala vrijednu 50 tisuća. Obrazloženje izbora tog romana u finale potpisuje tportalov žiri u sastavu: Književna prevoditeljica Ursula Burger (predsjednica žirija), književna kritičarka Katarina Luketić, urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović te kazališni redatelj Ivica Buljan.

 

RIJEČ ŽIRIJA:

Kada fikcija piše povijest, pisac može postati zastupnik kolektivne memorije. Ta je mogućnost uvjetovana ne samo djelotvornošću romana u zajednici kojoj je namijenjena, već i prirodom učinkovitosti rada na povijesti. Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića propituje mjesto susreta, intimno i složeno, između materijalnosti autorova jezika i pokušaja upisivanja intimne boli u kolektivnu povijest. Žmirićeva književna perspektiva opisuje različite elemente traume. Glavni lik romana je mladić koji slobodno vrijeme provodi u riječkom klubu Palach, u kojem otkriva kultni bend Sisters of Mercy, čije će pjesme obilježiti čitav njegov duhovni i materijalni život. U jednom je trenutku s puškom u ruci poslan na front, a njegov se život pretvara u košmar. Priča započinje četvrt stoljeća nakon rata, kada Vanja Kovačević, ne uspijevajući se ostvariti u stvarnom životu koji obilježavaju moralni i ekonomski rasap, nabujali nacionalizam i korupcija, pokušava izvršiti samoubojstvo činom samokastracije. Tijekom psihijatrijske terapije saznajemo mnoštvo podataka o nasilno prekinutoj mladosti pacijenta. On je u isto vrijeme terapeut i osvetnik koji fikciji daje moralnu snagu upravljanja emocijama. Junakovo pamćenje rekonstruira ‘povijest’ u raznolikosti živog iskustva.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini, ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranog kruga sablastologije, ‘Pacijent iz sobe 19’ moćan je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe.

 

Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.