MVInfo kritika: Pacijent iz sobe 19

mvinfo p19

Piše: Matko Vladanović / Moderna vremena
17.06.2019.

Prije no što se proglasio čarobnjakom i zakopao sred kuće negdje u Northapmtonu, Alan Moore je pisao stripove. Među inim stvarima, od kojih ste za neke vjerojatno i čuli, krajem osamdesetih napisao je i kratku strip-priču koja je s vremenom dobila na popularnosti pa je čak i kod nas doživila više od jednog izdanja. Bila je to priča o ludnici, luđacima, maskama, nerazriješenim traumama i tankom snopu svjetla nad ponorom između dva zida. Priča u kojoj se, po dobrom starom Mooreovom običaju, nije znalo tko je luđi – protagonist, antagonist ili svijet u kojem su se zatekli.

Komentirajući tu priču s odmakom od petnaestak godina, u momentu kad mu je industrije stripa bilo već navrh glave, Moore je izjavio: “Strašan vic je priča o Batmanu i Jokeru. Nije to priča o ičemu s čim bi se sreli u stvarnom životu, jer ni Batman ni Joker nisu poput ljudi koji su ikad postojali. Stoga se u njoj nije mogla iščitati neka bitna informacija o ljudima i ljudskosti.“ Izgledalo je to tako iz kućice u Northamptonu, baš kao što je i Kantu onomad, zakopanom u kućerku usred Königsberga, postojanje moralnih imperativa izgledalo sasvim racionalno i samorazumljivo. No, pogled iz kućerka, svejedno jel’ čarobnjačkog ili građanskog, zna biti manjkav, što će ostatak svijeta, a ovaj naš kutak naročito, uvijek iznova rado potvrditi.

Petnaestak godina nakon Mooreovog intervjua (i parsto godina nakon Kanta), u jednom posve drugačijem vremenu i prostoru, pojavio se roman Zorana Žmirića – “Pacijent iz sobe 19”, roman čiji su tematski sklopovi oformljeni upravo oko luđaka, ludnica, maski, opsesija, nerazriješenih trauma, simboličkih gesti i moralnih imperativa. Uz malo kreativne manipulacije moguće ga je zamisliti kao neispričanu priču iz najskrovitije odaje ludnice Arkham, jedne od onih odaja  kojoj se ni plejada našminkanih strašila, odgovornih za niz genocidnih činova i kozmičkih poremećaja, ne približava, ako baš ne mora. S talogom Domovinskog rata, naime, malo tko normalan želi imati posla.
Ne želi ni Žmirić, kako se čini. U deset godina od “Blockbustera” do “Pacijenta” ratnoj se prozi nije ni vraćao. Kako se “Blockbusterom” na temu rata i ratovanja reklo što se imalo,  valjalo se okrenuti neistraženim vodama pa su i “Snoputnik” i “Putovanje desnom hemisferom” krenuli stazama drugih i drugačijih tradicija, stupajući pri tom u korak s duhovnim razvojem i intelektualnim preokupacijama samog autora. Promjena simboličkih registara i tematskih sklopova u romanima nakon “Blockbustera” bila je dobrodošao odmak od “hrvatskih poslova”, dobrodošao što zbog očuvanja mentalnog zdravlja, što zbog poslovičnog besmisla šibanja mrtvog konja. Stoga se “Pacijent”, praćen dopunjenim reizdanjem uvelike hvaljenog i nagrađivanog “Blockbustera”, možda ni ne može čitati drugačije nego kao povratak na mjesto zločina, kao udovoljavanje iracionalnoj potrebi za još jednim pogledom na svršen čin. Čin je ionako daleko od svršenog, kako se lijepo vidi i u književnosti i izvan nje. U skladu je to s prigodom jer se, primijetili ste, u cijeloj ovoj raboti iracionalno nadaje kao neizbježan lajtmotiv, kao permanentno stanje likova i prostora, bilo u tekstu, bilo izvan njega.

Nije tu riječ o zaumlju, automatskom pismu ili nekom drugom formalnom utjelovljenju iracionalnosti. Iracionalnost je kod Žmirića, baš kao i kod Moorea, strašan vic, utoliko strašniji jer više nikome nije jasno tko bi mu se, i zašto, trebao smijati. Nije se, doduše, za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom. No, priča o ratnom putu, poslijeratnom i prijeratnom životu, te kaotičnim racionalizacijama viđenoga i učinjenoga, ne čini se kao vrhunski poligon za komediju. Vic je naravno u tome što vica nema, a reakcija na ispovijest Vanje Kovačevića, pripovijedanu nadležnom psihijatru neimenovane klinike, bliža je nervoznoj, visceralnoj reakciji na tanku granicu između Vanjine i naše ludnice nego ičemu drugom.

Protagonist “Blockbustera” bio je bez imena, malo zbog Sergia i Clinta, a malo zbog toga što za roman o dubinskim strukturama rata protagonistu ime nije ni trebalo. Deset godina kasnije, novi Žmirićev protagonist je dobio vlastito ime pa je, barem naoko, fokus pripovijedanja prebačen iz općeg u pojedinačno, a umjesto suludog žanrovskog spektakla, tim luđeg jer nije bila riječ ni o žanru, a još manje o spektaklu, stigla je intimna ispovijest jednog od sudionika koja se može, ali i ne mora, podići na alegorijsku razinu. Čitati “Pacijenta” u individualističkom ključu, kao pripovijest o liku koja ne ide dalje od njega samoga, ne čini se, doduše, kao posebno plodonosan način čitanja.

Ni Vanja Kovačević, da parafraziram Moorea, nije poput ljudi koji su ikad postojali. I on je amalgam raznorodnih iskustava, pripovijesti, funkcija, istovremeno i punokrvni književni lik razrađenog karaktera i ogledalo kolektivnog iskustva. Ako je Moore, početkom milenija, prestao vjerovati u simbolički teatar i bilo koju vrijednost koju bi ovaj mogao imati, ako mu se učinilo kako beskrajno tematiziranje jednog te istog sukoba ne vodi ničemu nego ritualnom istjerivanju duhova krajnje sumnjivog efekta, Žmirić ne odustaje od vjere u moć književnog teksta, u svrhovitost pripovijedanja i pričanje priče primjerene društvu u kojem se ista ostvaruje. I dok je Mooreovo društvo našlo sto i jednu zanimaciju kojom bi se bavilo nakon ’45. pa mu se učinilo sasvim normalnim i samom krenuti u smjeru vlastitih interesa, Žmirićevo društvo je…u nekoj drugoj fazi razvoja pa mu romani poput “Pacijenta” ne izgledaju strano i neprimjereno već taman takvi kakvi bi trebali biti.

I na Vanjinu i na čitateljevu situaciju primjenjiv je citat s jednog albuma snimljenog tamo negdje pri kraju Miloševićevog sultanata – “Ko je lud najposle, da li Geda il’ mi što se natežemo s Gedom?” Odgovora, jasno, nema, baš kao što ni kod Žmirića nema eksperta koji bi sanirao štetu i magijom riječi, utjehe, racionalne strukture i farmakoterapije presložio mozaik jednog života u neku ljepšu i mirniju sliku. I nije da nema eksperta jer je je isti, zajedno s kolegama, odselio iz države, nego eksperta nema jer ga ni ne može biti. Nema tog profesionalca koji bi elegantnim manevrom razriješio četvrt stoljeća individualnog i kolektivnog ludila. Nije to jedini razlog zbog kojeg Žmirić ne stavlja psihijatra u tekst, niti je to jedini razlog zbog kojeg iz teksta briše ikakvu mogućnost konkretnog dijaloga, ali je jedan od najupečatljvijih “poučaka” romana. Koliko god privlačilo prizivanje kolektivne odgovornosti, kako za problem tako i za rješenje, krajnja je odgovornost, kako za bolest tako i za lijek, uvijek i jedino u rukama pojedinca.

“Pacijent iz sobe 19” ima svojih mana od kojih najviše upada u oči to što Žmirić ne uspijeva monološku formu sasvim odvojiti od propovijedi. Dok autoracionalizacije, retorička pitanja i propovijedni momenti imaju smisla u kontekstu prikaza opsesivnog, traumatiziranog uma, u kontekstu čitateljevog isksutva ponekad imaju učinak onih solilokvija što se redovito, u kasnim noćnim satima, pojave u prostorijama kafana “Kobra”, neposredno prije no što muzika okrene na B-stranu folk-hitova osamdesetih.

Stavljajući po strani upitne stilske momente romana i općenitu učinkovitost simboličkog suočavanja sa svijetom, sudbina Vanje Kovačevića, onkraj retoričkih hiperbolizacija i nužnih danaka romanu, čita se kao sudbina svih nas, obilježenih ratom i ratnim duhovima što četvrt stoljeća kasnije poput bauka još uvijek kruže…Europom? Prizivajući u pamet onaj Dežulovićev tekst u kojem kaže “problem s Hajdukom nije u tome što ćete mu otplaćivati kredite dokle god je živ: problem je što Hajduk živi vječno”, valja samo spomenuti da ni duhovi, po narodnoj predaji, ne žive ništa kraće. “Pacijent iz sobe 19” dobar je priručnik egzorcistima-početnicima, no kao i kod pravog egzorcizma, uspjeh rituala počiva na snazi vjere samog pojedinca. Sudeći po rezultatima posljednjih godina, sumnja je opravdana.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Oglasi

“Pacijent iz sobe 19” u finalu Tportalove nagrade: Moćan antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe

Tportal P1924.05.2019
Autor: Mija Pavliša / tportal

Roman Zorana Žmirića ‘Pacijent iz sobe 19’ u finalnom je izboru za književnu nagradu tportala vrijednu 50 tisuća. Obrazloženje izbora tog romana u finale potpisuje tportalov žiri u sastavu: Književna prevoditeljica Ursula Burger (predsjednica žirija), književna kritičarka Katarina Luketić, urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović te kazališni redatelj Ivica Buljan.

 

RIJEČ ŽIRIJA:

Kada fikcija piše povijest, pisac može postati zastupnik kolektivne memorije. Ta je mogućnost uvjetovana ne samo djelotvornošću romana u zajednici kojoj je namijenjena, već i prirodom učinkovitosti rada na povijesti. Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića propituje mjesto susreta, intimno i složeno, između materijalnosti autorova jezika i pokušaja upisivanja intimne boli u kolektivnu povijest. Žmirićeva književna perspektiva opisuje različite elemente traume. Glavni lik romana je mladić koji slobodno vrijeme provodi u riječkom klubu Palach, u kojem otkriva kultni bend Sisters of Mercy, čije će pjesme obilježiti čitav njegov duhovni i materijalni život. U jednom je trenutku s puškom u ruci poslan na front, a njegov se život pretvara u košmar. Priča započinje četvrt stoljeća nakon rata, kada Vanja Kovačević, ne uspijevajući se ostvariti u stvarnom životu koji obilježavaju moralni i ekonomski rasap, nabujali nacionalizam i korupcija, pokušava izvršiti samoubojstvo činom samokastracije. Tijekom psihijatrijske terapije saznajemo mnoštvo podataka o nasilno prekinutoj mladosti pacijenta. On je u isto vrijeme terapeut i osvetnik koji fikciji daje moralnu snagu upravljanja emocijama. Junakovo pamćenje rekonstruira ‘povijest’ u raznolikosti živog iskustva.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini, ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranog kruga sablastologije, ‘Pacijent iz sobe 19’ moćan je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe.

 

Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

Foto Dalibor Urkalović Pixsell
22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.

 

Pacijent iz sobe 19 – Bolna i inspirativna priča bez sretnog kraja

19Foto: Ilina Cenov

Piše: Ilina Cenov / Journal.hr
Subota, 30. ožujak, 2019.

Oduvijek sam zagriženi pacifist, s velikim nagnućem prema antiratnim romanima, tako da sam jedva dočekala baciti se na novi roman našeg suvremenog pisca, Zorana Žmirića, „Pacijent iz sobe 19“. Priča je to o Vanji Kovačeviću, gradskom dečku iz (multikulti) Rijeke, koji je dan nakon 19. rođendana poslan na ratište, da bi branio Lijepu našu. Vanja je odmah bačen u vatru (doslovno), probijajući se kroz domovinski rat sljedećih nekoliko godina, nastojeći preživjeti ratovanje, a mi ga susrećemo dvadeset i pet godina kasnije, dok psihijatru nastoji pojasniti zašto je sam sebe nezamislivo ozlijedio.

Žmirić nam servira nekoliko različitih Vanja, koji se međusobno prepliću u ovom sjajnom, punokrvnom romanu. Pa tako imamo Vanju, bezbrižnog mladića, opsjednutog bendom Sisters of Mercy, mladca, koji izlazi s društvom, pije pivu, sluša glazbu i mašta o vlastitom bendu. Dan nakon devetnaestog rođendana Vanjin život odlazi u pravcu kojeg on više ne može, niti će ikada moći kontrolirati. Dok sljedećih nekoliko godina sudjeluje u domovinskom ratu, čini nam se kako je najopasnije to što konstantno nosi glavu u torbi. Međutim, od trenutka demobilizacije, i ulaska u mirnodopsko razdoblje, i Vanja, a i mi shvaćamo da njegovi životni problemi tek započinju, jer mu je život nepovratno, trajno, debelo i temeljito uništen (čitaj sj…., ali moram biti pristojna), i usmjeren ka tome da bi najzad postao Pacijent iz sobe 19…

Vanja je ogorčen, nadrkan (pardon, još jednom), izluđen upravo dijaboličnim ratnim iskustvom, u kojem se nagledao brojnih svojih kolega s upravo divljačkim ratnim porivima: „Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam došao kao branitelj, oni kao zločinci…Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali“. Da li je Vanja bačen u rat za slobodu i mir? Ili su to samo bile prazne floskule, koje su prosipali oni za krojačkim stolovima, dok su krojili podjelu nekadašnjeg društvenog vlasništva, da bi našoj tadašnjoj mladosti opravdali okrvavljene ruke? Kako bilo, i koje god bilo vaše mišljenje, Vanja je od normalnog dečka pretvoren u ruinu, te nikada više nije uhvatio uzde svog života.

Žmirićev roman fragmentarno je pisano svjedočanstvo o jednom rastočenom životu, kaleidoskop životnih iskustava čovjeka kojeg su poslali na put (samo)uništenja, bez da ga je itko pitao želi li on u rat i što misli o istome. „Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat.“ Žmirić piše iskreno i beskompromisno, ne štedi ni sebe ni nas, šamara nas Vanjinom pričom, zapravo svojevrsnim monologom upućenim (možda imaginarnom) psihijatru. I ta priča nam je upravo zastrašujuće bliska. I ne radi se ovdje samo i isključivo o (sada nimalo cijenjenom ) veteranu nekog rata (zapravo, nebitno kojeg, jer veteran bilo kojeg rata je nakon rata nagrabusio), i o njegovoj nemogućnosti normalnog života, normalnih reakcija, nemogućnosti da ima obitelj, posao, prijatelje, zapravo posvemašnjoj nemogućnosti da živi sasvim običan, prosječan i miran život. Žmirić se dotiče i Jugoslavije, i izleta u Trst, i Golog otoka, rata i ratovanja, glazbe (s posebnim naglaskom na Sisters of Mercy, pri čemu Vanja mnoge životne situacije začinjava upravo njihovim stihovima), ali i naše trenutne usrane (oprostite na nepristojnosti, ali ne mogu si pomoći), tranzicijske, tajkunske, silovane stvarnosti. U lice nam je bačena naša svakodnevica: politika (kurva), rat, tranzicija, korupcija, sveopće blato u kojem se nalazimo… A isto smo tako i sami krivi, jer nismo reagirali, jer smo zapravo blesavi tikvani. „Koliko je teško shvatiti da mi sami podupiremo loše stvari, loše vijesti i lošu energiju?“

Kako bilo, „Pacijent iz sobe 19“ je bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja, svojevrsno upozorenje, kritika i krik, upućen svima nama, da ne pušimo tuđe fore, floskule i nagovaranja. Da mislimo. Svojom glavom. Dok je još uopće imamo.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Recenzija “Pac19enta” na Booksa.hr -Demoni prošlosti i sadašnjosti

Booksa PacijentPiše: Luca Kozina
Izvor: Booksa.hr

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe 19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali”), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam”), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.”) Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(…) jedina stvar koju sam za sebe odabrao.” Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude “običan” čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba “nevinosti”, život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao.”

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.”)

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju”, ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravoKoja je naša prava slikaJe li to ono što osjećamo ili mislimoIli ono što govorimoIli možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja”, a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličko odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće”. Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima”, no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Pacijent iz sobe 19 u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija: Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici

BibliovizorIzvor: Radio HRT

 

Dario Grgić za emisiju Bibliovizor piše o mom romanu “Pacijent iz sobe 19″.

“…Kao nijedan suvremeni pisac on se odlučio suočiti s realijama svijeta u kojima imamo nesreću živjeti. Njegova objašnjenja i primjeri ići će određenim društvenim skupinama na nerve, no to neće promijeniti činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je imbecilnost stavljena na mjesto inteligencije…” 

“…Žmirić je najaktualniji, najmanje eskapistički autor hrvatske suvremenosti i zato bi ga trebalo obavezno čitati. Rijeka od Kamova nije imala življu spisateljsku ruku…”

“…Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici…”

 

 

 

Intervju u Slobodnoj Dalmaciji

slobodna dalmacija p19

Piše: Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija

Riječki pisac Zoran Žmirić krajem godine kod Hena coma, kod kojeg je već imao knjigu “Putovanje desnom hemisferom”, objavio je roman “Pacijent broj 19”, o ratu i postratnom liječenju. Roman iz rata, koji je i društvena, psihološka i povijesna analiza, uz soundtrack “Sisters of Mercy”, u fokus je došao u manjku knjiga koje bi mu konkurirale temom i kvalitetom. Objavljeno je i izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegova “Blockbustera”, punokrvnog romana s prve izvidničke crte, jedini ratni roman koji bi ekranizirao Srđan Dragojević. Zbog svega toga Zoran Žmirić zaslužio je najmanje jedan intervju.

Očito ne vjerujući da je rat gotov, pišete iz pozicije neposrednog ratnog sudionika kojega smještate na psihijatriju. Iz romana proizlazi da putevi s bojišta vode ili u mrtvačnicu ili na kliniku?

Kad kažete da očito ne vjerujem kako je rat gotov, moram se osvrnuti i provjeriti nije li pitanje upućeno nekom drugom, nekome tko je svoje sudjelovanje u ratu protumačio tako da si uzima pravo svima dirigirati kako živjeti, pa čak i određivati koje će predstave gledati u kazalištu. To je ekipa koja i dalje živi rat. No, vidim da iza mene nema nikoga pa ću pokušati odgovoriti… Za mene je rat završio devedesetih, no za dobar dio našeg društva evidentno nije. To je razlog zašto se bavim tom temom. A s bojišta putevi vode svuda; u politiku, ovisnost, na burzu rada, u Irsku, pa i u mrtvačnicu i kliniku. Nekome je sve nabrojeno tek odraz unutarnjeg stanja, a nekome stvarna mjesta.

Roman je pisan u obliku monologa još jednog sudionika s prve crte. To je pozicija koju pripovjedno volite, kao da “mudrijaši”, “dezerteri” i “guzonje” iz pozadine, pa i s druge crte, nemaju pravo na glas o ratu?
Suprotno mišljenju koje prevladava u našem društvu, svatko ima pravo reći što misli i za to nije nužno imati iskustvo s ratišta. Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim, već sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran. Na žalost, naša stvarnost je upravo suprotna; ako kažeš nešto što se ne sviđa ekipi s nasilnim idejama, prozivaju te kao izdajnika, neprijatelja, poručuju ti neka napustiš zemlju, gotovo da ti stavljaju metu na leđa. I to čine na svim razinama; od zgubidana koji pred voćarnom uz pivo rješavaju svjetske krize pa sve do najvišeg državnog vrha.

Opet ste se opredijelili za lik urbanog mladića koji u sebi ima morala da ne postane lopov ili silovatelj, ali i spremnost da ubije one koji se u to upuste ili one s druge strane ratne crte. On je u opoziciji s tipičnim braniteljima, a od ostalih razlikuje se po tome što je njemu ubijanje privremeno stanje, a ne životno opredjeljenje? 

Moj lik nije u opoziciji samo s tipičnim i netipičnim braniteljima, on je u sukobu prvenstveno sam sa sobom, on je megafon dualizma, preslika zajednice osvijetljene iz svih kutova. Urbani mladići koji su išli u rat čine polazišnu točku oko koje pripovijedam. To su ljudi iz moga susjedstva, ljudi koje poznajem i o kojima mogu pisati autentično. No, to zauzimanje pozicije malog čovjeka koji ima tanašan ili nikakav glas u mom romanu je alegorija. Konkretno glas Vanje Kovačevića, glavnog lika romana “Pacijent iz sobe 19”, nije njegov glas, on samo fiktivno progovara o sebi. Vanja je doktor koji uspostavlja dijagnozu društva.

U “Pacijentu” ima preklapanja s ranijim “Blockbusterom”, likovi imaju imenjačke i prezimenjačke parnjake s druge strane, čak je ponovljena i priča o mudracu koji pita čovjeka tko si… Čemu takvo ulančavanje, spremate ciklus “U traganju za ratnim vremenom”?

Priča o mudracu koji postavlja pitanje identiteta pojavljuje se i u “Blockbusteru”, točno, no ne samo u njemu. Taj se lajtmotiv pojavljuje u svim mojim knjigama, to piše i kao mali naputak čitateljima na klapni knjige. Iako je svaka moja knjiga cjelovito, zaokruženo djelo, ja ih vidim kao dio veće priče koje veže ista ideja. Ma o čemu pisao, uvijek se vrtim oko istog pitanja: Tko smo mi i čime smo bili uvjetovani kad smo donosili određene odluke. Moja zbirka poezije “Zapisano metkom” je talog “Blockbustera”, a sa “Snoputnikom” dijeli misao: “Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio”, dok “Pacijent iz sobe 19” ima nekoliko elemenata koji se prethodno spominju u “Zapisano metkom”. To su kopče koje ih drže na okupu.

Imate tri ratna romana i zbirku ratne poezije, planirate li prelazak na mirnodopski mod?

Ne znam je li nepristojno da ja kao autor zaniječem kako pišem o ratu, no ipak ću to učiniti. Meni su u fokusu ljudi u nesvakidašnjim situacijama.Mene više od same energije rata zanima ponašanje pojedinca koji je uvučen u rat i koji zbog toga proživljava unutarnje sukobe. Vjerujem da svatko tko piše, svoj rukopis kolorira osobnim iskustvom. Prije “Pacijenta” objavio sam roman “Putovanje desnom hemisferom”, koji je solidno zapažen, na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni rukopis došao je do finala, a nakon izlaska dobio je dobre kritike. On tematski nema nikakve dodirne točke s “Pacijentom” i “Blockusterom”, no ne zato što sam tako odlučio. Mogao je to ispasti potpuno drukčiji rukopis, samo da sam u vrijeme pisanja bio manje nadahnut nekim dobrim stvarima, a više revoltiran svakodnevicom. Ne znam što ću sljedeće pisati, za pisanje trebam snažan vanjski poticaj, a kako sam dio ovog društva, dijelim s njim dobro i zlo, iduća tema će opet biti uvjetovana okružjem. Rat je stanje uma koji ima jak utjecaj na poslijeratno vrijeme i dok god se u Hrvatskoj podgrijava ta tema, ima i materijala za promišljanje i pisanje, tako da… tko zna? Možda jednom napišem priručnik o utjecaju mjeseca na debljanje školjki, samo ako me ta tema dovoljno iživcira ili inspirira. No, kako sad stvari stoje, takvo što nema šanse pokraj pitanja o 41. i 91. Konačno, i sami ste rekli da je “Pacijent” moj četvrti rukopis koji tematizira rat, s tim da je on moja osma knjiga. Znači, ravnoteža je zadržana, barem zasad.

Paralelno s novim romanom, kod istog nakladnika objavili ste izmijenjeno i dopunjeno izdanje svoga najpoznatijeg romana “Blockbuster”? 

Nakon “Pacijenta” povećala se potražnja za “Blockbusterom”, a već neko vrijeme sam imao potrebu za intervencijama u tekst koji je pisan prije deset godina. Činilo mi se zgodno da se obje knjige koje su na neki način literarno-duhovni blizanci, mogu nabaviti kod istog nakladnika i u istoj biblioteci.

Ma koliko bio uspješan, čini se da “Blockbuster” nije odjeknuo koliko je trebao po prodaji i nagradama iako se po prijevodima vidi da je još aktivan. Začudo nije došao do ekranizacije premda svi navodno vape za ratnom prozom i filmom?

Neke knjige žive brzo i bučno, o nekima se čuje puno kasnije, o nekima nikada. “Blockbuster” je sa svim svojim izdanjima i prijevodima trenutno dostupan na tržištu koje čini 200 milijuna ljudi. Taj roman definitivno ima svoj život s kojim ja više nemam nikakve veze. Možda vaši čitatelji sad očekuju da, poput mojih kolega čiji romani nisu ekranizirani, ospem paljbu po HAVC-u i ostalim državnim institucijama koji ne prepoznaju “moju genijalnost”, no mene to ne zamara. Konačno, možda je istina negdje drugdje? Možda su braća Coen i sestre Wachowski bili zauzeti, a možda “Blockbuster” jednostavno nije dovoljno dobar filmski predložak koliko se to ljudima čini?

 

Klara Capan | Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Pacijent19
Malo humora da razbije mrak, oduzeta mladost djetetu koji je samo htio biti sretan i slušati Sisters of mercy, i to je moj dojam nakon nekoliko desetaka stranica Pacijenta iz sobe 19. Pročitanim romanom, u fokus mi više dolazi patnja koja ne ostaje samo ona osobna, nego teret i promašaj cijelog društva.
Kao glavnog lika novog romana Zorana Žmirića imamo Vanju Kovačevića kojeg nakon trideset osmog rođendana sustižu nerazriješene traume. Slijedom toga u svojem monologu pred psihijatrom o kojem ne znamo ništa izlaže što mu je na duši. Na dan njegova devetnaestog rođendana zahvaća ga rat, pa njegov život očekivano kreće u drukčijem smjeru od života koji zamišljamo da vodi svaka mlada osoba. Događaji i slike koji bira ispričati ključni su da bi se razumjela osoba kojom u trenutku pripovijedanja jest. A osim što prepričava događaje iz svoga života, Vanjini se monolozi u gotovo svakom trenutku mogu izdvojiti i stajati zasebno kao kronika ljudske psihe i stanja svijesti društva.
Ako pogledamo kontekst u kojem je roman nastao – suvremena (sadašnja) Hrvatska, čini mi se da je on bio kolektivno htijenje. To uopće nije teško shvatiti jer živimo u društvu koje se nije suočilo ni s daljnjom, a kamoli bližom prošlošću. Kao rezultat nesuočavanja s njome, iste teme ponavljaju se godinama bez naznake da je konsenzus na pomolu, a takvo je društvo ono u kojem svatko proizvoljno stvara svoju istinu. Imajući to na umu, bilo bi nepravedno ovu knjigu proglasiti nositeljem svete istine, ali svatko ima pravo na svoju perspektivu u ovom ludilu bez postizanja rješenja. Dapače, imam dojam da ovakve knjige stoje kao kolektivno zrcalo i potiho pridonose društvenom iscjeljenju.
Spomenuto kolektivno htijenje doduše možda je pretjeran izraz jer on znatne grupe društva ipak ne dira, pa one čiji su mehanizmi licemjerja i manipulacije izvrgnuti na objelodanjivanje, neće se prepoznati u zrcalu, ako uzmemo u obzir malu mogućnost da će čitati knjigu.
Nasuprot mahom prihvaćenom mišljenju da književnost mora biti društveno angažirana, češće mislim da treba pustiti ljude da pišu intimne ispovijesti književnog lika. Zaista ne moraju svi nositi krjeposne moralne poruke ili raditi jalov posao ispravljanja društva kroz umjetnost. No ova knjiga je savršeno utjelovljenje činjenice da što osobnija priča jest, to istovremeno univerzalnija postaje.
Ono što mi se sviđa u knjizi jest njena strahovita autentičnost. Ono kad se nađe savršena ravnoteža između iznenađenja koje priča pruža, ali takvih iznenađenja u koje nam nije neprirodno povjerovati. Tu pritom mislim na ponašanja Vanjinih poznanika (da ne spojlam), ali i njega samog kao lika koji je uvjerljivo izgrađena persona čija bol i unutarnji mrak imaju smisla, ali koji je usprkos njemu još lucidan i sposoban za racionalno promišljanje, možda i previše za vlastito dobro. Usput, ima nešto opako rezonantno u dobrim ljudima i mirnim susjedima koji s ove ili one strane učinjenog nedjela, svojim sudbinama odaju drugačije slojeve samih sebe.
Rijetko se smijem dok čitam, ali zaista mi je bilo smiješno portretiranje Vanjina sina kao pripadnika jedne druge generacije koju on sasvim ne razumije te sjećanja na obiteljske odlaske u Trst iz mladosti.
Objektivne slabosti u knjizi nisam u stanju razlužiti, neka to ostane za književne kritičare koji su sigurno oštroumniji od mene. Osim glupih subjektivnih izjava poput „meni se u ovom trenutku takva literatura nije čitala“ ili „nisam sigurna da je ovo u skladu s mojim ukusom“, u svome osvrtu nisam kadra nešto drugo dati.
Jedno važno pitanje koje nas knjiga kao pojedince sve pita jest ono „tko smo mi?“ i ne želim da se to pitanje podcijeni ili propusti. Imamo amputirana uvjerenja, piše u njoj. Socijalizacija i okolina među čijim smo se vrijednostima rodili, diktira nam izbore i obrasce ponašanja, nekad očitije, a nekad tako suptilno da toga nismo ni svjesni, dok ih mi olako preuzimamo pod okrilje svoga identiteta. Pacijent iz sobe 19 između redaka nas pita : bi li razumjeli ovog čovjeka da smo živjeli njegov život? Bi li ubili ovog čovjeka da znamo da je tek negdje malo ispod površine on isti poput nas? Bi li živjeli svoj život ovako kako jesmo da nam netko nije utkao svoju verziju onoga što treba biti? Tko je u krivu, tko je u pravu? Čija je istina prava istina?
Knjiga me tim neispisanim pitanjima vratila u period mog ranog školovanja. Pitala sam se, ne nužno ponukana glavnim likom koliko cjelokupnom atmosferom knjige, je li moj neprijatelj kriv ako ja postanem ista kao on? Sjećam se kako rečenica „Ali učiteljice, on je prvi počeo!“ nikada nije bila prihvaćena kao valjan razlog.
Kao obožavateljici Jungovskih učenja i njegovih suvremenih inačica, sviđa mi se mehanizam izvlačenja sjena ovoga romana. Duboko potisnute sjene pojedinca i društva iznose se na svjetlo dana. Neke od njih imaju dobru priliku da se prinošenjem svjetlu napokon razriješe i postanu njegov dio, ali neke ipak, koliko god sada bile vani na svjetlu, ne postaju ništa manje mračne.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Anne-Kathrin Godec o Pacijentu iz sobe 19

anne-kathrin godec Anne-Kathrin Godec ima videoblog na kojem recenzira knjige. Njemica koja živi u Triblju gdje s obitelji vodi turistički objekt “Hotel Balatura” koji je prava pravcata kulturna oaza glazbenih i književnih programa i radionica, Anne između ostaloga i sama piše poeziju i prozu, te prevodi i objavljuje u raznim njemačkim časopisima.

Anne je odabrala zanimljiv datum kako bi recenzirala moj roman “Pacijent iz sobe 19″…. 19.1.19. Taj datum s devetkama i jedinicama je do prošle godine bio Međunarodni dan izbjeglica i migranata, skupine ljudi koja u najvećem broju slučajeva bježi od rata.

Anne kaže: “Zoran Žmirić je neumoran i angažiran kritičar ovog društva, dobar promatrač i duhovit pisac… jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora…. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.” Poslušajte.

 

Kako fantomski blogovi manipuliraju književnim top ljestvicama

NajRomanFantomskiBlog1Već sam pisao o tome kako postoje blogovi s top ljestvicama najčitanijih, najprodavanijih, najboljih i naj nešto romana na našem tržištu, a koji nemaju impresume pa se ne zna tko ih održava, a ne navode ni izvor s kojih preuzimaju „naj“ podatke. Riječ je o blogovima koji su kreirani s jednim jedinim razlogom – da određenom pojmu na Googleu podignu tzv. „rank“. Uz nekoliko znanih naslova i autora, na tim se popisima većinom nalaze knjige objavljene od strane nadbiskupija, udruga, pojedinaca, a u kojima prednjače teme poput veličanja domovine i vjere.  Shvatili ste, pisci i njihova djela koja su doživjela ozbiljnu kritiku, na tim “naj” popisima služe kao lokomotiva na koju su prikopčani književni anonimusi.

Fantomski blogovi čija se svrha svodi na to da piscima i knjigama spomenute tematike dižu vrijednost, otišli su korak dalje. Upravo sam naišao na dva popisa na kojima se nalazi i moj roman “Pacijent iz sobe 19“. Prvi članak je kreiran 24. prosinca, a donosi spisak najboljih domaćih romana za 7. siječnja 2019. dok je drugi članak kreiran 28. prosinca 2018. a donosi popis najboljih domaćih romana za 15. siječnja 2019.

Baš pred koji dan, jedan mi je anonimus na Twitteru objasnio kako u detalje zna s čime se bavim u romanu “Pacijent iz sobe 19”, iako je, kako priznaje, od knjige vidio tek naslovnicu. Čovjek tako iznimnih sposobnosti, po mom bi mišljenju trebao predsjedavati nekom književnom nagradom, a u žiriju bi mu mogli sjediti ljudi iz “redakcija” gore spomenutih blogova, koji i po nekoliko tjedana unaprijed znaju popis “naj” romana. Još samo da im netko iskopa i dostavi Babu Vangu i Tarabiće, pa da posao čitanja, promišljanja i procjenjivanja vrijednosti stotinjak romana, za što je potrebno nekoliko mjeseci, jednostavno odrade dok ne srknu popodnevnu kavu.

NajRomanFantomskiBlog2

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop