Roman Zorana Žmirića o Domovinskom ratu izlazi u Srbiji

Pacijent 19 RašićAutor: T.Ba. / tportal
Objavljeno 11.12.2019

Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića, koji je ove godine bio u finalu tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman, upravo se tiska i u Beogradu, javio je autor dodajući da je to za njega izuzetno velika i važna stvar.

‘Rat je još uvijek osjetljiva tema i sve što tematizira tu nevolju koja je obilježila našu zajedničku prošlost, gleda se s dodatnim nepovjerenjem. Zato mi je posebno drago da će se i u Srbiji čitati roman koji govori na način iz kojeg je jasno da u ratu nema pobjednika’, kaže Zoran Žmirić, koji je bio u finalnom izboru za književnu nagradu tportala.

”Pacijent iz sobe 19′ govori o mladićima koji su iz rock-klubova preko noći završili na ratištu, bez obzira s koje su se strane linije našli, o ljudima čiji je potencijalni život uništen i koji danas žive s traumama, kao pacijenti čiji je život zaustavljen u startu zbog rata koji nisu sami ni željeli ni započeli. Drago mi je da će se i u Srbiji čuti taj glas, s naše, hrvatske strane’, kaže nam autor o knjizi koju je u rujnu 2018. objavila Hena com.

Beogradski izdavač Žmirićevog ‘Pacijenta iz sobe 19’ je Književna radionica Rašić koja objavljuje birane autore, među ostalima Kristiana Novaka, Darka Cvijetića, Selvedina Avdića, Bojana Krivokapića, Marka Pogačara…

 

Intervju za Express povodom nominacije za Nagradu Fric: Kod nas se ozbiljnije upravlja sportskim klubom nego državom

express

Zoran Žmirić ušao je u širi krug za Nagradu Fric knjigom ‘Pacijent iz sobe 19’, generacijskim romanom o onima koji su branili Hrvatsku uz ‘Sisters of Mercy’, ‘Joy Division’ i ‘Bauhaus’

Sve bi bilo drukčije, ta generacija imala bi briljantan život, samo da nije bilo tog prokletog povijesnog rata. Vanja je bio darker, roker, dan prije 19. rođendana u Palachu u Rijeci drukao je kod DJ-a da mu pusti Sisters of Mercy. Na rođendan je dobio pušku u Gospiću. Zločin nad generacijom i opaki uvid iz prve ruke u rat s naše strane kakav vam nacionalni ideološki čuvari taje već četvrt stoljeća Zoran Žmirić opisao je u romanu “Pacijent iz sobe 19”.

Zašto je 19-godišnjaku na odsluženju vojnog roka u JNA ili u ZNG-u 1991., možda i u nekim drugim dramatičnim situacijama, tako važno otkriti ima li koga u njegovoj okolini tko razumije sveto trojstvo Sisters of Mercy, Bauhaus, Joy Division?

To je prvi signal za opstanak. U nepoznatoj situaciji pronaći sebi bliske ljude i okružiti se s njima. Svi smo to iskusili. Prvi dan škole, faksa, na radnome mjestu. Osluškuješ i gledaš, tražiš sebi bliskog. S vremenom se stvari poslože pa na vidjelo isplivaju i međusobne razlike, ali prva etapa tog puta uvijek se lakše prijeđe u društvu.

Logično. Ali zašto ste u romanu za psihijatra stavili… evo neću pokvariti iznenađenje čitateljima pa reći koga, ali zašto baš tog tipa?

Moj lik Vanja se kao lik koji se otuđio od svih, pa i od sebe, morao uhvatiti za nekoga kome vjeruje, barem toliko da može verbalizirati svoju traumu. Lik psihijatra jedini je kojeg još doživljava bliskim. Tako sam se pozabavio pitanjem povjerenja s kojim smo se svi u nekom trenutku suočili. Razmišljajući o tome, zaključio sam kako često slijepo vjerujemo neznancu koji nam u nepoznatom gradu pokaže kojim pravcem krenuti, a skeptični smo prema razmišljanjima i savjetima svojih bližnjih.

Opišite mi egzistencijalni, kulturni, kakav god šok koji ste doživjeli kad ste se ’91. našli u tom ratu?

U jednom trenutku si s bendom na probi, stvarate glazbu i jedini problem ti je kako aranžirati pjesmu; hoćemo li je početi gitarskim rifom, solom, refrenom ili golim bubnjem, a dan kasnije si u Gospiću, gdje ti zapovjednik govori kako se posljednji metak čuva za sebe. Po navici stišćeš remen, ali na njemu umjesto Fendera visi kalašnjikov. Neki su se javili i rekli da to ne mogu, poslali su ih kućama. Samo budala bi im to zamjerila.

Otad je prošlo već skoro tri desetljeća. Zašto ovakav roman baš sad? Je li to obračunavanje s traumom ili s nečim drugim?

Da s traumom, ali ne, kako bi se to naprečac zaključilo, s traumom koju čovjek s takvim iskustvom donese sa sobom. Ovo je obračun s traumom koju mi stvara društvo u kojem živim, zbog čega nisam ni po čemu drukčiji od bilo kojeg drugoga građanina Hrvatske koji je odlučio povlastice zamijeniti poštenim radom. Živimo u državi u kojoj se kompetencija ne vrednuje, prednost ima politički aktivizam, pripadnost nekoj grupaciji, a ono što je najgore, to je prisutno na svim razinama. Kad bi to bilo tako samo u visokoj politici, to bi bila sjajna vijest jer bi to značilo da piramidalno prema dolje sve funkcionira. No nije tako. Sve vitalne državne elemente, kao i one na nižim razinama, vode nesposobni ljudi. Nakon toliko godina očekivanja od demokracije da se društvo uozbilji i krene s normalnim životom, to svatko može sa sigurnošću tvrditi. Kod nas se ozbiljnije upravlja udrugama ili sportskim klubovima nego državom. Tamo postoje nekakvi ciljevi koje kolektiv želi dosegnuti, a političari državu doživljavaju kao bankomat na kojemu mogu neograničeno podizati novac, dok narod stoji u redu i čeka da nekome od njih ispadne kakva novčanica. Jer na tom bankomatu za radišnog i poštenog čovjeka benefita nema. Uz to arogancija tih ljudi je besramna. Svaki potez, svaka izjava… zvuči kao ismijavanje s ljudima. Naši političari podsjećaju me na bullyje iz srednjih škola. Grupa bahatih kojoj je jedina zanimacija osmisliti kako će nekoga terorizirati. Mogli bi nekome uzeti novac za užinu, nekome užinu, a nekome i jedno i drugo. Nekome ćemo uz to i udariti pokoji šamar. Eto, na to me podsjećaju naši političari. To je trauma koja u ovoj zemlji traje pet-šest puta dulje od rata. Da je drukčije, ne bi sposobni ljudi bježali iz zemlje glavom bez obzira da bi si što prije osigurali egzistenciju i stekli barem minimalne uvjete za mirovinu.

Koliko ste unutra ugradili stvarnog ne baš 19-godišnjeg sebe iz 1991., ali…? Jasno je o čemu govorimo.

Dovoljno da sam, pišući, morao opet proživljavati neke scene na koje sam već odavno bio zaboravio. Nije bilo ugodno.

Crtica iz romana, jedna od onih koje su me se posebno dojmile, bila je ona da 19-godišnjak 1991. nije bio nikakav povijesni superheroj koji je išao graditi nacionalnu državu nego mladić koji je jurio izložiti svoj do tada kratki život u običnoj, ali okrutnoj borbi za svoju obranu, za preživljavanje.

Ja ne tvrdim da je to tako, to je samo moja perspektiva. Ljudi koje poznajem tamo su se zatekli s ciljem da se obrane i nisu u tome vidjeli ništa herojsko. Znaš, kad te netko iz čista mira na ulici napadne, dohvatiš prvo što ti je pri ruci i braniš se. Nema u tome herojstva, to je instinkt, nagon, konačno i dužnost. Ne razmišljaš o dalekosežnosti tog postupka. Kad se magla slegla, dio ljudi se počeo uvjeravati kako je zbog toga nekako poseban, kako bi im trebalo podizati spomenike, davati povlastice i tu smo došli do toga da bi danas svi željeli biti heroji, a tamo gdje su svi heroji, realno, heroj nije nitko. Ne treba zaboraviti ni one koji su kaos jedva dočekali, koji su uživali u nasilju, otišli iz koristoljublja, psihopati raznih profila. Zbog svega toga danas u društvu vlada mišljenje isključivosti, pa jedni tvrde kako su svi koji su bili u ratu heroji, a drugi tvrde da su svi bili zločinci. To je strašno i unizuje one ljude koji su u ratu usprkos svemu sačuvali ljudskost. No, kako rekoh, nakon prvog impulsa, poriva da braniš goli život, krenulo je politiziranje; priče o supergeneraciji, odabranima koji su stvarali državu i branili stoljetni san o samostalnosti.

Mislite li da se tim ideološkim povijesnim mitom nastoji kontaminirati svaki obrambeni rat kod nas?

Tu lako vučem paralelu s ’41-’45. U mojoj je obitelji bilo boraca koji su prošli kroz Narodnooslobodilačku borbu. Bili su tad klinci, 14, 15, 16 godina. Hvatali su vile i motike i napadali vojsku koja je na svom putu palila sela i ubijala sve što hoda i puže. Uskoro su stigli i zagovarači politike, grupirali ih i disciplinirali, pa im objasnili kako je njihova borba za goli život u biti motivirana rušenjem postojećeg sustava i za cilj ima uspostavu boljeg svijeta. Pričali su mi ti ljudi, kako ih nikad nije zanimala ni politika, ni Partija, ni Marx, ni socijalizam, ni ništa slično. U tim godinama nisu to ni razumjeli. Zanimalo ih je jedino da neprijatelja šutnu tamo odakle je došao i vrate se svojoj rutini. No netko ih je izmanipulirao i njihova borba za život pretvorila se u klasnu borbu, nakon koje je opet onaj tko je bio na vlasti živio u Bankomat Unlimited državi, a sitnež je preživljavala. U obje ove priče postoji taj obrazac u kojem smo mi heroji, a oni tamo neki su nam neprijatelji. Do ’91. smo za neprijatelje imali ustaše i četnike koji nam podrivaju državu i na tome smo gradili mit o zajedništvu i posebnosti, a danas za neprijatelje imamo komuniste i jugonostalgičare koji nas žele vratiti u mrak jednoumlja, valjda kako bi se ljude opet držalo na gomili. U obje te varijante priče, jasno je kako je to jedino što kod mase doista pali. Kad bi vlast barem načelno imala viziju o prosperitetu i njom se bavila, vrlo brzo bi postalo jasno da od te priče nema ništa. Ova budalaština s neprijateljima iz prošlosti koji će nam doći glave perpetuirat će se u nedogled, i pribjegavat će joj svaka vlast na ovim prostorima. S tim da je stvar danas još i gora i tužnija jer za razliku od bivše države u kojoj je svako selo imalo neku tvornicu i okretao se nekakav novac, u Hrvatskoj se ne proizvodi ništa, živi se od zaduženja koje se nikad neće vratiti. A kada dug ne možeš vratiti, zna se kakva te sudbina čeka. Dok ovi sa začelja reda pred bankomatom načuju da naprijed nešto ne štima, ovi s početka će već odavno punih džepova biti na sigurnom. Time je naša stvarnost tužnija što su danas informacije dostupne i tko god se želi educirati i informirati to može na prstogriz mišem i učiniti. Biti neuk danas je stvar osobnog izbora.

Zašto smatrate prostačkim od npr. 20-postotnih invalida Domovinskog rata, kako pišete u romanu, kad očekuju da ‘ostali građani doživotno rade za njih’?

Da se razumijemo, muka mi je od same činjenice što ovu temu moram objašnjavati na ovaj način, no nažalost, u ovoj zemlji štetočina i galamdžija drukčije ne možeš zauzeti stav i braniti ga. Naime, zbog izravne posljedice sudjelovanja u ratu početkom ’92. dobio sam 100% invaliditet II. grupe. Godinu kasnije 80% privremeno na četiri godine, da bih uskoro u nekom previranju, gdje mi je za ostvarivanje prava hitno trebalo trajno drugostupanjsko rješenje, kao na tržnici sam dobio 50% invaliditet trajno. Nisam odabrao mirovinu i cijelo ovo vrijeme radim, jer to je jedino ispravno. Osim toga nisam želio da moja djeca misle kako je u redu da tata ne radi i ima primanja. Supruga i ja svoju djecu smo odgojili svojim primjerima, a ne parolama. No pustimo mene. Radio sam u jednoj riječkoj tvrtki s čovjekom koji je u prometnoj nesreći izgubio nogu. Nakon rehabilitacije je svakodnevno dolazio na posao. Na štakama. Sjedio je u uredu, radio, kako sam čuo od kolega, bio je jedan od najboljih stručnjaka u svom resoru. Zamislite koju bi štetu imala ta tvrtka, društvo u cjelini, ali i taj čovjek sam, da njegov potencijal nije iskorišten nego da je nakon stradavanja prihvatio mirovinu. Pa ako je čovjek bez noge mogao radeći dočekati starosnu mirovinu, ne vidim zašto bi netko s niskim invaliditetom stečenim u ratu uživao takvu povlasticu. Znači li to da je 90% tjelesnog oštećenja manje vrijedno od 20% samo zato što ovo prvo nije stečeno u uniformi? Kad kažemo da je netko ratni stradalnik, pred očima imamo invalidska kolica, amputirane ekstremitete, ljude spojene na aparate, osobe ovisne o tuđoj njezi. Takvih je manji broj i njima treba dati apsolutno sve kako bi imali dostojan život i kako im obitelji ne bi osjetile teret sudbine koja ih je snašla. No većina ljudi u mirovini ima sve prste na broju i zdrav razum, a što je najgore, svake godine se na platnom spisku povlaštenih nađe po jedna nova vojna postrojba iznikla niotkuda. Pa eto, to po meni nije ispravno. A ako netko misli da jest, u redu. Neka, po običaju, pod ovaj članak u komentar napiše da sam jugozomboid, četnik, izdajnik, što god ga veseli. Ja zbog toga sigurno neću promijeniti mišljenje.

Dok smo još kod rata kao teme, vaše ranije djelo ‘Blockbuster’ prošle godine odlično je primljeno u Ukrajini.

Godinu dana od izlaska u Ukrajini, ‘Blockbuster’ je i dalje u vrhu prodaje, a tamošnje kritike ga drže jednim od najvažnijih romana objavljenih u toj zemlji. Stvar je jednostavna – priča ‘Blockbustera’ je univerzalna. Kad sa strane gledaš dvije majke kako oplakuju svoju djecu, njihova ti bol ne govori u čijoj su uniformi ti dečki poginuli kao niti to ima li ta majka hrvatsku, srpsku, ukrajinsku ili rusku putovnicu.

Na kraju, skoro tri desetljeća od početka i četvrt stoljeća od kraja Domovinskog rata u Hrvatskoj, kako se osjećate uz stihove Sisters od Mercy, zapravo Andrewa Eldritcha, “… dum-dum bullets and shoot to kill, I hear dive, bombers, and empire down…?”

Na osobnoj razini osjećam se pobjednički. Kad se osvrnem i sagledam svoj život, vidim da su mi i dalje životni ideali istina, mir, nenasilje, ispravnost. A kao dio zajednice, osjećam se poražen od kolektivnog primitivizma.

Intervju za 24 sata povodom nominacije za Nagradu Fric

24sata

Tjednik Express će po treći put dodijeliti prestižnu književnu nagradu Fric, a autor najbolje knjige fikcijske proze osvojit će 75.000 kuna i mobilnu skulpturu. Za ovu nagradu nominiran je i književnik Zoran Žmirić.

Inspiraciju sam dobio iz okoline u kojoj sam proveo 48 godina. Naše je društvo neiscrpan izvor za seciranje tema kao što su obespravljenost, nepotizam, nacionalizam, primitivizam, nemoral, nekompetencija, arogancija.

Rekao je to književnik Zoran Žmirić. On je, romanom “Pacijent iz sobe 19”, s ostalih 12 književnika ušao u izbor za nagradu Fric za 2019., koju treći put dodjeljuje tjednik Express pod pokroviteljstvom Barcaffea. Pobjednik će osvojiti 75.000 kn i mobilnu skulpturu.

– Do ideje sam došao sporo i mukotrpno, gledajući kako se u ovoj skici od države polako ali sigurno stvara elita štetočina koja poštene i radišne ljude žive zakapa u njihovu muku. Nitko s imalo potrebe za kreativnošću i minimalnom potrebom za pravdom ne bi odolio pozabaviti se tom temom – rekao je književnik.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranoga kruga sablastologije, “Pacijent iz sobe 19” je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe. Tako su kritičari opisali Žmirićev roman.

– U djelu ima osobnih iskustava iako nisu okosnica radnje nego više začini koji po potrebi dodaju specifičan okus priči. U literaturi sam pripovjedač, a ne kroničar – objasnio je književnik koji je jednom prilikom izjavio da smo iskrivili vrijednosti.

– Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim nego sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran – kazao je književnik. Ovogodišnja nagrada Fric bit će dodijeljena u siječnju 2020.

Smrt generacije sa soundtrackom gothic rock heroja

Jagna Jutarnji

Piše: Jagna Pogačnik
Prije nekoliko sam tjedana prvi put sudjelovala na promociji knjige Zorana Žmirića, riječkog pisca i kulturtregera s trenutačnom adresom u prijateljskoj Irskoj te se osobno uvjerila u popularnost i fanovski način funkcioniranja njegove publike. Čak je i prvo pitanje koje mi je uputila moderatorica promocije bilo vezano uz to kako objašnjavam takav njegov status na proznoj sceni, koji je nazvala svojevrsnim fenomenom. Dok smo razgovarali, istina, društvene mreže punile su se sadržajima sa same promocije, ali i onima u kojima se diskutiralo o već pročitanom romanu. Dio odgovora na to pitanje svakako se nalazi u tematici kojom se Žmirićeva proza bavi – a to su dvije ključne teme: putovanje i rat, ali pravi je razlog ipak u načinu na koji to čini. U njegovoj prozi, naime, naglasak je na uvjerljivosti i nepostojanju bilo kakvog “foliranja”, vizuri koja temama prilazi iz pozicije s kojom se čitatelj vrlo lako može poistovjetiti, osobito ako s pripovjedačem dijeli prtljagu generacijskog svjetonazora i junake njegove proze može shvatiti kao svojevrsne glasnogovornike vlastitih stavova. Putopisna dionica njegovih romana (“Snoputnik”, “Putovanje desnom hemisferom”) odmak je od stvarnosti ne samo u prostornom, nego i duhovnom smislu, dok se ona (anti)ratna koju je do sada predvodio “Blockbuster”, kao jedan od najjačih romana o brutalnosti rata s izrazitim filmskim potencijalom, toliko bazira na zbilji, da paradoksalno zadobiva osobine univerzalnosti.

“Pacijent iz sobe 19” nadopunjava upravo tu, (anti)ratnu dionicu Žmirićevih romana i kao da proizlazi iz jedne od rečenica iz “Blockbustera”: “Ljudi započinju rat, rat dovršava ljude”. Vanja Kovačević, čiji ispovjedni monolog iz bolničke sobe upućem neimenovanom slušatelju/ psihijatru čitamo, jedan je od takvih “dovršenih” ljudi koji se na tome mjestu našao nakon reakcije kojom je iskazao vlastiti besmisao i stav, ne samo prema ratu u kojem je aktivno sudjelovao, nego i onome što je s njim, ali i društvom u cjelini uslijedilo poslije. Nekoliko je razina novog Žmirićeva romana, od kojih nijedna zapravo nije dominantna, nego samo tako isprepletene čine cjelinu koja se kondenzirala u sobu 19. Vanja je, prije svega, predstavnik jedne urbane generacije koja je preko noći svoju mladalačku zbilju obilježenu klubovima, poput riječkog Palacha, darkerskim svjetonazorom i bendom Sisters of Mercy, koji ima ključnu ulogu ne samo za Vanjin portret, nego i roman u cjelini, zamijenila brutalnošću i besmislom rata u kojem je bila prinuđena pristati na pravila igre koja nikad nisu bila njegova/ njihova. S 19 godina, naime, Vanjin život doživljava rez nakon kojeg je, uz mnogo kriznih stanja i turbulencija, još jedino moguće bilo zaleći u bolničku sobu broj 19. Vanjina ispovijed, ispripovijedana uvjerljivim, iskrenim stilom koji nimalo ne štedi nikoga, pa ni samoga sebe, upućuje na rascijepljenost pojedinca kojem su oduzete mogućnosti normalnog života, ali i rascijepljenost hrvatskog društva koje kao i taj pojedinac teško može sakupiti komadiće vlastitog identiteta i isprati sve počinjene pogreške. “Pacijent” je tako, s jedne strane, kronika odrastanja u osamdesetima u koju su upletene brojne priče u priči vezane uz Vanjinu obitelj i prijatelje, a s druge snažan antiratni roman koji ne bježi od brutalnih, akcijskih scena ratnih operacija i užasa smrti.

Prva je od tih dionica ispripovijedana nježnije i laganije, dok se druga pripovijedanjem posve uklapa u stanje ratnog kaosa. Vanjin uvjerljivi glas, glas čovjeka koji je ne svojom krivnjom izgubio šansu za normalan život, kritičan je prema mnogo čemu i sklon propitivanju mnogih etičkih pitanja (krivnje, nasilja, zločina), kritičan prema poslijeratnom društvu i njegovim devijacijama (nezasluženim povlasticama, nezaposlenosti, kriminalu), ali i prema samome sebi, koji je postao pijun tuđih odluka i očekivanja. Ono što je svakako jedna od odlika strukture Žmirićevih romana jest sklonost naglim i neočekivanim obratima, a upravo je ovdje završni obrat toliko snažan i znakovit da romanu u cjelini daje posve nove, premda zapravo logične, konotacije i neku vrstu filmske poante. Pripovjedno umijeće, ležernog i ne isuviše kompliciranog pripovijedanja oblikovanog svakodnevnim, urbanim jezikom, iskazano je i nizom malih obrata unutar romana, kao i prepletanjem indikativnih priča, odnosno sudbina sporednih likova. Roman je to o prekinutim formativnim godinama i smrti jedne generacije, kojoj su ostale dijagnoze i stari bendovi koji nisu razočarali, ali su dobili posve drugu, začudnu, ulogu u besmislu svakodnevice.

Pacijent iz sobe 19 u finalu nagrade „Fran Galović“ 2019.

Finalisti-Galovic-2019

Izvor: Galovićeva jesen

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ za ovu godinu od 46 knjiga pristiglih na natječaj odabralo je 10 finalista. Radi se odreda o vrhunskim pjesničkim i proznim djelima koja na različite načine problematiziraju pitanje zavičaja i/ili identiteta.

  1. Julijana Adamović: Divlje guske
  2. Ratko Cvetnić: Blato u dvorištu
  3. Damir Karakaš: Proslava
  4. Nebojša Lujanović: Južina
  5. Zoran Malkoč: Umro supermen
  6. Borivoj Radaković: Hoćemo li sutra u kino
  7. Marina Šur Puhlovski: Treći život druge violine
  8. Nada Topić: Otac
  9. Goran Tribuson: Otac od bronce
  10. Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

U odabiru pobjednika prosudbenom povjerenstvu za dodjelu nagrade, kao i prošlih nekoliko godina, pomoći  će čitatelji svojim glasovanjem za pobjednika u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Ludbregu i Virju te u Sveučilišnoj knjižnici Sveučilišta Sjever.

Ovogodišnja je novost da čitatelji mogu glasovati i preko interneta, slijedeći ovu poveznicu: https://bit.ly/2lWlz9h

Javno glasovanje traje od 9. rujna do 11. listopada. Svi glasači ulaze u konkurenciju za dobivanje nagrade – knjige kandidata za nagradu.

Autor koji dobije ukupno najviše glasova čitatelja dobiva jedan glas u konačnom glasovanju za dobitnika nagrade, u kojem sudjeluju i tri člana povjerenstva, koji svaki imaju po jedan glas. Povjerenstvo djeluje u sastavu: Julijana Matanović, Mario Kolar (predsjednik) i Matija Ivačić.

Dobitnik Nagrade „Fran Galović“ 2019. bit će proglašen na zatvaranju 26. „Galovićeve jeseni“ 26. listopada 2019. u Koprivnici. Nagrada se sastoji od plakete, kipića s likom Frana Galovića (autora Marka Lončara) i 10.000 kuna.

 

Iz Ukrajine stiže recenzija “Vožnje unatrag”

Vožnja unatrag

Autor: Volodymyr Krynytsky / Tekstover
Objavljeno: 22.08.2019.

Ukrajinski portal za kulturu Tekstover, donosi recenziju slikovnice za odrasle Vožnja unatrag koju sam  radio s umjenticom Valentinom Briški. Recenziju potpisuje Volodymyr Krynytsky.

“Tekst epizode dio je iz Žmirićevog romana “Pacijent iz sobe 19“, jednostavnog, ali sablasnog zapleta, kojeg je umjetnica Valentina Briški tonirala sumornim tonovima bijele crne i crvene. Njezin noir izbor u potpunosti je opravdan dok istovremeno konciznost i lakoća crteža ne odvlače pažnju čitatelja, već ga fokusiraju na priču…
Suradnja Zorana Žmirića, Valentine Briški i izdavačke kuće Knjiga U Centru, dala je izvanredan rezultat – grafičku priču za odrasle koja prikazuje problem od kojeg bi mnogi od nas rado okrenuli glavu.”

Link na cijeli članak.

 

MVInfo kritika: Pacijent iz sobe 19

mvinfo p19

Piše: Matko Vladanović / Moderna vremena
17.06.2019.

Prije no što se proglasio čarobnjakom i zakopao sred kuće negdje u Northapmtonu, Alan Moore je pisao stripove. Među inim stvarima, od kojih ste za neke vjerojatno i čuli, krajem osamdesetih napisao je i kratku strip-priču koja je s vremenom dobila na popularnosti pa je čak i kod nas doživila više od jednog izdanja. Bila je to priča o ludnici, luđacima, maskama, nerazriješenim traumama i tankom snopu svjetla nad ponorom između dva zida. Priča u kojoj se, po dobrom starom Mooreovom običaju, nije znalo tko je luđi – protagonist, antagonist ili svijet u kojem su se zatekli.

Komentirajući tu priču s odmakom od petnaestak godina, u momentu kad mu je industrije stripa bilo već navrh glave, Moore je izjavio: “Strašan vic je priča o Batmanu i Jokeru. Nije to priča o ičemu s čim bi se sreli u stvarnom životu, jer ni Batman ni Joker nisu poput ljudi koji su ikad postojali. Stoga se u njoj nije mogla iščitati neka bitna informacija o ljudima i ljudskosti.“ Izgledalo je to tako iz kućice u Northamptonu, baš kao što je i Kantu onomad, zakopanom u kućerku usred Königsberga, postojanje moralnih imperativa izgledalo sasvim racionalno i samorazumljivo. No, pogled iz kućerka, svejedno jel’ čarobnjačkog ili građanskog, zna biti manjkav, što će ostatak svijeta, a ovaj naš kutak naročito, uvijek iznova rado potvrditi.

Petnaestak godina nakon Mooreovog intervjua (i parsto godina nakon Kanta), u jednom posve drugačijem vremenu i prostoru, pojavio se roman Zorana Žmirića – “Pacijent iz sobe 19”, roman čiji su tematski sklopovi oformljeni upravo oko luđaka, ludnica, maski, opsesija, nerazriješenih trauma, simboličkih gesti i moralnih imperativa. Uz malo kreativne manipulacije moguće ga je zamisliti kao neispričanu priču iz najskrovitije odaje ludnice Arkham, jedne od onih odaja  kojoj se ni plejada našminkanih strašila, odgovornih za niz genocidnih činova i kozmičkih poremećaja, ne približava, ako baš ne mora. S talogom Domovinskog rata, naime, malo tko normalan želi imati posla.
Ne želi ni Žmirić, kako se čini. U deset godina od “Blockbustera” do “Pacijenta” ratnoj se prozi nije ni vraćao. Kako se “Blockbusterom” na temu rata i ratovanja reklo što se imalo,  valjalo se okrenuti neistraženim vodama pa su i “Snoputnik” i “Putovanje desnom hemisferom” krenuli stazama drugih i drugačijih tradicija, stupajući pri tom u korak s duhovnim razvojem i intelektualnim preokupacijama samog autora. Promjena simboličkih registara i tematskih sklopova u romanima nakon “Blockbustera” bila je dobrodošao odmak od “hrvatskih poslova”, dobrodošao što zbog očuvanja mentalnog zdravlja, što zbog poslovičnog besmisla šibanja mrtvog konja. Stoga se “Pacijent”, praćen dopunjenim reizdanjem uvelike hvaljenog i nagrađivanog “Blockbustera”, možda ni ne može čitati drugačije nego kao povratak na mjesto zločina, kao udovoljavanje iracionalnoj potrebi za još jednim pogledom na svršen čin. Čin je ionako daleko od svršenog, kako se lijepo vidi i u književnosti i izvan nje. U skladu je to s prigodom jer se, primijetili ste, u cijeloj ovoj raboti iracionalno nadaje kao neizbježan lajtmotiv, kao permanentno stanje likova i prostora, bilo u tekstu, bilo izvan njega.

Nije tu riječ o zaumlju, automatskom pismu ili nekom drugom formalnom utjelovljenju iracionalnosti. Iracionalnost je kod Žmirića, baš kao i kod Moorea, strašan vic, utoliko strašniji jer više nikome nije jasno tko bi mu se, i zašto, trebao smijati. Nije se, doduše, za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom. No, priča o ratnom putu, poslijeratnom i prijeratnom životu, te kaotičnim racionalizacijama viđenoga i učinjenoga, ne čini se kao vrhunski poligon za komediju. Vic je naravno u tome što vica nema, a reakcija na ispovijest Vanje Kovačevića, pripovijedanu nadležnom psihijatru neimenovane klinike, bliža je nervoznoj, visceralnoj reakciji na tanku granicu između Vanjine i naše ludnice nego ičemu drugom.

Protagonist “Blockbustera” bio je bez imena, malo zbog Sergia i Clinta, a malo zbog toga što za roman o dubinskim strukturama rata protagonistu ime nije ni trebalo. Deset godina kasnije, novi Žmirićev protagonist je dobio vlastito ime pa je, barem naoko, fokus pripovijedanja prebačen iz općeg u pojedinačno, a umjesto suludog žanrovskog spektakla, tim luđeg jer nije bila riječ ni o žanru, a još manje o spektaklu, stigla je intimna ispovijest jednog od sudionika koja se može, ali i ne mora, podići na alegorijsku razinu. Čitati “Pacijenta” u individualističkom ključu, kao pripovijest o liku koja ne ide dalje od njega samoga, ne čini se, doduše, kao posebno plodonosan način čitanja.

Ni Vanja Kovačević, da parafraziram Moorea, nije poput ljudi koji su ikad postojali. I on je amalgam raznorodnih iskustava, pripovijesti, funkcija, istovremeno i punokrvni književni lik razrađenog karaktera i ogledalo kolektivnog iskustva. Ako je Moore, početkom milenija, prestao vjerovati u simbolički teatar i bilo koju vrijednost koju bi ovaj mogao imati, ako mu se učinilo kako beskrajno tematiziranje jednog te istog sukoba ne vodi ničemu nego ritualnom istjerivanju duhova krajnje sumnjivog efekta, Žmirić ne odustaje od vjere u moć književnog teksta, u svrhovitost pripovijedanja i pričanje priče primjerene društvu u kojem se ista ostvaruje. I dok je Mooreovo društvo našlo sto i jednu zanimaciju kojom bi se bavilo nakon ’45. pa mu se učinilo sasvim normalnim i samom krenuti u smjeru vlastitih interesa, Žmirićevo društvo je…u nekoj drugoj fazi razvoja pa mu romani poput “Pacijenta” ne izgledaju strano i neprimjereno već taman takvi kakvi bi trebali biti.

I na Vanjinu i na čitateljevu situaciju primjenjiv je citat s jednog albuma snimljenog tamo negdje pri kraju Miloševićevog sultanata – “Ko je lud najposle, da li Geda il’ mi što se natežemo s Gedom?” Odgovora, jasno, nema, baš kao što ni kod Žmirića nema eksperta koji bi sanirao štetu i magijom riječi, utjehe, racionalne strukture i farmakoterapije presložio mozaik jednog života u neku ljepšu i mirniju sliku. I nije da nema eksperta jer je je isti, zajedno s kolegama, odselio iz države, nego eksperta nema jer ga ni ne može biti. Nema tog profesionalca koji bi elegantnim manevrom razriješio četvrt stoljeća individualnog i kolektivnog ludila. Nije to jedini razlog zbog kojeg Žmirić ne stavlja psihijatra u tekst, niti je to jedini razlog zbog kojeg iz teksta briše ikakvu mogućnost konkretnog dijaloga, ali je jedan od najupečatljvijih “poučaka” romana. Koliko god privlačilo prizivanje kolektivne odgovornosti, kako za problem tako i za rješenje, krajnja je odgovornost, kako za bolest tako i za lijek, uvijek i jedino u rukama pojedinca.

“Pacijent iz sobe 19” ima svojih mana od kojih najviše upada u oči to što Žmirić ne uspijeva monološku formu sasvim odvojiti od propovijedi. Dok autoracionalizacije, retorička pitanja i propovijedni momenti imaju smisla u kontekstu prikaza opsesivnog, traumatiziranog uma, u kontekstu čitateljevog isksutva ponekad imaju učinak onih solilokvija što se redovito, u kasnim noćnim satima, pojave u prostorijama kafana “Kobra”, neposredno prije no što muzika okrene na B-stranu folk-hitova osamdesetih.

Stavljajući po strani upitne stilske momente romana i općenitu učinkovitost simboličkog suočavanja sa svijetom, sudbina Vanje Kovačevića, onkraj retoričkih hiperbolizacija i nužnih danaka romanu, čita se kao sudbina svih nas, obilježenih ratom i ratnim duhovima što četvrt stoljeća kasnije poput bauka još uvijek kruže…Europom? Prizivajući u pamet onaj Dežulovićev tekst u kojem kaže “problem s Hajdukom nije u tome što ćete mu otplaćivati kredite dokle god je živ: problem je što Hajduk živi vječno”, valja samo spomenuti da ni duhovi, po narodnoj predaji, ne žive ništa kraće. “Pacijent iz sobe 19” dobar je priručnik egzorcistima-početnicima, no kao i kod pravog egzorcizma, uspjeh rituala počiva na snazi vjere samog pojedinca. Sudeći po rezultatima posljednjih godina, sumnja je opravdana.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

“Pacijent iz sobe 19” u finalu Tportalove nagrade: Moćan antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe

Tportal P1924.05.2019
Autor: Mija Pavliša / tportal

Roman Zorana Žmirića ‘Pacijent iz sobe 19’ u finalnom je izboru za književnu nagradu tportala vrijednu 50 tisuća. Obrazloženje izbora tog romana u finale potpisuje tportalov žiri u sastavu: Književna prevoditeljica Ursula Burger (predsjednica žirija), književna kritičarka Katarina Luketić, urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović te kazališni redatelj Ivica Buljan.

 

RIJEČ ŽIRIJA:

Kada fikcija piše povijest, pisac može postati zastupnik kolektivne memorije. Ta je mogućnost uvjetovana ne samo djelotvornošću romana u zajednici kojoj je namijenjena, već i prirodom učinkovitosti rada na povijesti. Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića propituje mjesto susreta, intimno i složeno, između materijalnosti autorova jezika i pokušaja upisivanja intimne boli u kolektivnu povijest. Žmirićeva književna perspektiva opisuje različite elemente traume. Glavni lik romana je mladić koji slobodno vrijeme provodi u riječkom klubu Palach, u kojem otkriva kultni bend Sisters of Mercy, čije će pjesme obilježiti čitav njegov duhovni i materijalni život. U jednom je trenutku s puškom u ruci poslan na front, a njegov se život pretvara u košmar. Priča započinje četvrt stoljeća nakon rata, kada Vanja Kovačević, ne uspijevajući se ostvariti u stvarnom životu koji obilježavaju moralni i ekonomski rasap, nabujali nacionalizam i korupcija, pokušava izvršiti samoubojstvo činom samokastracije. Tijekom psihijatrijske terapije saznajemo mnoštvo podataka o nasilno prekinutoj mladosti pacijenta. On je u isto vrijeme terapeut i osvetnik koji fikciji daje moralnu snagu upravljanja emocijama. Junakovo pamćenje rekonstruira ‘povijest’ u raznolikosti živog iskustva.

Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini, ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranog kruga sablastologije, ‘Pacijent iz sobe 19’ moćan je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe.

 

Večernji list: Zoran Žmirić: ‘Nema izlaza, okruženi smo ljudima kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata’

Postoje i traume u životu koje nisu vezane samo za rat. Ne možemo, na primjer, cijeli život govoriti o tome da smo ležali u bolnici i bili jadni, kaže Žmirić.

Foto Dalibor Urkalović Pixsell
22. SVIBNJA 2019.
AUTOR: Denis Derk / Večernji list 
Foto: Dalibor Urkalović / Pixsell

Zoran Žmirić trenutačno je jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. U riječkom antikvarijatu Ex libris predstavio je svoju devetu knjigu, zbirku priča „Kaleidoskop“ koju mu je objavio Hena Com, a hrvatskim ljubiteljima književnosti najpoznatiji je po romanima „Blockbuster“ i „Pacijent iz sobe 19”  koje možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze. Sa Žmirićem, koji više ne živi u Hrvatskoj, razgovaram u popularnom i opuštenom riječkom book caféu “Dnevni boravak” u kojem se i ove godine odvijao dobar dio programa sajma knjiga i festivala Vrisak.

U ponedjeljak je bila promocija nove zbirke priča “Kaleidoskop”, a u isto vrijeme na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak gostovao je odlični slovenski pisac Drago Jančar, a prije njega odličan hrvatski pisac Slobodan Šnajder. Znači li to da je Rijeka postala kulturna metropola?

– Rijeka je ostala kulturna metropola, a ono što se događa zadnjih godina posebno mi je drago. Nije tu samo Vrisak, bilo je tu još festivala koji su okupljali eminentna imena književne scene. Vrisak pratim jer sam u organizacijskom odboru i u njemu participiram s nekim idejama. Ono što se događa na Vrisku kost je u grlu onim ljudima koji smatraju da kulture nema, da je kultura na aparatima i da ne postoji ni interes ljudi za kulturom. To jednostavno ne stoji. Imao sam književnu večer u antikvarijatu “Ex libris”, a on je bio napunjen do kraja, što me iznenadilo jer sam na istome mjestu imao promociju prije pola godine. A čujem da je i na Vrisku bilo sjajno. Posebno je važno za Rijeku to što se prvi put dogodilo da su se na natječaju t-portala za najbolji roman godine pojavila tri riječka autora. To smo Nikola Petković, Jan Bolić i ja s romanom “Pacijent iz sobe 19”. Rijeka je postala i opstala dnevni boravak pisanoj riječi – kaže Zoran Žmirić kojeg smo pitali i je li to dobra najava za riječko europsko prijestolništvo kulture (EPK) koje se približilo na samo pola godine i o kojem se u Hrvatskoj premalo govori.
O Galwayu bruji cijela Irska

– Volio bih vjerovati da jest. Postoje razlozi zbog čega se u Hrvatskoj premalo govori o EPK. Kao prvo, izostala je jasna artikulacija samog EPK. Ne vidim i ne razumijem što se konkretno radi, osim nekih sitnih projekata. Puno veći i značajniji projekti događali su se na alternativnoj sceni u Rijeci, i to davno, a koštali su puno manje, da ne kažem da nisu koštali ništa već je do njih došlo zbog unutarnje potrebe da se artikulira stvarnost. Ja samo želim vjerovati da ti ljudi iz EPK, koji su zatvoreni i ne daju nam nikakve informacije, doista svojski rade i da će nas ugodno iznenaditi. S druge strane, izostala je potpora Ministarstva kulture u onom segmentu u kojem je trebala. Dogodio se gospodin Hasanbegović na čelu kulture, čovjek koji je gledao na kulturu iz svoje prizme, onako kako on gleda na svijet. Na žalost, Rijeka nije bila locirana na njegovoj karti interesa, tako da su bile teške muke u komunikaciji koliko je to riječka, a koliko hrvatska priča. U Irskoj je Galway prijestolnica kulture 2020. i cijela Irska bruji o tome. Njima je to iznimno napeta priča, a Irska, za razliku od Hrvatske, ima kulturni background koji je prepoznatljiv i jasno locira Irsku na karti svijeta – kaže Žmirić koji je u zbirci “Kaleidoskop” objavio pedesetak kratkih priča koje su mirnodopske.

Znači li to da mu je nakon romana “Blockbuster” i “Pacijent iz sobe 19” dosta ratnih tema?

– Mene ratne teme kao ratne teme i ne zanimaju pretjerano iako se to možda tako ne čini kada poentiramo ova dva romana po kojima sam kao autor i najprepoznatljiviji. No, to su samo dva rukopisa, a “Kaleidoskop” je moj deveti rukopis. Dva od devet nije puno, ali su ta dva moja teksta najjače odjeknula, i to zato što se naše društvo bavi tim temama. Ta dva moja teksta odgovor su na činjenicu da je ta tema toliko bitna našem društvu i da postoji monopolizacija te teme i pokušava se ukalupiti u struju koja je, po mojem mišljenju, apsolutno neprihvatljiva. Zato pokušavam pišući o ratu progovoriti o njegovu besmislu, a ne o nekim drugim vrijednostima koje rat vuče za sobom. Rat je, realno, poraz razuma. Svaki sudionik rata dijeli istu sudbinu. Nitko iz tog rata ne izlazi jednak, nitko ne izlazi oplemenjen. U ratu se, kao što se kaže, ostavljaju najbolje godine i poklanjaju u ime nekih ideala. Moram se time baviti jer se osjećam isprovociran od društva, inače mi rat nije posebno zanimljiv, ali mi je zanimljiva tema ponašanje ljudi u posebnim situacijama. Lajtmotiv svih mojih rukopisa je ono što čovjeka vodi prema nekim odlukama, prema potezu koji je ključan za njega i njegovu okolinu. Dakle, bi li bilo drukčije da je taj dan ustao na desnu, a ne na lijevu nogu. Cijeli taj niz mogućnosti i uskraćenih opcija tema su koja me najviše zanima. Rat je za to pogodna pozornica. To je ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. U ratu ćete steći najveće prijatelje i najveće neprijatelje. Pokazat ćete i najveću ljudskost i najveću neljudskost. Mi smo, na žalost, imali to iskustvo i sada se treba oprati od toga i pronaći u sebi ljudskost. Koliko god to izgleda “šlagasto” i nerealno, ja ne vjerujem da ljudskosti više nema. Optimističan sam – ističe Žmirić kojem je roman “Blockbuster” iz 2009. godine objavljen u nekoliko izdanja, a nedavno i u dopunjenom izdanju za hrvatsko tržište, a preveden je i na nekoliko jezika, pa i na ukrajinski te je u Ukrajini neupitni hit.

Odustao od ‘Četnika’

– Taj sam rukopis poslao na natječaj VBZ-a na nagovor. No, kada sam ga napisao, neki su mi prijatelji predlagali da ga ne objavljujem, možda i zato što je njegov radni naslov bio “Četnik”. Roman je striktno govorio o mladiću srpske nacionalnosti koji se slučajno našao u hrvatskoj pozadini. On je borac srpske vojske koji se nađe na hrvatskoj strani, ali se zbog amnezije ne može ničega sjetiti. Zna samo da je vojnik i da mora pucati. To je bila radnja romana koji sam iz sebe istresao za dvadeset tri dana. Kada sam se malo ohladio, nekoliko meni važnih ljudi reklo mi je da nije baš vrijeme za takav roman. Nisam se prestrašio, ali sam se zamislio u trenutku kada mi je jedan prijatelj rekao da će u izlozima stajati naslov romana na kojem će pisati Zoran Žmirić, Četnik. Nije dobra fora. Kada sam ponovno iščitao rukopis hladne glave, shvatio sam da mu nedostaje univerzalna nota i da ga trebam iščupati iz balkanskog prostora. Onda sam izbacio imenovanje zaraćenih strana, skinuo sve oznake i ostavio samo ljude u maskirnim uniformama koji se nalaze na zaraćenim stranama. Možda je baš zbog toga roman dobro odjekuno u inozemstvu, recimo u Ukrajini gdje su se ljudi nevjerojatno identificirali s tom pričom o besmislu. Nedavno ga je i jedan ukrajinski akademik uvrstio u pet najvažnijih događaja u kulturi – priča Žmirić kojem su od književnih nagrada puno važnije reakcije čitatelja.

Bas-gitaru objesio o klin

– Uzmite moj roman “Snoputnik” koji nije odjekuno bao “Blockbuster”. Prije dvije godine zaustavila me mlada žena na riječkom Korzu i rekla da je prva stvar koju je napravila nakon što je pročitala taj roman bila da je nazvala svoje roditelje i pitala ih kako su. A s roditeljima do tada nije razgovarala dvanaest godina. Najveće nagrade dobio sam u inbox, od ljudi koji su pročitali moje tekstove. Književne nagrade su poticajne, pogotovo ako su financijski unosne, ali ja se divim svima koji su prošle godine objavili romane iz jednostavnog razloga što su obogatili duhovni život ove zemlje – kaže Žmirić kojeg smo pitali i koliko je roman “Pacijent iz sobe 19”, koji je dobio hvalospjeve kritičara i sada je u užem izboru za t-portalovu nagradu godine, otišao korak dalje od “Blockbustera”. – Otišao je u onom smjeru da je postao vrlo eksplicitan i da se agresivno obraća čitatelju. “Blockbuster” je ipak jedna mirnija priča iako opisuje period od petnaest dana na bojištu mladih ljudi koji po vokaciji nisu vojnici. Jedna od takvih sudbina je sudbina mog junaka iz “Pacijenta iz sobe 19” iako on nije tipični junak. On je personifikacija cijelog društva i zato je Vanja Kovačević u nekim trenucima divan otac, ali i čovjek koji u određenim trenucima nije prezao od toga da povuče okidač u bilo koga samo da spasi svoju glavu. Ostaje upitno koliko je on to radio zbog toga da bi spasio glavu ili zbog vjerovanja da je tamo zbog cilja da ubija, a ne zato da spasi svoj život. U isto vrijeme on je i obiteljski nasilnik, ali i divan suprug u jednom trenutku.
Tu se provlači i pitanje rodne ideologije, ali i škakljiva pitanja pedofilije. Vanja Kovačević je čovjek koji prezire sustav koji ga je stvorio takvim kakav jest, ali je čovjek koji je bio dio tog sustava i njegov ključni mehanizam u jednom trenutku, pa je čak uživao i povlasticu vojne mirovine. To je shizofrena situacija, ali i ogledalo našeg društva. Okruženi smo gomilom takvih ljudi kojima se nije dogodilo ništa važnije od rata. Podsjeća me to na partizane iz socijalizma. U susjedstvu sam imao takve ljude koji su pričali samo o ratnim danima, što me i fasciniralo i plašilo u isto vrijeme. Kada sam odrastao pa sam i ja prošao kroz slične situacije, shvatio sam da je rat užasna trauma, ali i da iz te traume jednom treba izići. Postoje i traume koje nisu vezane samo uz rat. Ljudi gube bliske osobe, tu su boleštine, prometne nesreće. Ne možemo cijeli život govoriti o tome kako smo ležali u bolnici i bili jadni. Treba iz toga jednostavno izići – kaže Žmirić koji je svirao bas-gitaru u nekoliko riječkih bendova, a napisao je i zapaženu knjigu “Riječke rock himne”. Pitamo ga je li doista zatomio svoju glazbenu karijeru. – Potpuno. Na koncertu s grupom Grad za sedamdeseti rođendan Radio Rijeke, kada je na Korzu bilo pet tisuća ljudi, čuo sam unutarnji glas koji me pitao: “Zorane, što ti radiš ovdje?” Shvatio sam da sam došao u godine kada više ne mogu tako iskreno dijeliti energiju s publikom, kao što sam to mogao s dvadeset pet ili trideset pet godina. Više nemam baterije napunjene do te mjere. Bio sam bas-gitarist u nekoliko bendova, valjda sam ostavio svoj kolorit u njima, ali ta glazba u sviračkom smislu me više ne drži potentnim kao što me drži pisanje. Ali, glazba mi je jako bitna u pisanju. Ne mogu pisati bez glazbe. Kad pišem, moram slušati glazbu. Kad sam pisao “Riječke rock himne”, dvije i pol godine slušao sam isključivo te bendove. Kad sam pisao “Pacijenta iz sobe 19”, slušao sam The Sisters Of Mercy koji su kopča koja sve drži na okupu – odgovara Žmirić.

A hoće li se neki njegovi tekstovi možda uskoro naći na kazališnim daskama ili na kinoplatnu, o čemu se svojedobno dosta nagađalo u medijima?
– Ideje postoje, ali ništa konkretno još nisam doživio. No Srđan Dragojević mi je pokazao sinopsis za film, dakle kako je on vidio “Blockbuster” i ja sam se oduševio. Filmofil sam i jedno sam se vrijeme bavio filmskom kritikom. Srđan je želio snimiti film i njegova producentska kuća iz Zagreba nije dobila potporu za razvoj scenarija. Pokušali su tri puta i nakon trećeg puta rekao sam da mislim da od toga moraju odustati jer to nema smisla i postaje patetično. Neki njima bliski ljudi misle da je “Pacijent iz sobe 19” filmičniji od “Blockbustera”. Imam i dva prijatelja glumca koji razmišljaju o monodrami po “Pacijentu”. Ali bilo bi zgodno sjesti na stolac i vidjeti kako netko drugi izgovara tvoj tekst – zaključuje Zoran Žmirić.

 

Pacijent iz sobe 19 – Bolna i inspirativna priča bez sretnog kraja

19Foto: Ilina Cenov

Piše: Ilina Cenov / Journal.hr
Subota, 30. ožujak, 2019.

Oduvijek sam zagriženi pacifist, s velikim nagnućem prema antiratnim romanima, tako da sam jedva dočekala baciti se na novi roman našeg suvremenog pisca, Zorana Žmirića, „Pacijent iz sobe 19“. Priča je to o Vanji Kovačeviću, gradskom dečku iz (multikulti) Rijeke, koji je dan nakon 19. rođendana poslan na ratište, da bi branio Lijepu našu. Vanja je odmah bačen u vatru (doslovno), probijajući se kroz domovinski rat sljedećih nekoliko godina, nastojeći preživjeti ratovanje, a mi ga susrećemo dvadeset i pet godina kasnije, dok psihijatru nastoji pojasniti zašto je sam sebe nezamislivo ozlijedio.

Žmirić nam servira nekoliko različitih Vanja, koji se međusobno prepliću u ovom sjajnom, punokrvnom romanu. Pa tako imamo Vanju, bezbrižnog mladića, opsjednutog bendom Sisters of Mercy, mladca, koji izlazi s društvom, pije pivu, sluša glazbu i mašta o vlastitom bendu. Dan nakon devetnaestog rođendana Vanjin život odlazi u pravcu kojeg on više ne može, niti će ikada moći kontrolirati. Dok sljedećih nekoliko godina sudjeluje u domovinskom ratu, čini nam se kako je najopasnije to što konstantno nosi glavu u torbi. Međutim, od trenutka demobilizacije, i ulaska u mirnodopsko razdoblje, i Vanja, a i mi shvaćamo da njegovi životni problemi tek započinju, jer mu je život nepovratno, trajno, debelo i temeljito uništen (čitaj sj…., ali moram biti pristojna), i usmjeren ka tome da bi najzad postao Pacijent iz sobe 19…

Vanja je ogorčen, nadrkan (pardon, još jednom), izluđen upravo dijaboličnim ratnim iskustvom, u kojem se nagledao brojnih svojih kolega s upravo divljačkim ratnim porivima: „Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam došao kao branitelj, oni kao zločinci…Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali“. Da li je Vanja bačen u rat za slobodu i mir? Ili su to samo bile prazne floskule, koje su prosipali oni za krojačkim stolovima, dok su krojili podjelu nekadašnjeg društvenog vlasništva, da bi našoj tadašnjoj mladosti opravdali okrvavljene ruke? Kako bilo, i koje god bilo vaše mišljenje, Vanja je od normalnog dečka pretvoren u ruinu, te nikada više nije uhvatio uzde svog života.

Žmirićev roman fragmentarno je pisano svjedočanstvo o jednom rastočenom životu, kaleidoskop životnih iskustava čovjeka kojeg su poslali na put (samo)uništenja, bez da ga je itko pitao želi li on u rat i što misli o istome. „Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat.“ Žmirić piše iskreno i beskompromisno, ne štedi ni sebe ni nas, šamara nas Vanjinom pričom, zapravo svojevrsnim monologom upućenim (možda imaginarnom) psihijatru. I ta priča nam je upravo zastrašujuće bliska. I ne radi se ovdje samo i isključivo o (sada nimalo cijenjenom ) veteranu nekog rata (zapravo, nebitno kojeg, jer veteran bilo kojeg rata je nakon rata nagrabusio), i o njegovoj nemogućnosti normalnog života, normalnih reakcija, nemogućnosti da ima obitelj, posao, prijatelje, zapravo posvemašnjoj nemogućnosti da živi sasvim običan, prosječan i miran život. Žmirić se dotiče i Jugoslavije, i izleta u Trst, i Golog otoka, rata i ratovanja, glazbe (s posebnim naglaskom na Sisters of Mercy, pri čemu Vanja mnoge životne situacije začinjava upravo njihovim stihovima), ali i naše trenutne usrane (oprostite na nepristojnosti, ali ne mogu si pomoći), tranzicijske, tajkunske, silovane stvarnosti. U lice nam je bačena naša svakodnevica: politika (kurva), rat, tranzicija, korupcija, sveopće blato u kojem se nalazimo… A isto smo tako i sami krivi, jer nismo reagirali, jer smo zapravo blesavi tikvani. „Koliko je teško shvatiti da mi sami podupiremo loše stvari, loše vijesti i lošu energiju?“

Kako bilo, „Pacijent iz sobe 19“ je bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja, svojevrsno upozorenje, kritika i krik, upućen svima nama, da ne pušimo tuđe fore, floskule i nagovaranja. Da mislimo. Svojom glavom. Dok je još uopće imamo.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop