Pacijent iz sobe 19 – Bolna i inspirativna priča bez sretnog kraja

19Foto: Ilina Cenov

Piše: Ilina Cenov / Journal.hr
Subota, 30. ožujak, 2019.

Oduvijek sam zagriženi pacifist, s velikim nagnućem prema antiratnim romanima, tako da sam jedva dočekala baciti se na novi roman našeg suvremenog pisca, Zorana Žmirića, „Pacijent iz sobe 19“. Priča je to o Vanji Kovačeviću, gradskom dečku iz (multikulti) Rijeke, koji je dan nakon 19. rođendana poslan na ratište, da bi branio Lijepu našu. Vanja je odmah bačen u vatru (doslovno), probijajući se kroz domovinski rat sljedećih nekoliko godina, nastojeći preživjeti ratovanje, a mi ga susrećemo dvadeset i pet godina kasnije, dok psihijatru nastoji pojasniti zašto je sam sebe nezamislivo ozlijedio.

Žmirić nam servira nekoliko različitih Vanja, koji se međusobno prepliću u ovom sjajnom, punokrvnom romanu. Pa tako imamo Vanju, bezbrižnog mladića, opsjednutog bendom Sisters of Mercy, mladca, koji izlazi s društvom, pije pivu, sluša glazbu i mašta o vlastitom bendu. Dan nakon devetnaestog rođendana Vanjin život odlazi u pravcu kojeg on više ne može, niti će ikada moći kontrolirati. Dok sljedećih nekoliko godina sudjeluje u domovinskom ratu, čini nam se kako je najopasnije to što konstantno nosi glavu u torbi. Međutim, od trenutka demobilizacije, i ulaska u mirnodopsko razdoblje, i Vanja, a i mi shvaćamo da njegovi životni problemi tek započinju, jer mu je život nepovratno, trajno, debelo i temeljito uništen (čitaj sj…., ali moram biti pristojna), i usmjeren ka tome da bi najzad postao Pacijent iz sobe 19…

Vanja je ogorčen, nadrkan (pardon, još jednom), izluđen upravo dijaboličnim ratnim iskustvom, u kojem se nagledao brojnih svojih kolega s upravo divljačkim ratnim porivima: „Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam došao kao branitelj, oni kao zločinci…Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali“. Da li je Vanja bačen u rat za slobodu i mir? Ili su to samo bile prazne floskule, koje su prosipali oni za krojačkim stolovima, dok su krojili podjelu nekadašnjeg društvenog vlasništva, da bi našoj tadašnjoj mladosti opravdali okrvavljene ruke? Kako bilo, i koje god bilo vaše mišljenje, Vanja je od normalnog dečka pretvoren u ruinu, te nikada više nije uhvatio uzde svog života.

Žmirićev roman fragmentarno je pisano svjedočanstvo o jednom rastočenom životu, kaleidoskop životnih iskustava čovjeka kojeg su poslali na put (samo)uništenja, bez da ga je itko pitao želi li on u rat i što misli o istome. „Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat.“ Žmirić piše iskreno i beskompromisno, ne štedi ni sebe ni nas, šamara nas Vanjinom pričom, zapravo svojevrsnim monologom upućenim (možda imaginarnom) psihijatru. I ta priča nam je upravo zastrašujuće bliska. I ne radi se ovdje samo i isključivo o (sada nimalo cijenjenom ) veteranu nekog rata (zapravo, nebitno kojeg, jer veteran bilo kojeg rata je nakon rata nagrabusio), i o njegovoj nemogućnosti normalnog života, normalnih reakcija, nemogućnosti da ima obitelj, posao, prijatelje, zapravo posvemašnjoj nemogućnosti da živi sasvim običan, prosječan i miran život. Žmirić se dotiče i Jugoslavije, i izleta u Trst, i Golog otoka, rata i ratovanja, glazbe (s posebnim naglaskom na Sisters of Mercy, pri čemu Vanja mnoge životne situacije začinjava upravo njihovim stihovima), ali i naše trenutne usrane (oprostite na nepristojnosti, ali ne mogu si pomoći), tranzicijske, tajkunske, silovane stvarnosti. U lice nam je bačena naša svakodnevica: politika (kurva), rat, tranzicija, korupcija, sveopće blato u kojem se nalazimo… A isto smo tako i sami krivi, jer nismo reagirali, jer smo zapravo blesavi tikvani. „Koliko je teško shvatiti da mi sami podupiremo loše stvari, loše vijesti i lošu energiju?“

Kako bilo, „Pacijent iz sobe 19“ je bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja, svojevrsno upozorenje, kritika i krik, upućen svima nama, da ne pušimo tuđe fore, floskule i nagovaranja. Da mislimo. Svojom glavom. Dok je još uopće imamo.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Oglasi

Recenzija “Pac19enta” na Booksa.hr -Demoni prošlosti i sadašnjosti

Booksa PacijentPiše: Luca Kozina
Izvor: Booksa.hr

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe 19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali”), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam”), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.”) Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(…) jedina stvar koju sam za sebe odabrao.” Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude “običan” čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba “nevinosti”, život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao.”

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.”)

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju”, ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravoKoja je naša prava slikaJe li to ono što osjećamo ili mislimoIli ono što govorimoIli možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja”, a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličko odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće”. Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima”, no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Pacijent iz sobe 19 u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija: Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici

BibliovizorIzvor: Radio HRT

 

Dario Grgić za emisiju Bibliovizor piše o mom romanu “Pacijent iz sobe 19″.

“…Kao nijedan suvremeni pisac on se odlučio suočiti s realijama svijeta u kojima imamo nesreću živjeti. Njegova objašnjenja i primjeri ići će određenim društvenim skupinama na nerve, no to neće promijeniti činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je imbecilnost stavljena na mjesto inteligencije…” 

“…Žmirić je najaktualniji, najmanje eskapistički autor hrvatske suvremenosti i zato bi ga trebalo obavezno čitati. Rijeka od Kamova nije imala življu spisateljsku ruku…”

“…Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici…”

 

 

 

Intervju u Slobodnoj Dalmaciji

slobodna dalmacija p19

Piše: Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija

Riječki pisac Zoran Žmirić krajem godine kod Hena coma, kod kojeg je već imao knjigu “Putovanje desnom hemisferom”, objavio je roman “Pacijent broj 19”, o ratu i postratnom liječenju. Roman iz rata, koji je i društvena, psihološka i povijesna analiza, uz soundtrack “Sisters of Mercy”, u fokus je došao u manjku knjiga koje bi mu konkurirale temom i kvalitetom. Objavljeno je i izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegova “Blockbustera”, punokrvnog romana s prve izvidničke crte, jedini ratni roman koji bi ekranizirao Srđan Dragojević. Zbog svega toga Zoran Žmirić zaslužio je najmanje jedan intervju.

Očito ne vjerujući da je rat gotov, pišete iz pozicije neposrednog ratnog sudionika kojega smještate na psihijatriju. Iz romana proizlazi da putevi s bojišta vode ili u mrtvačnicu ili na kliniku?

Kad kažete da očito ne vjerujem kako je rat gotov, moram se osvrnuti i provjeriti nije li pitanje upućeno nekom drugom, nekome tko je svoje sudjelovanje u ratu protumačio tako da si uzima pravo svima dirigirati kako živjeti, pa čak i određivati koje će predstave gledati u kazalištu. To je ekipa koja i dalje živi rat. No, vidim da iza mene nema nikoga pa ću pokušati odgovoriti… Za mene je rat završio devedesetih, no za dobar dio našeg društva evidentno nije. To je razlog zašto se bavim tom temom. A s bojišta putevi vode svuda; u politiku, ovisnost, na burzu rada, u Irsku, pa i u mrtvačnicu i kliniku. Nekome je sve nabrojeno tek odraz unutarnjeg stanja, a nekome stvarna mjesta.

Roman je pisan u obliku monologa još jednog sudionika s prve crte. To je pozicija koju pripovjedno volite, kao da “mudrijaši”, “dezerteri” i “guzonje” iz pozadine, pa i s druge crte, nemaju pravo na glas o ratu?
Suprotno mišljenju koje prevladava u našem društvu, svatko ima pravo reći što misli i za to nije nužno imati iskustvo s ratišta. Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim, već sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran. Na žalost, naša stvarnost je upravo suprotna; ako kažeš nešto što se ne sviđa ekipi s nasilnim idejama, prozivaju te kao izdajnika, neprijatelja, poručuju ti neka napustiš zemlju, gotovo da ti stavljaju metu na leđa. I to čine na svim razinama; od zgubidana koji pred voćarnom uz pivo rješavaju svjetske krize pa sve do najvišeg državnog vrha.

Opet ste se opredijelili za lik urbanog mladića koji u sebi ima morala da ne postane lopov ili silovatelj, ali i spremnost da ubije one koji se u to upuste ili one s druge strane ratne crte. On je u opoziciji s tipičnim braniteljima, a od ostalih razlikuje se po tome što je njemu ubijanje privremeno stanje, a ne životno opredjeljenje? 

Moj lik nije u opoziciji samo s tipičnim i netipičnim braniteljima, on je u sukobu prvenstveno sam sa sobom, on je megafon dualizma, preslika zajednice osvijetljene iz svih kutova. Urbani mladići koji su išli u rat čine polazišnu točku oko koje pripovijedam. To su ljudi iz moga susjedstva, ljudi koje poznajem i o kojima mogu pisati autentično. No, to zauzimanje pozicije malog čovjeka koji ima tanašan ili nikakav glas u mom romanu je alegorija. Konkretno glas Vanje Kovačevića, glavnog lika romana “Pacijent iz sobe 19”, nije njegov glas, on samo fiktivno progovara o sebi. Vanja je doktor koji uspostavlja dijagnozu društva.

U “Pacijentu” ima preklapanja s ranijim “Blockbusterom”, likovi imaju imenjačke i prezimenjačke parnjake s druge strane, čak je ponovljena i priča o mudracu koji pita čovjeka tko si… Čemu takvo ulančavanje, spremate ciklus “U traganju za ratnim vremenom”?

Priča o mudracu koji postavlja pitanje identiteta pojavljuje se i u “Blockbusteru”, točno, no ne samo u njemu. Taj se lajtmotiv pojavljuje u svim mojim knjigama, to piše i kao mali naputak čitateljima na klapni knjige. Iako je svaka moja knjiga cjelovito, zaokruženo djelo, ja ih vidim kao dio veće priče koje veže ista ideja. Ma o čemu pisao, uvijek se vrtim oko istog pitanja: Tko smo mi i čime smo bili uvjetovani kad smo donosili određene odluke. Moja zbirka poezije “Zapisano metkom” je talog “Blockbustera”, a sa “Snoputnikom” dijeli misao: “Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio”, dok “Pacijent iz sobe 19” ima nekoliko elemenata koji se prethodno spominju u “Zapisano metkom”. To su kopče koje ih drže na okupu.

Imate tri ratna romana i zbirku ratne poezije, planirate li prelazak na mirnodopski mod?

Ne znam je li nepristojno da ja kao autor zaniječem kako pišem o ratu, no ipak ću to učiniti. Meni su u fokusu ljudi u nesvakidašnjim situacijama.Mene više od same energije rata zanima ponašanje pojedinca koji je uvučen u rat i koji zbog toga proživljava unutarnje sukobe. Vjerujem da svatko tko piše, svoj rukopis kolorira osobnim iskustvom. Prije “Pacijenta” objavio sam roman “Putovanje desnom hemisferom”, koji je solidno zapažen, na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni rukopis došao je do finala, a nakon izlaska dobio je dobre kritike. On tematski nema nikakve dodirne točke s “Pacijentom” i “Blockusterom”, no ne zato što sam tako odlučio. Mogao je to ispasti potpuno drukčiji rukopis, samo da sam u vrijeme pisanja bio manje nadahnut nekim dobrim stvarima, a više revoltiran svakodnevicom. Ne znam što ću sljedeće pisati, za pisanje trebam snažan vanjski poticaj, a kako sam dio ovog društva, dijelim s njim dobro i zlo, iduća tema će opet biti uvjetovana okružjem. Rat je stanje uma koji ima jak utjecaj na poslijeratno vrijeme i dok god se u Hrvatskoj podgrijava ta tema, ima i materijala za promišljanje i pisanje, tako da… tko zna? Možda jednom napišem priručnik o utjecaju mjeseca na debljanje školjki, samo ako me ta tema dovoljno iživcira ili inspirira. No, kako sad stvari stoje, takvo što nema šanse pokraj pitanja o 41. i 91. Konačno, i sami ste rekli da je “Pacijent” moj četvrti rukopis koji tematizira rat, s tim da je on moja osma knjiga. Znači, ravnoteža je zadržana, barem zasad.

Paralelno s novim romanom, kod istog nakladnika objavili ste izmijenjeno i dopunjeno izdanje svoga najpoznatijeg romana “Blockbuster”? 

Nakon “Pacijenta” povećala se potražnja za “Blockbusterom”, a već neko vrijeme sam imao potrebu za intervencijama u tekst koji je pisan prije deset godina. Činilo mi se zgodno da se obje knjige koje su na neki način literarno-duhovni blizanci, mogu nabaviti kod istog nakladnika i u istoj biblioteci.

Ma koliko bio uspješan, čini se da “Blockbuster” nije odjeknuo koliko je trebao po prodaji i nagradama iako se po prijevodima vidi da je još aktivan. Začudo nije došao do ekranizacije premda svi navodno vape za ratnom prozom i filmom?

Neke knjige žive brzo i bučno, o nekima se čuje puno kasnije, o nekima nikada. “Blockbuster” je sa svim svojim izdanjima i prijevodima trenutno dostupan na tržištu koje čini 200 milijuna ljudi. Taj roman definitivno ima svoj život s kojim ja više nemam nikakve veze. Možda vaši čitatelji sad očekuju da, poput mojih kolega čiji romani nisu ekranizirani, ospem paljbu po HAVC-u i ostalim državnim institucijama koji ne prepoznaju “moju genijalnost”, no mene to ne zamara. Konačno, možda je istina negdje drugdje? Možda su braća Coen i sestre Wachowski bili zauzeti, a možda “Blockbuster” jednostavno nije dovoljno dobar filmski predložak koliko se to ljudima čini?

 

Klara Capan | Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Pacijent19
Malo humora da razbije mrak, oduzeta mladost djetetu koji je samo htio biti sretan i slušati Sisters of mercy, i to je moj dojam nakon nekoliko desetaka stranica Pacijenta iz sobe 19. Pročitanim romanom, u fokus mi više dolazi patnja koja ne ostaje samo ona osobna, nego teret i promašaj cijelog društva.
Kao glavnog lika novog romana Zorana Žmirića imamo Vanju Kovačevića kojeg nakon trideset osmog rođendana sustižu nerazriješene traume. Slijedom toga u svojem monologu pred psihijatrom o kojem ne znamo ništa izlaže što mu je na duši. Na dan njegova devetnaestog rođendana zahvaća ga rat, pa njegov život očekivano kreće u drukčijem smjeru od života koji zamišljamo da vodi svaka mlada osoba. Događaji i slike koji bira ispričati ključni su da bi se razumjela osoba kojom u trenutku pripovijedanja jest. A osim što prepričava događaje iz svoga života, Vanjini se monolozi u gotovo svakom trenutku mogu izdvojiti i stajati zasebno kao kronika ljudske psihe i stanja svijesti društva.
Ako pogledamo kontekst u kojem je roman nastao – suvremena (sadašnja) Hrvatska, čini mi se da je on bio kolektivno htijenje. To uopće nije teško shvatiti jer živimo u društvu koje se nije suočilo ni s daljnjom, a kamoli bližom prošlošću. Kao rezultat nesuočavanja s njome, iste teme ponavljaju se godinama bez naznake da je konsenzus na pomolu, a takvo je društvo ono u kojem svatko proizvoljno stvara svoju istinu. Imajući to na umu, bilo bi nepravedno ovu knjigu proglasiti nositeljem svete istine, ali svatko ima pravo na svoju perspektivu u ovom ludilu bez postizanja rješenja. Dapače, imam dojam da ovakve knjige stoje kao kolektivno zrcalo i potiho pridonose društvenom iscjeljenju.
Spomenuto kolektivno htijenje doduše možda je pretjeran izraz jer on znatne grupe društva ipak ne dira, pa one čiji su mehanizmi licemjerja i manipulacije izvrgnuti na objelodanjivanje, neće se prepoznati u zrcalu, ako uzmemo u obzir malu mogućnost da će čitati knjigu.
Nasuprot mahom prihvaćenom mišljenju da književnost mora biti društveno angažirana, češće mislim da treba pustiti ljude da pišu intimne ispovijesti književnog lika. Zaista ne moraju svi nositi krjeposne moralne poruke ili raditi jalov posao ispravljanja društva kroz umjetnost. No ova knjiga je savršeno utjelovljenje činjenice da što osobnija priča jest, to istovremeno univerzalnija postaje.
Ono što mi se sviđa u knjizi jest njena strahovita autentičnost. Ono kad se nađe savršena ravnoteža između iznenađenja koje priča pruža, ali takvih iznenađenja u koje nam nije neprirodno povjerovati. Tu pritom mislim na ponašanja Vanjinih poznanika (da ne spojlam), ali i njega samog kao lika koji je uvjerljivo izgrađena persona čija bol i unutarnji mrak imaju smisla, ali koji je usprkos njemu još lucidan i sposoban za racionalno promišljanje, možda i previše za vlastito dobro. Usput, ima nešto opako rezonantno u dobrim ljudima i mirnim susjedima koji s ove ili one strane učinjenog nedjela, svojim sudbinama odaju drugačije slojeve samih sebe.
Rijetko se smijem dok čitam, ali zaista mi je bilo smiješno portretiranje Vanjina sina kao pripadnika jedne druge generacije koju on sasvim ne razumije te sjećanja na obiteljske odlaske u Trst iz mladosti.
Objektivne slabosti u knjizi nisam u stanju razlužiti, neka to ostane za književne kritičare koji su sigurno oštroumniji od mene. Osim glupih subjektivnih izjava poput „meni se u ovom trenutku takva literatura nije čitala“ ili „nisam sigurna da je ovo u skladu s mojim ukusom“, u svome osvrtu nisam kadra nešto drugo dati.
Jedno važno pitanje koje nas knjiga kao pojedince sve pita jest ono „tko smo mi?“ i ne želim da se to pitanje podcijeni ili propusti. Imamo amputirana uvjerenja, piše u njoj. Socijalizacija i okolina među čijim smo se vrijednostima rodili, diktira nam izbore i obrasce ponašanja, nekad očitije, a nekad tako suptilno da toga nismo ni svjesni, dok ih mi olako preuzimamo pod okrilje svoga identiteta. Pacijent iz sobe 19 između redaka nas pita : bi li razumjeli ovog čovjeka da smo živjeli njegov život? Bi li ubili ovog čovjeka da znamo da je tek negdje malo ispod površine on isti poput nas? Bi li živjeli svoj život ovako kako jesmo da nam netko nije utkao svoju verziju onoga što treba biti? Tko je u krivu, tko je u pravu? Čija je istina prava istina?
Knjiga me tim neispisanim pitanjima vratila u period mog ranog školovanja. Pitala sam se, ne nužno ponukana glavnim likom koliko cjelokupnom atmosferom knjige, je li moj neprijatelj kriv ako ja postanem ista kao on? Sjećam se kako rečenica „Ali učiteljice, on je prvi počeo!“ nikada nije bila prihvaćena kao valjan razlog.
Kao obožavateljici Jungovskih učenja i njegovih suvremenih inačica, sviđa mi se mehanizam izvlačenja sjena ovoga romana. Duboko potisnute sjene pojedinca i društva iznose se na svjetlo dana. Neke od njih imaju dobru priliku da se prinošenjem svjetlu napokon razriješe i postanu njegov dio, ali neke ipak, koliko god sada bile vani na svjetlu, ne postaju ništa manje mračne.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Anne-Kathrin Godec o Pacijentu iz sobe 19

anne-kathrin godec Anne-Kathrin Godec ima videoblog na kojem recenzira knjige. Njemica koja živi u Triblju gdje s obitelji vodi turistički objekt “Hotel Balatura” koji je prava pravcata kulturna oaza glazbenih i književnih programa i radionica, Anne između ostaloga i sama piše poeziju i prozu, te prevodi i objavljuje u raznim njemačkim časopisima.

Anne je odabrala zanimljiv datum kako bi recenzirala moj roman “Pacijent iz sobe 19″…. 19.1.19. Taj datum s devetkama i jedinicama je do prošle godine bio Međunarodni dan izbjeglica i migranata, skupine ljudi koja u najvećem broju slučajeva bježi od rata.

Anne kaže: “Zoran Žmirić je neumoran i angažiran kritičar ovog društva, dobar promatrač i duhovit pisac… jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora…. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.” Poslušajte.

 

Kako fantomski blogovi manipuliraju književnim top ljestvicama

NajRomanFantomskiBlog1Već sam pisao o tome kako postoje blogovi s top ljestvicama najčitanijih, najprodavanijih, najboljih i naj nešto romana na našem tržištu, a koji nemaju impresume pa se ne zna tko ih održava, a ne navode ni izvor s kojih preuzimaju „naj“ podatke. Riječ je o blogovima koji su kreirani s jednim jedinim razlogom – da određenom pojmu na Googleu podignu tzv. „rank“. Uz nekoliko znanih naslova i autora, na tim se popisima većinom nalaze knjige objavljene od strane nadbiskupija, udruga, pojedinaca, a u kojima prednjače teme poput veličanja domovine i vjere.  Shvatili ste, pisci i njihova djela koja su doživjela ozbiljnu kritiku, na tim “naj” popisima služe kao lokomotiva na koju su prikopčani književni anonimusi.

Fantomski blogovi čija se svrha svodi na to da piscima i knjigama spomenute tematike dižu vrijednost, otišli su korak dalje. Upravo sam naišao na dva popisa na kojima se nalazi i moj roman “Pacijent iz sobe 19“. Prvi članak je kreiran 24. prosinca, a donosi spisak najboljih domaćih romana za 7. siječnja 2019. dok je drugi članak kreiran 28. prosinca 2018. a donosi popis najboljih domaćih romana za 15. siječnja 2019.

Baš pred koji dan, jedan mi je anonimus na Twitteru objasnio kako u detalje zna s čime se bavim u romanu “Pacijent iz sobe 19”, iako je, kako priznaje, od knjige vidio tek naslovnicu. Čovjek tako iznimnih sposobnosti, po mom bi mišljenju trebao predsjedavati nekom književnom nagradom, a u žiriju bi mu mogli sjediti ljudi iz “redakcija” gore spomenutih blogova, koji i po nekoliko tjedana unaprijed znaju popis “naj” romana. Još samo da im netko iskopa i dostavi Babu Vangu i Tarabiće, pa da posao čitanja, promišljanja i procjenjivanja vrijednosti stotinjak romana, za što je potrebno nekoliko mjeseci, jednostavno odrade dok ne srknu popodnevnu kavu.

NajRomanFantomskiBlog2

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Prva kava u Novoj godini

1. siječnja 2016. godine, ustao sam prije svih. Skuhao kavu, zalijepio čelo uz prozor i zagledao se u pusto naselje. Kako se ono kaže… ni pseta na ulici. Kroz glavu su mi prošli svi filmski i književni postapokaliptični prizori. Razmišljam, da se vratim u krevet ili da iskoristim potencijal samoće i mira. Ispijem kavu, skuham još jednu (jer i inače, prvo što napravim nakon što ispijem prvu jutarnju kavu, ispijem i drugu), provjerim je li WC još uvijek na istom mjestu, sjednem za laptop i napišem: “Na svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet.” Dobra rečenica, što ću s njom?

I nastavim kuckati, bez razmišljanja. Ta rečenica me vodi, padam kroz nju, valja me, utapa, a ona vijuga u neke prošle dane, pokazuje mi gdje sam skrenuo lijevo, kad sam mogao desno i što sam sve time propustio. Gutljaj kave, tri reda slova. Sat vremena kasnije, tekst je gotov. Ona se budi, hvata svoju kavu, gleda me i kaže: “Hajde da čujem.” Ona i inače sve zna, tu se ne treba previše objašnjavati. Pročitam joj i kao uvijek čekam, ako ona kaže da nije dobro, završit će u Recycle Binu. No ona kaže: “Teško je. Ali dobro.”

Popodne tekst šaljem kolegi glumcu, kažem: “Baci oko, pisano je kao monolog, ti ćeš osjetiti ima li tu snage.” Predvečer istog dana stiže poruka: “Ja bih ovo stavio na daske. Ima li još?” I to je bilo to. To “još” nastajalo je iduće dvije godine da bi na koncu Hena com objavila pod naslovom “Pacijent iz sobe 19“.

Trenutno pijem kavu (još uvijek tek prvu), naselje je pusto, a ja nisam nešto posebno kreativno nadahnut. No godina neće biti lijena, rokovi su zacrtani, ispoštovat će se. Uvijek su. Želim vam da si zaželite nešto lijepo, i neka vam se ostvari. Ja idem skuhati drugu kavu. Tko zna što me čeka na dnu šalice.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Osvrt na Pacijenta iz sobe 19 u Glasu Istre – Povijest srama i beščašća

GlasIstreP19Izvor: Davor Šišović / Glas Istre

Ovo je jedan od romana koje poželite imati u zalihama od nekoliko desetaka primjeraka, pa kadgod povedete razgovor s nekime kome nije baš jasno što je to kod nas točno bilo u zadnjih nekoliko desetljeća, kakva je ona bila država a kakva je ova sada, kako se to i zašto ratovalo i zašto taj i sve prethodne ratove današnji ljudi još uvijek nose u sebi – odustanete od bilo kakvog izlišnog objašnjavanja i sugovorniku naprosto tutnete ovu knjigu u ruke, neka je pročita, i neka shvati sve što treba shvatiti. Mislim da vam više nikad neće doći s takvim pitanjima.

Blockbuster
Prije nekoliko godina Žmirić je žestokim antiratnim romanom “Blockbuster” sasvim zasjenio obzore domaće pa i regionalne antiratne proze. Ovim je romanom postigao još jači učinak. Tko ovaj roman pročita s razumijevanjem, neće postati pametniji ni prosvjetljeniji, ali će dobiti veliku podršku vlastitim uvjerenjima da je rat, ali svaki rat, generalno zlo i generalno – ovdje nije moguće upotrijebiti drugi izraz – sranje, da svaki rat biva građen od straha i užasa, da svaki rat svoje sudionike pretvara u zločince, i da svako sudjelovanje u ratu na psihi ostavlja neizbrisive tragove. Glavnom junaku ovoga romana rat je naprasno i grubo prekinuo odrastanje, puška mu je u ruke gurnuta prije nego li je stigao i razmisliti, a kamoli iskušati, bi li mu u tim istim rukama život bolje odredila gitara, lopata iii tipkovnica. I kad je već dobio pušku u ruke, koristio ju je obilato, kao i svi oko njega, iako ne uvijek iz istih razloga kao svi oko njega.

Regionalna antiratna proza relativno je rano sazrela (iako je za naše čitateljske potrebe i to bilo poprilično kasno), i o posljednjim balkanskim ratovima počelo se pisati onako kako o ratu treba pisati relativno ranije nego što su se nakon Drugog svjetskog rata u regionalnoj književnosti pojavili iskreni književni glasovi o tome ratu.
Faruk Šehić, Veselin Gatalo, Josip Mlakić, da spomenem samo autore koji su mi prvi pali na pamet, među prvima su u regionalnoj književno­sti posljednji rat smjestili tamo gdje je najviše udarao: na osobne sudbine i mijene njegovih najneposrednijih aktera, onih s puškom u ruci, s kritičkom oštricom sasvim neskriveno usmjerenom spam ideologija koje su ratove započinjale i vodile, s bilo koje od zaraćenih strana, iz sigurnosti svojih fotelja. Najdojmljivije ratne književne teme obično su one kojima nema spomena u rubrikama “dogodilo se na današnji dan”, koje čak ni za crne kronike nisu sasvim podobne, one zahvaćaju ljude i događaje kojima se ne podižu spomenici, i koje po svom sadržaju spadaju u općeljudsku povijest srama, ludila i beščašća.
Rat nije igra
Moram ovdje prizvati jednu epizodu iz nedavne prošlosti kojoj sam osobno svjedočio: kad je moja generacija stasala za vojsku, okupila nas je lokalna vlast na nekakvom skupu, i tadašnji komandant mjesne kasarne rekao nam je pred odlazak na služenje vojnog roka nešto što tada nikako nismo mogli shvatiti ozbiljno. Rekao je: ‘Vaša vas opština šalje da naučite kako se ubija!”, a mi smo to olako prečuli ne mogavši takvu poruku smjestiti u kontekst ičega što je tada predstavljalo našu životnu i društvenu zbilju. Svega desetak godina kasnije novim mladim generacijama itekakva je životna zbilja postala činjenica da se u ratu bija i može biti ubijen, da fijukanje metaka, eksplozije, rane, krv i smrti nisu samo prizori s filmskog platna, da rat nije igra u kojoj se poslije pogotka možeš ustati i nastaviti novu rundu s drugom ulogom. Rat ubija i onoga u koga se puca i onoga tko puca, o tome nam pripovijeda ovaj roman, a iako postoje mnogi predumišljaji o tome zašto se puca, kada takvi trenuci stvarno nastupe, puca se smo iz dva razloga: da seu bije, i da se ne bude ubijen. Toliko je duboko, toliko iskreno i potresno, toliko krvavo to ratno i poslijeratno preživljavanje i proživljavanje glavnog junaka ovoga romana, njegova transformacija u niz vlastitih suprotnosti, njegovo prekasno osvješćivanje kako je ubijanjem utjecao na čitav niz života, da ga na neki način moramo sažalijevati, iako ćemo ga kroz roman često osuđivati smatrajući da je mogao imati i drukčiji izbor. Nismo mi dovoljno pametni da bismo shvatili da je jedini pravi izbor rat ili mir, jer ako si u ratu, više izbora nemaš. Zato ovaj roman, a i svaki njegov razuman čitatelj, šalje do neba upozoravajuću poruku da svako ratno huškanje treba zatrti u samom začetku jer sjeme koje daje tako divlje i okrutne plodove doista nikome ne treba.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Pacijent iz sobe 19 u emisiji Kutija slova Hrvatskog radija

Kutija slovaEmisija Kutija slova Hrvatskog radija ovog tjedna donosi osvrt na moj roman Pacijent iz sobe 19. Ako ste je propustili, emisiju možete poslušati online. Osim o Pac19entu, bilo je govora i o romanu Divlje guske Julijane Adamović, te novom rukopisu Slobodana Šnajdera.

Kutija slova je specijalizirana emisija o umjetnosti riječi. Sustavno prati aktualnosti domaće književne scene, kao i prijevodnu literaturu zanimljivu hrvatskoj publici. Predstavlja nove knjige i autore, bavi se i klasicima, ali i novim autorskim talentima, putem svih novinarskih žanrova, od vijesti, preko reportaža, do intervjua i osvrta.

 

Izvor: https://radio.hrt.hr

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop