U mjesecu ožujku zadarska Gradska knjižnica u programu Radio Zadra odabrala je antiratne romane koji umjesto glorificiranja rata pokušavaju razotkriti mitove o ratu, patriotizmu. Književnost koja govori o brutalnosti rata i destruktivnim posljedicama na pojedinca.
Darko Blažević iz zadarske Gradske knjižnice odabaro je četiri romana i jedan strip koje je predstavio u programu Radio Zadra, a mi ih, ako ste propustili slušati i zapisati, donosimo na našoj mrežnoj stranici:
Zoran Žmirić – Pacijent iz sobe 19
Knjiga je to koju morate pročitati obzirom da je to roman o Domovinskom ratu, ali i o posljedicama svih ratova, onog što osjećaju generacije koje dolaze nakon ratnika. Priča koja u 39 poglavlja (neka od tih poglavlja funkcioniraju i kao kratke priče) donosi ispovijed pacijenta iz sobe 19 i psihijatru (koji to možda i nije) govori o tome zašto si je odsjekao spolovilo. Njegov monolog, liječnik naime ne izgovori ni jednu jedinu riječ, počinje na njegov 19. rođendan. Bio je to dan kada je kao golobradi mladić, koji je večer prije toga bio na rock-koncertu u nekom riječkom klubu, u ruke dobio pušku, dan kada je krenuo u Domovinski rat, došao na bojište i doslovno bio bačen u rat. Taj prvi dan, dan devetnaestog rođendana, on je ubio devetnaestoro ljudi, a spoznaja tko je bila ta devetnaesta žrtva postaje trenutak u kojem se počinje rasipati njegov život. I dok sredstva protiv bolova teku u njegovu venu, on priča o djetinjstvu, prijeratnom životu u Rijeci, roditeljima, prijateljima, školi, glazbi, šopingu u Trstu… Kroz tu se priču, posebno uz vrlo jake glazbene reference, stalno i uporno probija rat – Domovinski rat.
021: Grupa „Sisters of Mercy“ oblikovala je glavnog junaka, taj motiv provlači se kroz ceo roman. Taj isti junak kaže da je odrastao i na muzici EKV. Kako neko ko je slušao EKV može da ubija – to je upravo jedna od zabluda kojima se bavite u svom romanu. Šta se desi čoveku koji je pre rata u sebi nosio mir, u odnosu na one koji su tokom mira u sebi nosili rat, pa se ti nemiri izmešaju tako da više ne znaš odakle je zapravo počelo da ključa? Da li to znači da, kad se sve svede na bruto i neto, muzika prestaje?
ZŽ: Normalan se čovjek u nenormalnim situacijama uglavnom ponaša nenormalno, a atmosfera mase proždire pojedinca i njegov tipičan način ponašanja. Pogledajte samo naše mirne susjede kako se ponašaju u gomili; na utakmicama ili na političkim skupovima. Tu se pokreću začahurene osobnosti, prikrivene dijagnoze, ali jednako tako, iako u manjoj mjeri, i ljudskost. Sva iskustva, odgoj, sklonosti ka normalnom, sve to ustupa mjesto nekom našem drugom „ja“ koji preuzima ulogu onoga tko će omogućiti preživljavanje i pri tome ne mislim samo na puko fizičko preživljavanje u nekoj destruktivnoj atmosferi kao što je rat, već i esencijalno koje počiva na želji da se uklopimo u okolinu ma koliko ona luda bila, da budemo prihvaćeni i uvažavani. Sve ono što smo sa sobom donijeli u taj određeni trenutak jednostavno biva gurnuto u stranu. Da, kad bi tu samo muzika prestala to bi bila dobra vijest. No stvar je puno gora. To je mjesto u kojem se odričemo sebe.
021: Kad razum šapuće, a telo vrišti – jasno je koga srce sluša. Rat je kod mnogih pokrenuo skrivene dijagnoze. „Može li poštenije“, naslov je priče koja govori upravo o tome. Pa, može li? Je li potonji mir pokrenuo išta drugo?
ZŽ: Naše se društvo od ’90-tih na ovamo odreklo vrijednosti poput solidarnosti i suosjećanja rezultat čega su pogubljeni ljudi i apatična mladost čiji su životni ideali sebičnost i bešćutnost. Društvo se preko noći našlo u neobranom grožđu i zbog toga ga ne treba kritizirati, treba mu pomoći. Za to postoje dva načina; društveni aktivizam i podizanje svijesti da smo jedni bez drugih izgubljeni. Jedini način da zaustavimo srljanje u rasulo, da ustanovimo zaboravljene vrijednosti i da ozdravimo društvo jest da se povežemo. Mi na Balkanu najviše se povezujemo po ideji nacije, klase, svjetonazora… što isključuje one druge osnove dublje naravi, kao što su temeljne ljudske vrijednosti poput dobrote, suosjećanja ili ljubavi. Pitanje je je li to uopće moguće? Pa čini se da jest, ali samo u onim situacijama kad nam se na vratima pojavi zajednički neprijatelj kao što je to bilo s poplavama koje su pogodile naše zemlje prije nekoliko godina. Kamioni humanitarne pomoći iz Hrvatske išle su za BiH i Srbiju, ljudi su se javljali da odlaze na teren kako bi pomagali, nitko nikog nije pitao je l’ se križa, krsti ili klanja. Ono najbolje, svi ti ljudi su se organizirali samoinicijativno bez utjecaja bilo kakve političke propagande. Dapače, dok su se političari snašli, ljudi su već bili organizirani oko sabirnih centara. To mi govori da mi ipak u svojoj esenciji jesmo bili i ostali ljudi.
021: Jesmo li svi krivi za dela pojedinaca i nekih dominantnih grupa, bar zato što ih pokrivamo, štitimo, apologizujemo?
ZŽ: Svi oni koji su kao pojedinci kroz život zagovarali ljudskost i toleranciju ne prihvaćaju koncept kolektivne krivnje i ne trebaju to ni činiti. Nitko ne treba osjećati sram zbog nekog drugog, nikome dobar čovjek ništa nije dužan jer bez tih i takvih ljudi društvo bi izgledalo puno gore. Da, mi možemo reći kako bi svatko od nas, krenuvši od svog susjedstva ili radnog kolektiva, trebao pronaći po jednog devijanta i poraditi na tome da ga se raskrinka. Ali to se uglavnom ne čini i ne treba očekivati da će se činiti. No dobra je stvar ta što oni koji to ipak čine, neće odustati zato što su u manjini, jer ispravni ljudi nisu ispravni kako bi se nekome dopali ili dokazali, oni su ispravni zato što je to jedini put koji su sposobni slijediti. Iz istog razloga mnogi pisci pišu. Nemaju drugu opciju. Ubrajam se među njih. Prije nekoliko godina gostovao sam na Cetinju na poziv Crnogorskog društva pisaca i uvečer sam se družio s grupom umjetnika iz tog kraja. Bio je tu i jedan simpatičan dečko, Danilo, koji je bio izuzetno zabavan sve do trenutka kad je shvatio da sam iz Hrvatske. Nakon toga se naglo uozbiljio, postao je potpuno druga osoba, počeo je zamuckivati, pa izvlačiti priču o tome kako su crnogorski vojnici devedesetih raketirali Konavle, pa se ispričavati zbog toga. Atmosfera je naglo splasnula i bilo mi je neugodno koliko i njemu pa sam ga na koncu pitao je li on granatirao Konavle. Kaže čovjek da nije, u to doba je, naime, imao sedam godina. Ali eto, ipak on je imao potrebu ograditi se od toga. Primirio se tek kad sam mu rekao kako je bolje fokusirati energiju na to da svoju djecu danas sutra podučimo da, u slučaju nekog novog sukoba reagiraju drugačije, da se ne daju manipulirati. Jer, činjenica je, da u ratu svaka strana misli kako je u pravu, a to je ništa drugo do čista manipulacija. Kad ne bi tako mislila, jedna bi strana jednostavno rekla: „OK, oni ljudi s druge strane su u pravu, mi nismo, nemamo tu što raditi, hajmo kući“. Ali visoka politika manipulira istinom i uspijeva uvjeriti čovjeka kako je baš on u pravu i kako će im oni tamo, iza brda, doći glave. Pa razmisliš li malo o tome lako zaključiš kako to ne može biti, no još važnije od toga tko je, da imamo zadaću djecu naučiti kako se svaki sukob može riješiti i bez nasilja.
021: Mi ovde u Vojvodini dičimo se tolerantnošću – Novi Sad, Sarajevo i Istra bili su simboli tolerancije u Jugoslaviji. Danas često ističemo Rijeku i Pulu kao primer izuzetne tolerancije. Vi pak u svom romanu tvrdite drugačije, kažete da je Rijeka bastion tolerancije ispod koga „kuha suptilna dijagnoza“…
ZŽ: Moj roman je megafon kojeg u rukama drži ranjena i poremećena osoba, njezine izjave vrijedi uzeti s dozom opreza, prići im kao temi za promišljanje, a ne kao referentnoj točki neke osnovne vrijednosti. Moj lik je reprezent dijagnoze Balkana, zato se i zove Vanja Kovačević, po tom imenu ne možete zaključiti koje je nacionalnosti, pa čak niti kojeg je spola. Taj lik može biti bilo tko od nas. Za razliku od toga što u jednom času tvrdi moj lik, Rijeka jest tolerantan grad i to nije tvrdnja koju plasiraju Riječani već oni koji u Rijeku sa svih strana dolaze, u Rijeku se vraćaju i u Rijeci ostaju. Čak bih se usudio reći da je Rijeka nešto više od toga jer tolerirati znači trpjeti nekoga ili nešto, tolerirati znači odustati od sile, ne uzvratiti nasiljem na nasilje, izabrati drugi put, a karakteristike Rijeke su više od toga. Mislim da je Rijeka grad u kojem se ljudi i pojave prihvaćaju više nego što se toleriraju. Možda sam pristran jer govorim o svom gradu, ali s druge strane baš zato što je to moj grad imam dovoljno iskustva da o tome mogu donositi sud. Vjerujem kako razlog tog svojevrsnog balona razapetog iznad grada leži u tome što je Rijeka u kratkoj povijesti od samo stotinu godina, ne računajući privremena državno-pravna uređenja, promijenila čak devet država, a bila je i snažno industrijsko središte u koje su bili privučeni ljudi sa svih strana. Najveća luka, najveće brodogradilište, najveća rafinerija… da ne nabrajam. Rijeka je oduvijek imala način da privuče ljude, zadrži ih i učini boljima.
021: U jednoj priči primećujete da je raspadom bivše zemlje centar moći s jednog mesta premešten u niz manjih centara, u kojima je svaki lokalni majmun postao član vlade ili neke državne komisije. Postoji li neki pozitivan primer „tekovine raspada“ i tog rasparčavanja?
ZŽ: Ne znam za ostale države, ali u Hrvatskoj ga baš i ne vidim, ali jedno znam sigurno. Već trideset godina mi govorimo kako je nekad bilo i odvagujemo kako nam je danas u odnosu na nekad. Da nam je danas dobro, ne bi mi raspravljali o tome kako je bilo prije. Zato su mi priče o blistavoj budućnosti države naivne. Ovo čemu svjedočimo govori kako države nisu ni stvorene da bi imale budućnost, već su stvorene da bi budućnost imala grupa lopova i njihove obitelji.
021: Sin hrvatskog tajkuna nikad ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika. Zašto onda taj – sin hrvatskog radnika, ne može biti brat sa srpskim radnikom? Da li će to (ikada više) u budućnosti biti moguće?
ZŽ: Već sad je moguće kod one normalne manjine. A šire, bit će moguće kad stasa nova generacija ljudi kojoj će prioriteti biti nešto drugo od onih vrijednosti koje su ih naučili iskvareni roditelji ili kad se pojavi neki jači subjekt koji će iskazati interes za ovaj teritorij pa na stol spusti torbu s novcem i kaže da je bilo dosta gluposti. Slično se događalo svuda po svijetu, nama bliži primjeri su istovremeni ulazak u NATO Grčke i Turske te pitanje Irske i Sjeverne Irske. U Belfastu su do prije tri desetljeća automobili letjeli u zrak, a snajperi su u istom kvartu pucali s jedne zgrade na drugu. Kad je vanjski interes došao tamo, te su priče prestale i danas su tek dio folklora. O tome više nitko javno ne govori, ostali su tek murali po lokalnim kvartovima kao spomen na žrtve besmisla.
021: U našem društvu sinovi su oduvek vredeli onoliko koliko su očevi imali na računu, kažete u knjizi. Svi drugi bivali su prezreni ili nikad prihvaćeni. Čovek generalno ne vredi mnogo danas, on je Human resources, a ne kadar – kadar da nešto radi. Čovek je, dakle, resurs koji se iscrpi, potroši i baci. Vredi li danas bar poneko onoliko koliko vredi? Kako se vi u tom smislu kao pisac osećate?
ZŽ: Teško mi je reći koliko tko danas vrijedi zato što su, za moje poimanje stvari, mjerila vrijednosti poprilično pomaknuta. Mislim da je to najveći problem koji nam se raspadom Jugoslavije dogodio. Mi smo odustali od svake ideje koja je imala bilo kakve veze s tom zemljom. Razumljivo je i prirodno da se s prezirom gleda na vrijeme u kojemu je čovjek bio osuđen na deset godina zatvora zato što je javno izrekao neslaganje s državnim uređenjem, no mi smo u istom paketu odustali i od onih pozitivnih stvari, od ljudskih vrijednosti, uvažavanja različitosti, prava radnika… Našem je društvu preko noći postalo važnije imati kvalitetan autoput od glavnog grada do mora i na njemu načičkati benzinske pumpe nalik na trgovačke centre na kojima je litra vode tri puta skuplja od litre benzina, negoli barem pokušati pratiti tehnološki napredak, na primjer, u medicini, pa omogućiti ljudima koji na svojim plećima nose proračun države, da dostojno čovjeka mogu obaviti osnovni liječnički pregled, a ne da na njega čekaju po godinu dana. Baš sam nedavno morao obaviti jedan delikatniji pregled pa su me naručili za tri mjeseca. To mi je dalo misliti. Recimo neka u tri mjeseca ta ustanova radi 60 dana i da im za proceduru pregleda treba 10 minuta po pacijentu, ako oduzmemo pauze i prazan hod oni lagodno mogu obaviti četrdeset pregleda dnevno. U šezdeset dana to je skoro dvije i pol tisuće ljudi. Ja sam siguran da dvije i pol tisuće Riječana u tri mjeseca ne treba tu vrstu pregleda jer u Jugoslaviji su i ljudski potencijal i tehnika bili na znatno nižoj razini od današnje, pa se na nijedan pregled nije čekalo duže od tjedan dana, a bolnice u glavnim gradovima primale su pacijente i s periferije i iz ostalih, manjih gradova. Ali mi smo na to pristali. Nema materijala za rad, filma za rendgen, uređaji se kvare, nema kvalitetnog osoblja jer su doktori otvorili privatne biznise ili rade u Europi za pet puta veću plaću. I onda te još uvjere kako je danas bolje jer eto imaš izbor. Ako nećeš u državnu bolnicu, možeš kod privatnika. Ali ne radi se o tome da možeš, već moraš, jer ti je redovna usluga uskraćena. Kako rekoh, mi smo pristali na to pa čak i uvjeravamo one sumnjičave kako je to sjajno. Jednako smo pristali i na to da se Kadrovske službe u tvrtkama danas zovu Službe za ljudske resurse čime nam se jasno daje do znanja kako smo resurs, poput energenta, čovjek je izjednačen s kantom ugljena i kanistrom nafte, a ako više nije u stanju pružiti onoliko koliko je poslodavac zamislio, odbaci se kanta, kanistar ili čovjek, svejedno je. Ispred firme stoji kilometarski red ljudi spremnih da se ubiju za crkavicu kako bi na stol stavili komad kruha i vrećicu južnog voća za dijete i još slave kad dobiju posao. Zovu rodbinu da se provesele pa na stol stavljaju bocu vina i dvadeset čaša. Zato ne znam tko koliko danas vrijedi jer je vrijednost izvitoperena kategorija pa ljudske kvalitete nemaju istu vrijednosti koje su imale nekad, dok s druge strane ološ biva cijenjen, pred noge mu se prostire crveni tepih i zlatnom sabljom mu se otvara šampanjac. U posljednje vrijeme dosta se koristi termin „nova normalnost“. Ja tu novu normalnost u društvenom smislu vidim odavno, ona se ogleda u ideji da nije loše biti loš. To je poruka kojom nas obasipaju mediji gurajući u prvi plan kriminalce koji su predstavljeni kao rock zvijezde, jednako kao i političare koji sa svojim plaćama u četiri godine mandata sebi ne bi mogli priuštiti niti novi automobil dok u posjedu imaju nekretnine koje vrijede više od prosječne bolnice u nekom od velegrada. To je jasna poruka novoj generaciji da je biti dobar i glup sasvim isto, te da biti loš ne znači ništa loše, dapače. Na ulici sve češće čuješ kako se za lopova kaže da se snašao. Zamisli? Nije on lopov, on je snalažljiv. To su te vrijednosti koje su nam postale životni ideali. I super nam je, jer eto, kaže narod, prije je sva lova išla u Beograd, a sad ostaje u Zagrebu. Ne znam kome ostaje, meni sigurno ne, kao ni nikome koga ja poznajem. Želim vjerovati da i dalje negdje duboko u nama preživljava humanost i da vrijedimo onoliko koliko u drugima uspijevamo pobuditi empatiju. Sve ostalo u duhovnom smislu, nalik je na džep pun novaca na zatvorenoj pijaci. Imaš vrijednost, a s njom ne možeš ništa.
021: Izgledalo je da će korona biti dum-dum (EKV!!!!) metak u srce današnje civilizacije. Preživeli smo, izgleda. Nažalost? Vreme sve brže prolazi, ili ne prolazi, možda zaista samo prolazimo mi, kako kažete. Kako će izgledati neko blisko buduće vreme, šta mislite? Kako će izgledati svet u kojem odrastaju „klinci poremećene pažnje usled nerazumevanja okoline za detetove specifičnosti“?
ZŽ: Svaka je civilizacija došla do svog kraja, tako će i ova. Možda čak i naša generacija bude tome svjedočila, nema u tome ništa posebno. S druge strane čovjek je prilagodljiva životinja, uvijek se, kao virus, uspješno adaptirao i preživljavao. Ne bojim se za čovjeka, bojim se za ljude. Ne brine me budućnost pojedinca, plašim se onoga što nas čeka kao društvo.
Talijanska dnevna novina La Voce del Popolo objavila je danas intervju u kojem smo napravili kraći presjek mog rada. Na linku je članak na talijanskom, a u nastavku slijedi razgovor koji smo novinarka Helena Labus Bačić i ja vodili na hrvatskom.
Počnimo od najnovije vijesti, a to je da će po tvom romanu Blockbuster u Ukrajini biti snimljen film. Što za tebe znači ta činjenica i hoćeš li na neki način biti uključen u produkciju? Jesu li ti već poznati neki detalji?
Nakon činjenice da je moj roman Pacijent iz sobe 19 prvi hrvatski roman s tematikom Domovinskog rata objavljen u Srbiji, ekranizacija Blockbustera u Ukrajini je neka nova dimenzija koje valjda još nisam ni svjestan. Inače, prije nego krenem pisati, zamislim priču što je detaljnije moguće. Znam gotovo sve pojedinosti od početka do kraja, likovi su razrađeni i imam dijaloge, tako da je sam čin pisanja više nalik na detaljno prepričavanje filma kojeg sam prethodno odgledao na svom misaonom ekranu. Isto je bilo i s Blockbusterom s tim da sam se u njemu još i vodio brojnim filmskim referencama, tako da jedva čekam vidjeti kako će sve to ispasti. Čuo sam da je Blockbuster prvi roman hrvatskog autora koji će biti ekraniziran u stranoj koprodukciji što mi je posebno uzbudljivo. Sve se to dogodilo u kratko vrijeme tako da još sređujem utiske. Na filmu mi je ponuđeno mjesto savjetnika na scenariju, a u posao krećemo do ljeta.
U Ukrajini si vrlo cijenjen pisac. Kako je došlo do toga?
Za sve je kriv ukrajinski prevoditelj Volodymyr Krynytsky, čovjek koji je beskrajno zaljubljen u slavensku kulturu. Obožava naš jezik, izvrsno poznaje našu književnost i prati sve od klasika do recentnih izdanja. Na književnom portalu Književnost uživo koji sam jedno vrijeme uređivao s prijateljem i kolegom Milanom Zagorcem, Volodymyr je naišao na moju poeziju i tako se zainteresirao za moj rad. Nakon što je pročitao Blockbuster, javio mi se i pitao dopuštenje za prijevod smatrajući kako je ta priča u ovom trenutku izuzetno bitna za Ukrajinu. Preveo je roman i ponudio ga uglednoj izdavačkoj kući Fabula koja ga je odmah objavila. Fabula me uskoro pozvala na najveći ukrajinski književni festival Arsenal gdje je ispalo da sam uz Sjóna s Islanda najočekivaniji gost festivala. To me u prvi mah zbunilo, no onda su mi objasnili da su mom dolasku prethodile sjajne recenzije u ukrajinskim medijima od kojih su neke potpisali priznati ukrajinski književnici i akademici. U tri dana gostovanja u Kijevu dao sam više od dvadeset intervjua, od web portala preko radio postaja i novina do nacionalnih i privatnih TV kuća. Tek po povratku kući shvatio sam što mi se zapravo dogodilo. Ukrajinci inače prate književnost, puno čitaju i znaju za naše autore. Primjerice ukrajinsko izdanje eseja „Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu“ Miljenka Jergovića prošle je godine u toj zemlji proglašeno najboljim stranim izdanjem, ali iz nekog meni neshvatljivog razloga, u našim medijima o tome nećete pročitati niti retka.
Tvoj roman Pacijent iz sobe 19 su vrlo dobro prihvatile i kritika i publika. Uz Blockbuster, smatra se najvažnijim antiratnim romanom u Hrvatskoj. Budući da si proveo neko vrijeme u Domovinskom ratu, jesu li ti romani poslužili kao ispušni ventil za ono što si doživio?
To što se dogodilo ostalo je u prošlosti, a s obzirom na to da prošlost ne postoji, jer je jednostavno govoreći - prošla, ne želim da mi takvo što zamagljuje fokus. Od cijelog tog perioda ostala je upečatljiva atmosfera, ona se urezala u kosti, kao i broja pitanja koja su se tada iz nekih unutarnjih mrakova pojavljivala. Moja glavna preokupacija u pisanju je pitanje identiteta, a nenormalne situacije poput rata, sjajna su pozornica za takvo što. Tu osjećam da vladam situacijom i to je jedini razlog zašto se često vraćam na tu temu.
U mlađim danima si se vrlo uspješno bavio glazbom i svirao u važnim riječkim bendovima, a radio si i kao kolumnist i urednik. Kad i kako si osjetio da moraš napisati roman?
Blockbuster je napisan iz revolta. Nisam više mogao pasivno gledati kako klima u društvu postaje nepovoljna za razvoj bilo kakvog kritičkog mišljenja. Pisao sam poglavlje dnevno i dovršio ga za 23 dana. Jednostavno je iscurio iz mene.
Zašto si prestao svirati u bendu?
Ne znam, valjda zato što u glazbi više nisam imao što za reći. Baš sam nedavno s prijateljem komentirao taj dugogodišnji paralelni slalom između glazbe i književnosti pa sam u šali rekao kako bi rokerima trebalo zabraniti svirati nakon što navrše tridesetu, jer većina toga što je na glazbenoj sceni vrijedno, stvorili su ljudi do te dobi. Nakon toga kreće podgrijavanje juhe. Rekao sam to u šali, ali s dobrom dozom samokritike. Kod mene se s godinama energija i potreba za stvaranjem glazbe povlačila i ustupala mjesto zrelijoj potrebi, onoj za pisanjem.
Na predstavljanjima svojih knjiga uvijek daješ preporuku za neki strip. Kako je nastala ljubav prema tom žanru?
Strip je prva ljubav. Mama mi je kupovala Zagora jer sam bio oduševljen s naslovnicama. „Čitao“ sam ga još dok nisam znao slova. Listao bih stranice, gledao slike i zamišljao što se tu zapravo događa. Pratio bih nacrtane likove u interakciji, pa na osnovu njihovih grimasa izmišljao oko čega je nastao sukob i kako će se razviti rasplet. Jednostavno sam stvarao svoju priču gledajući prizore u stripu. Tako se začela ljubav prema naraciji. Da nije bilo stripa, točnije, da nije bilo Sergia Bonellija, a pogotovo Galliena Ferrija, možda danas ne bih pisao. S godinama sam otkrivao umjetničku stranu stripa i upoznavao rad autora čije grafičke novele mogu stajati rame uz rame s najvećim klasicima svjetske književnosti. Danas u kolekciji imam većinu stvari koje su stvorili Hermann Huppen, Alejandro Jodorowsky, Milo Manara, Alberto i Enrique Breccia, a moj omiljeni strip junak Corto Maltese autora Huga Pratta lik je oko kojeg se plete radnja mog romana Putovanje desnom hemisferom.
Na društvenim mrežama nekad komentiraš aktualne događaje u društvu. Trenutno smo, kao i ostatak svijeta, okupirani borbom protiv korona virusa. Kako se ti nosiš s tim stresom?
Kako kad. Uglavnom dobro. Ako koji put i posrnem, supruga me strpa u auto i odveze u šumu. Tamo dodirujem stabla i ispričavam im se što nas trpe. Pokušavam ne smetnuti s uma da smo tu u prolazu, manje važni nego umišljamo i da dijelimo prostor s boljima od nas.
U tvojoj zadnjoj knjizi, Kaleidoskop, sve se priče odvijaju u Rijeci. Kakav je tvoj odnos s rodnim gradom?
Što se Rijeke tiče potpuno sam pristran i neobjektivan. Taj grad me rodio i definirao. Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj gdje mogu živjeti. Ne mogu zamisliti svoje odrastanje bez Laufera, gluvarenja po Kontu i Turniću, koncerata u Palachu i Lovorki, ljeta na Skaletama. Sve me to odredilo. Kasnije su to bili časopis Val, Kamov, izlasci u Python i Quorum, pa još kasnije Velidovi (Đekić, op.) tekstovi o riječkoj industriji, cupkanje na koncertima Leta 3, godišnje ritualno preslušavanje druge faze Parafa…. bilo je toga. Inače Rijeka je česta tema mog pisanja, osim Kaleidoskopa tu je i posveta riječkom rocku u knjizi Riječke rock himne, roman Snoputnikse djelomično odvija u Rijeci kao i radnja romana Pacijent iz sobe 19.
Imaju li pisci malo drugačiji pogled na svijet, neki dublji uvid u ono što nas okružuje?
Ne znam, mislim da ja nemam. Možda samo malo drugačije opažam stvari; vjerujem da ne postoje nevažni detalji i da se priča može izgraditi iz jedne rečenice koja se slučajno čuje u prolazu.
Što te kao čitatelja oduševi u nekoj knjizi?
Isključivo priča. Radije čitam narodne pripovijetke pisane skromnim jezikom nego poetsku ornamentiku bez zapleta.
U produkciji Hrvatske radio televizije – Hrvatskog radija možete poslušati radio roman snimljen po mom romanu Pacijent iz sobe 19. U naslovnoj ulozi je Živko Anočić, redatelj je Petar Vujačić. Roman je emitiran na Hrvatskom radiju 3 u pet nastavaka od 16. do 20. ožujka 2020.
“Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.”
Roman ‘Pacijent iz sobe 19’ Zorana Žmirića, koji je ove godine bio u finalu tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman, upravo se tiska i u Beogradu, javio je autor dodajući da je to za njega izuzetno velika i važna stvar.
‘Rat je još uvijek osjetljiva tema i sve što tematizira tu nevolju koja je obilježila našu zajedničku prošlost, gleda se s dodatnim nepovjerenjem. Zato mi je posebno drago da će se i u Srbiji čitati roman koji govori na način iz kojeg je jasno da u ratu nema pobjednika’, kaže Zoran Žmirić, koji je bio u finalnom izboru za književnu nagradu tportala.
”Pacijent iz sobe 19′ govori o mladićima koji su iz rock-klubova preko noći završili na ratištu, bez obzira s koje su se strane linije našli, o ljudima čiji je potencijalni život uništen i koji danas žive s traumama, kao pacijenti čiji je život zaustavljen u startu zbog rata koji nisu sami ni željeli ni započeli. Drago mi je da će se i u Srbiji čuti taj glas, s naše, hrvatske strane’, kaže nam autor o knjizi koju je u rujnu 2018. objavila Hena com.
Beogradski izdavač Žmirićevog ‘Pacijenta iz sobe 19’ je Književna radionica Rašić koja objavljuje birane autore, među ostalima Kristiana Novaka, Darka Cvijetića, Selvedina Avdića, Bojana Krivokapića, Marka Pogačara…
Zoran Žmirić ušao je u širi krug za Nagradu Fric knjigom ‘Pacijent iz sobe 19’, generacijskim romanom o onima koji su branili Hrvatsku uz ‘Sisters of Mercy’, ‘Joy Division’ i ‘Bauhaus’
Sve bi bilo drukčije, ta generacija imala bi briljantan život, samo da nije bilo tog prokletog povijesnog rata. Vanja je bio darker, roker, dan prije 19. rođendana u Palachu u Rijeci drukao je kod DJ-a da mu pusti Sisters of Mercy. Na rođendan je dobio pušku u Gospiću. Zločin nad generacijom i opaki uvid iz prve ruke u rat s naše strane kakav vam nacionalni ideološki čuvari taje već četvrt stoljeća Zoran Žmirić opisao je u romanu “Pacijent iz sobe 19”.
Zašto je 19-godišnjaku na odsluženju vojnog roka u JNA ili u ZNG-u 1991., možda i u nekim drugim dramatičnim situacijama, tako važno otkriti ima li koga u njegovoj okolini tko razumije sveto trojstvo Sisters of Mercy, Bauhaus, Joy Division?
To je prvi signal za opstanak. U nepoznatoj situaciji pronaći sebi bliske ljude i okružiti se s njima. Svi smo to iskusili. Prvi dan škole, faksa, na radnome mjestu. Osluškuješ i gledaš, tražiš sebi bliskog. S vremenom se stvari poslože pa na vidjelo isplivaju i međusobne razlike, ali prva etapa tog puta uvijek se lakše prijeđe u društvu.
Logično. Ali zašto ste u romanu za psihijatra stavili… evo neću pokvariti iznenađenje čitateljima pa reći koga, ali zašto baš tog tipa?
Moj lik Vanja se kao lik koji se otuđio od svih, pa i od sebe, morao uhvatiti za nekoga kome vjeruje, barem toliko da može verbalizirati svoju traumu. Lik psihijatra jedini je kojeg još doživljava bliskim. Tako sam se pozabavio pitanjem povjerenja s kojim smo se svi u nekom trenutku suočili. Razmišljajući o tome, zaključio sam kako često slijepo vjerujemo neznancu koji nam u nepoznatom gradu pokaže kojim pravcem krenuti, a skeptični smo prema razmišljanjima i savjetima svojih bližnjih.
Opišite mi egzistencijalni, kulturni, kakav god šok koji ste doživjeli kad ste se ’91. našli u tom ratu?
U jednom trenutku si s bendom na probi, stvarate glazbu i jedini problem ti je kako aranžirati pjesmu; hoćemo li je početi gitarskim rifom, solom, refrenom ili golim bubnjem, a dan kasnije si u Gospiću, gdje ti zapovjednik govori kako se posljednji metak čuva za sebe. Po navici stišćeš remen, ali na njemu umjesto Fendera visi kalašnjikov. Neki su se javili i rekli da to ne mogu, poslali su ih kućama. Samo budala bi im to zamjerila.
Otad je prošlo već skoro tri desetljeća. Zašto ovakav roman baš sad? Je li to obračunavanje s traumom ili s nečim drugim?
Da s traumom, ali ne, kako bi se to naprečac zaključilo, s traumom koju čovjek s takvim iskustvom donese sa sobom. Ovo je obračun s traumom koju mi stvara društvo u kojem živim, zbog čega nisam ni po čemu drukčiji od bilo kojeg drugoga građanina Hrvatske koji je odlučio povlastice zamijeniti poštenim radom. Živimo u državi u kojoj se kompetencija ne vrednuje, prednost ima politički aktivizam, pripadnost nekoj grupaciji, a ono što je najgore, to je prisutno na svim razinama. Kad bi to bilo tako samo u visokoj politici, to bi bila sjajna vijest jer bi to značilo da piramidalno prema dolje sve funkcionira. No nije tako. Sve vitalne državne elemente, kao i one na nižim razinama, vode nesposobni ljudi. Nakon toliko godina očekivanja od demokracije da se društvo uozbilji i krene s normalnim životom, to svatko može sa sigurnošću tvrditi. Kod nas se ozbiljnije upravlja udrugama ili sportskim klubovima nego državom. Tamo postoje nekakvi ciljevi koje kolektiv želi dosegnuti, a političari državu doživljavaju kao bankomat na kojemu mogu neograničeno podizati novac, dok narod stoji u redu i čeka da nekome od njih ispadne kakva novčanica. Jer na tom bankomatu za radišnog i poštenog čovjeka benefita nema. Uz to arogancija tih ljudi je besramna. Svaki potez, svaka izjava… zvuči kao ismijavanje s ljudima. Naši političari podsjećaju me na bullyje iz srednjih škola. Grupa bahatih kojoj je jedina zanimacija osmisliti kako će nekoga terorizirati. Mogli bi nekome uzeti novac za užinu, nekome užinu, a nekome i jedno i drugo. Nekome ćemo uz to i udariti pokoji šamar. Eto, na to me podsjećaju naši političari. To je trauma koja u ovoj zemlji traje pet-šest puta dulje od rata. Da je drukčije, ne bi sposobni ljudi bježali iz zemlje glavom bez obzira da bi si što prije osigurali egzistenciju i stekli barem minimalne uvjete za mirovinu.
Koliko ste unutra ugradili stvarnog ne baš 19-godišnjeg sebe iz 1991., ali…? Jasno je o čemu govorimo.
Dovoljno da sam, pišući, morao opet proživljavati neke scene na koje sam već odavno bio zaboravio. Nije bilo ugodno.
Crtica iz romana, jedna od onih koje su me se posebno dojmile, bila je ona da 19-godišnjak 1991. nije bio nikakav povijesni superheroj koji je išao graditi nacionalnu državu nego mladić koji je jurio izložiti svoj do tada kratki život u običnoj, ali okrutnoj borbi za svoju obranu, za preživljavanje.
Ja ne tvrdim da je to tako, to je samo moja perspektiva. Ljudi koje poznajem tamo su se zatekli s ciljem da se obrane i nisu u tome vidjeli ništa herojsko. Znaš, kad te netko iz čista mira na ulici napadne, dohvatiš prvo što ti je pri ruci i braniš se. Nema u tome herojstva, to je instinkt, nagon, konačno i dužnost. Ne razmišljaš o dalekosežnosti tog postupka. Kad se magla slegla, dio ljudi se počeo uvjeravati kako je zbog toga nekako poseban, kako bi im trebalo podizati spomenike, davati povlastice i tu smo došli do toga da bi danas svi željeli biti heroji, a tamo gdje su svi heroji, realno, heroj nije nitko. Ne treba zaboraviti ni one koji su kaos jedva dočekali, koji su uživali u nasilju, otišli iz koristoljublja, psihopati raznih profila. Zbog svega toga danas u društvu vlada mišljenje isključivosti, pa jedni tvrde kako su svi koji su bili u ratu heroji, a drugi tvrde da su svi bili zločinci. To je strašno i unizuje one ljude koji su u ratu usprkos svemu sačuvali ljudskost. No, kako rekoh, nakon prvog impulsa, poriva da braniš goli život, krenulo je politiziranje; priče o supergeneraciji, odabranima koji su stvarali državu i branili stoljetni san o samostalnosti.
Mislite li da se tim ideološkim povijesnim mitom nastoji kontaminirati svaki obrambeni rat kod nas?
Tu lako vučem paralelu s ’41-’45. U mojoj je obitelji bilo boraca koji su prošli kroz Narodnooslobodilačku borbu. Bili su tad klinci, 14, 15, 16 godina. Hvatali su vile i motike i napadali vojsku koja je na svom putu palila sela i ubijala sve što hoda i puže. Uskoro su stigli i zagovarači politike, grupirali ih i disciplinirali, pa im objasnili kako je njihova borba za goli život u biti motivirana rušenjem postojećeg sustava i za cilj ima uspostavu boljeg svijeta. Pričali su mi ti ljudi, kako ih nikad nije zanimala ni politika, ni Partija, ni Marx, ni socijalizam, ni ništa slično. U tim godinama nisu to ni razumjeli. Zanimalo ih je jedino da neprijatelja šutnu tamo odakle je došao i vrate se svojoj rutini. No netko ih je izmanipulirao i njihova borba za život pretvorila se u klasnu borbu, nakon koje je opet onaj tko je bio na vlasti živio u Bankomat Unlimited državi, a sitnež je preživljavala. U obje ove priče postoji taj obrazac u kojem smo mi heroji, a oni tamo neki su nam neprijatelji. Do ’91. smo za neprijatelje imali ustaše i četnike koji nam podrivaju državu i na tome smo gradili mit o zajedništvu i posebnosti, a danas za neprijatelje imamo komuniste i jugonostalgičare koji nas žele vratiti u mrak jednoumlja, valjda kako bi se ljude opet držalo na gomili. U obje te varijante priče, jasno je kako je to jedino što kod mase doista pali. Kad bi vlast barem načelno imala viziju o prosperitetu i njom se bavila, vrlo brzo bi postalo jasno da od te priče nema ništa. Ova budalaština s neprijateljima iz prošlosti koji će nam doći glave perpetuirat će se u nedogled, i pribjegavat će joj svaka vlast na ovim prostorima. S tim da je stvar danas još i gora i tužnija jer za razliku od bivše države u kojoj je svako selo imalo neku tvornicu i okretao se nekakav novac, u Hrvatskoj se ne proizvodi ništa, živi se od zaduženja koje se nikad neće vratiti. A kada dug ne možeš vratiti, zna se kakva te sudbina čeka. Dok ovi sa začelja reda pred bankomatom načuju da naprijed nešto ne štima, ovi s početka će već odavno punih džepova biti na sigurnom. Time je naša stvarnost tužnija što su danas informacije dostupne i tko god se želi educirati i informirati to može na prstogriz mišem i učiniti. Biti neuk danas je stvar osobnog izbora.
Zašto smatrate prostačkim od npr. 20-postotnih invalida Domovinskog rata, kako pišete u romanu, kad očekuju da ‘ostali građani doživotno rade za njih’?
Da se razumijemo, muka mi je od same činjenice što ovu temu moram objašnjavati na ovaj način, no nažalost, u ovoj zemlji štetočina i galamdžija drukčije ne možeš zauzeti stav i braniti ga. Naime, zbog izravne posljedice sudjelovanja u ratu početkom ’92. dobio sam 100% invaliditet II. grupe. Godinu kasnije 80% privremeno na četiri godine, da bih uskoro u nekom previranju, gdje mi je za ostvarivanje prava hitno trebalo trajno drugostupanjsko rješenje, kao na tržnici sam dobio 50% invaliditet trajno. Nisam odabrao mirovinu i cijelo ovo vrijeme radim, jer to je jedino ispravno. Osim toga nisam želio da moja djeca misle kako je u redu da tata ne radi i ima primanja. Supruga i ja svoju djecu smo odgojili svojim primjerima, a ne parolama. No pustimo mene. Radio sam u jednoj riječkoj tvrtki s čovjekom koji je u prometnoj nesreći izgubio nogu. Nakon rehabilitacije je svakodnevno dolazio na posao. Na štakama. Sjedio je u uredu, radio, kako sam čuo od kolega, bio je jedan od najboljih stručnjaka u svom resoru. Zamislite koju bi štetu imala ta tvrtka, društvo u cjelini, ali i taj čovjek sam, da njegov potencijal nije iskorišten nego da je nakon stradavanja prihvatio mirovinu. Pa ako je čovjek bez noge mogao radeći dočekati starosnu mirovinu, ne vidim zašto bi netko s niskim invaliditetom stečenim u ratu uživao takvu povlasticu. Znači li to da je 90% tjelesnog oštećenja manje vrijedno od 20% samo zato što ovo prvo nije stečeno u uniformi? Kad kažemo da je netko ratni stradalnik, pred očima imamo invalidska kolica, amputirane ekstremitete, ljude spojene na aparate, osobe ovisne o tuđoj njezi. Takvih je manji broj i njima treba dati apsolutno sve kako bi imali dostojan život i kako im obitelji ne bi osjetile teret sudbine koja ih je snašla. No većina ljudi u mirovini ima sve prste na broju i zdrav razum, a što je najgore, svake godine se na platnom spisku povlaštenih nađe po jedna nova vojna postrojba iznikla niotkuda. Pa eto, to po meni nije ispravno. A ako netko misli da jest, u redu. Neka, po običaju, pod ovaj članak u komentar napiše da sam jugozomboid, četnik, izdajnik, što god ga veseli. Ja zbog toga sigurno neću promijeniti mišljenje.
Dok smo još kod rata kao teme, vaše ranije djelo ‘Blockbuster’ prošle godine odlično je primljeno u Ukrajini.
Godinu dana od izlaska u Ukrajini, ‘Blockbuster’ je i dalje u vrhu prodaje, a tamošnje kritike ga drže jednim od najvažnijih romana objavljenih u toj zemlji. Stvar je jednostavna – priča ‘Blockbustera’ je univerzalna. Kad sa strane gledaš dvije majke kako oplakuju svoju djecu, njihova ti bol ne govori u čijoj su uniformi ti dečki poginuli kao niti to ima li ta majka hrvatsku, srpsku, ukrajinsku ili rusku putovnicu.
Na kraju, skoro tri desetljeća od početka i četvrt stoljeća od kraja Domovinskog rata u Hrvatskoj, kako se osjećate uz stihove Sisters od Mercy, zapravo Andrewa Eldritcha, “… dum-dum bullets and shoot to kill, I hear dive, bombers, and empire down…?”
Na osobnoj razini osjećam se pobjednički. Kad se osvrnem i sagledam svoj život, vidim da su mi i dalje životni ideali istina, mir, nenasilje, ispravnost. A kao dio zajednice, osjećam se poražen od kolektivnog primitivizma.
Tjednik Express će po treći put dodijeliti prestižnu književnu nagradu Fric, a autor najbolje knjige fikcijske proze osvojit će 75.000 kuna i mobilnu skulpturu. Za ovu nagradu nominiran je i književnik Zoran Žmirić.
Inspiraciju sam dobio iz okoline u kojoj sam proveo 48 godina. Naše je društvo neiscrpan izvor za seciranje tema kao što su obespravljenost, nepotizam, nacionalizam, primitivizam, nemoral, nekompetencija, arogancija.
Rekao je to književnik Zoran Žmirić. On je, romanom “Pacijent iz sobe 19”, s ostalih 12 književnika ušao u izbor za nagradu Fric za 2019., koju treći put dodjeljuje tjednik Express pod pokroviteljstvom Barcaffea. Pobjednik će osvojiti 75.000 kn i mobilnu skulpturu.
– Do ideje sam došao sporo i mukotrpno, gledajući kako se u ovoj skici od države polako ali sigurno stvara elita štetočina koja poštene i radišne ljude žive zakapa u njihovu muku. Nitko s imalo potrebe za kreativnošću i minimalnom potrebom za pravdom ne bi odolio pozabaviti se tom temom – rekao je književnik.
Roman je konstituiran kao alternativa društvenoj i političkoj praznini ili onome što se živi i stavlja u govor kao takav. Opisi posttraumatskog stresnog poremećaja precizno se ocrtavaju u motivima ponavljanja, ali prije svega u fragmentaciji iskustva. Unatoč drastičnom pokušaju samokažnjavanja, junak Kovačević bježi iz svijeta psihoanalitičke ortodoksije, opisujući traumu više kao odnos prema vremenu i svijetu nego patologiji. Strukturiran u 39 kronološki nepovezanih poglavlja, roman je prepun drastičnih prizora koji se izmjenjuju s duhovitim životnim situacijama. Toliko snažno ukorijenjen u stvarnost zemlje koja se ne želi i ne zna izvući iz začaranoga kruga sablastologije, “Pacijent iz sobe 19” je antiratni roman o prošlosti koja nikako da prođe. Tako su kritičari opisali Žmirićev roman.
– U djelu ima osobnih iskustava iako nisu okosnica radnje nego više začini koji po potrebi dodaju specifičan okus priči. U literaturi sam pripovjedač, a ne kroničar – objasnio je književnik koji je jednom prilikom izjavio da smo iskrivili vrijednosti.
– Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim nego sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran – kazao je književnik. Ovogodišnja nagrada Fric bit će dodijeljena u siječnju 2020.
Piše: Jagna Pogačnik
Prije nekoliko sam tjedana prvi put sudjelovala na promociji knjige Zorana Žmirića, riječkog pisca i kulturtregera s trenutačnom adresom u prijateljskoj Irskoj te se osobno uvjerila u popularnost i fanovski način funkcioniranja njegove publike. Čak je i prvo pitanje koje mi je uputila moderatorica promocije bilo vezano uz to kako objašnjavam takav njegov status na proznoj sceni, koji je nazvala svojevrsnim fenomenom. Dok smo razgovarali, istina, društvene mreže punile su se sadržajima sa same promocije, ali i onima u kojima se diskutiralo o već pročitanom romanu. Dio odgovora na to pitanje svakako se nalazi u tematici kojom se Žmirićeva proza bavi – a to su dvije ključne teme: putovanje i rat, ali pravi je razlog ipak u načinu na koji to čini. U njegovoj prozi, naime, naglasak je na uvjerljivosti i nepostojanju bilo kakvog “foliranja”, vizuri koja temama prilazi iz pozicije s kojom se čitatelj vrlo lako može poistovjetiti, osobito ako s pripovjedačem dijeli prtljagu generacijskog svjetonazora i junake njegove proze može shvatiti kao svojevrsne glasnogovornike vlastitih stavova. Putopisna dionica njegovih romana (“Snoputnik”, “Putovanje desnom hemisferom”) odmak je od stvarnosti ne samo u prostornom, nego i duhovnom smislu, dok se ona (anti)ratna koju je do sada predvodio “Blockbuster”, kao jedan od najjačih romana o brutalnosti rata s izrazitim filmskim potencijalom, toliko bazira na zbilji, da paradoksalno zadobiva osobine univerzalnosti.
“Pacijent iz sobe 19” nadopunjava upravo tu, (anti)ratnu dionicu Žmirićevih romana i kao da proizlazi iz jedne od rečenica iz “Blockbustera”: “Ljudi započinju rat, rat dovršava ljude”. Vanja Kovačević, čiji ispovjedni monolog iz bolničke sobe upućem neimenovanom slušatelju/ psihijatru čitamo, jedan je od takvih “dovršenih” ljudi koji se na tome mjestu našao nakon reakcije kojom je iskazao vlastiti besmisao i stav, ne samo prema ratu u kojem je aktivno sudjelovao, nego i onome što je s njim, ali i društvom u cjelini uslijedilo poslije. Nekoliko je razina novog Žmirićeva romana, od kojih nijedna zapravo nije dominantna, nego samo tako isprepletene čine cjelinu koja se kondenzirala u sobu 19. Vanja je, prije svega, predstavnik jedne urbane generacije koja je preko noći svoju mladalačku zbilju obilježenu klubovima, poput riječkog Palacha, darkerskim svjetonazorom i bendom Sisters of Mercy, koji ima ključnu ulogu ne samo za Vanjin portret, nego i roman u cjelini, zamijenila brutalnošću i besmislom rata u kojem je bila prinuđena pristati na pravila igre koja nikad nisu bila njegova/ njihova. S 19 godina, naime, Vanjin život doživljava rez nakon kojeg je, uz mnogo kriznih stanja i turbulencija, još jedino moguće bilo zaleći u bolničku sobu broj 19. Vanjina ispovijed, ispripovijedana uvjerljivim, iskrenim stilom koji nimalo ne štedi nikoga, pa ni samoga sebe, upućuje na rascijepljenost pojedinca kojem su oduzete mogućnosti normalnog života, ali i rascijepljenost hrvatskog društva koje kao i taj pojedinac teško može sakupiti komadiće vlastitog identiteta i isprati sve počinjene pogreške. “Pacijent” je tako, s jedne strane, kronika odrastanja u osamdesetima u koju su upletene brojne priče u priči vezane uz Vanjinu obitelj i prijatelje, a s druge snažan antiratni roman koji ne bježi od brutalnih, akcijskih scena ratnih operacija i užasa smrti.
Prva je od tih dionica ispripovijedana nježnije i laganije, dok se druga pripovijedanjem posve uklapa u stanje ratnog kaosa. Vanjin uvjerljivi glas, glas čovjeka koji je ne svojom krivnjom izgubio šansu za normalan život, kritičan je prema mnogo čemu i sklon propitivanju mnogih etičkih pitanja (krivnje, nasilja, zločina), kritičan prema poslijeratnom društvu i njegovim devijacijama (nezasluženim povlasticama, nezaposlenosti, kriminalu), ali i prema samome sebi, koji je postao pijun tuđih odluka i očekivanja. Ono što je svakako jedna od odlika strukture Žmirićevih romana jest sklonost naglim i neočekivanim obratima, a upravo je ovdje završni obrat toliko snažan i znakovit da romanu u cjelini daje posve nove, premda zapravo logične, konotacije i neku vrstu filmske poante. Pripovjedno umijeće, ležernog i ne isuviše kompliciranog pripovijedanja oblikovanog svakodnevnim, urbanim jezikom, iskazano je i nizom malih obrata unutar romana, kao i prepletanjem indikativnih priča, odnosno sudbina sporednih likova. Roman je to o prekinutim formativnim godinama i smrti jedne generacije, kojoj su ostale dijagnoze i stari bendovi koji nisu razočarali, ali su dobili posve drugu, začudnu, ulogu u besmislu svakodnevice.
Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ za ovu godinu od 46 knjiga pristiglih na natječaj odabralo je 10 finalista. Radi se odreda o vrhunskim pjesničkim i proznim djelima koja na različite načine problematiziraju pitanje zavičaja i/ili identiteta.
Julijana Adamović: Divlje guske
Ratko Cvetnić: Blato u dvorištu
Damir Karakaš: Proslava
Nebojša Lujanović: Južina
Zoran Malkoč: Umro supermen
Borivoj Radaković: Hoćemo li sutra u kino
Marina Šur Puhlovski: Treći život druge violine
Nada Topić: Otac
Goran Tribuson: Otac od bronce
Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19
U odabiru pobjednika prosudbenom povjerenstvu za dodjelu nagrade, kao i prošlih nekoliko godina, pomoći će čitatelji svojim glasovanjem za pobjednika u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Ludbregu i Virju te u Sveučilišnoj knjižnici Sveučilišta Sjever.
Ovogodišnja je novost da čitatelji mogu glasovati i preko interneta, slijedeći ovu poveznicu: https://bit.ly/2lWlz9h
Javno glasovanje traje od 9. rujna do 11. listopada. Svi glasači ulaze u konkurenciju za dobivanje nagrade – knjige kandidata za nagradu.
Autor koji dobije ukupno najviše glasova čitatelja dobiva jedan glas u konačnom glasovanju za dobitnika nagrade, u kojem sudjeluju i tri člana povjerenstva, koji svaki imaju po jedan glas. Povjerenstvo djeluje u sastavu: Julijana Matanović, Mario Kolar (predsjednik) i Matija Ivačić.
Dobitnik Nagrade „Fran Galović“ 2019. bit će proglašen na zatvaranju 26. „Galovićeve jeseni“ 26. listopada 2019. u Koprivnici. Nagrada se sastoji od plakete, kipića s likom Frana Galovića (autora Marka Lončara) i 10.000 kuna.
Ukrajinski portal za kulturu Tekstover, donosi recenziju slikovnice za odrasle Vožnja unatrag koju sam radio s umjenticom Valentinom Briški. Recenziju potpisuje Volodymyr Krynytsky.
“Tekst epizode dio je iz Žmirićevog romana “Pacijent iz sobe 19“, jednostavnog, ali sablasnog zapleta, kojeg je umjetnica Valentina Briški tonirala sumornim tonovima bijele crne i crvene. Njezin noir izbor u potpunosti je opravdan dok istovremeno konciznost i lakoća crteža ne odvlače pažnju čitatelja, već ga fokusiraju na priču…
Suradnja Zorana Žmirića, Valentine Briški i izdavačke kuće Knjiga U Centru, dala je izvanredan rezultat – grafičku priču za odrasle koja prikazuje problem od kojeg bi mnogi od nas rado okrenuli glavu.”
U produkciji 
Autor: 
zoran žmirić 