Obilježja generacije u romanima „Blank“ Feđe Štukana, „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića i „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića
Piše: Marko Tomaš / Lupiga
02. 08. 2020.
Za književnu teoriju nikada se nisam interesirao s namjerom da se bavim detaljnim analizama književnih djela i književnom kritikom. Ni ovaj tekst ne pišem s navadom da tumačim i valoriziram romane koji su me potaknuli da zabilježim neka zapažanja. Naime, primijetio sam neke stvari koje smatram bitnima, a čekanje da netko drugi, od mene pametniji i pozvaniji, primijeti iste stvari nije urodilo plodom pa na neki način ovo pišem i kao zamjerku ljudima koji se bave književnom kritikom i teorijom na ovim prostorima. To je, dakako, prostor jezika kojeg razumije u ovom trenutku približno 17 milijuna ljudi, prostor kojim nova književna djela odavno cirkuliraju preko granica iza kojih taj jezik ima različita imena.
Prošlogodišnju književnu sezonu, pored ostalih, obilježio je i roman Darka Cvijetića „Schindlerov lift“. Cvijetićev roman tematski i formalno umnogome je nastavak njegovog poetskog rada. Tema koju obrađuje ovaj roman jedna je od onih kojima je postratna književna produkcija zasićena preko svake mjere. Kako bi se u moru knjiga koje se bave ratnim zbivanjima jedna knjiga posebno istaknula ona se, dakako, po nečemu mora razlikovati od drugih. No, bojim se da pažnju publike i književne javnosti Cvijetićeve knjige imaju zahvaliti tek činjenici da se radi o autoru koji dolazi iz Prijedora, jednog od amblematskih mjesta bosanskohercegovačke krvave nesreće s kraja prošlog stoljeća. Tek nakon toga na red dolaze druge kvalitete Cvijetićevih pjesama i romana.
Rijetko oko kojeg autora vlada toliko unisono mišljenje da se radi o piscu izbrušenog i raskošnog stila, ali do sada niti u jednoj kritici ili prikazu Darkovih knjiga nisam vidio da se netko posebno bavi odlikama njegovog stila. Po meni je to izrazito nepravedno jer događaji o kojima Darko piše nešto su na što on nije mogao utjecati i za koje bi, vjerujem, volio da mu nikada nisu postali opsesivnom književnom temom. Ono na što je mogao utjecati i ono u što je uložio sve svoje napore, a to su stil i struktura, malo je ili nimalo valorizirano osim što se usput spominje kao neupitno sjajno. To je najočitiji primjer tromosti i lijenosti naše književne kritike, a što je stvar koja me, umnogome, natjerala, vjerojatno na moju štetu, unatoč dobrim namjerama, da pišem ovaj tekst.
Događaj je ono što doživljavamo. Kod Cvijetića je to doživljajno u prvom planu. I to je prva stvar koja me je, kada sam čitao „Schindlerov lift“, podsjetila na jednog velikog bosanskohercegovačkog pisca koji se među prvima otrgnuo od onoga što se nazivalo i naziva pripovjedačka Bosna. Druga stvar je ton njegovog jezika, gustoća tog jezika, njegova metaforičnost. Taj jezik ima nešto od jezika psalama i sura, on je molitven, uzvišen, izdiže iz prljavštine događaja, jer jezik i jeste iznad čovjeka, on je božanski, ali nije ljude uspio nimalo obogoličiti. Jezik je druga stvar po kojoj mi je Cvijetićev roman bio nalik onome što je pisao Nedžad Ibrišimović. Ta je primjedba vrlo moguće nebitna, ali takve relacije nešto su, po meni, bitno za književnu teoriju. Tim kao bosanski ćilim kitnjastim i gustim jezikom autor gradi atmosferu, dočarava onaj bosanski zrak pa i način govora običnih ljudi koji uvijek govore, što se kaže, pomalo izokola, rijetko direktno, nesviklu čovjeku jasno i razgovijetno jer – misli se ti što sam ti ja htio reći, ali ja se neću zamjerati ni ljudima ni bogu nit ikome tko me može čuti.
Otkuda toliki izostanak komparativnosti u prikazivanju književne produkcije nešto je što sebi ne mogu objasniti jer ovako ispada da sve što se danas stvara lebdi u zraku ni za što vezano, ničim objašnjivo i uvjetovano, a govorimo o nečemu što tvori kulturu nekog prostora, naroda napose. Pogotovu je to slučaj u BiH u kojoj još ne postoji konsenzus ni o tome što jeste, točnije, tko može biti smatran dijelom bosanskohercegovačke književnosti. Nije onda ni čudo da ni samim autorima, barem onima koje možemo smatrati suvremenima nije ni stalo da budu smatrani dijelom neke od ovdašnjih kultura jer se kultura ovdje gradi na ekskluzivnosti, a nipošto na inkluzivnosti i bitnije je današnjim teoretičarima i povjesničarima umjetnosti dokazati što je to po čemu se razlikuju nacionalne kulture ovdašnje nego da se bave time što ta kultura jeste danas i što je predstavlja i u kakvom je odnosu sa stvarima koje su joj prethodile.
Prvi sam zagovornik potpune emancipacije u odnosu na državu i naciju, ali kultura je nešto što je vezano uz ljude i društvo i što oduvijek prevladava i nadživljava zastarjele, davno prevladane koncepte koji ovdašnja društva drže nogama čvrsto zabetoniranim u 19. stoljeću, dok je ovdašnja kultura ipak, usudim se nešto tako hrabro lupiti barem za jedan njezin dio, u skladu s važećim zvaničnim kalendarom. Tako je oduvijek i bilo, čini mi se, jer su kulturu svugdje i stvarali emancipirani pojedinci. Negdje je uhvatila i korijen pa su se stvorila i civilizirana društva, ali mi nismo sreće pa smo i danas ostali, bolje reći kao društva zaostali i tu stati.
Ovdašnji prostori imaju i tu nesreću da ih je politička kombinatorika u određenom razdoblju ujedinila politički i kulturno pa se mnogima neželjene posljedice tih procesa mogu i danas pronaći ponajviše u umjetničkoj produkciji, ako ništa drugo a ono kao perspektiva iz koje umjetnici promatraju današnji svijet. To tek nije stvar od interesa za ovdašnju književnu kritiku. A mene je upravo to potaknulo na ovaj zaludni pothvat. I, kako ne bih bio pogrešno protumačen, moram reći da ovo pišem kao pasionirani ljubitelj književnosti i čitatelj svega što mi dođe pod ruku, nipošto kao zainteresirana strana ili pak osoba s ambicijom da se bavi kritikom ili teorijom književnosti. Ali kako ovdje nečiji razlozi i motivi malo koga zanimaju tako malo koga zanimaju i stvari koje nalazim interesantnima kada uspoređujem knjige koje pročitam. A to je po meni šteta jer mi se čini da umjetničku produkciju danas ponajvećma čine autori koji pripadaju istoj kulturi bez obzira u kojoj od ovdašnjim zemalja živjeli i radili. Moguće je da su zato i neželjeni u zvaničnoj kulturi ili, u najmanju ruku, kreatori i maštači nacionalnih kultura ne znaju baš što bi sa svima njima. A nema većeg napora kada moraš izmisliti nešto što bi valjalo da je od solidnog materijala, a s uporištem u stvarnosti i objašnjivo činjenicama, pa i razumijem izbjegavanje usporedbi i bavljenje onim što se događa u ovom trenutku jer to je samo smetnja, previše je provjerljivo dok se nešto iz prošlosti lako savije i uobliči već prema potrebama dnevne politike.
Na stranu sada sve to. Cvijetićevu knjigu sam spomenuo kao eklatantan primjer akademske nebrige za kulturu društva u kojemu živimo. Tu nebrigu pokazuje i činjenica da nitko nije primijetio sličnosti između Cvijetićevog „Schindlerovog lifta“ i dvaju romana koji su se pojavili u istoj književnoj sezoni, a to su romani „Blank“ Feđe Štukana i „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića. Sličnosti tih knjiga su u domenu sociologije, ali i to je nešto što književna kritika i teorija ne bi smjela zanemarivati, pogotovo jer u ovom slučaju one govore o tomu koliko i dalje živimo posljedice zajedničke nesreće koja je izašla iz stava da valja unesrećiti drugog, jer je taj drugi predugo unesrećivao nas. Osjetljive su to teme pa se njima i ne bi valjalo baviti površno, ali sva tri romana su napisana, rekao bih, upravo kako bi se ta nesreća osvijetlila, kako bismo se s njom suočili s one strane koja ponajviše izostaje u zvaničnoj političkoj povijesti svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije. Kao i uvijek povijesti nedostaje ona ljudska komponenta, perspektiva običnog, malog čovjeka koji je u velikim povijesnim događanjima, čak i ako u njima sudjeluje kao vojnik, recimo, uvijek samo objekt. Tom perspektivom bave se sva tri romana. Ali to, dakako, nije ono što je interesantno jer je to u književnosti više pravilo nego iznimka.
Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Recimo da ni sve te činjenice nisu posebno zanimljive. Događa se to nakon ratova. Što da se radi. Ono što je, ipak, interesantno jeste činjenica da sva tri autora pripadaju jednoj istoj kulturi. A kojoj drugoj nego onoj u kojoj su odrasli.
Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima, prva generacija koja je, što kažu Splićani, grizla asfalt i kao nijedna do tada bila pod utjecajem pop kulturnih vjetrova koji su dolazili sa zapada. Ako i nisu slušali potpuno istu glazbu, što nije moguće provjeriti uvidom u njihove romane, oni su bez obzira što je jedan rastao u Rijeci, drugi u Prijedoru, treći u Sarajevu imali iste poglede na život, na umjetnost, politiku, kulturu u kojoj žive. Kao tako i toliko isti ljudi, taman na početku egzistencijalnog osamostaljivanja, oni doživljavaju raspad dotadašnjeg svijeta, svijeta kojeg su poznavali, u kojem su odrastali i koji ih je oblikovao u iste ljude koji sada pristupaju suprotstavljenim vojskama. Njihov pogled na rat i sve što uz njega ide nije mogao biti nego potpuno isti i to je razvidno u njihovim tekstovima. Svejedno, da su se, kako rekosmo, našli na istom mjestu – oni bi bili neprijatelji spremni jedan drugom oduzeti život.
Ta činjenica da u ratu jedni druge ubijaju oni koji su jednaki, da ne kažem isti, i svijest o tome može se pronaći kod sva tri autora. Napomenuo sam već, sva trojica na rat gledaju potpuno isto, gade ga se, on je nešto što se kosi s njihovim, subkulturom oblikovanim, moralom, ali nijedna bujica nikoga ne pita je li mu lijepo što ga odnosi. Također, kod sve trojice najviše upada u oči nesposobnost da uopće zamisle kakav je taj novi svijet zbog kojeg su se našli u paklu. Rat je sada i ovdje i ne dopušta ti previše maštanja o raju u kojemu ćeš živjeti kao zaslužnik. Kako bi o tomu uopće i mogli razmišljati ljudi koji su u dobu u kojemu ti je suštinski na pameti samo nesveto trojstvo – u se, na se i poda se? Borba u koju su ušli za njih je branjenje praga svoje kuće i ni manje ni više. Ali i to je opće mjesto i nevažno u ovoj priči.
Zanimljivo mi je i vremensko poklapanje u objavljivanju njihovih ispovijedi. Pogotovu s obzirom da sva tri autora pripadaju istoj generaciji. Kao da im je unutarnji sat jednako podešen. Velika je vjerojatnost i da jeste. Zanimljivo je da danas žive u odvojenim stvarnostima kojima više ne vladaju iste zakonitosti niti pripadaju istom kulturološkom okviru. Ipak, njih trojica i dalje spadaju u isti kulturni milje, isti kulturni kod i kontekst. O tomu govori njihov odnos prema onome što su proživjeli u ratu i njihov pogled na taj rat koji je i dalje potpuno isti. Prezir prema ratu i ljudima koji u njemu uživaju, a takvih je na žalost puno, kod Cvijetića, Štukana i Žmirića u dlaku je isti i dolazi s istog mjesta u njima, mjesta svojstvenog njihovoj generaciji, a, bogami, i svakom insanu iole zdrave pameti. Njih trojica po perspektivi iz koje promatraju svijet pripadaju istoj kulturi. To neće i ne može promijeniti nikakav rat.
Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“, kako rekoh, razumije približno 17 milijuna ljudi. Eto, čak ni to nije posebno interesantno, ali iz nekog razloga imao sam potrebu primijetiti sve te, ispada sada, i meni samom nebitne stvari jer valja s njima živjeti i onima koji vole ignorirati činjenice i graditi kulturu mimo realnog života društva. Zato nam društva i jesu iracionalna, kao malo pomaknuta, da ne kažem poremećena, ali, eto, rekao sam. Zato nam se i događaju uvijek neminovne, sudbinske, fatalne stvari, povijest dolazi kao bujica i nosi nas kuda joj volja, jer nikako da se sjetimo napraviti nasip i možda, koliko smo u moći, preuzeti kontrolu nad tim čudovištem koje je pojelo nebrojene generacije ljudi, sve jednu u spomen na onu prethodnu.
Nema sve ovo nikakve veze s nostalgijom, kao što ni u knjigama spomenute trojice autora nigdje nema ni natruha nostalgije, tako da dežurni dušobrižnici ne trebaju uludo trošiti pljuvačku. Nešto što ima veze sa stvarnošću ne može imati veze s nostalgijom. Stvari su takve kakve jesu. Stvarnost čovjek, ako nije potpuno lud, neće negirati, ali valja ju kritizirati u ime budućnosti, a ne u usporedbi s prošlošću jer prošlost je svakako integralni dio sadašnjosti. Točnije sadašnjost je dobrim dijelom posljedica prošlosti kao što će budućnost biti posljedica sadašnjosti.
Čudna su ljudi bića, sanjaju budućnost i k njoj hrle da bi u njoj s nostalgijom gledali na vrijeme kad su bili sposobni sanjati. Te bi pretpostavke valjalo mijenjati. Zamisliti čovjeka koji sanja cijeli život. A meni se čini da su, između ostalog, sva tri autora, na stranu gorčina i osjećaj nepovratnog gubitka, pisanjem ovih ispovijedi htjela upravo vratiti u život sanjare, potvrditi ako ništa da su postojali. Vjerojatno bi sva trojica rekli kako oni nemaju iluzija da mogu mijenjati svijet, ali da je tome uistinu tako onda ne bi pisali knjige. Knjige se pišu kako bi se dotaknuo barem nečiji intimni svijet. Na više od toga i ne treba pretendirati. Kada nekoga upoznaš tvoj svijet se već promijenio. Šteta da tome ne pridajemo više pažnje. Sad bih mogao, ali neću otići u neke sanjalačke meditacije, a možda bi bilo bolje da sam se samo njima bavio umjesto što su me dobre namjere opet upetljale u nešto što je moguće tek ovlašno, površno dotaknuti ili ja ne znam drugačije. Ali što da se radi, tako je kako je, valja nekad i s punom sviješću o vlastitim ograničenjima udariti na nedokučivo i samom sebi napraviti medvjeđu uslugu inače bi bilo dosadno. Blah, blah, blah.
Bitno je još da spomene da sam ovdje pisao o tri, po većini stvari, izuzev po onima koje sam gore spomenuo, različite knjige. Književna je produkcija na ovim prostorima prilično eklektična, a ovdje tu formalnu, stilsku eklektičnost imamo sažetu na maloj zapremini papira. U te stvari i detaljnije analize svake knjige ponaosob ne bih ulazio. Ne raspolažem alatom za takav posao. Mogu reći tek da sam kao čitatelj prilično snažno doživio sva tri spomenuta romana i da ih nakon što sam počeo čitanje nisam ispuštao iz ruku sve do zadnje stranice. Vjerujem da je već to dovoljno da ih preporučim za čitanje. Pogotovo jer trenutačno živimo u periodu kada one građevine koje su podignute sa svrhom da se u njima okupljaju ljudi stoje kao uspomena na neku drevnu kulturu u kojoj su se ljudi nalazili i skupa provodili vrijeme okupljeni oko istih interesa. Možda je zato pravi trenutak da se okupimo oko istih knjiga pa da imamo o čemu pričati kada se nađemo ispred kazališta, stadiona, klubova ili u kavanama. Ili sam pretjerano staromodan pa ne kužim da će te potencijale pojesti društvene mreže i virtualni prostor.
Kako god, knjigama koje su napisali Žmirić, Cvijetić i Štukan i njihova generacija je ostavila trag na planetu te potvrdila svoje postojanje. Bili su tu, a i dalje jesu, hvala čemu god ste se skloni zahvaljivati. Pripadali su, a i dalje pripadaju, nečemu što je imalo odlike civilizacije. Što će budućnost učiniti s našim tragovima i kako će ih valorizirati druga je priča.
Mene ipak kopka, ne mogu je nikako u sebi držati, jedna stvar, moguće potpuna glupost, nebitnost jedna, beznačajnost, koju sam se zapitao nakon što sam, gotovo jednog za drugim, pročitao spomenuta tri romana. Kako to, pobogu, čovjek prevali toliki put kroz prostor i vrijeme, a završi na istom mjestu?
zoran žmirić 