U vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, među klincima su bile popularne samoljepive sličice „Ljubav je“ na kojima su bile ispisane lijepe i motivirajuće poruke. Neke od njih pamtim i danas…. „Ljubav je kad je vidiš nasmijanu“. „Ljubav je kad ga slučajno sretneš“. Slatko, efektno, dopadljivo, taman skrojeno da djetinjem umu pruži osnovne ideje o ljubavi i odnosima te razvije samopouzdanje.
Danas, trideset i pet godina kasnije, s istim takvim i sličnim porukama, samoprozvane životne savjetnice putem bloga vladaju internet prostorom.
Ono što smo mi kao djeca lijepili u spomenare, danas je kod odraslih doživjelo status obožavanja, čime je album sa samoljepljivim sličicama iz prošlosti, evoluirao u moderni priručnik za samopomoć.
Za mene je ovo nepobitan dokaz da putovanje kroz vrijeme nije i nikad neće biti moguće. Da je drugačije, danas bi ljudima s krizom srednjih godina najuspješni psihoterapeuti bili osmoškolci pristigli s konca 80-tih.
zoran žmirić 