srce

shvatio sam da imam pristojnu prednost
na odlasku nisam ponio srce
ostavio sam ga na čuvanje jednoj tamo
ne znaš je ti
sad sjedim bez srca i razmišljam
ako mi metak i pronađe meso
srce će ostati netaknuto
to je generalni zajeb koji ću, htjedne li sudbina, plasirati
bez da sam o tome imalo kalkulirao
bez da sam išta sličnoga planirao, zamisli
vojnik bez srca, tema je to za psihologe i kardiologe
dvojim da bi se tome itko nadao
da bez srca sam mnoge ostavio iza sebe
a da ni izbliza nisam bio istim gonjen
jer jednu tamo, ne znaš je ti
ostavio sam počivati, jezika zauzlana od boli
dok ove druge, kao da je i bitno tko su
ostavih da leže, u krvi
sve uz pjesmu napitnicu

Oglasi

želim vidjeti djevojku koja sliči na mene

želim vidjeti djevojku koja sliči na mene
u dugačkoj i tankoj haljini od lana
kako se u sred kafića ustaje na prvi takt
i luda za ovaj svijet
gipko pleše

želim da me zaslijepi sunce
kroz njezinu gustu, tamnu kosu
da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova
da joj se zavrti u glavi
s noge nek’ joj ispadne sandala
neka klone natrag u stolicu
smijući se još dugo nakon toga

želim da od bezbrige zaboravi
kako joj otac leži u nekoj ubožnici
sam, posran i zapišan
i jedina briga da joj bude
s koliko će se radosti večeras okružiti

želim vidjeti sve to
dvadeset godina od sada
jer sada
dok ležim na krčevini između panjeva
sam, posran i zapišan
i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje
rado bih zaplesao
kao krvava lanena gaza
koju mi je vjetar bezobrazno oteo s lica
samo kad bi mi netko razbistrio nesvjesticu
i natrag obuo čizmu
koju odavde ni ne vidim
gdje je odletjela

kad čovjek bez razloga zadrhti

kad padnem
tamo gdje je zadnji trag prekrio snijeg
i gdje su se ptice bez klepeta spustile na žice
tamo gdje žir sniva o hrastu
gdje se potok pričestio zamrznutim ribama
tamo me ostavite ležati
u sjeme ću joj zadnjim dahom
šapnuti ime
zgrčiti ću prst i probiti zemlju
gurnuti zrno i zatrpati ga
leći ću preko njega
da ne promrzne
nikad me neće pronaći
iz rebara niknut će mi stablo
vjetar će mu prstima izmrviti lišće
i otpuhati ga put kvarnera
ona će sjediti na balkonu
učinit će joj se da je netko zove
malo će se trgnuti
on će je upitati da li joj je hladno
ona neće skinuti pogled s knjige
samo će se kratko prisjetiti
kako joj je baka kao maloj govorila
kad čovjek bez razloga zadrhti
to je zato što ga je preskočila smrt

Budim se kraj hladne peći

budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega
kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriši na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti

Najveći neubojica koji je hodao ovim poljima

preko polja
staklo mi približava tuđe lice
jednim pokretom mogao bih mu
provući olovo kroz oko
to bih i učinio kad
u njegovim očima ne bi vidio
moj davno izgubljen spokoj
zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega

u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi
ljetuje s djevojkom
spavaju u šatoru
jedno drugome kremom hlade ubode komaraca
ljube se
useljavaju u mali stan
sami su i farbaju zidove
onda ostave posao i na podu vode ljubav
ne želim to prekinuti pa gledam dalje
on cupka dijete na krilu
pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom
više je kašice na podu nego su mala usta progutala
on se smije i ljubi ga u musave obraze
ona pristavlja ručak
prostire stolnjak i postavlja tanjure
sporo se kreće, smeta je veliki trbuh
nosi visoko, sigurno je muško
ja, vladar njegovog života
sve mu to dopuštam
skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu
želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio
njegov život koji još nije proživio

odselit ću se u njegov grad
pratit ću ga
njegovoj ženi ću pridržavati vrata od lifta
zbližiti se s njom
postati joj ljubavnik
bit će to naknada za glad koju osjećam
za blizinom, dodirom, daljinom

do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene
šeće s one strane polja
godi mi spoznaja da mi je nadsvijest
konačno poslala motivaciju

sad imam novi smisao s kojim započinjem dan
to je broj ljudi koji toga dana neću ubiti
za svakog neubijenog povući ću recku
metkom koji mu je bio namijenjen
sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam
tako ću postati najveći neubojica
koji je hodao ovim poljima
i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti

Lijepo ti stoji vjenčanica

lijepo ti stoji vjenčanica
pogrbljena stara ženo
i svatovi bez glasa što nas prate
šutke pjevajući pjesmu
koja krv natiskuje kroz uši

zagonetan ti je osmijeh nevjesto
zamrznut u vremenu
razbijen i pokupljen
sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo
začepio je svaki pokušaj
da opet budem čovjek

zavodljive su ti ruke mladenko
srce mi trne od njihovog dodira
mraz u miraz donosiš
i njime ga umivaš
pa sve što kroza nj teče
u čudu zastaje
i opčinjeno te gleda

prazan ti je pogled zaručnice
propadoh u njega pa se zatekoh
u okrugloj sobi bez prozora i vrata
tvoje su oči dva zabravljena okna
navučeni zastori i spušteni kapci
mladost moju iza njih si skrila
i vatru davno izgubljenu
stisnula pod skute
proplamtjeti ćemo skupa
u zadnjoj bračnoj noći
raznijet će me vjetar
k’o pahulje pepela
nad sve one vode
koje nisam preplivao

kad koljači kleknu kraj poklanih

kad koljači
kleknu kraj poklanih
kad vukovi
padnu do janjadi
kad nam vjetar
s kičme zguli meso
kad nam hladna kiša
spere kosti
kad kroz bijela rebra
nikne trava
kad kroz usta
sjemenje proklija
kad se magla
provuče kroz oči
kad procvili bura
kroz slabine
u prsima
guja splete gnijezdo
u sred čela
med porodi pčela

tko li će nam kosti raspoznati
tko li će nas moći razvrstati

Zdravica

brko diže neopranu čašu
odguruje nož
nazdravlja slobodi
vatrica pucketa
zamagljen je prozor
svud na zemlji mir ljudima
dobra volja i kyrie eleison

večeras ću opet preskočiti piće
za zdravicu miru
trebam nešto drugo
snažnije i žešće od samostanskog piva
pristiglog u pošiljci švapskog karitasa
treba mi boca
treba mi kanistar
cijela bačva rakije mi treba
šteta što smo sinoć izbušili jednu
u podrumu zadnje kuće na kraj tuđeg sela

da smo barem gazdu
sustigli u dvorištu
sad smo mogli zazivati
mir u cijelom svijetu

Savjest

opet se profesor iz susjedne spavaonice
napio prije večere
pa gnjavi ljude
recitira nekog richarda trećeg
kao da me briga i za
prvog i drugog

„samo se kukavice služe riječju savjest,
„smišljenom da straši jake ljude
grakće on i nastavlja kao da prijeti:
„savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!“

nije savjest stih
profesore
nije ti to naplavina slova
kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat
savjest je sablast
zmija u crijevima
znoj pod pazusima na minus dvadeset
savjest je živa
kao rana

puše ti u uho dok nišaniš
zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo
vlaži ti dlanove kada trgneš nož
savjest je ona što ti noću
glupostima puni glavu
o tome kako svi smo isti
različiti, ali opet jednaki
drugačiji, a istovjetni
tlači te mislima
za koje ni znao nisi da ih imaš

savjest
svoje hladne ruke ti zavlači pod košulju
ne da ti spavati
suhim dlanovima prekriva ti usta
ne da ti disati
tjera te da plačeš dok samuješ na straži
i pogledom bušiš maglu

kaže da u ime dobra ne možeš činiti zlo
i to ponavlja
prvi, drugi, treći puta
nadjenut ću joj ime richard
samo da joj imam nešto
napisati na grobu
metkom na truloj hrastovoj letvi

ubit ću je
profesore
savjest ću ubiti
olako
kao što ti ubijaš vrijeme
rakijom i recitacijama
trbuh ću joj rasjeći
profesore
crijeva ću joj zakucati iznad peći
a ti
ako me uhapse zbog umorstva
posvjedoči
reci da je bilo
u samoobrani
toliko mi duguješ
profesore
mater ti pijanu i dosadnu

Došao sam vam vratiti sve velike riječi

Dobar dan
Došao sam vam vratiti
Sve velike riječi
Sve parole koje ste mi onomad dali
A ja ih, glupan, uzeo

Sve je u redu
Nema ljutnje
Niste vi mene na ništa nagovarali
Krivnja je samo moja
To što sam pomislio kako ću vašim idejama
Ispuniti svoje praznine
To je do mene gospodo
Vi ste čisti k’o regrutske gaće

Kako molim?
Zašto sada i nakon toliko vremena…
Pitate?
Pa, ta vaša gesla i slogani
U jedan su se mah, znate
Dobro ukorijenili
I potrajalo je dok sam ih sve iskrčio

Nego
Kad već pričamo

Ako nije problem
Dao bih vam i ovu prazninu što je ostala
Nisam pametan što bih s tolikim bezdanom
Osim da ga pretvorim u septičku jamu
Nakon vaših fantazija
I ona bi mirisala

I hvala na svemu, naravno
Nemojte što god zamjeriti
Sve ćete vi to bez problema
Nekom drugom uvaliti
Molim, samo zabilježite
Da sve vraćam kakvo sam i uzeo
Sve što ste mi dali
Već je bilo korišteno