Jedna od mojih omiljenijih zabava na prijelazu iz osnovne u srednju školu, bilo je slušanje noćnog radijskog programa. Transistor bih stavio pod jastuk kako bih prigušio glasnoću i gotovo do jutarnjih sati slušao glazbu i radio drame. Često bih uz program i zaspao, ali kad bih se prenuo umjesto da ugasim radio i nastavim spavati, promijenio bih stanicu u potrazi za što zanimljivijim sadržajem. Jedne noći na programu se našlo mjesta i za poeziju. Već gotovo utonuo u san, u trenu me razbudio topli bariton koji je u eter nizao dojmljive pjesničke slike. Pojačao sam radio pazeći da roditeljima koji su u svojoj sobi već odavno spavali ne otkrijem svoju noćnu radijsku avanturu i opčinjeno slušao stihove meni nepoznatog pjesnika. U pokušaju da zapamtim barem nešto od onoga što se iz zvučnika pretakalo u gluhu noć, brže-bolje sam iz ladice dograbio notes i olovku, te u mraku krenuo zapisivati mistične stihove.
Ujutro, u hrpi natočkanih grafitnih rezbarija, razabrao sam tek pokoju riječ. Idućih nekoliko dana potrajala je dekonstrukcija stihova s kojima sam se odlučno uputio nastavnici hrvatskog jezika u nadi da će ona prepoznati njihovog autora. Nakon tog neuspjelog pokušaja otišao sam u kvartovski ogranak Gradske knjižnice, no ni tamo nije bilo uspjeha. Vrijeme je prolazilo, iza mene je ostalo školovanje, kao i gomila pročitanih knjiga, a stihovi koje sam te noći zapisao dobili su novo ruho, u novim rokovnicima i notesima u koje sam uz omiljene stihove počeo zapisivati i svoje literarne pokušaje. Na taj su mi način krhotne nepoznate pjesme postale bliže, kao da i nije riječ o tuđim stihovima, već o skicama neke moje, buduće poezije. Nada da ću jednom razotkriti tajanstvenog autora i naslov pjesme, za cijelo to vrijeme nije jenjavala.
Sredinom devedesetih, kad sam se spojio na Internet i otkrio kojom brzinom mogu doći do informacija, sjetio sam se dijela stihova koje sam godinama čuvao. No tih je godina baza dostupnog znanja na webu na našem i srodnim jezicima bila toliko skromna, da je tražilica na pojam književnosti nudila tek ponešto klasika i lektirnih naslova. Ne mogu tvrditi da se dogodilo svjesno, ali u godinama koje su uslijedile konačno sam odustao od svoje potrage. Strast i želja za otkrivanjem moje omiljene pjesme koju u cijelosti nisam niti znao, nestala je, onako kako nestaju stvari kojima prestanemo posvećivati vrijeme kako bi stvorili prostor za nešto drugo.
Zvuči nevjerojatno, ali jasnije pamtim detalje oko same potrage negoli kako sam je okončao. Mislim da sam jednog sasvim običnog dana, kao i milijun puta do tada, stihove upisao u tražilicu i u roku od nekoliko sekundi ispred mene je stajala pjesma; cijela, blistava, zavodljiva i moja. Krenuo sam gutati stihove koje sam godinama tražio, želeći što brže nadoknaditi vrijeme u kojem mi je nedostajala. Osjećao sam kao da se nakon duge noći provedene uz radio konačno razdanjuje. Zanimljivo je da se nikad više s takvim žarom nisam upustio u potragu za nečim. Kao da je traganje za nepoznatom pjesmom iz davnine, bila moja životna misija nakon koje mi nijedna druga potraga nije bila toliko važna.
Danas je međunarodni dan pjesništva, pa iako je od vremena kad sam noću slušao radijski program popis meni dragih pjesnika poprilično narastao, kad bih morao izabrati jednog pjesnika ili jednu pjesmu, bila bi to ova. Sad znate i zašto.
Nepoznata u davnini
Gledam te sad odavde: sediš u julskom dvorištu
Uramljenom u zidove visoke preko glave.
Tebe posmatraju još i ptice: kao da te mole i ištu.
Mene ne vidi niko
Zurim iz korova i trave
Duboko u uglu,
u zaturenom skrovištu.
Ovde je hladovina najveća: miriše na vlagu.
Cigle su poda mnom trošne i nešto zelenkaste.
Tebe obliva sunce. Vidim: kupa ti ruku nagu.
Tako je sve oko tebe čisto, u suncu.
Moja krv raste iz mene,
kao da otiče nekuda, pa tiho gubim snagu.
Samo da se ne pokrene nešto: neka vrata.
Samo da ne padne neka dunja, između nas, natrula.
Il’ crep da ne pukne iznad,
od nečeg: od ptice, od mačijeg bata.
Tišina raste između nas: penje se kao prozirna kula.
Samo da je niko ne dirne, nikad.
Osim ove pesme.
O nepoznata.
~ Stevan Raičković (1928—2007)
zoran žmirić 