Ljiljana Jelaska: “Zapisano metkom” ili Kako naučiti živjeti sam sa sobom, bez dlake na jeziku, bez fige u džepu

zapisano maetkoKako se to kod nas voli reći “nagrađivana ” (a nagrađivana je, nećemo bježati do toga) pjesnikinja i spisateljica Ljiljana Jelaska, dočepala se moje zbirke Zapisano metkom pa je pod dojmom pročitanog napisala osvrt na Goodreadsu. Osvrt je iscrpan i zaslužuje da ga se izdvoji i nazove recenzijom. Mogu samo reći da svakome tko piše želim ovakve kolege.

prije devetnaest godina
mojim se istočnim horizontom
uspeo
vrh prve kuće
konjukcija
razum i ludost jednako udaljeni od srca

Domovinski rat je povijesna činjenica i ostat će zapisana u povijesti ratovanja kao jedan od najkrvavijih ratova koji se krajem 20. stoljeća vodio na trusnom balkanskom tlu. Nema tu ništa neobično. Ovdje su se ratovi ciklički ponavljali, postali su nedjeljivi dio načina života. I kao što je postalo već uvriježeno pravilo, nije puno uznemirio ni iznenadio svijet. Rat kao rat. Na Balkanu, svako malo izbije novi. Svijet se nije previše osvrtao, gledajući da izvuče čim više koristi za sebe, a oni na čijem se tlu taj isti rat vodio… Nije pretjerano reći kako se ni većina njih nije previše dala uznemiriti. Oni promućurniji su na vrijeme, prije no što je prvi put zagrmjelo nebo i stresla se zemlja, potražili zaklon u istom tom neuznemirenom svijetu.

Prošlo je više od 20 godina kako je rat završio. Kako su se ljudi vratili. Neki u svoje nedirnute domove, na svoja bivša ili neka nova radna mjesta. I opet su bili promućurniji jer vratili su se ili časak prije, ili su već imali osigurana mjesta na koja su oni drugi, koji su iz hladnih rovova i sa spaljene zemlje mislili da idu. Da ih čeka ono za što su se u tim rovovima smrzavali, rukavom otirali garež s lica.

u džepu nosim papir
od znoja usukanu
pozivnicu za cirkus
ulaz za predstavu
na kojoj je moja smrt
jedina i glavna točka
plešem na žici
balansiram na rubu bajuneta
mokrih dlanova čekam
razapet iznad svijeta, smrt na trapezu
zli klaun sred arene prostre trpezu
sol na rani i otrov u hrani
bradata žena uz aplauz pokazuje čekić, klin i letvu
voditelj s tregerima najavljuje mi ime
moje majke molitvu
tuđe majke kletvu

Kako ni u jednom ratu nije bilo i nema pobjednika, tako ga nije bilo ni u ovom. Ima samo poraženih, pogaženih, izranjavanih, nesretnih i prevarenih. No, ljudi teško progovaraju, osobito oni koji spadaju u tu ranjivu skupinu. Isprva žive u nadi pa u nevjerici, da bi s vremenom iz njih provalio očaj i bijes. Bijes, koji rijetko tko izgovara naglas.

Zoran Žmirić je to učinio. Progovorio je naglas, bez dlake na jeziku, bez fige u džepu. Zbirka poezije Zapisano metkom je jedinstvena po načinu i sadržaju iznošenja istine. Zoran nije svoju dušu ogoljavao pred čitateljem. Ne. One je svoju već ogoljenu dušu stavio pred nas. Bez patetike, bez mahanja klišeiziranim frazama, bez prešućivanja detalja. On plače, ljuti se, strahuje, priželjkuje svršetak agonije, ciničan je kada treba biti.

ovce za šišanje
krave za mužnju
plastični marker na goveđem uhu
jarci za deranje
perad za čerupanje
mrtvo meso na pokretnoj traci
svi smo mi

Za ljude koji su u rat otišli s ciljem da obrane svoju zemlju, da stvore nešto novo, bolje, u čemu će njihova i mnoga druga djeca sutra rasti, prijevara je najgori poraz. Otriježnjenje za njih dolazi na najgori mogući način. Za njih rat nikada ne završava. On traje u njima. Bore se sami sa sobom, a to je najteža borba.  Ova zbirka nije nastala preko noći, ni u jednom dahu. Nastajala je godinama, batrgala se i borila s unutarnjim kaosom kroz koji je autor prolazio. Mnogi nisu imali tu snagu, nisu se mogli nositi s unutarnjim monstrumima koji su ih izjedali polako i ustrajno pa su digli ruke od svega. Digli su ruku na sebe. Mnogi još i danas, nakon više od 20 godina, vrište u sebi. Htjeli vi izreći na glas, htjeli bi vikati, psovati, riječima udarati, no ne mogu.

nešto bih si rekao
ali ne mogu naći riječi
rukom noću prelazim po postelji
i kad pomislim da će mi utonuti u jagodice
da će mi se kao riba zakoprcati u šaci
osjetim prazninu
mrak mi se smije
svim mojim riječima koje je pronašao
tad dohvatim psovku da ga pogodim
ali i ona pobježe
kao ptica od pucnja
zažmirim
i opkoljen svim pogledima koje sam ikada ugasio
gledam se
i po prvi put jasno vidim
sebe kakav jesam
pa zubima pustim krv niz usne
i nešto bih si rekao
ali ne mogu naći riječi

Upravo taj trenutak kada čovjek prvi put uspije vidjeti sebe kakav zapravo jest, je onaj prijelomni u svima nama. Upravo stoga je ova zbirka ta ruka koja se pruža, koja nam govori da nismo sami, da se vrijedi i treba boriti, ići dalje. Da postoji dalje.

Zoran je prošao katarzu. No, to ne znači da je uspio sve izbrisati iz sjećanja, da je uspio zaboraviti. On je uspio naučiti živjeti sam sa sobom. Ne nudi nam recept ni uputstvo kako to postići. Svaka individua to čini na različit, svoj način. On nam je pokazao da se može. Da se može uzdignute glave pogledati u oči svijetu i samom sebi.

sve ću zapisati
i knjigu izdati

Hvala ti što jesi.

Ljiljana Jelaska

Oglasi

Intervju za portal Ukrajinski prostor

Nedavno sam vodio razgovor s ukrajinskim književnikom i urednikom književnog portala Tekstover Volodimirom Krinitskim. Razgovor je u formi intervjua objavljen na portalu Ukrainski prostor. Naravno, intervju je na ukrajinskom jeziku, pa ako poznajete ruski i tu ćete se donekle snaći, no ukoliko ste vjerni latinici, evo izvornika na hrvatskom.

Ispričavam se što razgovor otvaram jednim teškim pitanjem. Vi ste bili u ratu? Za mene je to je važan aspekt s obzirom da vas promatram kao pacifistu.

Imao sam 22 godine kad sam otišao u rat. Bilo je to 1991. godine. Razvojačen sam 1992. kao ratni vojni invalid 100% II grupe, danas imam trajni invaliditet od 50%.

Dobitnik ste niza odličnih kritika za svoj roman Blockbuster. Knjiga se smatra ponajboljom antiratnom knjigom u regiji. Mislite li da je to uspjeh? Kako to uopće tumačite?

S obzirom na status knjige u društvu, svaka percepcija književnog rada je svojevrstan uspjeh. Blockbuster je došao u fokus vjerujem zbog toga jer sam se u njemu bavio energijom rata kakvim ga vidi jedan mladi čovjek kojemu konflikt nije prirodno stanje. Nisam definirao s koje se strane nalazi glavni lik tako da se s njim svatko lako identificirao. Roman nosi ideja koja kaže … kada imaš dvadeset godina i nalaziš se u ratu, više zajedničkoga imaš sa svojim vršnjakom na kojega pucaš, nego li s pedesetogodišnjakom s kojim čuvaš stražu.

Jeste li zbog svog stava o ratu doživljavali neugodnosti?

Svatko ima svoje viđenje rata, moje se nešto razlikuje od uobičajenog pa je logično i da sam ponekad izvrgnut kritiziranju. Nekih društvenih problema nisam imao, no kritika i neuvažavanja jesam. Neki ljudi skloniji desnici, kada čuju moje stavove o ratu automatski kritiziraju i moje pisanje, iako nikad nisu čitali moje knjige. Tu doduše ne pomaže ni činjenica što ne spominjem moje ratno iskustvo, ja se postavljam kao pisac koji se bavi određenom temom, ne osjećam potrebu davati mojem pisanju dodatnu ovjeru ratnim iskustvom.

Sasvim sam jasno određen prema svom ratnom iskustvu; nisam ratovao protiv Srba, već protiv četnika. Srbi su narod, četnici su bili agresori na moju zemlju jednako kao što Drugi svjetski rat nisu započeli Nijemci već nacisti. Priča s Balkana je tim luđa jer je u hrvatskoj vojsci bilo i Srba koji nisu odobravali agresiju na Hrvatsku, dapače borili su se protiv nje.

Je li istina da radite kao novinar? Zašto? Zbog novca ili postoji neki drugi razlog?

Ne radim kao klasičan novinar. Ja sam urednik službenog news portala Grada Rijeke koji prati sva zbivanja u Rijeci, gradu u kojem sam rođen i u kojemu živim. Zašto radim? Zato jer ništa drugo ne bi bilo ispravno. Ne želim biti u vojnoj mirovini na koju imam pravo od svoje dvadeset i treće godine života. Moja mirovina iznosi 560 eura, a plaća 730 eura. Prijatelji mi govore da nisam normalan jer se svakog dana dižem u 7,00 i odlazim na posao, radim i vraćam se svojoj obitelji oko 16,30 a za samo 170 eura razlike. No tih 170 eura mojoj djeci pokazuju da ne bi bilo ispravno sjediti kod kuće na račun onih koji rade, čega u Hrvatskoj ima previše. Službena politika iz ’90-tih poslala je u mirovine ljude s lakšim ranjavanjima pa čak i potpuno zdrave ljude, a sve kako bi si osigurala glasačko tijelo idućih nekoliko desetljeća. Ne želim biti dio te perfidne igre.

Ne pišete samo prozna djela, već i poeziju. Kao autora, što vas više zadovoljava, poezija ili proza?

Proza je moj prirodni način izražavanja, za poezijom posegnem tek ponekad, kad poželim predah.

Da li sadašnja stvarnost utječe za vašu umjetnost? Morate li reagirati na događaje u zemlji i svijetu?

Ne moram ništa jer mislim da nikome ništa ne dugujem, ali da, reagiram jer živim u ovom svijetu i smetaju me stvari koje smetaju i većinu normalnih ljudi. Međutim ne reagiram na način da kritiziram, već tako da primjećujem kako društvena zbivanja utječu na mene, moj karakter, moje odluke…

Kakvi su odnosi hrvatskih pisaca sa srpskim kolegama?

Osobno nemam kontakte s kolegama piscima iz Srbije osim na književnim festivalima gdje je atmosfera uvijek poticajna, no književna društva iz Hrvatske i Srbije sporadično surađuju, pogotovo u segmentu razmjene pisaca i znam da to funkcionira dobro.

Prema Vašem saznanju, znaju li u Hrvati ponešto o Ukrajini, ukrajinskoj književnosti, poznaju li suvremene ukrajinske pisce? Imate li kontakte s Ukrajinom?

Ukrajina nam je na žalost, u posljednje vrijeme u fokusu zbog eskalacije sukoba s Rusijom, a i od ranije smo o Ukrajini uglavnom slušali kroz političke teme; Narančasta revolucija, Janukovič, Timošenko, Euromajdan… dok je skromna percepcija ukrajinskih književnika u Hrvatskoj plaćena povijesnom (barem je ja tako vidim) nepravdom u kojoj je još od 19. stoljeća ruski jezik bio preduvjet za prisutnost i vidljivost. Čak i danas da Hrvate pitate čiji je pisac bio Gogolj, većina bi odgovorila: – Ruski, dok je Taras Ševčenko jasno prepoznat kao Ukrajinac. Noviju književnost na žalost ne poznajem. O samoj Ukrajini znam ponešto, moja supruga je još ’90-tih s pjevačkim zborom iz Rijeke posjetila Ukrajinu i nekoliko dana boravila u Kijevu i na Jalti. I dan danas te uspomene su joj jedne od najljepših. Kao i svuda, sportaši su najveći ambasadori svojih zemalja, u slučaju Ukrajine; Bubka, braća Kličko, a moja generacija pamti i Blohina.

Kako biste opisali suvremeni život u Hrvatskoj? Je li bolje u EU nego prije? Ono što najviše brine građane?

Ne vjerujem u dugovječnost asocijacija koje se stvaraju zbog ekonomskog interesa. Novac ne može i nije preduvjet za stabilnost, jer da jest stanovnici najbogatijih država bili bi i najzadovoljniji ljudi na svijetu, a daleko su od toga. EU je neprirodna tvorevina koja je male zemlje pokorila ekonomskom agresijom. U davna vremena zemlje su se osvajale ratovima… danas se to radi kapitalom. Bogate države ulaze u bankarske sustave malih država, preuzimaju ih i prisvajaju, a potom uvede svoju valutu i dovode svoju vojsku da je čuva. To je obično nasilje pod krinkom slobodnog tržišta. Hrvatsko tržište okupirano je stranim europskim trgovačkim lancima u kojima su sve namirnice tri do četiri puta skuplje nego li u njihovim matičnim zemljama, a istovremeno u tim istim trgovačkim lancima zaposlenici u Hrvatskoj imaju dva ili tri puta manju plaću nego li je imaju trgovci u istim tim trgovinama u Europi. Život u Hrvatskoj je ispod svake razine kvalitete, profesori u mirovinama prekapaju kontejnere i traže povratne boce, mladi ljudi napuštaju fakultete i bježe iz države u želji da rade bilo kakav posao, onaj tko ima posao trpi sve samo da ga zadrži, i ne postoji politička strategija koja to može promijeniti.

Recite nam nešto o procesu pomirenja u regiji. Kakav je u cjelini odnos između Hrvata i Srba? Postoji li opasnost od nove mržnje između Hrvata i Srba?

I prije i tijekom rata, pa tako i u poslijeratnoj fazi i u Hrvatskoj i u Srbiji bilo je i srca i razuma. Iznad svega je važno što misli i osjeća narod, a to se pokazalo na djelu u svibnju prošle godine kad je naša područja pogodila poplava. Dragovoljci iz Hrvatske su odlazili u Srbiju i pomagali ugroženima, kilometarske kolone kamiona tegljača s prikupljenom hranom, odjećom i lijekovima danonoćno su vozili za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, pomoć se prikupljala u svim hrvatskim gradovima. Dakle nitko mi ne može reći da je odnos između naših naroda loš. Razlika između stanja prije 25 godina i ovog danas, očituje se u tome što je današnja generacija mladih ljudi okrenuta globalizmu, dostupne su im informacije i teže ih je manipulirati. Političari i mediji koje političari koriste kao megafone, danas puno teže nailaze na istomišljenike. ’90-tih je bilo znatno lakše stvoriti kritičnu masu koja će pokrenuti val nasilja. Danas je srećom stasala jedna nova generacija.

 

Hvala puno! Želim Vam puno uspjeha!

Hvala Vam.

“Zapisano metkom” – Muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Zapisano metkom
Eto i prve recenzije moje zbirke pjesama “Zapisano metkom” koju potpisuje književnica Željka Kovačević Andrijanić. Željka “Zapisano metkom”  vidi kao stihovani “Blockbuster” i u pravu je. Detaljan i odlično analiziran osvrt kakvog bi svaki autor poželio objavljen je na web magazinu Gradske knjižnice Rijeka.

link:

Uz “Zapisano metkom” Zorana Žmirića: muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Riječka promocija zbirke pjesama “Zapisano metkom”

Rukopis na kojem sam najduže radio konačno je vani. Promocija je upriličena na brodu Arca Fiumana u Rijeci, a predstavljanje su pomogli izdavač Milan Zagorac ispred Studija TiM, urednica Kristina Posilović i moderator, kolega i prijatelj Enver Krivac. Pjsme su čitali RiLitovci Željka Horvat Čeč, Davor Mandić, Tea Tulić, Alen Kapidžić i Zoran Krušvar.

Kako može proći promocija koja počinje pitanjem “Gdje si bio ’91.?”… Veselo naravno, jer što nam drugo ostaje nego se smijati onome što smo ostavili iza sebe.

Kako je promocija upriličena u sklopu sajma vRIsak, na sve se osvrnuo i VBZ koji kaže:

Predstavljanje knjige: Zoran Žmirić, “Zapisano metkom”