Koncem godine popularno je zbrajati i oduzimati, sažimati ostvareno i propušteno, odvagivati ono prebačeno preko ramena, zadavati si nove ciljeve. U literarnom smislu 2018. mi je bila više nego produktivna. Tri objavljene knjige nisu malo; ukrajinski prijevod Blockbustera, roman Pacijent iz sobe 19, te odmah za njim dopunjeno hrvatsko izdanje Blockbustera.
Zadovoljan sam i načinom na koji su te knjige odjeknule među publikom. U Ukrajini Blockbuster hvale kritičari, kolege pisci, akademici… velika čast za mene i moj, bez lažne skromnosti to kažem, mali roman s kojim, ruku na srce nikad nisam ni bio pretjerano zadovoljan. Razlog toga i jest dopunjeno reizdanje koje je objavljeno pred ovogodišnji Sajam knjiga u Puli.
Pac19ent već naveliko živi svoj život. U mjesec i pol dana rasprodana je prva tiraža od 800 primjeraka, nakon koje je otisnuto drugo izdanje. U okvirima naše skromne (čitateljske) zajednice, za mene više nego velika stvar. Roman smo predstavili u Zagrebu i Rijeci, obje promocije su bile sjajne, a posebno riječka gdje čujem da je to bila najposjećenija književna promocija u Ex Librisu. Za mene koji već neko vrijeme Rijeku posjećujem tek povremeno, to je bila večer posebnih emocija.
Govoreći o predstavljanju Pac19enta u Rijeci, dolazim do ključnog trenutka po kojem ću pamtiti godinu na odlasku. Imao sam priliku, a sad već mogu reći i čast, na toj promociji upoznati Jana Bolića, mladića kojeg sam prethodno susretao po društvenim mrežama gdje neobično zaraznim šarmom širi pozitivnu energiju.
Osim što sam slušajući ovog sjajnog mladog čovjeka naučio ponešto o upornosti i samouvjerenosti, priznajem da sam uz njega osjetio i određenu dozu poniznosti, pa ako hoćete, čak i stida. Posramio me ovaj mladi čovjek svojim vedrim duhom, naveo me da zažalim nad svakim trenutkom kad sam pomislio da mi nije lako, pa umjesto da sam pronašao način kako dalje, odabrao sam sebe samog tješiti. Jan s druge strane, grčevito drži život i ne ispušta ga, iako ga ovaj nimalo ne mazi, dapače udara ga što snažnije može, no Jan se na to smije, kaže “Lijep si živote, volim te”, a ja nad time mogu samo zašutjeti. Jan je nedavno objavio roman “Težina stvarnosti”, nisam bio u prigodi podržati ga dolaskom na promociju, no ako vi budete, nemojte to propustiti. Čak i ako vas ne zanima književnost, preporučio bih svakome da susretne ovog pozitivca, koji je ako se ne varam između ostaloga uspio ono što u domaćoj književnosti nije uspjelo nikome – napisati roman koristeći samo jedan prst. Nakon susreta s njim, više nećete biti isti.
Ovo je jedan od romana koje poželite imati u zalihama od nekoliko desetaka primjeraka, pa kadgod povedete razgovor s nekime kome nije baš jasno što je to kod nas točno bilo u zadnjih nekoliko desetljeća, kakva je ona bila država a kakva je ova sada, kako se to i zašto ratovalo i zašto taj i sve prethodne ratove današnji ljudi još uvijek nose u sebi – odustanete od bilo kakvog izlišnog objašnjavanja i sugovorniku naprosto tutnete ovu knjigu u ruke, neka je pročita, i neka shvati sve što treba shvatiti. Mislim da vam više nikad neće doći s takvim pitanjima.
Blockbuster
Prije nekoliko godina Žmirić je žestokim antiratnim romanom “Blockbuster” sasvim zasjenio obzore domaće pa i regionalne antiratne proze. Ovim je romanom postigao još jači učinak. Tko ovaj roman pročita s razumijevanjem, neće postati pametniji ni prosvjetljeniji, ali će dobiti veliku podršku vlastitim uvjerenjima da je rat, ali svaki rat, generalno zlo i generalno – ovdje nije moguće upotrijebiti drugi izraz – sranje, da svaki rat biva građen od straha i užasa, da svaki rat svoje sudionike pretvara u zločince, i da svako sudjelovanje u ratu na psihi ostavlja neizbrisive tragove. Glavnom junaku ovoga romana rat je naprasno i grubo prekinuo odrastanje, puška mu je u ruke gurnuta prije nego li je stigao i razmisliti, a kamoli iskušati, bi li mu u tim istim rukama život bolje odredila gitara, lopata iii tipkovnica. I kad je već dobio pušku u ruke, koristio ju je obilato, kao i svi oko njega, iako ne uvijek iz istih razloga kao svi oko njega.
Regionalna antiratna proza relativno je rano sazrela (iako je za naše čitateljske potrebe i to bilo poprilično kasno), i o posljednjim balkanskim ratovima počelo se pisati onako kako o ratu treba pisati relativno ranije nego što su se nakon Drugog svjetskog rata u regionalnoj književnosti pojavili iskreni književni glasovi o tome ratu.
Faruk Šehić, Veselin Gatalo, Josip Mlakić, da spomenem samo autore koji su mi prvi pali na pamet, među prvima su u regionalnoj književnosti posljednji rat smjestili tamo gdje je najviše udarao: na osobne sudbine i mijene njegovih najneposrednijih aktera, onih s puškom u ruci, s kritičkom oštricom sasvim neskriveno usmjerenom spam ideologija koje su ratove započinjale i vodile, s bilo koje od zaraćenih strana, iz sigurnosti svojih fotelja. Najdojmljivije ratne književne teme obično su one kojima nema spomena u rubrikama “dogodilo se na današnji dan”, koje čak ni za crne kronike nisu sasvim podobne, one zahvaćaju ljude i događaje kojima se ne podižu spomenici, i koje po svom sadržaju spadaju u općeljudsku povijest srama, ludila i beščašća. Rat nije igra
Moram ovdje prizvati jednu epizodu iz nedavne prošlosti kojoj sam osobno svjedočio: kad je moja generacija stasala za vojsku, okupila nas je lokalna vlast na nekakvom skupu, i tadašnji komandant mjesne kasarne rekao nam je pred odlazak na služenje vojnog roka nešto što tada nikako nismo mogli shvatiti ozbiljno. Rekao je: ‘Vaša vas opština šalje da naučite kako se ubija!”, a mi smo to olako prečuli ne mogavši takvu poruku smjestiti u kontekst ičega što je tada predstavljalo našu životnu i društvenu zbilju. Svega desetak godina kasnije novim mladim generacijama itekakva je životna zbilja postala činjenica da se u ratu bija i može biti ubijen, da fijukanje metaka, eksplozije, rane, krv i smrti nisu samo prizori s filmskog platna, da rat nije igra u kojoj se poslije pogotka možeš ustati i nastaviti novu rundu s drugom ulogom. Rat ubija i onoga u koga se puca i onoga tko puca, o tome nam pripovijeda ovaj roman, a iako postoje mnogi predumišljaji o tome zašto se puca, kada takvi trenuci stvarno nastupe, puca se smo iz dva razloga: da seu bije, i da se ne bude ubijen. Toliko je duboko, toliko iskreno i potresno, toliko krvavo to ratno i poslijeratno preživljavanje i proživljavanje glavnog junaka ovoga romana, njegova transformacija u niz vlastitih suprotnosti, njegovo prekasno osvješćivanje kako je ubijanjem utjecao na čitav niz života, da ga na neki način moramo sažalijevati, iako ćemo ga kroz roman često osuđivati smatrajući da je mogao imati i drukčiji izbor. Nismo mi dovoljno pametni da bismo shvatili da je jedini pravi izbor rat ili mir, jer ako si u ratu, više izbora nemaš. Zato ovaj roman, a i svaki njegov razuman čitatelj, šalje do neba upozoravajuću poruku da svako ratno huškanje treba zatrti u samom začetku jer sjeme koje daje tako divlje i okrutne plodove doista nikome ne treba.
Emisija Kutija slova Hrvatskog radija ovog tjedna donosi osvrt na moj roman Pacijent iz sobe 19. Ako ste je propustili, emisiju možete poslušati online. Osim o Pac19entu, bilo je govora i o romanu Divlje guske Julijane Adamović, te novom rukopisu Slobodana Šnajdera.
Kutija slova je specijalizirana emisija o umjetnosti riječi. Sustavno prati aktualnosti domaće književne scene, kao i prijevodnu literaturu zanimljivu hrvatskoj publici. Predstavlja nove knjige i autore, bavi se i klasicima, ali i novim autorskim talentima, putem svih novinarskih žanrova, od vijesti, preko reportaža, do intervjua i osvrta.
Je li vam poznata ova fotografija? Širi se društvenim mrežama gdje u opisu stoje svakakvi komentari. Vjerojatno se tu zatekla slučajno, pa dok ne prođe frka, neka je barem dotjerana. Lijepo je kad žena drži do sebe, pa i u ovakvo ekstremnim situacijama. Prava dama ne bira mjesto da bi se uredila. To lutko, neće tebi nitko govoriti kad ćeš se i gdje šminkati. Anonimna akterica s fotografije ponajviše je počašćena epitetom “glupo žensko”, a posebno u kontekstu kako ni sama ne zna što će na prosvjedu, pa se šminka.
Kao mjesto prosvjeda navode se New York, Pariz, Beograd, Moskva i Buenos Aires. Nije tome za čuditi se, svi navedeni gradovi, a i mnogi drugi, posljednjih su godina mjesta na kojima se građani javno okupljaju i izražavaju negodovanje protiv vlasti, a navedeni gradovi samo produbljuju enigmu oko zagonetne djevojke i njezinog još zagonetnijeg motiva.
No ma koliko god se u šumi izvitoperenih informacija istina činila nedostupnom, do nje je lako doći. Leži na prstogriz mišem na tražilici u koju je dovoljno unijeti nekoliko riječi s kojima ćete opisati scenu s fotke. Zahvaljujući toj radnji, koja iziskuje tek nekoliko sekundi, saznat ćete kako se cijeli ovaj prizor odvijao 2015. godine u Skoplju, te da se “glupo žensko” tu nije zateklo slučajno, kao i to da njezin čin nije motiviran željom da bude privlačna. “Glupo žensko” ima ime i prezime. Zove se Jasmina Golubovska, ima 30 godina i radi u Makedonskom helsinškom odboru za ljudska prava.
Stvar bi sigurno bila puno jasnija kad bi ovu fotografiju pratila i ona druga, koja uz prvu čini gotovo pa artistički diptih, a na kojoj se vidi kako Jasmina Golubovska na policijski štit utiskuje poljubac. Tad bi zabluda koju izaziva prva fotografija bila nešto manja, iako sam sklon vjerovati kako bi se i u tom slučaju našao netko, tko bi cijeli taj performans pripisao (ženskoj) gluposti. No, trag poljupca kojeg je Golubovska ostavila na policijskom štitu, nije motiviran dokonošću, pripremom za selfie ili nekom sličnom rabotom. Pečat je to koji je obilježio prosvjed protiv vlade Nikole Gruevskog, a koji je bio motiviran policijskom brutalnošću koja je rezultirala tragedijom – smrću 21-godišnjeg mladića.
Foto: Ognen Teofilovski/Reuters
Prosvjed je bio iniciran izjavom makedonskog oporbenog čelnika Zorana Zaeva koji je optužio makedonski MUP te čelnike države, da su zataškali ubojstvo mladog Martina Neškovskog, kojeg je 2011. godine u Skoplju, tijekom slavlja izborne pobjede stranke VMRO-DPMNE, jedan od specijalaca nasmrt pretukao.
“Glupo žensko” Jasmina Golubovska, kaže kako u principu ne koristi previše šminke, te da “…crveni ruž nosi samo u slučaju kad treba popraviti umoran izgled od sistemskog gušenja slobode”. “Crvena je boja simbol revolucije radnika, ali i simbol krvi ubijenog Martina Neškovskog, zbog kojeg su prosvjedi i krenuli”, dodala je Jasmina, čiju izjavu možete pronaći na portalu Lupiga.
Kako je uopće došlo do poljupca? Golubovska je stiješnjena gomilom s jedne i kordonom oklopljenih specijalaca s druge strane, dva sata pokušavala uvjeriti policajce neka odlože rekvizite i priključe se prosvjedu protiv vlade. Kad je shvatila da njezine riječi ostaju s ove strane barikade, izvadila je ruž kako bi na štitu nacrtala srce, no policajac joj to nije dopustio. Tada je impulzivno, našminkala usne te utisnula poljubac u hladnu prepreku koja dijeli miroljubive prosvjednike od nasilnika koji su do smrti izbatinali nedužnog mladića.
Gledam fotografiju Ognena Teofilovskog, gledam tu mladu ženu kako se na najljepši mogući način bori protiv hladnog i bešćutnog sustava, gledam kako domišljato, u trenutku kad nema više ništa za ponuditi, nudi poljubac. Ogoljuje se pred silom ničim dugim nego simbolom ženstvenosti, bliskosti, nježnosti, dobre namjere, dobrodošlice. Simbolom emotivne hrane koju daje tamo gdje je nasušno potrebna. Gledam je i razmišljam kako je cijela zabluda oko njezinog identiteta, motiva i mjesta radnje, manje važna od činjenice da ljudi (namjerno) mrežom šire fotografiju na kojoj se Golubovska šminka, pri tome (namjerno) izostavljajući i onu drugu fotografiju koja cijeloj priči daje jasniji ton. Tako servirana zabluda lako se guta, još lakše uvredljivo komentira, a ponajlakše prenosi dalje stvarajući dodatni šum na kanalu.
No jedno je sigurno. Lako se zabuniti radi li se na ovoj fotografiji o prosvjedu u New Yorku, Parizu, Beogradu, Moskvi ili Buenos Airesu, kako to već sugeriraju korisnici društvenih mreža. Činjenica je da ovakav postupak (kojeg portal BuzzFeed naziva “The Most Badass Photo Of A Female Protester You’ve Ever Seen”) u hrvatskim gradovima nećete vidjeti. Mi smo sve probleme preselili na mrežu, a i tamo nemamo svoje, već se bavimo tuđima. Pogotovo ako im je u središtu “glupo žensko”.
A woman sits in front of riot police blocking the road to protect protesters during anti-gov protest on April 24, 2015 in Seoul, South Korea (Photo by Chung Sung)Amanda Polchies, in a famous image from the 2013 shale gas protests in Kent County. (CBC)Ceyda Sungar, Gezi Parkı protest Lady in Red, 2015Danuta Danielsson, Växjö, Sweden – 1985 (Photo Hans Runesson)During a teachers’ protest in BrazilIeshia Evans Baton Rouge LA USA 2016 (Photo Jonathan Bachman)Saffiyah Khan, Birmingham, England – 2017 (Photo Joe Giddens)Tess Asplund, Borlänge, Sweden – 2016 (Photo David Lagerlöf)The young demonstrator locked eyes with a riot policeman during a pro democracy protest in Santiago, ChileUnidentified Ethiopian-Israeli woman, Tel Aviv – May 2016
“No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni svijet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju.” Ovo je samo jedna od rečenica koje podjednako ubojito gađaju i u srce i u glavu; rečenica iz romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića (Hena com, urednica Marina Vujčić, 119 kuna).
Knjiga je to koju mora pročitati svako misleće biće s ovih prostora jer to je roman o Domovinskom ratu, ali i u posljedicama svih ratova, onog što osjećaju generacije koje dolaze nakon ratnika. Priča koja u 39 poglavlja (neka od tih poglavlja funkcioniraju i kao kratke priče) donosi ispovijed pacijenta iz sobe 19 i psihijatru (koji to možda i nije) govori o tome zašto si je odsjekao spolovilo. Njegov monolog, liječnik naime ne izgovori ni jednu jedinu riječ, počinje na njegov 19. rođendan. Bio je to dan kada je kao golobradi mladić, koji je večer prije toga bio na rock-koncertu u nekom riječkom klubu, u ruke dobio pušku, dan kada je krenuo u Domovinski rat, došao na bojište i doslovno bio bačen u rat. Taj prvi dan, dan devetnaestog rođendana, on je ubio devetnaestoro ljudi, a spoznaja tko je bila ta devetnaesta žrtva postaje trenutak u kojem se počinje rasipati njegov život.
I dok sredstva protiv bolova teku u njegovu venu, on priča o djetinjstvu, prijeratnom životu u Rijeci, roditeljima, prijateljima, školi, glazbi, šopingu u Trstu… Kroz tu se priču, posebno uz vrlo jake glazbene reference, stalno i uporno probija rat – Domovinski rat.
Žmirić je ovim jedinstvenim djelom, koje se, budimo iskreni, neće baš svima svidjeti jer nije crno-bijelo i u njemu nema zaklinjanja na temu “mi Hrvati”, stvorio iznimno djelo. Prvi veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat. Time nastavlja niz Remarquea i “Tri ratna druga”, Hemingwaya i “Zbogom oružje”, Krleže i “Barake 5B”…
Izvor: Davor Šišović / Glas Istre
Emisija Kutija slova Hrvatskog radija ovog tjedna donosi osvrt na moj roman Pacijent iz sobe 19. Ako ste je propustili, emisiju možete 
zoran žmirić 