Snoputnik: “Putovanje se isplatilo”

Vesna Kosec Torjanac

Htjeli mi to ili ne, problem koji ruje u nama, stvaran ili konstruiran (a i on postaje stvaran), ne može nestati potiskivanjem ili ignoriranjem. Tako sam i ja, misleći da mogu prima vista okrenuti novu stranicu, pala u vlastitu stupicu. Da bih se posložila, bila je potrebna dekonstrukcija. U okviru mojih rastakanja i sastavljanja, čitala sam i roman Snoputnik, u koji sam utisnula svoje iskustvo i stavove, baš po definiciji teorije recepcije prema kojoj čitatelj postaje autor…

Sjećam se kako sam prije nepunih osamnaest godina, ležeći u bolnici s trombozom nakon smrti djeteta, bila sigurna da ću umrijeti i to me činilo sretnom. Dobila sam roman neke španjolske spisateljice i on me „vratio“, nakon što sam se, nehotice, stopila sa svijetom u njemu. U neku ruku, bez obzira na to što sam u životu pročitala i mnogo bolje romane, Snoputnik mi je pomogao da se odlijepim od beživotnog osjećaja besmisla, iako to nisam tražila ni očekivala, baš kao i Kristijan, lik iz romana. (Naravno, to je jače od mene, ali moram spomenuti narcizam i melankoliju – uživanje u tjeskobi, u izgubljenom, stvarnom ili imaginarnom, s kojim se poistovjećujemo i što stvara ugodu.)

Snoputnik je slojevit roman pun simbolike. Od početka sam se bojala da će sve skliznuti prema veličanju istočne tradicije i završiti u slatkom otkrivenju o tome kako se jedina prava sreća nalazi u mudrosti Istoka, no iz stranice u stranicu moje je očekivanje bilo iznevjereno, a zanimanje povećano. Iako je konstantno na rubu da će to učiniti, dihotomija kojom roman obiluje nikad ne završava „nagovaranjem“ čitatelja na jednu od opcija ili uvjeravanjem kako je dobar i moguć samo jedan put.

Glavni lik Kristijan, tipičan je primjerak zapadnjačkog malodušnog čangrizavca koji se u krizi tijela (bolest) ubije krizom duha, vjere, ljubavi… Njegov prekid s djevojkom, odnos prema ocu i djetinjstvu, Istri kao mjestu prošlosti, otkriva traume zbog kojih odbacuje pomisao na budućnost. Postaje slijep – ne vidi ljepotu u sebi i oko sebe.

Odlazak u Indiju nije motiviran Indijom kao egzotičnom zemljom u kojoj će vidjeti ili doživjeti nešto novo. Indija mu nije ni vjersko utočište ni turističko odredište. Išao je pronaći svoju bivšu djevojku, koja je mogla biti u Livnu ili u Kopru. No, bila je u Indiji. Kao „običan putnik“ koji se sprema na dalek put, jedino što mu je važno jesu točne upute o putu: o trajanju i vrsti prijevoza i cijeni karata. Napetost i ljutnja, kad se izjalovi vozni red i kada stvari izmaknu kontroli, tipični su za cinika – zapadnjaka kojemu je poremećen plan.

Paralelno sa stvarnim putovanjem, lik putuje u svoju prošlost. Mjesto prošlosti je Istra. Geografska sličnost Istre i Indije, a obje nalikuju srcu, podvostručuje putovanje: ono se zbiva paralelno. Jedno je zbiljsko, fizičko putovanje u daleku zemlju, drugo je putovanje u prošlost, imaginarno. Tumačenje prošlosti uvijek je konstrukt, reinterpretacija potpomognuta novim iskustvom (kao i čitanje). Kao što se u „slučajnim“ sličnostima stapaju dvije daleke zemlje, tako i njegova dva putovanja uvjetuju jedno drugo. Iskustvo u Indiji pomoći će u razumijevanju svojeg djetinjstva, dok su avion, vlak, brod, autobus, kamion, taxi, kao i misli, prijevozna sredstva za spoznaju, tj. samospoznaju. Da bi to postigao, potrebno je uključiti srce. (citat: „Um definitivno nije Ja. Ono što jest istinsko Ja, nalazi se u srcu.“)

Zanimljiv je lik Ericha, čovjeka koji je u Indiju dospio iz pomodnih razloga. Podsjetio me na jedno švedsko kazalište koje sam gledala u Pakistanu. Privatno i profesionalno, vidno su bili pod utjecajem Indije, pa su izvodili tradicionalnu indijsku predstavu. Najprije su pobožno palili mirisne štapiće, duboko se koncentrirali – ommm, ommm, a onda su švedski precizno odigrali predstavu s tradicionalnim indijskim lutkama. Bilo je sterilno, bez duše. Poslije sam gledala Indijce: ista vrst lutaka, pučko indijsko kazalište, a oni gutaju vatru, hodaju po staklu, izvedu scenu na koju publika umre od smijeha i tako u nedogled, dok ima interesa i dok publika baca novčiće. Predstava je bila zabavljačka, „sajmena“, pučka, pokazali su razne vještine – točke, punog srca, kakva je i trebala biti. Poslije su i lutke s kojima su igrali, prodavali. Imam jednu doma. Dakle, Šveđani su „glumili“ Indijce, a Indijci su – Indijci!

Takav je i Erich. Naučio je štošta o običajima, no oni će mu ostati tuđi. (citat: „Sva tvoja iskustva su iluzija. Gdje god djeluju um i ego, tu nema stvarnosti.“)

Uz dihotomiju istok – zapad, um – srce, zanimljiva je ona skrivenija: vid – sljepilo. Kako bi progledao, Kristijan je morao oslijepiti. Poveznica koje u romanu eksplicitno nema je i riječ vid. U hrvatskom jeziku riječ vid svoje izvorište ima u praslavenskom i staroslavenskom, u kojem vidъ, vidjӗti znači vidjeti, znati, spoznati. Kao i indijske „Vede“ koje su spoznaja. Nakon gubitka vida, jer „ono što je mogao vidjeti nije bilo važno“, otvorilo mu se treće oko, pa mu se vid vratio, oči koje će gledati srcem.

Ta bi me tema mogla odvesti vrlo daleko (Merleau-Ponty u spisu Oko i duh, kao i u Fenomenologiji percepcije i dr. piše o tome; piše i o trećem oku u slikarstvu – oči nisu samo prijemnici za svjetlost, linije i boje; Žižek, Sublimni oblik percepcije i, naravno, Lacan i njegov spis Shizma oka i pogleda, u kojem razlikuje mehaničke funkcije oka i dijalektiku želje koja se manifestira u pogledu…), pa mislim da trebam završiti.

Sve u svemu, putovanje se isplatilo.

Blockbuster: “Da je to barem film, imao bih snage trčati čitavu noć.”

Ljiljana Došen

U svom romanu Blockbuster Zoran Žmirić nam pripovijeda jednu od mnogih i u mnogočemu sličnih ratnih stradija – onu koja poistovjećuje krvnika i žrtvu u nemilosrdnim i umu nepojmljivim uvjetima lova na čovjeka od čovjeka samog i to  do međusobnog istrebljenja. Koliko god klasična bila, Žmirićeva priča dopire dublje od mnogih sličnih jer zadire u tkivo čovjekove pshiologije. Koji je tome razlog?

Struktura svakog pripovjednog djela koje aspirira biti umjetničko ima tri sloja. U onom najvišem pa tako i najplićem, pisac – više ili manje uspješno – gradi fiktivan svijet. Njega na svojim plećima pred čitatelja iznose protagonisti smješteni u fiktivan prostor, ponovo čitatelju više ili manje uvjerljiv i prihvatljiv. Ispod te vidljive i uglavnom svima razumljive razine leži simboličan sloj u kojem se zbiva prava drama. Ona, iako kompleksna,  svodljiva je na moralnu pouku tipa: zlo biva pobjeđeno od dobra, poštenje vodi dalje od prevare, ljubav pomiče planine ako je iskrena, i slično. Do ovdje smo još uvijek na području “lagane proze” koju možemo naći i na kioscima, i među bestselerima i u bibliotekama. U sto nijansi sive. Ona se lako čita, ali kriterije koji definiraju “pravu” ili umjetničku književnost, ne ispunjava.

I tako stižemo do čuvenog, na satu lektire bezbroj puta postavljenog pitanja: Što je pisac htio reći?  Odgovor nije tako kompliciran kao što se čini: što je htio to je i rekao i tko god njegov pisani rad pročita – prije ili kasnije, sporije ili brže – dokučit će. On je vjerojatno htio prenijeti svoju poruku, ali, čini li ga to piscem u pravom smislu riječi? Daje li mu to onaj kredibilitet pred kojim skidamo kapu, a da možda i ne znamo riječima formulirati što je on zaista rekao i je li to uspio postići činom vlastite volje ili na neki drugi način? Utječe li ta poruka na nas čitatelje tako snažno da nas mijenja ili se radi o nečem drugom?

Djelo svojim poučnim karakterom odgaja, prosvjetljuje. No nije li već sve ispričano, nisu li već sto puta sve poruke proslijeđene u ovoj ili onoj formi, bilo u obliku bajke, basne, novele ili antiratne priče? Posljednje se tiču svih nas jer, kako je  poznato, niti jedan cilj ne može opravdati nečiju pogiblju. Život je važniji od ideja iako su za njih mnogi položili svoj bez dvoumljenja.

Gdje se onda krije taj umjetnički element i što bi on trebao biti?

Mjesto gdje muze pjevaju svoju ušima nečujnu pjesmu nalazi se u trećem sloju, ispod onog pripovjednog i onog simboličnog, u zemlji vječnog mraka i tišine, tamo gdje ljudska misao nije kročila iako je upravo iz njega samog stvorena ili točnije, izišla na svjetlo dana. Možemo ga nazvati zonom sumraka, zaumnim područjem, podsvješću ili kako god želimo no jasno je da nas neke priče upravo tamo dotaknu, a neke druge prođu mimo pa ih zaboravljamo brže nego li smo ih pročitali.

U romanu Zorana Žmirića, to mjesto je simbolički određeno na samom početku –smještanjem radnje u pilanu, gdje se stabla sijeku, a trupci slažu jedan na drugi, kao mrtva tijela kojih u njegovoj priči ne manjka.  Ali smrt je za ratne prilike nešto obično i neizbježno, toliko notorno da nas često više dirne smrt vlastitog psa nego tisuće ljudi. Razlog toj beščutnosti je nedostatak emotivnog proživljavanja, dakle, suosjećanja sa stradalnicima i nedovoljne uronjenosti u tragediju – što je pak luksuz koji nam omogućavaju oni romani kojima nedostaje treći sloj, onaj zaumni.

Žmirićev roman toliko je kratak i sabijen koliko je žestok. Ideja progona čovjeka od čovjeka u njemu je svojom silinom probušila oba navedena sloja i razlila se po trećem kao gusti mlaz raskomadanog tkiva i krvi te zdrobljene nade u razum koji bi čovjeka trebao definirati kao svjesno biće. Njegov nedostatak utjelovljuju nebrojena “niža ja” koja su se poput monstruma probudila pod vijorećim zastavama kao simbolima pripadnosti, ali čemu i kome? pita se Žmirić.

Sve što je vrijedno ljudskog imena, niže, nasilno “ja”, željno igre na sve ili ništa, guranja do kraja pa i dalje – preko ruba u ništavilo, smrskalo je u paramparčad, bilo oružjem bilo golim rukama. U toj hajci gdje niže “ja” progoni svoje više “ja” kao zločinca i krivca za sve, čitalac prima udarac u pleksus,  savija se u mučnini, a da mu ni samom nije jasno zašto. On se pita što mu se to dogodilo i u mislima se obraća autoru, dok autor nijemo šuti. Isti osjećaj preplavio je i njega dok je svoje djelo pisao, a da nije mogao odrediti pravac iz kojeg je stigao. Još je manje, naravno, razmišljao o tome što želi ili ne želi reći.

U zoni sumraka do koje svjetlo razuma ne dopire, vladaju drugi zakoni. Isti oni koji rukovode našim postupcima u životu. Znali mi zašto ili ne. Blockbuster dopire u te nijeme dubine i poručuje bez riječi ono što sami sebi ne želimo reći – bezumlje nije herojski čin, sloboda nije napad na drugoga i na drugačije. U hajci strada onaj koji lovi, jer sam lov je – kazna.