U izdanju Frakture ovog je mjeseca izašao novi roman riječkog autora Zoran Žmirića – Hotel Wartburg. Odličan povod za razgovor sa Žmirićem, književnikom, glazbenikom, zaljubljenikom u strip i fotografiju, piscem antiratnih romana o ratu. Do sada je objavio Kazalište sjena, Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, Blockbuster, Riječke rock himne, Snoputnika, Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijenta iz sobe 19 te Kaleidoskop, a dobitnik je „Književnog pera“ za najbolju knjigu godine 2009./2010. za Blockbuster koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo, Godišnje nagrade Grada Rijeke u 2011. za stvaralački rad i posebna dostignuća u području kulture tijekom 2010. godine, nagrade “Fran Galović” 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 te je bio pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe-a.
Vaš novi roman, Hotel Wartburg, donosi odmak od Vaših (anti)ratnih tema. O čemu progovarate u novom romanu?
“„Hotel Wartburg“ je tematski oslonjen na međuljudske odnose u jednoj obitelji i njihov međusobni psihološki utjecaj. Glavni likovi romana su narator kojemu ne znamo ime, njegova mlađa sestra, te roditelji koje se jednostavno zovu Stari i Stara. Roman je podijeljen u tri cjeline koje čini pedeset i pet poglavlja; prva cjelina tematizira rano djetinjstvo koncem ’70. prošlog stoljeća, druga formativne godine, a treća cjelina zrelu dob glavnog lika, s tim da je osim naratora glavni lik i automobil Wartburg kojeg obitelj posjeduje. Roman je tematski kompaktan, a poglavlja variraju od žestokog tempa do letargičnih slika s kojima se akteri pokušavaju nositi.”
Jeste Vi putovali s roditeljima kao dijete? Volite li putovanja ili ste tip statičara?
“Volim putovati i vjerujem da su mi tu sklonost usadili upravo roditelji s kojima sam kao klinac često putovao. Moji su bili od onih ljudi koji su smatrali da je vikend proveden u kući propao vikend pa smo svaku sunčanu subotu ili nedjelju odlazili barem do Platka ili Učke. Omiljena domaća destinacija mi je Istra, od stranih Venecija, a Cliffs of Moher su jedno od onih mjesta na kojima sam zašutio i osjetio duboko poštovanje prema prirodi.”
Dvotaktna brujalica Wartburg simbol je nekog prošlog vremena, kad smo i Vi i ja bili klinci. Ima li u njemu nostalgije – prema djetinjstvu, bezbrižnosti, mladosti, sigurnosti… Kad smo odrasli, dočekali su nas rat i divlji kapitalizam, ali i otvorene granice pa tko voli, nek’ izvoli.
“Nisam nostalgičan tip i prošlost me zanima samo u onoj mjeri koliko mi je to potrebno za pisanje. Na nijedan način nisam zapeo u mladosti, gibam se unutar struje, pratim nove trendove, pogotovo u glazbi, a to što ipak radije slušam neke izvođače iz moje mladosti nego ove koji su danas aktivni, nema veze s nostalgijom, već s glazbenim ukusom. Da, dogodilo se sve to što ste rekli, ali naglasak je na tome, „dogodilo“. To više ne postoji i ne može nas ni na koji način povrijediti, osim ako sami ne biramo neprekidno vraćati se na to. Svaki put služi tome da ga se prođe, pa tako i životni, pa u tom smislu, samo pogled naprijed pa dokud stignemo. Unatrag se osvrnem samo kako bih vidio koliko sam prošao.”
Vidjela sam da u Stuttgartu postoji Hotel Wartburg.
“Nisam znao, ali zgodna informacija. Mogao bih ga jednog dana posjetiti.”
Napisali ste nekoliko romana koji antiratnim jezikom progovaraju o ratu. A sada smo ponovno, istina u širem susjedstvu, suočeni s ugrozom rata. Kakve to emocije i misli budi u Vama kao u nekome tko ima ratno iskustvo?
“Nije mi jednostavno, posebno zato što su u Ukrajini prevedene neke moje knjige, zahvaljujući čemu sam stekao dosta poznanstava pa i pokoje prijateljstvo. Kao s mojim prevoditeljem Volodimirom, recimo. To je dobar, vrijedan i pošten čovjek, toliko tih i miran, da ponekad morate naćuliti uši da čujete što govori. Čista slika nenasilja i unutarnjeg spokoja. Njegov grad je razoren, a on sam je trenutno ukopan negdje kod Kijeva. Čujem se s njim povremeno kad mu je dopušteno upaliti mobitel i užasno mi je teško zamisliti što proživljava jer on sam tvrdi da je u redu. No, prošao sam to i jako dobro znam što stoji iza te rečenice, zato sam i zabrinut.”
Neću Vas pitati što slijedi nakon pandemije i rata u Ukrajini, bolje završimo uz glazbu i strip, čiji ste veliki fan. Od „Budi moja voda“ puno je vode proteklo. I dalje ste u duši roker? I je li Rijeka i dalje rokerski grad?
“Pa evo, u džepu mi je karta za rock koncert riječkog rock benda One Possible Option, pa bih rekao da se tu i dalje događaju one dobre stvari kao i prije pola stoljeća. No treba biti pošten pa reći i to da rock glazba, barem u Rijeci nikad i nije bila dominantna glazba, rock i sve njegove derivacije uvijek su bile opozicija srednjoj struji, a fama oko Rijeke kao rockerskog grada više počiva na tome što je u ovom gradu tijekom desetljeća bilo aktivno puno odličnih rock bendova, nego li na tome što se tu nešto posebno naglašeno sluša(o) rock. Danas, kad god stojim na semaforu, šanse da iz nekog automobila čujem rock otprilike su jednake kao što su bile 80-ih.”
Imate li preporuku stripa za mene i naše čitatelje?
“Maus od Arta Spiegelmana, trenutno je, na žalost, opet aktualan.”
Riječanin Zoran Žmirić karijeru pisca, novinara i muzičara (bio je basist kultnog Laufera i drugih riječkih indie bendova: Grad, Grč) kalio je po matrici prave rockerske biografije. Lako ga mogu zamisliti u Seattleu ili Manchesteru, nekom od sličnih gradova propalih industrija u kojima se pržio rock’n’roll, kako iz socijalnog beznađa stvara tvrdokuhanu buku otpora. Neposredno frontovsko iskustvo, početkom devedesetih, u Žmirićevim je instinktima još više istesalo fajterski neprilagođeni stav a u njegovoj literaturi stvorilo začudna ostvarenja, ovjenčana brojnim nagradama. Prethodnim romanom „Pacijent iz sobe 19“ (Hena com, 2018.) definitivno je stvorio našu „Apokalipsu danas“, a četiri godine kasnije, 53-godišnji Žmirić bacio je pogled unatrag, u vrijeme djetinjstva u Jugoslaviji. „Hotel Wartburg“ njegov najnoviji roman nedavno je izašao u produkciji Frakture. Grubonježna priča o ljudima koje svi sistemi troše i drže ih podalje od izvora moći, o odrastanju, snovima, ljubavima, zabludama i netrpeljivostima. Razgovarali smo za Telegram, paleći vremenske mašine nostalgije, ali i dotičući se surove stvarnosti Ukrajine, gdje čitatelji obožavaju Zoranova antiratna djela.
Ovaj mitski crveni Wartburg karavan dođe mu nešto kao vremeplov?
I bio mi je vremeplov, cijelo vrijeme dok sam pisao roman. To je jedini automobil kojeg su moji roditelji imali, u njemu su sestru i mene vozili na izlete, ljetovanja, u bolnice, s njim se odlazilo na vjenčanja, sprovode, u njemu se dovlačila zimnica, selio se namještaj, u njemu su se vodili ozbiljni obiteljski razgovori, smijalo se i plakalo… više je emocija ostalo u tom istočnonjemačkom automobilu nego li čovjek uopće može zamisliti. Provlačeći to iskustvo kroz roman u kojem tematiziram odnose u jednoj obitelji, neprekidno sam se vraćao u neku bezbrižniju prošlost iako generalno nisam nostalgičan tip i mahom se trudim da mi putokazi budu usmjereni prema naprijed. No, ta zavodljivost nečega čega više nema, a posebno kad pišući, maštom dopunjavaš mjesta koja su izblijedjela iz sjećanja, doista se činila poput nekog portala kroz koji sam se često vraćao u osamdesete.
Ne znam da li se varam, ali u finalu romana kao da si iz neorealizma otišao u metafizičnost?
Možda se tako čini zato što nisam eksplicitno stavio točku tamo gdje bi to čitatelj očekivao već sam je pomaknuo negdje između redova. Taj ikonički automobil je još u prvoj ideji dobio ulogu literarnog lika i s vremenom postao predmet spoticanja između oca i sina tako da cijeli zaplet vodi k jedinom logičnom rješenju kojeg, na koncu gledam iz jednog sasvim drugog kuta. Mislim da će na taj način doći do punog značenja izreka koja kaže da čitajući knjigu čitaš sebe, jer što god čitatelj odabrao od kraja, biti će funkcionalno. Istini na volju, ne bježim ni od toga da mi je u pisanju važna simbolika, pa ni „Hotel Wartburg“ u tome nije izuzetak. Tako primjerice dim iz auspuha koji s prašinom koju automobil u vožnji po makadamu ostavlja iza sebe i tako vozaču zamagljuje pogled unatrag, te čisto vjetrobransko staklo kroz koje se jasno vidi bistar dan, govore dovoljno o tome da prošlost pripada prošlosti.
Nostalgija, osim topline oko srca koju nam pruža, može biti i opasna?
Uvijek s nostalgijom riskiraš propasti kroz u zečju rupu. No istina je i ovo; da nam je danas dobro, ne bi se stalno vraćali na to kako je bilo nekad.
Priča se proteže od osjećanja s kojim smo odrastali uz seriju „Grlom u jagode“ do „Shininga“.
Uf, kakav blast from the past, pogotovo s „Grlom u jagode“. Polaskan sam, stvarno. Uz „Sivi dom“ „Grlom u jagode“ su definitivno nešto najbolje uz što sam odrastao.
Je li glavni junak uopće ocu oprostio nasilnost?
Iako ja to nisam jasno naznačio u tekstu, u mojoj ideji jest. Na koncu je shvatio kako je bolji od osjećaja kojeg je taj teški odnos ostavio na njega, te da neki ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Jer, kako je netko mudar u prošlosti rekao: „Svaka patnja krije misao o neopraštanju“.
Njegova fragilnost i očeva spoljna tvrdokornost kao da su lice i naličje istog bića?
Da, gotovo kao dualizam našeg društva, barem kad je o mojoj generaciji riječ, pogotovo što svaki moj lik na leđima nosi društveni kontekst. Kreirajući lik Vanje Kovačevića u „Pacijentu iz sobe 19“ stvorio sam frankenstainovo čudovište skrpano od stotine likova i njihovih sudbina, zato taj lik zrcali dijagnozu društva u cjelini. Tako sam se, pišući „Hotel Wartburg“, također prisjetio gomile ljudi i događaja koji su mi obilježili djetinjstvo. Generacija mojih roditelja imala je sasvim drugačije metode u odgoju i nešto su drugačije pokazivali emocije od moje generacije, kao što je i moja generacija drugačija od generacije moje djece. U mom djetinjstvu bila je prava rijetkost da roditelj uzme dijete u krilo i kaže mu da ga voli, no to ne znači da nisu voljeli svoju djecu. Krenuo sam slagati te karaktere na način da sam nekolicini prijatelja moje generacije postavio pitanje: Jesu li vam roditelji ikada rekli da vas vole? Svi do jednog odgovorili su „Ne. Ali ja sam nekako znao da me vole“. Možda to danas zvuči kao da su djeca nekad odgajana u logorima, no to se tada nije činilo čudnim. Također to je vrijeme kad je nasilje nad djecom bilo društveno prihvatljivo, susjedi se nisu zamarali s time što bi u liftu vidjeli dijete u kratkim hlačicama čije su noge išarane šibom. Dapače, još bi ga i oni izružili ili bi mu se narugali: “Aha, jesi dobio? I neka si, sigurno si zaslužio“. Na istu stvar u školi nitko ne bi reagirao, eventualno bi te neki nastavnik tjelesne kulture vidjevši te išibanoga, poslao u svlačionicu da se ne sramotiš pred drugima. Tamo negdje sredinom osamdesetih u mom naselju klinca je na pješačkom oborio autobus. Vozač je prestravljen zaustavio i izašao vidjeti je li sve OK, a ovaj je šepajući pobjegao iz straha da se to ne pretvori u cirkus. Bojao se da će ga roditelji istući jer nije pazio dok je prelazio cestu. To su gotovo anegdotalne situacije uz koje smo odrastali i samo zato što nitko nije platio glavom ili težim psihičkim poremećajem, danas se na to možemo osvrtati s nešto manje težine nego je pristojno.
Uvijek imaš simpatije za luzere u svojim djelima?
Što da ti kažem? Svoj se svome raduje, haha. Ma i nemam. Možda ih samo prečesto prikazujem na način da čitatelji suosjećaju s njima?
„Hotel Wartburg“ djeluje kao prequel „Pacijenta iz sobe 19“. Možemo ih čitati kao duologiju?
Nije tako zamišljeno, no dobro primijećeno, moguće je zato što sve moje knjige objavljene nakon „Blockbustera“ dijele isti svemir. Primjerice spomenuti Vanja iz „Pacijenta“ pojavljuje se kao epizodni lik u zbirci priča „Kaleidoskop“ gdje je i dalje u sobi 19. U „Blockbusteru“ i „Snoputniku“ postoji ista scena u kojoj vojnici iz napuštene srpske kuće kradu video kazete s filmovima. Također sve knjige vežu i neke zajedničke ideje, kao što u gotovo svim knjigama ispišem jedno poglavlje koje propitkuje tko smo mi doista i kakve sve posljedice proizlaze iz naših odluka. U tom smislu „Hotel Wartburg“ može završiti na onom mjestu gdje počinje „Pac19ent“.
Tvoji snažni antiratni otisci, roman „Blockbuster“ i zbirka poezije „Zapisano metkom“ objavljeni su i u Ukrajini. Kontekst se surovo poigrao s tom činjenicom?
Teško mi je to gledati. Moj prevoditelj Volodimir Krinitski preveo je obje knjige smatrajući kako su važne za ukrajinski narod. Zahvaljujući njemu postigle su uspjeh u Ukrajini. Danas, Volodimir, miran, tih i vrijedan čovjek, veliki zaljubljenik u našu književnost, prevoditelj slavenskih i skandinavskih jezika, negdje brani svoj dom, a sutra će imati materijala za napisati neki svoj “Blockbuster”, neko svoje “Zapisano metkom”. Što je najbolje, ja mu to od srca želim zato što će to značiti da će imati istu onu sreću koju sam devedesetih imao ja – vratiti se kući.
Bio si tamo, promovirajući „Blockbuster“. Koje uspomene nosiš?
Godine 2018. proveo sam tri dana u Kijevu i nisam sreo nikoga tko mi nije postao prijatelj. Posebno pamtim gostovanje na Espreso TV, televizijskoj postaji koja je diljem svijeta postala poznata zahvaljujući tome što je 2014. omogućila emitiranje prosvjeda Euromajdana nakon čega je njihov novinar Dmitro Dvojčenkov bio otet, pretučen te odveden i zatočen na nepoznatoj lokaciji. Dvojčenkov je naknadno pušten, a Espreso TV je postao medijska senzacija. Ugostili su me u polusatnoj emisiji… vrhunski profesionalizam uz ozbiljno tretiranje naše ratne traume i naše književnosti. Jednako dobro iskustvo imao sam gostujući na nacionalnoj TV, a također dojmljiva je bila i antiratna tribina u sklopu samog sajma knjiga na kojoj sam gostovao uz Marinu Olinik, tada glavnu urednicu ukrajinsko-američkog časopisa “Vrijeme i događaji”, a na kojoj su bili i ukrajinski pisci veterani kao i Ukrajinski ministar kulture. Pamtim Ukrajince koji za sve dane festivala po pola sata strpljivo čekaju u redu kako bi kupili ulaznicu za književni festival, brojna druženja s njima nakon promocije „Blockbustera“, studente koji kupljene knjige odvlače u putničkim koferima.
Sjajna je inicijacija glavnog junaka, šišanjem na nulericu i otkrivanjem kožne jakne… „Wartburg“ je podijeljen u tri dijela, a svaki dio obilježen je soundtrackom – od sevdaha, soula do rocka. Muzika ti je važna kao gorivo?
S vremenom sam shvatio ono što je tu bilo oduvijek, glazba je neodvojivi dio mog pisanja. Iako preferiram mračniji gitarski rock, kad pišem obavezno slušam glazbu, uglavnom onu koja mi se uklapa u tekst. Pišući „Hotel Wartburg“ slušalice su bile pune sevdaha i Pink Floyda.
Svirao si u indie riječkim bendovima. Na koji te je način rock impostirao, pripremio za život?
Kao i većini Riječana moje generacije, rock je bio moj prvi alat kojim sam se u kreativnom smislu odvajao od dotad znanog svijeta, odskočna daska u mistični prostor u kojem sam pronalazio istomišljenike. Zahvaljujući rocku dosta rano sam počeo putovati, upoznavao sam nove i drugačije ljude, učio od njih. Sad kad razmišljam o tome, susreti s drugima uvijek su me ispunjavali, činili me da se osjećam živ, pomagali mi da rastem, otvarali vrata koja su vodila dalje, sve do ovog mjesta u vremenu gdje sam sada. Zbog svega toga prema glazbi osjećam ogromnu zahvalnost.
Živio si nekoliko godina u Irskoj, trbuhom za kruhom. Ipak si se vratio? Okej, sad je možda i svejedno gdje će te atomski zateć’…
Nemaš pojma koliko si u pravu. Kad napustiš zemlju s 20 ili 30, još uvijek si dovoljno energičan i savitljiv da možeš na novoj zemlji pustiti korijenje. Ali kad odeš s 40, ili kao ja sa skoro 50, onda znaš da si preko koljena prelomio veliku stvari i da pred sobom više ne vidiš prepreke. Otišao sam ostavljajući iza sebe cijeli stvoreni život i u Irskoj krenuo ispočetka graditi nešto drugo. I što je najbolje, u tome sam i uspio usprkos uvriježenom mišljenju moje generacije koja govori kako bi i oni otišli samo da su mlađi. Nema to veze s godinama. Te četiri godine na europskom tržištu rada donijelo mi je više potvrda o tome koliko moje znanje vrijedi nego li sam to ikad uspio za života doživjeti u Hrvatskoj. Da, nakon tog iskustva sad zaista mogu reći da u roku od tjedan dana mogu spakirati najnužnije stvari i bez straha se zaputiti bilo gdje. To je u smislu otpuštanja nekih unutarnjih sprega neprocjenjivo iskustvo.
Prije nešto više od mjesec dana, kad je krenuo tradicionalni Večernjakov prilog Ekran u novom, proširenom formatu s temama posvećenima kulturi življenja, urednica Anamarija Kronast i glavni urednik Dražen Klarić ponudili su mi da priređujem i pišem rubriku posvećenu literaturi, u najširem rasponu, kako se već budu otvarale priče o knjigama. Tebi najprije čestitam upravo najavljeni izlazak novog romana“Hotel Wartburg”, a zatim te molim da kao odgovor na ovo moje kratko elektronsko pismo s čitateljima Ekrana podijeliš ponešto od svog iskustva pisanja antiratne proze. Naime, “Hotel Wartburg” predstavlja svojevrsni izlazak iz toga tvojeg životnog i književnog razdoblja, i povratak onom što je ratu prethodilo, u nedužno doba djetinjstva. O ratu pisao si u dva romana, ali i u svojoj poeziji, čime si, zahvaljujući i svome vojničkom iskustvu, uz Josipa Mlakića postao najznačajniji naš pisac s fronte (ako ovo nije nezgrapno za reći). Za nekog drugog bila bi to svojevrsna socijalna preporuka i potvrda, u tvom i u Mlakićevom slučaju preporuka je isključivo književna i estetska. Stereotipni je stav da pisanje oslobađa čovjeka traumatiziranog ratom, i da je to jedan od temeljnih unutrnjih motiva pisanja antiratne proze. Ima li u stereotipu kakve istine?
Ana Bogišić
Draga Ana,
hvala ti što si iskazala zanimanje za moje pisanje.
Što se tiče tvog pitanja vjerujem da mnogi pišu iz tog razloga i ne čudim se tome zato što je poznata stvar kako je trauma snažno pogonsko gorivo za kreativnost bilo koje vrste, pa i za pisanje. U tom smislu ratno iskustvo sigurno nije izuzetak, iskustvo rata nije nešto što čovjek doživi u trenutku koji ga obilježi, to iskustvo je intenzivno i dugotrajno, s njim se čovjek saživi i prilagođava mu se, na koncu ga možda i prihvaća kao neko, kako se to sad, doduše iz drugih razloga voli reći, „novo normalno“. Zato i čišćenje od te vrste emocije traje dugo, kod nekoga i zauvijek, a sa svršetkom upitnog uspjeha.
U mom slučaju ratno iskustvo sigurno nije bio poriv za pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“. Ja sam tu vrstu iskustva samo iskoristio kao scenografiju koja mi je odlično poslužila da se i na taj način pozabavim temom koja mi je oduvijek intrigantna, a to je pitanje razloga zbog kojih čovjek donosi neke odluke. Posebno me u tome zanima ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. Kad kažem da je rat scenografija mojih romana, ne mislim na izmaštanu kulisu, već na onu stvarnu i autentičnu. Tu leži ogroman potencijal za unutarnje sukobe kao i sukobe između lika i okoline, ali i za definiranje i plasiranje neke poruke koju kao autor želim istaknuti. U mom slučaju taj je signal antiratni, onaj koji apelira na ljudskost.
Ima i onih koji pišu o ratnoj traumi samo zbog nje same, što mislim držim upitno pristojnim. To mi izgleda kao da autor sa sebe skida prljavu košulju koju prebacuje preko leđa budućeg čitatelja. Takvo što nalik mi je na onog zločestog susjeda koji svoje smeće ostavlja ispred tvog kućnog praga zato što mu je tako lakše negoli protegnuti noge do mjesta gdje smeće odlažu svi iz zgrade.
Pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“ bilo je više inspirirano klimom u našem društvu nakon rata, a koja traje i danas. To je klima u kojoj su ljudi rat iskoristili kao start-up platformu za svoj probitak. Takvi ljudi su prvo sebe, pa onda i sve oko sebe, uvjerili kako su zbog sudjelovanja u ratu posebni i kako zaslužuju biti građani višeg reda. Njima je rat nešto najvažnije što im se u životu dogodilo, ali ne u smislu da su iz takvog iskustva naučili kako biti boljim čovjekom, već zato što im je rat dao osjećaj da vrijede više, ne samo od drugih, već više nego li bi i oni sami vrijedili, a da se rat nije dogodio. Bez rata oni bi na placu prodavali ukradenu humanitarnu pomoć ili cvjetne aranžmane ukradene s groblja. Ti ljudi su mi veća trauma od rata samog i kao takvi veća inspiracija za pisanje od sudjelovanja u ratu.
Kad pišem o ratu, ja ne pišem samo o tom nesretnom periodu od ’91. do ’95. Između redova govorim o svemu onome što nam je rat kao takav donio u naslijeđe. Rat nije samo pomogao ambicioznim ljudima bez kapaciteta da, umjesto šibicara s buvljaka budu vlasnici kompanija, rat je stvorio klimu u kojoj će ljudi sitne lopove osuditi, dok će za one krupne, koji su preko noći postali milijunaši, reći kako su se snašli i njihovoj će snalažljivosti nazdraviti i zapljeskati. Sitnog lopova se osuđuje, dok se krupnom lopovu zavidi, to licemjerje naše je nasljeđe rata. Rat je ogledalo koje nam pokazuje kako smo se kao društvo srozali, koliko smo pali kao ljudi, a ja svojim pisanjem s tog ogledala samo brišem prašinu.
zoran žmirić 