Kako smo površnost učinili važnom?

Upišite u Google pojam „50 romana u ___“ i umetnite mjesec i godinu po izboru. Dobit ćete popis blogova s top ljestvicama najčitanijih, najprodavanijih, najboljih i naj nešto romana na našem tržištu. Ti blogovi nemaju impresum pa se ne zna tko ih održava, a ne navode ni izvor s kojih preuzimaju „naj“ podatke. No zašto onda takvo što uopće postoji?

Riječ je o blogovima koji su kreirani s jednim jedinim razlogom – da određenom pojmu na Googleu podignu tzv. „rank“. Uz neizbježne ovjerene naslove i autore, na tim se popisima nalaze i polupismene škrabotine bez okusa i mirisa za koje nitko živ nije čuo, a zbog kojih su ovakvi blogovi i pokrenuti. Shvatili ste, na popisu „naj“ romana, nagrađivani pisci i njihova djela imaju ulogu lokomotive na koju su prikopčani književni anonimusi.

Kako sve to znam? Ne od jučer, naravno. Kad mi je 2009. godine izašao roman „Blockbuster“, bilo je potrebno manje od mjesec dana da osvane na jednoj takvoj ljestvici. Odjednom se našao u društvu autora poput Sibile Petlevski, Gorana Gerovca, Ratka Cvetnića, Zorana Ferića… ali i uz naslove za koje sam tada čuo prvi i jedini put, a čije ćete osvrte na promocije naći isključivo na ideološki desno obojenim portalima. Od kud ja u tom društvu? Uz provjerenu tešku artiljeriju domaćeg pisma definitivno nisam imao što tražiti. Bio je to moj prvi roman, a mjesec dana nikako nije dovoljno da neka knjiga stekne širu društvenu ovjeru. No zato je netko od ljudi koji održavaju takve blogove pogrešno protumačio vojničku kacigu na naslovnici, kao i urednički blurb koji je glasio: „Dosad nenapisana priča o Domovinskom ratu u hrvatskoj književnosti“ te ga odlučio veličati kao djelo vrijedno pozornosti. Uz navedeno, poslom sam vezan uz informatiku od ranih 90-tih; surfao sam Explorerom 1.0 i to nekoliko godina prije nego je osnovan Google, tako da mi blogovi koji služe za umjetno napuhavanje pozicije nekog pojma nisu nepoznanica.

Na takve se izvore poziva i jedan mladić kojeg je Hasanbegović prošle godine poslao na sajam knjiga u Frankfurt. Referenca mu je bila ta što je na račun recenzenta koji mu je na jednom portalu omalovažio životno djelo, izmislio gomilu nebuloznih scenarija koje je plasirao preko nekoliko desnih portala, a zbog čega je recenzent koji je imao želudac pročitati njegovu knjigu i na nju se kritikom i osvrnuti, na istim tim portalima svrstan na vodeće mjesto antihrvatskog (i neizostavno gay) elementa s kojim se treba razračunati.

Nije jeftino prošao ni urednik portala koji je objavio spornu recenziju. U bijesu je pogođen s nekoliko epiteta, a jedan od posebno djetinjastih i stupidnih komentara o njemu glasio je (citat): „…mnogi ga smatraju NAJSMIJEŠNIJIM (sic!) i najlošijim urednikom na Balkanu“ dok je omalovažavanje začinjeno i „argumentom“ kako u njegovom slučaju (citat): „valja napomenuti da ima zastavu duginih boja (zastave homoseksualizma) na svom facebook profilu.“ Koji su to mnogi koji o čovjeku misle da je predmet poruge i smijeha, koji je to barem jedan… ne znamo jer izvora o tome nema čak ni na blogu bez impresuma.

Mladi je autor u međuvremenu, svoj, kako sam ističe, apolitični stav, ukrasio s nekoliko „škakljivih“ izjava na račun židovske zajednice, dometnuo nešto o financiranju neprofitnih portala koji „šire mržnju prema svemu hrvatskome“, da bi na koncu, mladac čija se jedina objavljena knjiga može kupiti u Konzumu i Kauflandu za 9,00 kn, od strane tadašnjeg ministra Hasanbegovića bio pozvan da predstavlja hrvatsko novo pismo na najvećem svjetskom sajmu knjiga. Malo je reći  da je među, inače pomno odabranim mladim autorima, poprilično stršao.

Dok su ostali mladi autori koji su prošle godine sjeli u avion za Frankfurt, mahom ovjenčani sjajnim kritikama – dobitnici su „Držića“ za dramu, nagrade „Prozak“, postavljene su im kazališne drame ili u najmanju ruku već godinama objavljuju u recentnim časopisima te su prevođeni na nekoliko europskih jezika, mladić koji se našao u tom društvu i čiji roman nema širu društvenu percepciju osim jedne, spomenute negativne kritike na portalu koji (citat): „ozbiljno šteti hrvatskoj SF sceni i hrvatskoj javnosti“, svoju referencu brani „činjenicom“ da mu je roman u Top 50, Top 20, itd… hrvatskih romana, pozivajući se upravo na izvore koje ćete izguglati ako upišete pojam s početka ovog teksta.

To što mladi autor s glavom u oblacima nije manipulator, već neuk tip koji doista vjeruje u svoju kompetenciju koju potkrepljuje izvorom bez pokrića, bolja je strana ove priče. Ono što je loše, brojne su druge web destinacije poput foruma i blogova koje preuzimaju sporne top ljestvice „naj“ hrvatskih romana dajući im legitimitet, a nesvjesni da su time postali dio manipulativne igre. Još gore od toga je, što ljudi iz struke zbog „političke i svake druge korektnosti“ o tome šute, što će vjerujem u doglednoj budućnosti dovesti do onoga što je uistinu grozomorno.

Živimo u vremenu površnosti. Informacije se ne provjeravaju i svaki blog koji se može na WordPressu kreirati u manje od pet minuta smatra se relevantnim izvorom portalskog kalibra, a usprkos tome što nema istaknutu adresu redakcije, imena urednika i novinara te broj kojim je kao elektronička publikacija registriran i upisan u sudski ili drugi propisani registar, kako to inače nalaže Zakon o elektroničkim medijima Republike Hrvatske. Zbog toga ćemo u budućnosti još jednog književnog analfabeta i literarno potpuno nevažnog tipa, ustoličiti kao referentnu točku koja će odlučivati o procjeni tuđeg rada, a priprema za tu radnju već naveliko traje.

S druge strane, ako vas zanima što se na tržištu čita, pitajte tete knjižničarke. One za razliku od fantomskih blogova, imaju ime i prezime, kao i dugogodišnje iskustvo s knjigama i navikama prosječnih hrvatskih čitača.

Intervju u Jutarnjem: Pratio sam staze Corta Maltesea, trudio sam se priču smjestiti na ista mjesta na kojima je i on boravio

Piše: Karmela Devčić

Riječki glazbenik i pisac Zoran Žmirić, dosad najzapaženiji po antiratnom romanu “Blockbuster” koji mnogi uvrštavaju u ponajbolju noviju (anti)ratnu prozu, dobitnik brojnih nagrada, odnedavno ima novi roman “Putovanje desnom hemisferom” (izdavač Hena.com), neku vrstu posvete mornaru pustolovu Cortu Malteseu. I junak Žmirićeva romana, kao i Corto Maltese, pokušava se, na sasvim svoj način, oduprijeti ograničenjima koja mu je nametnuo život, sanja i putuje, čitatelja vodi na sve strane svijeta, nudeći mu niz putopisnih razglednica kroz koje on otkriva i saznaje, dojam je, odgovore na bitna životna pitanja.

Kakva je to sloboda koju daje putovanje, makar, kako kaže lik u knjizi – putovanje čovjeka, zapravo, ne čini slobodnim? “Putovanje je vezano za želju, znatiželju, učenje, donosi povlastice neke druge vrste, ali ne i slobodu. Sloboda je uvjetovana mogućnošću da doneseš odluku, odluku da putuješ ili ne putuješ, ona leži u izboru da činiš”, kaže autor.

Konačno, zašto se, uopće, kako i Sveti Jakov pita u snu lika koji hodočasti u Camino de Santiago, kreće na put, bilo koji put? “Zbog potrebe za novim iskustvom, rastom, promjenom. Statične stvari su mrtve, život je kretanje. Voda koja ne teče usmrdi se. Zrak koji ne struji nezdrav je. Svemu je potrebno gibanje da bi živjelo. Pokret je poticajan, bilo na fizičkoj, bilo na mentalnoj razini. Kako onda ne putovati, pa barem u mašti, pripremajući se za neka nova iskustva? Konačno, znatiželja je odraz inteligencije.”

Na koncu Žmirićeva romana čitatelj se upita je li, ipak, bio na nekima od tih mjesta, je li u toj knjizi posijao i dio vlastitih iskustava putnika, ili nas je “obmanuo” čistom fikcijom. “Ako se to pitanje doista pojavljuje, onda je to sjajno, jer znači da je rukopis uvjerljiv. Pratio sam staze Corta Maltesea, trudio sam se priču smjestiti barem na približno ista mjesta na kojima je i on boravio. Zato su tu Sibir, Afrika, Švicarska, Pacifik, ali i neke lokacije koje su meni važne. U prvom redu Indija, a potom naravno i Rijeka. Moj grad je polazišna točka romana, iako dolina iz poglavlja koje otvara roman više ne postoji i na njezinu je mjestu sad trgovački centar, to je moj osobni trag na izmaštanim putovanjima. Zgodno je i to što će Rijeka 2020. godine biti Europska prijestolnica kulture, a 2018. godine mandat će dobiti Valletta, glavni grad Malte. Tako smo Corto Maltese i ja, bez da smo to planirali, zatvorili još jedan krug ovog romana.”

Zašto Corto Maltese? “Osim što je u narativnom smislu Hugo Pratt kroz taj lik u meni ostavio neizbrisiv trag, Corto je simbol lutanja i slobode, utjelovljenje skeptičnosti prema nacionalnim, ideološkim i vjerskim podjelama, zbog čega mi je toliko blizak da ga gotovo osjećam kao osobni alter ego. Osim toga volim strip, to je medij koji ni po čemu nije inferioran knjizi, dapače u mnogim se slučajevima pokazao značajnijim. Umberto Eco se nije nimalo šalio kad je rekao da za razonodu čita Engelsa, a kada poželi ozbiljno štivo, u ruke uzima Corta Maltesea.”

Roman je umirujuće optimističan, daje neko uvjerenje da je do svih odgovora stići moguće. Zar je baš tako? Autor tvrdi da mu iskustvo govori da jest, da se do svih odgovora može stići. “Bezbroj puta sam se pitao zašto prolazim kroz teško razdoblje i što mi takvo iskustvo ima donijeti, da bih kasnije, sagledavši neke druge stvari, shvatio kako bez toga ne bih bio motiviran za dobre pomake. No govoreći o pisanju, ono uvelike ovisi o tome u kakvom sam raspoloženju i koliko se uspješno uspijevam odmaknuti od svijeta, ne u eskapističkom smislu, više tu mislim na odluku da ostanem i u okružju koje nije poticajno pronađem mjesto za napredak ili motiv za dalje. S ovim romanom sam si to dopustio. Kao autoru bila mi je potrebna ova knjiga, a mislim da je i dio čitatelja odahnuo. Pogledajte samo komentare koje su na Goodreadsu neki od njih ostavljali na ‘Blockbuster’. Ovaj je zasjenio sve ostale: ‘Mentalna opaska autoru knjige! Žmiriću, odi malo u k***c.’ S ‘Hemisferom’ možemo na neka bolja mjesta od ovoga koje sugerira komentar.”

Žmirić, osim ovog novoizašla, ima gotov još jedan roman koji izlazi iduće godine i kojim kani zatvoriti trilogiju “o unutarnjem sukobu koju sam započeo ‘Blockbusterom’, a nastavio ‘Snoputnikom’. ‘Blockbuster’ tematizira odluke pojedinca u destruktivnom okružju, ‘Snoputnik’ propitkuje učinke donesenih odluka, dok ovaj koji je sad u rukopisu povezuje tri razine; vrijeme prije, tijekom i nakon rata, gdje je protagonist istovremeno u konfliktu s okolinom i sa samim sobom”.

Makar je stara tema, dotaknuli smo se i toga da se u nas od pisanja živjeti ne da, izuzeci su rijetki: “No većina u Hrvatskoj ne može živjeti niti od drugog poštena rada, pa nas ta činjenica ne tjera da odustanemo od sebe i postanemo kriminalci. Osim toga, postoje stvari od kojih živiš, one za koje živiš, kao i one bez kojih ne bi mogao živjeti. Za mene pisanje preklapa posljednje dvije činjenice, što mi je sasvim dovoljno da s onom prvom ne razbijam glavu. Jedina afirmacija kojoj kao autor težim jest domet do čitatelja, to imam i tom sam pozicijom zadovoljan, a što se zarade tiče, nije ona problem, koliko odnos izdavača prema autoru. Dva mjeseca nakon objave ‘Hemisfere’ izdavač mi je poslao izvješće o prodaji i uplatio mi honorar. Objavljujem već petnaest godina i ovo je prvi put da sam takvo nešto doživio, jer od nekih izdavača nikad nisam dobio honorar. S obzirom na to da trenutačno nisam u Hrvatskoj, prvo mi je palo na pamet da Hrvatska više ne postoji i da su nas anektirali Nijemci.”

Vraćamo se na trenutak “Blockbusteru”, riječ je o romanu koji odavno više nije u knjižarama, a mnogi priželjkuju novo izdanje. Spominjala se i mogućnost ekranizacije. Možda i dramatizacije? Što je s time? “Volio bih ga vidjeti transformirana u neki drugi medij, zanimljivo je pratiti kako se tvoj rad otrgne od tebe i nastavi živjeti neki svoj život i kako tvoje pisanje nekoga nadahnjuje i otvora mu rukavce kojima on priču vodi na svoj način. Postoji plan za filmsku adaptaciju ‘Blockbustera’. Ta ideja nije od jučer, promišljam je sa Srđanom Dragojevićem već neko vrijeme. No stvar uvijek zapinje na istom mjestu. Sve to košta, a novca nema. Možda ipak natrči neki producent…

Na žalost, nije mi poznato da se bilo tko zainteresirao za postavljanje ‘Blockbustera’ na daske, no to i ne čudi s obzirom na to da je ‘Blockbuster’ u osam godina, koliko je na tržištu, dobio samo dvije recenzije u javnom prostoru, što je dobrim dijelom razlog zbog kojeg nije doživio veću vidljivost. To mi je u jednom trenutku bilo čudno, jer odjek kod čitatelja je bio izuzetan, a književni kritičari s kojima razgovaram ni danas ne zaobilaze spomenuti kako su uživali čitajući ga. Kao da je u nekom trenutku, kad je romanu trebala odskočna daska, sve nekako stalo, kao da takvo tematiziranje rata u medijima tada nije bio poželjno. Kad gledam na to, vidim da je Blockbuster opstao jer je bio i ostao roman čitatelja i takva mi, njegova pozicija, potpuno odgovara.”

Hrvatski radio; Riječi i riječi – Zoran Žmirić / “Zeleno svjetlo”

 

HRT – Hrvatski radio

“U današnjoj emisiji čitamo kratke prozne zapise pod naslovom “Zeleno svjetlo” Zorana Žmirića. Pod tim zelenim osvjetljenjem prometa, semafora i svakodnevne rutine odlaska i dolaska na posao, autor pronalazi neobično u običnome.”

Čitali: Natalija Stipić Matović i Željko Tomac
Snimio: Zoran Sajko
Uredila: Irena Matijašević
Produkcija: HRT – Hrvatski radio