Preminuo je Joe Wood, jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Imao sam sreću da me oslovljava s “prijatelju”, a ja sam ga osim kao prijatelja doživljavao i kao uzor. Višestruko odlikovan veteran Drugog svjetskog rata, čovjek koji je prošao sva europska ratišta i pokoje afričko, čovjek koji je za svoj stoti rođendan kojeg je proslavio u travnju, dobio gomilu čestitki; od osnovnoškolaca iz zaseoka u Normandiji, preko britanskih i irskih vojnih udruga, pa sve do same kraljice Elizabete II. Joe nikad nije rekao ružnu riječ o nikome, ponajmanje o onima protiv kojih se borio, a koga god sam pitao, nitko mi nije znao kazati je li ga ikad vidio bez osmijeha. Joe je kao i svake večeri legao u krevet i zaspao, preksinoć po posljednji put. Tim više mi nedostaje jer je u trenutku dok je liječničko osoblje u Newbridgeu konstatiralo ono neumitno, Carmela mu je pisala pismo vjerujući kako će ga ono zateći u dobru zdravlju. Učinilo mi se na tren kako je time među nama ostalo nešto nedorečeno, iako realno, nije. Usprkos tome što nije pročitao posljednje pismo, koje će mu ipak biti uručeno na mjestu gdje je Joe predan zemlji, imam osjećaj da je Joe znao njegov sadržaj i prije nego je bilo napisano. Jer mudri i dobri Joe nije imao teme s kojima bi te zaskakao, njegove su teme bile one naše, kako bi ga tko što priupitao tako se otvarao prostor da Joe pokaže svu svoju veličinu, skromnost i ispravnost. S ljudima poput Joea, imaš osjećaj kako će zauvijek biti tu, vjerujem zato što takvih više nema, pa misliš kako će se i priroda potruditi takve ljude učiniti besmrtna. No priroda zna svoje, a mi znamo svoje, bez da se takmičimo i dokazujemo tko je više u pravu. Joe Wood, Englez po krvi, Irac po srcu, po nacionalnosti Čovjek ispred svega. Iako mi je žao zbog ovog rastanka, od tuge za njegovim odlaskom veći je osjećaj radosti što sam ga upoznao.
zoran žmirić 