Autore: Helena Labus Bačić / La Voce del Popolo
21 Marzo, 2020
Talijanska dnevna novina La Voce del Popolo objavila je danas intervju u kojem smo napravili kraći presjek mog rada. Na linku je članak na talijanskom, a u nastavku slijedi razgovor koji smo novinarka Helena Labus Bačić i ja vodili na hrvatskom.
Počnimo od najnovije vijesti, a to je da će po tvom romanu Blockbuster u Ukrajini biti snimljen film. Što za tebe znači ta činjenica i hoćeš li na neki način biti uključen u produkciju? Jesu li ti već poznati neki detalji?
Nakon činjenice da je moj roman Pacijent iz sobe 19 prvi hrvatski roman s tematikom Domovinskog rata objavljen u Srbiji, ekranizacija Blockbustera u Ukrajini je neka nova dimenzija koje valjda još nisam ni svjestan. Inače, prije nego krenem pisati, zamislim priču što je detaljnije moguće. Znam gotovo sve pojedinosti od početka do kraja, likovi su razrađeni i imam dijaloge, tako da je sam čin pisanja više nalik na detaljno prepričavanje filma kojeg sam prethodno odgledao na svom misaonom ekranu. Isto je bilo i s Blockbusterom s tim da sam se u njemu još i vodio brojnim filmskim referencama, tako da jedva čekam vidjeti kako će sve to ispasti. Čuo sam da je Blockbuster prvi roman hrvatskog autora koji će biti ekraniziran u stranoj koprodukciji što mi je posebno uzbudljivo. Sve se to dogodilo u kratko vrijeme tako da još sređujem utiske. Na filmu mi je ponuđeno mjesto savjetnika na scenariju, a u posao krećemo do ljeta.
U Ukrajini si vrlo cijenjen pisac. Kako je došlo do toga?
Za sve je kriv ukrajinski prevoditelj Volodymyr Krynytsky, čovjek koji je beskrajno zaljubljen u slavensku kulturu. Obožava naš jezik, izvrsno poznaje našu književnost i prati sve od klasika do recentnih izdanja. Na književnom portalu Književnost uživo koji sam jedno vrijeme uređivao s prijateljem i kolegom Milanom Zagorcem, Volodymyr je naišao na moju poeziju i tako se zainteresirao za moj rad. Nakon što je pročitao Blockbuster, javio mi se i pitao dopuštenje za prijevod smatrajući kako je ta priča u ovom trenutku izuzetno bitna za Ukrajinu. Preveo je roman i ponudio ga uglednoj izdavačkoj kući Fabula koja ga je odmah objavila. Fabula me uskoro pozvala na najveći ukrajinski književni festival Arsenal gdje je ispalo da sam uz Sjóna s Islanda najočekivaniji gost festivala. To me u prvi mah zbunilo, no onda su mi objasnili da su mom dolasku prethodile sjajne recenzije u ukrajinskim medijima od kojih su neke potpisali priznati ukrajinski književnici i akademici. U tri dana gostovanja u Kijevu dao sam više od dvadeset intervjua, od web portala preko radio postaja i novina do nacionalnih i privatnih TV kuća. Tek po povratku kući shvatio sam što mi se zapravo dogodilo. Ukrajinci inače prate književnost, puno čitaju i znaju za naše autore. Primjerice ukrajinsko izdanje eseja „Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu“ Miljenka Jergovića prošle je godine u toj zemlji proglašeno najboljim stranim izdanjem, ali iz nekog meni neshvatljivog razloga, u našim medijima o tome nećete pročitati niti retka.
Tvoj roman Pacijent iz sobe 19 su vrlo dobro prihvatile i kritika i publika. Uz Blockbuster, smatra se najvažnijim antiratnim romanom u Hrvatskoj. Budući da si proveo neko vrijeme u Domovinskom ratu, jesu li ti romani poslužili kao ispušni ventil za ono što si doživio?
To što se dogodilo ostalo je u prošlosti, a s obzirom na to da prošlost ne postoji, jer je jednostavno govoreći - prošla, ne želim da mi takvo što zamagljuje fokus. Od cijelog tog perioda ostala je upečatljiva atmosfera, ona se urezala u kosti, kao i broja pitanja koja su se tada iz nekih unutarnjih mrakova pojavljivala. Moja glavna preokupacija u pisanju je pitanje identiteta, a nenormalne situacije poput rata, sjajna su pozornica za takvo što. Tu osjećam da vladam situacijom i to je jedini razlog zašto se često vraćam na tu temu.
U mlađim danima si se vrlo uspješno bavio glazbom i svirao u važnim riječkim bendovima, a radio si i kao kolumnist i urednik. Kad i kako si osjetio da moraš napisati roman?
Blockbuster je napisan iz revolta. Nisam više mogao pasivno gledati kako klima u društvu postaje nepovoljna za razvoj bilo kakvog kritičkog mišljenja. Pisao sam poglavlje dnevno i dovršio ga za 23 dana. Jednostavno je iscurio iz mene.
Zašto si prestao svirati u bendu?
Ne znam, valjda zato što u glazbi više nisam imao što za reći. Baš sam nedavno s prijateljem komentirao taj dugogodišnji paralelni slalom između glazbe i književnosti pa sam u šali rekao kako bi rokerima trebalo zabraniti svirati nakon što navrše tridesetu, jer većina toga što je na glazbenoj sceni vrijedno, stvorili su ljudi do te dobi. Nakon toga kreće podgrijavanje juhe. Rekao sam to u šali, ali s dobrom dozom samokritike. Kod mene se s godinama energija i potreba za stvaranjem glazbe povlačila i ustupala mjesto zrelijoj potrebi, onoj za pisanjem.
Na predstavljanjima svojih knjiga uvijek daješ preporuku za neki strip. Kako je nastala ljubav prema tom žanru?
Strip je prva ljubav. Mama mi je kupovala Zagora jer sam bio oduševljen s naslovnicama. „Čitao“ sam ga još dok nisam znao slova. Listao bih stranice, gledao slike i zamišljao što se tu zapravo događa. Pratio bih nacrtane likove u interakciji, pa na osnovu njihovih grimasa izmišljao oko čega je nastao sukob i kako će se razviti rasplet. Jednostavno sam stvarao svoju priču gledajući prizore u stripu. Tako se začela ljubav prema naraciji. Da nije bilo stripa, točnije, da nije bilo Sergia Bonellija, a pogotovo Galliena Ferrija, možda danas ne bih pisao. S godinama sam otkrivao umjetničku stranu stripa i upoznavao rad autora čije grafičke novele mogu stajati rame uz rame s najvećim klasicima svjetske književnosti. Danas u kolekciji imam većinu stvari koje su stvorili Hermann Huppen, Alejandro Jodorowsky, Milo Manara, Alberto i Enrique Breccia, a moj omiljeni strip junak Corto Maltese autora Huga Pratta lik je oko kojeg se plete radnja mog romana Putovanje desnom hemisferom.
Na društvenim mrežama nekad komentiraš aktualne događaje u društvu. Trenutno smo, kao i ostatak svijeta, okupirani borbom protiv korona virusa. Kako se ti nosiš s tim stresom?
Kako kad. Uglavnom dobro. Ako koji put i posrnem, supruga me strpa u auto i odveze u šumu. Tamo dodirujem stabla i ispričavam im se što nas trpe. Pokušavam ne smetnuti s uma da smo tu u prolazu, manje važni nego umišljamo i da dijelimo prostor s boljima od nas.
U tvojoj zadnjoj knjizi, Kaleidoskop, sve se priče odvijaju u Rijeci. Kakav je tvoj odnos s rodnim gradom?
Što se Rijeke tiče potpuno sam pristran i neobjektivan. Taj grad me rodio i definirao. Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj gdje mogu živjeti. Ne mogu zamisliti svoje odrastanje bez Laufera, gluvarenja po Kontu i Turniću, koncerata u Palachu i Lovorki, ljeta na Skaletama. Sve me to odredilo. Kasnije su to bili časopis Val, Kamov, izlasci u Python i Quorum, pa još kasnije Velidovi (Đekić, op.) tekstovi o riječkoj industriji, cupkanje na koncertima Leta 3, godišnje ritualno preslušavanje druge faze Parafa…. bilo je toga. Inače Rijeka je česta tema mog pisanja, osim Kaleidoskopa tu je i posveta riječkom rocku u knjizi Riječke rock himne, roman Snoputnikse djelomično odvija u Rijeci kao i radnja romana Pacijent iz sobe 19.
Imaju li pisci malo drugačiji pogled na svijet, neki dublji uvid u ono što nas okružuje?
Ne znam, mislim da ja nemam. Možda samo malo drugačije opažam stvari; vjerujem da ne postoje nevažni detalji i da se priča može izgraditi iz jedne rečenice koja se slučajno čuje u prolazu.
Što te kao čitatelja oduševi u nekoj knjizi?
Isključivo priča. Radije čitam narodne pripovijetke pisane skromnim jezikom nego poetsku ornamentiku bez zapleta.
zoran žmirić 