RSS Feed

Monthly Archives: Svibanj 2014

“Lanac” na Kritičnoj masi

Posted on

Moja priča “Lanac” koja otvara zbirku pripovjedaka “Nova džava Hrvatija 2033” objavljena je na portalu “Kritična masa”.

Veliki posao redakture odradila je Ilijana Marin.

Nema te pjesme…

Posted on

Na vjeronauk sam krenuo sa sedam godina. Stara je znala reći: “Nećeš tamo ništa loše naučiti.” I nisam. Crkva sv. Josipa bila je 300 m od kuće, dosta nas iz naselja i ovako se skupljalo u i oko crkve. Crkveni vrt je imao najslađe trešnje i amule, a jedini stolni nogomet i stolni tenis u kvartu bio je u maloj dvorani župnog ureda. Za nas klince nije postojalo radno vrijeme, vrata crkve su nam uvijek bila otvorena. Kad bi nam dosadile loptice i rekete, otrčali bi dalje svojim poslima, za nas klince toliko važnima, da bi ponekad zaboravili kapelana pozdraviti s “Hvaljen Isus” na što bi nas on ispratio pljeskanjem dlanom o dlan dovikujući kako sutra pred crkvom možemo nabaciti na dva golića. O crkvenim blagdanima, don Ivan bi nas pozvao u crkvu i dijelio nam bombone, ne pitajući tko je od nas Senad, a tko Nenad. Vjeronaučna nastava održavala se ponedjeljkom. Držala ju je sestra Anđela; red priča iz Biblije, red o konkretnoj primijeni tog učenja u svjetovnom životu, pa onda red pjesme. Anđela je svirala orgulje i pjevala da se čulo do okolnih zgrada. Omiljena nam je bila “Idi kaži cijelom svijetu, da i slijepi opet gledaju!” Tu smo mogli unisono do mile volje derati grla, sve otpjevano zvučalo je izvrsno, a sitne falše prekrivale su Anđeline orgulje.

Naši vršnjaci su znali tko od nas ide na vjeronauk. Znali su i nastavnici. Znala je cijela škola. No ponašali su se kao da o tome nemaju blage veze. Nitko me nikad nije pitao zašto idem u crkvu ni što tamo radim. Djecu komunista i ateista to nije zanimalo. Nastavnici su pak bili dovoljno mudri da takve teme drže dalje od škole i dovoljno uljudni da naše roditelje ne pitaju takve stvari. Razgovarati o takvom čemu, držalo se nepristojnim.

Kad sam poodrastao, već pred kraj osmoljetke, bistri klinac koji na glas propitkuje stvari iz Biblije, lako je odskočio među vršnjacima. Nije prošlo dugo postao sam ministrant. Novu sam dužnost shvaćao ozbiljno, a svećenik bi je nakon mise nagrađivao dopuštajući mi da se s njime upustim u razgovore o pitanjima na koja na redovnom vjeronauku nisam dobivao odgovore. Na vrhuncu moći jednoumne politike Jugoslavije, za koju se danas u nekim drugim kontekstima voli reći da je bila tamnica naroda, ja, dijete radnika, napunio sam gotovo osmogodišnji staž aktivne vjeronaučne naobrazbe. Tako sam dočekao i smrt predsjednika Tita nakon koje sam obukao crninu. No ne zbog žalosti za Titom već zato jer su se tako uniformirali pripadnici moje generacije koji su slušali Joy Division. Odlaske na vjeronauk zamijenio sam koncertima, a žeđ za duhovnim temama literaturom o svjetskim religijama. U svima njima svjetlila mi je samo jedna tema – ljudske vrijednosti. Gdje ih nisam nalazio, od toga sam se odmicao. Otvarao sam neka nova vrata i osjećao kao da čujem sestru Anđelu kako samo meni pjeva: “Idi kaži cijelom svijetu, da i slijepi opet gledaju!” Zahvaljujući dobrim temeljima s vjeronauka, lišenih doktrine i bilo kakvog spomena o različitostima, a kamo li spominjanja bilo koga ili čega u negativnom kontekstu, kao i naknadnih stjecanja uvida tijekom dugih godina unutarnjih traganja, doista sam se i osjećao kao progledao.

Danas je prijatelj na Facebooku podijelio post jedne majke koja pod stresom dijeli svoju priču društvenom mrežom. Žena opredijeljena kao ateist, piše kako je u šoku jer ju je u osnovnoj školi u koju idu njezina djeca, učiteljica povukla sa strane pokušavši joj “za dobrobit njezine djece” objasniti kako se njeni sinovi osjećaju izolirano jer većina ostale djece pohađa vjeronauk. Našao se tu i mrki vjeroučitelj koji je po priči skupa s učiteljicom obavio informativni razgovor s dječacima bez da su majku pitali za dopuštenje. Njezina priča samo je jedna od bezbrojnih koje sam čuo u posljednjih petnaestak godina, no ova je zaslužila moju pozornost zato jer je ova majka jedna od rijetkih koja svoju frustraciju nije zadržala u krugu nekoliko svojih prijatelja. Dapače, lansirala ju je čak do Ministarstva, no čini se da za nju problemi tek počinju. Cijelu ispovijed ove žene možete pročitati na linku.

Kad usporedim pristup crkvenog nauka djeci u vrijeme jednoumlja u kojemu sam ja odrastao i danas u vrijeme sveobuhvatnih sloboda u opredjeljenjima svih vrsta, doista ne mogu, a da se ne zapitam u što odrasta današnja generacija djece. Sestra Anđela, kapelan i don Ivan odavno su pokojni. Bojim se i njihove ideje o tome da je djeci prvenstveno bitno usaditi osjećaj empatije i ljudskih vrijednosti i da je cilj svake edukacije izgradnja karaktera. Ova današnja, arogantna crkvena klika koja samim svojim stavom odaje kiselost, nelagodu i hladnoću, nerazumijevanje i uskogrudnost, koja svojom jednoumnom dogmom želi sve oko sebe konvertirati u svoj mentalni logor, ostati će još neko vrijeme slijepa. Nije mi ih žao, to je njihov izbor, žao mi je ljudi koji nemaju snage okrenuti se od toga i potražiti izvor tamo gdje im srce govori da se nalazi, pa bilo to u crkvi, džamiji ili na vrhu planine s pogledom na more. Žao mi je i njihove djece za koju ipak postoji nada da će jednom progledati. Ali ne očima. Već srcem. Ako se to ne dogodi, ne znam kojim tonovima će se prekriti kakofonija koja će nastati u idućih petnaestak godina. Nema tih orgulja, nema te pjesme.

Olivera Olja Petrović: Ukus čelika ili Utisak posle čitanja romana Blockbuster Zorana Žmirića

Posted on
Olivera Olja Petrović: Ukus čelika ili Utisak posle čitanja romana Blockbuster Zorana Žmirića

Kako kaže jedan komentar na Facebook grupi knjige Blockbuster: „Srpska poetesa recenzira roman hrvatskoga pisca o hrvatsko-srpskom ratu. Mislim da je ovim osvrtom priča o balkanskim ratovima konačno doživjela katarzu.“ Olivera Petrović recenzira moj roman tekstom „Ukus čelika.“

 

Ukus čelika