Prevrtite video na 0:55. Gospođa Milka iz Udbine u TV Vodiču gleda najavu nove sezone “Igre prijestolja”. Uz mapu Westerosa ide objašnjenje za ljubitelje serije… što nas to čeka u novoj sezoni, tko će s kime u savez i protiv koga. Rat je na pomolu. Što o tome misli gospođa Milka? Ona na žalost vrlo emotivno proživljava cijelu priču uvjerena kako se sprema neka nova akcija “Oluja”. “Zima dolazi” kaže tekst, a gospođa Milka sebi objašnjava kako je sad deveti mjesec, pa rat možemo očekivati već nakon Nove godine. Rat u Hrvatskoj.
Ne znam smijati se ili pasti u depresiju, no kako god bilo, kad vidiš ovo, puno je jasnije zašto su ljudi na splitskoj rivi protestirajući protiv I.K. izvikivali potpuno šizoidne parole o tome kako će ratifikacija tog dokumenta dovesti do zabrane religije, raslojavanja nacije, ukidanja obitelji, čak će i “žene dovesti da budu iznad Sabora…” (molim?)
Da sam sto puta protiv ratifikacije, nakon izjava sudionika skupa u Splitu, zapitao bih sebe o čemu ti ljudi govore i kako je moguće da smo oni i ja istomišljenici. No većina se ne pita, gutaju bačene kekse i od jedne sasvim normalne stvari u svojoj glavi stvaraju nove neprijatelje, a sebe i svoje vrijednosti vide kao žrtve nečega i nekoga. To inače i jest najlakši i najsigurniji način za regrutiranje gomile pod istu zastavu – uvjeri ih da su ugroženi. Već viđeno ’91.
Jer realno, to je i inače uloga koju mi najbolje igramo; uloga žrtve. Gdje god se okreneš slušaš samo o tome kako je nekome nanesena nepravda. “Ubili mi djeda u Jasenovcu, ubili mi djeda na Bleiburgu. On je meni rekao ovo i ono…. no, rekao sam ja njemu!” Jeste li ikad čuli da je bilo tko rekao kako je nekome, premda i nehotično, nanio nepravdu? Ja nisam. Samo slušam kako su oni ugroženi. Svi smo ugroženi od nekoga, važno je da nitko nije ugrožen od nas. Ovo je društvo pogubnih, a realno, kao da bilo što od toga ima veze s našim izborima i koracima koje trebamo poduzeti za neko svoje i društveno osnovno dobro.
Gledajući Milku, ali i izjave prosvjednika u Splitu, opet ne znam bi li se smijao ili pao u depresiju. Jer da je smiješno, jest. Oko ljudskog neznanja i gluposti od pamtivijeka su se stvarali vicevi. Ali ma koliko bilo smiješno, još je više i žalosno jer ljudi su jučer vrlo emotivno govorili u kameru… vidno proživljavajući stres. Oni su sigurni u to da im netko radi o glavi. Jednako kao što i Milka misli da su legije mrtvih iz “Igre prijestolja” neki novi četnici koji se spremaju udariti na Hrvatsku. To, ma što mislili, nikako nije smiješno.
A dovoljno je tako malo. Samo zrno samopropitkivanja. Zapitaš sebe: Kakav je to dokument koji meni može zabraniti religiju ili koje bi to žene imale biti iznad Sabora (koji BTW nosi zakonodavnu vlast u Hrvatskoj)? Kao što bi i Milka mogla sebe zapitati tko je taj John Snow i čijom vojskom on zapovijeda ili da barem pogleda kartu Westerosa i zapita se “Gdje je tu moja Udbina?” Ili ako ne ide, da se zapita na način na koji nam i inače tako dobro ide: Tko to mene ugrožava… puneći mi glavu jeftinim lažima? Ali ne. Strah je emocija koja blokira razum, a pogonsko gorivo mu je neznanje. Čini se da je lako oduprijeti se, ali …. prevrtite video na 0:55.
zoran žmirić 