Razglednica za Joea Wooda

Ovo je Joe Wood. Joe ima 97 godina i jedan je od posljednjih veterana Drugog svjetskog rata. Za svoje ratne zasluge Velika Britanija ga je odlikovala četiri puta. Joe se šali i kaže da mu još samo nedostaje francuska medalja časti.

Joe je čovjek od kojeg se puno toga može naučiti. Iako često spominje svoje sudjelovanje u ratu, nikad od njega nisam čuo da je na račun bilo koga rekao ružnu riječ, pa čak niti onda kad su tema bili oni protiv kojih se nekad borio. Ako bi nam se netko i priključio u razgovoru pa spomenuo naciste, Joe bi samo kratko prokomentirao kako su to bili sjajno organizirani vojnici. Ni jedne ružne riječi na račun nikoga.

Početkom ove godine, Joe je dobio Božićni poklon iz Francuske. Učenici jedne škole u Caenu, gradiću u kojem se Joe borio nakon iskrcavanja u Normandiji 1944. godine, poslali su mu razglednicu s dobrim željama u kojoj mu zahvaljuju što se borio za slobodu Francuske. Ako mene pitate, ovo vrijedi više od svih službenih odlikovanja.

Intervju u Slobodnoj Dalmaciji

Piše: Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija

Riječki pisac Zoran Žmirić krajem godine kod Hena coma, kod kojeg je već imao knjigu “Putovanje desnom hemisferom”, objavio je roman “Pacijent broj 19”, o ratu i postratnom liječenju. Roman iz rata, koji je i društvena, psihološka i povijesna analiza, uz soundtrack “Sisters of Mercy”, u fokus je došao u manjku knjiga koje bi mu konkurirale temom i kvalitetom. Objavljeno je i izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegova “Blockbustera”, punokrvnog romana s prve izvidničke crte, jedini ratni roman koji bi ekranizirao Srđan Dragojević. Zbog svega toga Zoran Žmirić zaslužio je najmanje jedan intervju.

Očito ne vjerujući da je rat gotov, pišete iz pozicije neposrednog ratnog sudionika kojega smještate na psihijatriju. Iz romana proizlazi da putevi s bojišta vode ili u mrtvačnicu ili na kliniku?

Kad kažete da očito ne vjerujem kako je rat gotov, moram se osvrnuti i provjeriti nije li pitanje upućeno nekom drugom, nekome tko je svoje sudjelovanje u ratu protumačio tako da si uzima pravo svima dirigirati kako živjeti, pa čak i određivati koje će predstave gledati u kazalištu. To je ekipa koja i dalje živi rat. No, vidim da iza mene nema nikoga pa ću pokušati odgovoriti… Za mene je rat završio devedesetih, no za dobar dio našeg društva evidentno nije. To je razlog zašto se bavim tom temom. A s bojišta putevi vode svuda; u politiku, ovisnost, na burzu rada, u Irsku, pa i u mrtvačnicu i kliniku. Nekome je sve nabrojeno tek odraz unutarnjeg stanja, a nekome stvarna mjesta.

Roman je pisan u obliku monologa još jednog sudionika s prve crte. To je pozicija koju pripovjedno volite, kao da “mudrijaši”, “dezerteri” i “guzonje” iz pozadine, pa i s druge crte, nemaju pravo na glas o ratu?
Suprotno mišljenju koje prevladava u našem društvu, svatko ima pravo reći što misli i za to nije nužno imati iskustvo s ratišta. Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim, već sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran. Na žalost, naša stvarnost je upravo suprotna; ako kažeš nešto što se ne sviđa ekipi s nasilnim idejama, prozivaju te kao izdajnika, neprijatelja, poručuju ti neka napustiš zemlju, gotovo da ti stavljaju metu na leđa. I to čine na svim razinama; od zgubidana koji pred voćarnom uz pivo rješavaju svjetske krize pa sve do najvišeg državnog vrha.

Opet ste se opredijelili za lik urbanog mladića koji u sebi ima morala da ne postane lopov ili silovatelj, ali i spremnost da ubije one koji se u to upuste ili one s druge strane ratne crte. On je u opoziciji s tipičnim braniteljima, a od ostalih razlikuje se po tome što je njemu ubijanje privremeno stanje, a ne životno opredjeljenje? 

Moj lik nije u opoziciji samo s tipičnim i netipičnim braniteljima, on je u sukobu prvenstveno sam sa sobom, on je megafon dualizma, preslika zajednice osvijetljene iz svih kutova. Urbani mladići koji su išli u rat čine polazišnu točku oko koje pripovijedam. To su ljudi iz moga susjedstva, ljudi koje poznajem i o kojima mogu pisati autentično. No, to zauzimanje pozicije malog čovjeka koji ima tanašan ili nikakav glas u mom romanu je alegorija. Konkretno glas Vanje Kovačevića, glavnog lika romana “Pacijent iz sobe 19”, nije njegov glas, on samo fiktivno progovara o sebi. Vanja je doktor koji uspostavlja dijagnozu društva.

U “Pacijentu” ima preklapanja s ranijim “Blockbusterom”, likovi imaju imenjačke i prezimenjačke parnjake s druge strane, čak je ponovljena i priča o mudracu koji pita čovjeka tko si… Čemu takvo ulančavanje, spremate ciklus “U traganju za ratnim vremenom”?

Priča o mudracu koji postavlja pitanje identiteta pojavljuje se i u “Blockbusteru”, točno, no ne samo u njemu. Taj se lajtmotiv pojavljuje u svim mojim knjigama, to piše i kao mali naputak čitateljima na klapni knjige. Iako je svaka moja knjiga cjelovito, zaokruženo djelo, ja ih vidim kao dio veće priče koje veže ista ideja. Ma o čemu pisao, uvijek se vrtim oko istog pitanja: Tko smo mi i čime smo bili uvjetovani kad smo donosili određene odluke. Moja zbirka poezije “Zapisano metkom” je talog “Blockbustera”, a sa “Snoputnikom” dijeli misao: “Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio”, dok “Pacijent iz sobe 19” ima nekoliko elemenata koji se prethodno spominju u “Zapisano metkom”. To su kopče koje ih drže na okupu.

Imate tri ratna romana i zbirku ratne poezije, planirate li prelazak na mirnodopski mod?

Ne znam je li nepristojno da ja kao autor zaniječem kako pišem o ratu, no ipak ću to učiniti. Meni su u fokusu ljudi u nesvakidašnjim situacijama.Mene više od same energije rata zanima ponašanje pojedinca koji je uvučen u rat i koji zbog toga proživljava unutarnje sukobe. Vjerujem da svatko tko piše, svoj rukopis kolorira osobnim iskustvom. Prije “Pacijenta” objavio sam roman “Putovanje desnom hemisferom”, koji je solidno zapažen, na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni rukopis došao je do finala, a nakon izlaska dobio je dobre kritike. On tematski nema nikakve dodirne točke s “Pacijentom” i “Blockusterom”, no ne zato što sam tako odlučio. Mogao je to ispasti potpuno drukčiji rukopis, samo da sam u vrijeme pisanja bio manje nadahnut nekim dobrim stvarima, a više revoltiran svakodnevicom. Ne znam što ću sljedeće pisati, za pisanje trebam snažan vanjski poticaj, a kako sam dio ovog društva, dijelim s njim dobro i zlo, iduća tema će opet biti uvjetovana okružjem. Rat je stanje uma koji ima jak utjecaj na poslijeratno vrijeme i dok god se u Hrvatskoj podgrijava ta tema, ima i materijala za promišljanje i pisanje, tako da… tko zna? Možda jednom napišem priručnik o utjecaju mjeseca na debljanje školjki, samo ako me ta tema dovoljno iživcira ili inspirira. No, kako sad stvari stoje, takvo što nema šanse pokraj pitanja o 41. i 91. Konačno, i sami ste rekli da je “Pacijent” moj četvrti rukopis koji tematizira rat, s tim da je on moja osma knjiga. Znači, ravnoteža je zadržana, barem zasad.

Paralelno s novim romanom, kod istog nakladnika objavili ste izmijenjeno i dopunjeno izdanje svoga najpoznatijeg romana “Blockbuster”? 

Nakon “Pacijenta” povećala se potražnja za “Blockbusterom”, a već neko vrijeme sam imao potrebu za intervencijama u tekst koji je pisan prije deset godina. Činilo mi se zgodno da se obje knjige koje su na neki način literarno-duhovni blizanci, mogu nabaviti kod istog nakladnika i u istoj biblioteci.

Ma koliko bio uspješan, čini se da “Blockbuster” nije odjeknuo koliko je trebao po prodaji i nagradama iako se po prijevodima vidi da je još aktivan. Začudo nije došao do ekranizacije premda svi navodno vape za ratnom prozom i filmom?

Neke knjige žive brzo i bučno, o nekima se čuje puno kasnije, o nekima nikada. “Blockbuster” je sa svim svojim izdanjima i prijevodima trenutno dostupan na tržištu koje čini 200 milijuna ljudi. Taj roman definitivno ima svoj život s kojim ja više nemam nikakve veze. Možda vaši čitatelji sad očekuju da, poput mojih kolega čiji romani nisu ekranizirani, ospem paljbu po HAVC-u i ostalim državnim institucijama koji ne prepoznaju “moju genijalnost”, no mene to ne zamara. Konačno, možda je istina negdje drugdje? Možda su braća Coen i sestre Wachowski bili zauzeti, a možda “Blockbuster” jednostavno nije dovoljno dobar filmski predložak koliko se to ljudima čini?

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Klara Capan | Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Izvor: Klara Capan / Časopis Kvaka

Malo humora da razbije mrak, oduzeta mladost djetetu koji je samo htio biti sretan i slušati Sisters of mercy, i to je moj dojam nakon nekoliko desetaka stranica Pacijenta iz sobe 19. Pročitanim romanom, u fokus mi više dolazi patnja koja ne ostaje samo ona osobna, nego teret i promašaj cijelog društva.

Kao glavnog lika novog romana Zorana Žmirića imamo Vanju Kovačevića kojeg nakon trideset osmog rođendana sustižu nerazriješene traume. Slijedom toga u svojem monologu pred psihijatrom o kojem ne znamo ništa izlaže što mu je na duši. Na dan njegova devetnaestog rođendana zahvaća ga rat, pa njegov život očekivano kreće u drukčijem smjeru od života koji zamišljamo da vodi svaka mlada osoba. Događaji i slike koji bira ispričati ključni su da bi se razumjela osoba kojom u trenutku pripovijedanja jest. A osim što prepričava događaje iz svoga života, Vanjini se monolozi u gotovo svakom trenutku mogu izdvojiti i stajati zasebno kao kronika ljudske psihe i stanja svijesti društva.

Ako pogledamo kontekst u kojem je roman nastao – suvremena (sadašnja) Hrvatska, čini mi se da je on bio kolektivno htijenje. To uopće nije teško shvatiti jer živimo u društvu koje se nije suočilo ni s daljnjom, a kamoli bližom prošlošću. Kao rezultat nesuočavanja s njome, iste teme ponavljaju se godinama bez naznake da je konsenzus na pomolu, a takvo je društvo ono u kojem svatko proizvoljno stvara svoju istinu. Imajući to na umu, bilo bi nepravedno ovu knjigu proglasiti nositeljem svete istine, ali svatko ima pravo na svoju perspektivu u ovom ludilu bez postizanja rješenja. Dapače, imam dojam da ovakve knjige stoje kao kolektivno zrcalo i potiho pridonose društvenom iscjeljenju.

Spomenuto kolektivno htijenje doduše možda je pretjeran izraz jer on znatne grupe društva ipak ne dira, pa one čiji su mehanizmi licemjerja i manipulacije izvrgnuti na objelodanjivanje, neće se prepoznati u zrcalu, ako uzmemo u obzir malu mogućnost da će čitati knjigu.

Nasuprot mahom prihvaćenom mišljenju da književnost mora biti društveno angažirana, češće mislim da treba pustiti ljude da pišu intimne ispovijesti književnog lika. Zaista ne moraju svi nositi krjeposne moralne poruke ili raditi jalov posao ispravljanja društva kroz umjetnost. No ova knjiga je savršeno utjelovljenje činjenice da što osobnija priča jest, to istovremeno univerzalnija postaje.

Ono što mi se sviđa u knjizi jest njena strahovita autentičnost. Ono kad se nađe savršena ravnoteža između iznenađenja koje priča pruža, ali takvih iznenađenja u koje nam nije neprirodno povjerovati. Tu pritom mislim na ponašanja Vanjinih poznanika (da ne spojlam), ali i njega samog kao lika koji je uvjerljivo izgrađena persona čija bol i unutarnji mrak imaju smisla, ali koji je usprkos njemu još lucidan i sposoban za racionalno promišljanje, možda i previše za vlastito dobro. Usput, ima nešto opako rezonantno u dobrim ljudima i mirnim susjedima koji s ove ili one strane učinjenog nedjela, svojim sudbinama odaju drugačije slojeve samih sebe.

Rijetko se smijem dok čitam, ali zaista mi je bilo smiješno portretiranje Vanjina sina kao pripadnika jedne druge generacije koju on sasvim ne razumije te sjećanja na obiteljske odlaske u Trst iz mladosti.

Objektivne slabosti u knjizi nisam u stanju razlužiti, neka to ostane za književne kritičare koji su sigurno oštroumniji od mene. Osim glupih subjektivnih izjava poput „meni se u ovom trenutku takva literatura nije čitala“ ili „nisam sigurna da je ovo u skladu s mojim ukusom“, u svome osvrtu nisam kadra nešto drugo dati.

Jedno važno pitanje koje nas knjiga kao pojedince sve pita jest ono „tko smo mi?“ i ne želim da se to pitanje podcijeni ili propusti. Imamo amputirana uvjerenja, piše u njoj. Socijalizacija i okolina među čijim smo se vrijednostima rodili, diktira nam izbore i obrasce ponašanja, nekad očitije, a nekad tako suptilno da toga nismo ni svjesni, dok ih mi olako preuzimamo pod okrilje svoga identiteta. Pacijent iz sobe 19 između redaka nas pita : bi li razumjeli ovog čovjeka da smo živjeli njegov život? Bi li ubili ovog čovjeka da znamo da je tek negdje malo ispod površine on isti poput nas? Bi li živjeli svoj život ovako kako jesmo da nam netko nije utkao svoju verziju onoga što treba biti? Tko je u krivu, tko je u pravu? Čija je istina prava istina?

Knjiga me tim neispisanim pitanjima vratila u period mog ranog školovanja. Pitala sam se, ne nužno ponukana glavnim likom koliko cjelokupnom atmosferom knjige, je li moj neprijatelj kriv ako ja postanem ista kao on? Sjećam se kako rečenica „Ali učiteljice, on je prvi počeo!“ nikada nije bila prihvaćena kao valjan razlog.

Kao obožavateljici Jungovskih učenja i njegovih suvremenih inačica, sviđa mi se mehanizam izvlačenja sjena ovoga romana. Duboko potisnute sjene pojedinca i društva iznose se na svjetlo dana. Neke od njih imaju dobru priliku da se prinošenjem svjetlu napokon razriješe i postanu njegov dio, ali neke ipak, koliko god sada bile vani na svjetlu, ne postaju ništa manje mračne.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Anne-Kathrin Godec o Pacijentu iz sobe 19

Anne-Kathrin Godec ima videoblog na kojem recenzira knjige. Njemica koja živi u Triblju gdje s obitelji vodi turistički objekt “Hotel Balatura” koji je prava pravcata kulturna oaza glazbenih i književnih programa i radionica, Anne između ostaloga i sama piše poeziju i prozu, te prevodi i objavljuje u raznim njemačkim časopisima.

Anne je odabrala zanimljiv datum kako bi recenzirala moj roman “Pacijent iz sobe 19″…. 19.1.19. Taj datum s devetkama i jedinicama je do prošle godine bio Međunarodni dan izbjeglica i migranata, skupine ljudi koja u najvećem broju slučajeva bježi od rata.

Anne kaže: “Zoran Žmirić je neumoran i angažiran kritičar ovog društva, dobar promatrač i duhovit pisac… jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora…. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.” Poslušajte.

 

Kako fantomski blogovi manipuliraju književnim top ljestvicama

Već sam pisao o tome kako postoje blogovi s top ljestvicama najčitanijih, najprodavanijih, najboljih i naj nešto romana na našem tržištu, a koji nemaju impresume pa se ne zna tko ih održava, a ne navode ni izvor s kojih preuzimaju „naj“ podatke. Riječ je o blogovima koji su kreirani s jednim jedinim razlogom – da određenom pojmu na Googleu podignu tzv. „rank“. Uz nekoliko znanih naslova i autora, na tim se popisima većinom nalaze knjige objavljene od strane nadbiskupija, udruga, pojedinaca, a u kojima prednjače teme poput veličanja domovine i vjere.  Shvatili ste, pisci i njihova djela koja su doživjela ozbiljnu kritiku, na tim “naj” popisima služe kao lokomotiva na koju su prikopčani književni anonimusi.

Fantomski blogovi čija se svrha svodi na to da piscima i knjigama spomenute tematike dižu vrijednost, otišli su korak dalje. Upravo sam naišao na dva popisa na kojima se nalazi i moj roman “Pacijent iz sobe 19“. Prvi članak je kreiran 24. prosinca, a donosi spisak najboljih domaćih romana za 7. siječnja 2019. dok je drugi članak kreiran 28. prosinca 2018. a donosi popis najboljih domaćih romana za 15. siječnja 2019.

Baš pred koji dan, jedan mi je anonimus na Twitteru objasnio kako u detalje zna s čime se bavim u romanu “Pacijent iz sobe 19”, iako je, kako priznaje, od knjige vidio tek naslovnicu. Čovjek tako iznimnih sposobnosti, po mom bi mišljenju trebao predsjedavati nekom književnom nagradom, a u žiriju bi mu mogli sjediti ljudi iz “redakcija” gore spomenutih blogova, koji i po nekoliko tjedana unaprijed znaju popis “naj” romana. Još samo da im netko iskopa i dostavi Babu Vangu i Tarabiće, pa da posao čitanja, promišljanja i procjenjivanja vrijednosti stotinjak romana, za što je potrebno nekoliko mjeseci, jednostavno odrade dok ne srknu popodnevnu kavu.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Prva kava u Novoj godini

1. siječnja 2016. godine, ustao sam prije svih. Skuhao kavu, zalijepio čelo uz prozor i zagledao se u pusto naselje. Kako se ono kaže… ni pseta na ulici. Kroz glavu su mi prošli svi filmski i književni postapokaliptični prizori. Razmišljam, da se vratim u krevet ili da iskoristim potencijal samoće i mira. Ispijem kavu, skuham još jednu (jer i inače, prvo što napravim nakon što ispijem prvu jutarnju kavu, ispijem i drugu), provjerim je li WC još uvijek na istom mjestu, sjednem za laptop i napišem: “Na svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet.” Dobra rečenica, što ću s njom?

I nastavim kuckati, bez razmišljanja. Ta rečenica me vodi, padam kroz nju, valja me, utapa, a ona vijuga u neke prošle dane, pokazuje mi gdje sam skrenuo lijevo, kad sam mogao desno i što sam sve time propustio. Gutljaj kave, tri reda slova. Sat vremena kasnije, tekst je gotov. Ona se budi, hvata svoju kavu, gleda me i kaže: “Hajde da čujem.” Ona i inače sve zna, tu se ne treba previše objašnjavati. Pročitam joj i kao uvijek čekam, ako ona kaže da nije dobro, završit će u Recycle Binu. No ona kaže: “Teško je. Ali dobro.”

Popodne tekst šaljem kolegi glumcu, kažem: “Baci oko, pisano je kao monolog, ti ćeš osjetiti ima li tu snage.” Predvečer istog dana stiže poruka: “Ja bih ovo stavio na daske. Ima li još?” I to je bilo to. To “još” nastajalo je iduće dvije godine da bi na koncu Hena com objavila pod naslovom “Pacijent iz sobe 19“.

Trenutno pijem kavu (još uvijek tek prvu), naselje je pusto, a ja nisam nešto posebno kreativno nadahnut. No godina neće biti lijena, rokovi su zacrtani, ispoštovat će se. Uvijek su. Želim vam da si zaželite nešto lijepo, i neka vam se ostvari. Ja idem skuhati drugu kavu. Tko zna što me čeka na dnu šalice.

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop