Reportaža o promociji Snoputnika u Splitu (MrežaTV)

 

Antifašizam je bedž na pankerskoj jakni

Tek punoljetni Anton Pičuljan u siječnju je priveden u sudski zatvor u Rijeci gdje je zvjerski premlaćivan zato što je po gradu crtao grafite protiv vlasti. S njim je zbog istog razloga ćeliju i batine dva mjeseca dijelio i njegov vršnjak, 18-godišnji Rudolf Džodan. Kratki zatvorenički staž Antona Pičuljana završio je tako što ga je vlast zajedno s Džodanom i još jedanaestoricom zatvorenika, 10. ožujka izvela na stepenice kod vile Alga na Sušaku gdje je cijela grupa streljana.

Razlog? Prethodnog dana nedaleko od mjesta smaknuća, izvršen je atentat na dvojicu policijskih agenata ustaškog redarstva, inače javnosti znanih po tome što su bili najbrutalniji mučitelji zatvorenika riječke Via Rome. Kako bi osvetio smrt i ranjavanje svojih agenata, šef sušačkog redarstva odlučio je da se na istom mjestu strijelja skupina uznika koji su se nalazili u riječkom sudskom zatvoru.

Na likvidaciju su osuđeni uglavnom mladi ljudi koji nisu imali nikakve veze s navedenim atentatom. Trinaestorica pogubljenih nisu bili napadači na ustaške agente, već žrtve odmazde koje je za likvidaciju odabrao osobno šef sušačke policije. Jedan iz skupine preživio je strijeljanje. Teško ranjen, ostao je ležati ispod leševa i tako se primirio. Pred noć se konačno izvukao i dobauljao do nekog portuna gdje ga je vidjela jedna od susjeda. Pozvala je redarstvo koje je odmah došlo i odvuklo ga natrag na stepenice te dokrajčilo.

Stube na kojima je trinaestorica streljana, danas se nazivaju Stube trinaestorice strijeljanih.

Anton Pičuljan nije bio komunist. Nije bio vođen nikakvom politikom ili ideologijom. Nije imao viziju buduće države. Imao je 18 godina i osjećao je prezir prema represivnoj fašističkoj vlasti što je iskazivao crtanjem grafita.

Jučer je zaokruženo 70 godina od fašističke likvidacije trinaestorice mladih ljudi. Na tužni datum, na polaganju spomen obilježja pojavilo se nekoliko otužnih staraca i delegacija Grada Rijeke, među kojima je sigurno bilo i onih koji su došli protokolarno, a ne zato što razumiju antifašizam. Osim njih, nije se pojavio niti jedan predstavnik niti jedne udruge. Braniteljske udruge iz Domovinskog rata ne zanimaju nevine žrtve fašista. Priča o trinaestorici ne zanima ni udruge mladih riječkih aktivista, za njih je antifašizam bedž na jakni – dio supkulturnog imidža ili eventualno “Antifa” marama kojom ponekad mahnu na kakvom punk koncertu. Ne zanima ova priča niti ravnatelje osnovnih ili srednjih škola koji bi djecu trebali upoznati barem s poviješću svoga grada.

Ne zazivam prošlost, govorim o osnovnim ljudskim pravima, o samovolji da se ubija ljude samo zato što misle drugačije, da se ubija ljude samo zato što se to može.

Jutros sam nazvao nekoliko institucija u gradu i pitao zašto nisu bili na obilježavanju trinaestorici. Svi odreda kažu: “Nismo dobili poziv.” Poziv od koga? Od savjesti? Zdravog razuma? Zato sam danas u ime svih onih koji “nisu dobili poziv” otišao i zapalio svijeću nevinoj mladosti.

Hvala Kristijanu Vučkoviću​ koji se tu slučajno zatekao i opalio fotku.