MVInfo kritika: Pacijent iz sobe 19

mvinfo p19

Piše: Matko Vladanović / Moderna vremena
17.06.2019.

Prije no što se proglasio čarobnjakom i zakopao sred kuće negdje u Northapmtonu, Alan Moore je pisao stripove. Među inim stvarima, od kojih ste za neke vjerojatno i čuli, krajem osamdesetih napisao je i kratku strip-priču koja je s vremenom dobila na popularnosti pa je čak i kod nas doživila više od jednog izdanja. Bila je to priča o ludnici, luđacima, maskama, nerazriješenim traumama i tankom snopu svjetla nad ponorom između dva zida. Priča u kojoj se, po dobrom starom Mooreovom običaju, nije znalo tko je luđi – protagonist, antagonist ili svijet u kojem su se zatekli.

Komentirajući tu priču s odmakom od petnaestak godina, u momentu kad mu je industrije stripa bilo već navrh glave, Moore je izjavio: “Strašan vic je priča o Batmanu i Jokeru. Nije to priča o ičemu s čim bi se sreli u stvarnom životu, jer ni Batman ni Joker nisu poput ljudi koji su ikad postojali. Stoga se u njoj nije mogla iščitati neka bitna informacija o ljudima i ljudskosti.“ Izgledalo je to tako iz kućice u Northamptonu, baš kao što je i Kantu onomad, zakopanom u kućerku usred Königsberga, postojanje moralnih imperativa izgledalo sasvim racionalno i samorazumljivo. No, pogled iz kućerka, svejedno jel’ čarobnjačkog ili građanskog, zna biti manjkav, što će ostatak svijeta, a ovaj naš kutak naročito, uvijek iznova rado potvrditi.

Petnaestak godina nakon Mooreovog intervjua (i parsto godina nakon Kanta), u jednom posve drugačijem vremenu i prostoru, pojavio se roman Zorana Žmirića – “Pacijent iz sobe 19”, roman čiji su tematski sklopovi oformljeni upravo oko luđaka, ludnica, maski, opsesija, nerazriješenih trauma, simboličkih gesti i moralnih imperativa. Uz malo kreativne manipulacije moguće ga je zamisliti kao neispričanu priču iz najskrovitije odaje ludnice Arkham, jedne od onih odaja  kojoj se ni plejada našminkanih strašila, odgovornih za niz genocidnih činova i kozmičkih poremećaja, ne približava, ako baš ne mora. S talogom Domovinskog rata, naime, malo tko normalan želi imati posla.
Ne želi ni Žmirić, kako se čini. U deset godina od “Blockbustera” do “Pacijenta” ratnoj se prozi nije ni vraćao. Kako se “Blockbusterom” na temu rata i ratovanja reklo što se imalo,  valjalo se okrenuti neistraženim vodama pa su i “Snoputnik” i “Putovanje desnom hemisferom” krenuli stazama drugih i drugačijih tradicija, stupajući pri tom u korak s duhovnim razvojem i intelektualnim preokupacijama samog autora. Promjena simboličkih registara i tematskih sklopova u romanima nakon “Blockbustera” bila je dobrodošao odmak od “hrvatskih poslova”, dobrodošao što zbog očuvanja mentalnog zdravlja, što zbog poslovičnog besmisla šibanja mrtvog konja. Stoga se “Pacijent”, praćen dopunjenim reizdanjem uvelike hvaljenog i nagrađivanog “Blockbustera”, možda ni ne može čitati drugačije nego kao povratak na mjesto zločina, kao udovoljavanje iracionalnoj potrebi za još jednim pogledom na svršen čin. Čin je ionako daleko od svršenog, kako se lijepo vidi i u književnosti i izvan nje. U skladu je to s prigodom jer se, primijetili ste, u cijeloj ovoj raboti iracionalno nadaje kao neizbježan lajtmotiv, kao permanentno stanje likova i prostora, bilo u tekstu, bilo izvan njega.

Nije tu riječ o zaumlju, automatskom pismu ili nekom drugom formalnom utjelovljenju iracionalnosti. Iracionalnost je kod Žmirića, baš kao i kod Moorea, strašan vic, utoliko strašniji jer više nikome nije jasno tko bi mu se, i zašto, trebao smijati. Nije se, doduše, za smijati pripovijesti o izgubljenoj mladosti, o izgubljenoj nevinosti, niti baš ima prostora za radost u priči koja se podjednako može čitati kao kronika generacijske propasti ili dnevnik poniranja u ludilo. Ono malo veselja, humora i zajedljivih komentara što povremeno proviri iz romana, jer Žmirić nije cijepljen od duha i duhovitosti, čitavu stvar čini samo jetkijom i gorčom. No, priča o ratnom putu, poslijeratnom i prijeratnom životu, te kaotičnim racionalizacijama viđenoga i učinjenoga, ne čini se kao vrhunski poligon za komediju. Vic je naravno u tome što vica nema, a reakcija na ispovijest Vanje Kovačevića, pripovijedanu nadležnom psihijatru neimenovane klinike, bliža je nervoznoj, visceralnoj reakciji na tanku granicu između Vanjine i naše ludnice nego ičemu drugom.

Protagonist “Blockbustera” bio je bez imena, malo zbog Sergia i Clinta, a malo zbog toga što za roman o dubinskim strukturama rata protagonistu ime nije ni trebalo. Deset godina kasnije, novi Žmirićev protagonist je dobio vlastito ime pa je, barem naoko, fokus pripovijedanja prebačen iz općeg u pojedinačno, a umjesto suludog žanrovskog spektakla, tim luđeg jer nije bila riječ ni o žanru, a još manje o spektaklu, stigla je intimna ispovijest jednog od sudionika koja se može, ali i ne mora, podići na alegorijsku razinu. Čitati “Pacijenta” u individualističkom ključu, kao pripovijest o liku koja ne ide dalje od njega samoga, ne čini se, doduše, kao posebno plodonosan način čitanja.

Ni Vanja Kovačević, da parafraziram Moorea, nije poput ljudi koji su ikad postojali. I on je amalgam raznorodnih iskustava, pripovijesti, funkcija, istovremeno i punokrvni književni lik razrađenog karaktera i ogledalo kolektivnog iskustva. Ako je Moore, početkom milenija, prestao vjerovati u simbolički teatar i bilo koju vrijednost koju bi ovaj mogao imati, ako mu se učinilo kako beskrajno tematiziranje jednog te istog sukoba ne vodi ničemu nego ritualnom istjerivanju duhova krajnje sumnjivog efekta, Žmirić ne odustaje od vjere u moć književnog teksta, u svrhovitost pripovijedanja i pričanje priče primjerene društvu u kojem se ista ostvaruje. I dok je Mooreovo društvo našlo sto i jednu zanimaciju kojom bi se bavilo nakon ’45. pa mu se učinilo sasvim normalnim i samom krenuti u smjeru vlastitih interesa, Žmirićevo društvo je…u nekoj drugoj fazi razvoja pa mu romani poput “Pacijenta” ne izgledaju strano i neprimjereno već taman takvi kakvi bi trebali biti.

I na Vanjinu i na čitateljevu situaciju primjenjiv je citat s jednog albuma snimljenog tamo negdje pri kraju Miloševićevog sultanata – “Ko je lud najposle, da li Geda il’ mi što se natežemo s Gedom?” Odgovora, jasno, nema, baš kao što ni kod Žmirića nema eksperta koji bi sanirao štetu i magijom riječi, utjehe, racionalne strukture i farmakoterapije presložio mozaik jednog života u neku ljepšu i mirniju sliku. I nije da nema eksperta jer je je isti, zajedno s kolegama, odselio iz države, nego eksperta nema jer ga ni ne može biti. Nema tog profesionalca koji bi elegantnim manevrom razriješio četvrt stoljeća individualnog i kolektivnog ludila. Nije to jedini razlog zbog kojeg Žmirić ne stavlja psihijatra u tekst, niti je to jedini razlog zbog kojeg iz teksta briše ikakvu mogućnost konkretnog dijaloga, ali je jedan od najupečatljvijih “poučaka” romana. Koliko god privlačilo prizivanje kolektivne odgovornosti, kako za problem tako i za rješenje, krajnja je odgovornost, kako za bolest tako i za lijek, uvijek i jedino u rukama pojedinca.

“Pacijent iz sobe 19” ima svojih mana od kojih najviše upada u oči to što Žmirić ne uspijeva monološku formu sasvim odvojiti od propovijedi. Dok autoracionalizacije, retorička pitanja i propovijedni momenti imaju smisla u kontekstu prikaza opsesivnog, traumatiziranog uma, u kontekstu čitateljevog isksutva ponekad imaju učinak onih solilokvija što se redovito, u kasnim noćnim satima, pojave u prostorijama kafana “Kobra”, neposredno prije no što muzika okrene na B-stranu folk-hitova osamdesetih.

Stavljajući po strani upitne stilske momente romana i općenitu učinkovitost simboličkog suočavanja sa svijetom, sudbina Vanje Kovačevića, onkraj retoričkih hiperbolizacija i nužnih danaka romanu, čita se kao sudbina svih nas, obilježenih ratom i ratnim duhovima što četvrt stoljeća kasnije poput bauka još uvijek kruže…Europom? Prizivajući u pamet onaj Dežulovićev tekst u kojem kaže “problem s Hajdukom nije u tome što ćete mu otplaćivati kredite dokle god je živ: problem je što Hajduk živi vječno”, valja samo spomenuti da ni duhovi, po narodnoj predaji, ne žive ništa kraće. “Pacijent iz sobe 19” dobar je priručnik egzorcistima-početnicima, no kao i kod pravog egzorcizma, uspjeh rituala počiva na snazi vjere samog pojedinca. Sudeći po rezultatima posljednjih godina, sumnja je opravdana.

 

Pacijent iz sobe 19 – Web Shop

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s