Mladen Blažević – Posljednji tasmanijski tigar iz istarskog sela Ćuki

 

Blažević i ŽmirićBlažević i Žmirić u selu Ćuki (a ne Čuki, GoogleMaps laže!) / Foto: Carmela Žmirić

Negdje u vrijeme svršetka pisanja romana Snoputnik, na raznim papirima ostale su mi skice koje nisam uspio uvrstiti u roman. (OK, neću romansirati, nisu skice ostale na papirima već u notesu na mobitelu, Googleovoj aplikaciji Keep i na servisu Evernote gdje inače bilježim sve.) Bile su to scene, fragmenti dijaloga, zemljopisne rute na kojima žive razni inspirativni čudaci i još tristo čuda s kojima nisam znao što činiti.

Negdje u isto vrijeme intenzivno sam brijao s Alenom Brabecom i Mladenom Blaževićem razmjenjujući poeziju i njoj bliske sadržaje, rezultat čega je usprkos planovima – ništa. No OK, možda jednom i uokvirimo naše pisanje i muziciranje u zajednički projekt, ima vremena, mladi smo, a svjetska književnost zbog toga sigurno ne trpi.

Pjesme Mladena Blaževića bavile su se putovanjima na pomaknut način što me podsjetilo taloga koji je ostao nakon Snoputnika, pa mogu slobodno reći da mi je Mladenova poezija dala ideju kako iskoristiti ono što nije našlo svoje mjesto pod Snoputnikovim suncem. Skupio sam skice s papira (aha!) i krenuo slagati roman koji ima jako malo veze s logikom. Roman Putovanje desnom hemisferom ove je godine objavila Hena.com i taman kad sam po objavi pomislio da je šteta što Mladen nema ambicije svoju poeziju pustiti u javnost, to se srećom ipak dogodilo.

Mladen je nedavno objavio dvojezičnu zbirku pjesama (slo-hr) pod naslovom “Posljednji tasmanijski tigar” koju je priredio i u javnost pogurao naš genijalni frend, bard slovenske poezije Peter Semolič, na čemu sam mu zahvalan više nego li sam autor, ako je to uopće moguće. Tom prigodom Mladen i Peter su porazgovarali o Mladenovom pisanju, kreativnom nervu i svemu što prethodi i slijedi jednoj uobličenoj zbirci, pa vam taj tekst donosim u cijelosti.
Intervju je na slovenskom objavljen na stranicama časopisa Poiesis.

 

Živiš u Vižinadi, u Istri. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća preselio sam se na dvije i pol godine u Istru, koju sam doživio kao dosta specifično područje, područje gdje sam sreo ljude, koji su do neke mjere još uvijek živjeli u predmodernom svijetu, svijetu magije. Kako ti doživljavaš Istru i kako ona utiče na tvoj književni rad?

 

Istra je prostor koji čovjek lako može idealizirati. Neću sad plakati da se ono što je najljepše u Istri nepovratno i ubrzano gubi. Zapadnu obalu u čijoj blizini živim već je odavno progutao turizam i nasilna želja za profitom. Ali dijelovi Istre tome još odolijevaju i samo su nagriženi, a moguće je da će još neko vrijeme ostati takvi. Dobar primjer je dolina Mirne, koja na svojim obroncima krije arheološki neistražene pećine, brončanodobne i željeznodobne gradine, antička naselja, nekropole… Potpuno neistraženo bogatstvo, koje se skriva u travi tisućama godina. Između tih vrijednih povijesnih lokacija danas se grade kuće za iznajmljivanje, koje najčešće loše oponašaju toskansku arhitekturu. Slično je i s ljudima, jezikom, pričama. Unatoč potrebi za isticanjem autohtonosti i očuvanjem običaja i kulture utjecaji globaliziranog svijeta nezaustavljivo ulaze u svakodnevni život i ono istinski magično u Istri nepovratno se pretvara u tekst na nekoj turističkoj brošuri. I nema se smisla od toga braniti. Ono što je dobro u tom nepovratnom procesu je činjenica da se Istra, kao i pred više tisuća godina, i danas nastavlja miješati ljudima, utjecajima, kulturama. Naravno da takve promjene i miješanja neminovno dovode i do sukoba, ali meni omogućuju da, iako na prvi pogled živim u izoliranom zaseoku od nekoliko kuća, izravno osjećam procese koji se odvijaju svugdje u svijetu. Uostalom, te magične, predmoderne elemente u jednakoj mjeri nalazimo i u najvećim gradovima, iako nam je tamo u prvom planu estradizirana slika društva. Pitanje je to fokusiranja našeg pogleda.

Tvoja biografija je dosta neuobičajena za pisca s recimo ovog našeg područja i možda više sliči biografiji nekog američkog pisca – tu mislim na tvoje mijenjanje različitih zanimanja, koja se protežu od vrtlarstva do uredničkog rada. Na koji način uključuješ iskustva, koja si stekao kroz različita zanimanja u svoje književno djelo i da li si mišljenja, da je neko izravno iskustvo bitno za pisca?

 

Veliki broj različitih poslova koje sam radio su rezultat, s jedne strane različitih interesa koji su me zaokupljali, a čine to i danas, a s druge strane, vremena ratnih zbivanja i tranzicije koji su u mnogo čemu obilježili moju mladost. I to samo djelomice izravnim sudjelovanjem u ratu. Najvećim dijelom kao posljedica promjena u društvu u kojem sam lutao između egzistencijalnih osmišljavanja svoje budućnosti i mirenja njih s interesima za razne aktivnosti u vrlo širokom spektru. U tom lutanju sam, radeći svašta, slučajno uspio zatvoriti nekoliko krugova iscrtanih krivudavim crtama, koji se međusobno preklapaju. Na tim mjestima preklopa pronalazim pojmove kojima pišem. Neki bi to nazvali iskustvo, ali ne volim tu riječ, jer ne opisuje namjeru da te krugove neprekidno širim i pokušavam iscrtati nove. I mislim da je ta potreba za širenjem i pronalaženjem novih krugova izrazito bitna za nekog tko se bavi pisanjem. Naravno, ne mora to značiti da mora sve doslovno probati da bi o tome pisao. To je za ovakve, naporne i taktilne tipove, koji sve moraju opipati da bi se uvjerili, ili razumjeli.

Pišeš poeziju i prozu. Kako doživljavaš razliku između pisanja pjesme i pisanja priče ili romana?

 

Kod proze mi je, ako imam dobru priču, važno pripovijedanje. Kako ispričati priču. Ili, preciznije, kako ispričati priču koju bih volio pročitati. I to s optimalnom količinom riječi i stilskih sredstava, koji su isključivo u funkciji pripovijedanja. Puštam da poetika, ako za to ima potrebu, sama proviri iz pripovijedanja. Ako je nema neću je na silu tražiti, već se zadovoljiti radnjom. Pomalo se grozim nasilnog stilskog izražavanja, rečenica u kojima pisac pokazuje svoje bogatstvo rječnika, ili s druge strane, otkriva čitatelju „skrivene i važne istine“. Kod poezije, inicijalnu ideju, ili asocijaciju, pokušavam odmah zapisati. Često i nju u pripovjednom tonu, ali s neusporedivo većom otvorenošću za nove asocijacije. Tako se nekad dogodi, iako iznimno rijetko, da napišem nešto što pomislim da je vrijedno. Zapravo se sve svodi na tehničko pitanje. Romane pišem sjedeći za kompjutorom, što podrazumijeva da sam ga upalio, sjeo za stol, natočio si čašu vode, ili vina, zapalio cigaretu. A pjesmu ću, primjerice, pokušati napisati vozeći se u autu i kucajući palcem u podsjetnik svog previše pametnog telefona. Takvi zapisi rijetko ispadnu pjesma, najčešće ostanu natuknica i nestanu s gubljenjem memorije pri promjeni telefona. Ipak, neki kažu da se to nekad ipak dogodi.

Kako si počeo pisati odnosno kako je literatura stupila u tvoj život? I da li si najprije pisao poeziju ili prozu? I koji autori su najviše utjecali na tebe?

 

Prozu pišem otkad sam naučio pisati, ali su to najčešće bili sitni fragmenti, uz naglašenu ambiciju da jednog dana napišem roman. Ipak, prvi sam roman napisao u relativno zreloj dobi. Vezano je to uz ono lutanje i zakašnjeli izlazak iz puberteta. Kao da sam čekao odraditi dovoljno poslova, iscrtati dovoljno krugova i stvoriti obitelj, kako bih objavio roman. Poeziju sam počeo pisati tek pred nekoliko godina, objavljivanjem na društvenim mrežama i to na izravan poticaj prijatelja Alena Kapidžića. Autori koji su najviše utjecali na mene su dvojica pjesnika i prijatelja koji to čine i danas. Svaku pjesmu koju napišem pošaljem Darku Cvijetiću i Alenu Brabecu, te očekujem njihove komentare. Naravno, isto tako na mene utječe i njihova poezija, koju, iako je međusobno vrlo različita, smatram vrhunskom. Od njih svakodnevno učim. Ostale, klasične, ali još većim dijelom i današnje autore ne mogu izdvajati. I oni se nalaze u onim, gore navedenim, nemušto iscrtanim krugovima koji se preklapaju, pa isplivaju kad tog nisam ni svjestan.

U pjesmi »Akomodacije, refrakcije, kabrioleti« pišeš:
ali nekad se slova što vise
i suše se
razlete u roju oko mene
i zabiju u kičmu
kao čavli
tad stavim naočale da ih povežem u riječi
Kako kod tebe nastaje pjesma? Da li je više rezultat nadahnuća ili racionalnog mišljenja? U tvojim pjesmama susrećemo elemente koji dolaze iz znanosti …

 

Ne vjerujem u inspiraciju na način kako je doživljava i opisuje većina ljudi. Ili, preciznije, ne mogu doživjeti nadahnuće ako prije toga nisam odradio posao i neko vrijeme neuspješno pokušavao napisati pjesmu. Ali u stanju pune istreniranosti nekad se otvori i čini se da riječi izlaze same. U tom bih osjećaju želio provesti veći dio života, ali zapravo su iznimno rijetki. I to bi vjerojatno bila inspiracija, ali ništa od nje bez onog prije. Dugotrajnog zavlačenja i brčkanja rukama po mulju i blatu. Samo tad se nekad dogodi da iz blata izvučem pjesmu, ili izađe sama. Nekad je treba dugo ispirati i trati rukama, ali nekad izviri čista i to bi valjda bila čista inspiracija. Tako sam siguran, da se kod mene uvijek radi o kombinaciji nadahnuća i racionalnog mišljenja koje je tome prethodilo. Znanstvene elemente koristim samo djelomice zbog svog svjetonazora. Znanstvene su činjenice po samoj postavci univerzalne i natkriljuju naše male svemire, u kojima se rađa kreativnost, ali i sva zla. Ti svemiri, međutim, znaju izaći iz granica znanosti, ili ih pomaknuti. Znanost mi zapravo pomaže u nečem drugom. Ako po Dawkinsu, zamislimo gen kao najmanju jedinicu života, perspektiva nam se mijenja i sva naša nastojanja su već poslužila i mi smo kao vrsta odradili posao, jer smo nekom svemirskom sondom prenijeli anaerobnu bakteriju na neko nebesko tijelo, gdje će moći čekati nastavak svoje evolucije, a ljudski se rod pokazati kao zgodna stranputica, koja je poslužila svrsi. U tom shvaćanju beznačajnosti znanost mi daje slobodu plitkog zaranjanja i pokušaja virenja s druge strane površina koje omeđuju naše svemiriće. Kao da nemam što izgubiti.

Znam da podosta korigiraš, prepravljaš svoje pjesme. Kad znaš da je neka pjesma završena?

 

Pjesme mi valjda nikad nisu završene, ili su u drugom smislu završene pri prvom zapisivanju. Istina je da ih brusim pri svakom čitanju, ali u smislu ekonomičnosti izraza, ili oštrijeg prodiranja u čitateljev um, ali i u tim nebrušenim varijantama to su uvijek iste pjesme. Nekad se, istina, dogodi da me neki stih odvuče, pa se pjesmi promjeni i smisao ubacivanjem nove slike. Vjerojatno će toga biti više, ako za desetak godina iz nekog razloga budem čitao svoje pjesme.

Rodio si se i odrastao u Rijeci. Rijeka je bila jedan od centara punka u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako pamtiš Rijeku svoje mladosti, u čemu se ona razlikuje od današnje Rijeke?

 

Teško je odrediti što je tu žal za propuštenom mladosti, a što stvaran osjećaj slobode i mogućnosti izražavanja koje sam imao u adolescentskoj dobi. Izbjeći ću Rijeku hvaliti kao neko posebno mjesto, iako za mene jest posebna. Lako je upasti u zamku, pa idealizirati ondašnju, ili današnju Rijeku. Ali recimo, želio sam kao klinac pisati za novine, pa sam pisao za omladinski općinski list. Zanimala me prethistorija, pa sam godinama sudjelovao na arheološkim iskopavanjima i obišao sve pećine i prethistorijske gradine u okolici. Zanimalo me preživljavanje u prirodi, pa bih dane provodio u prirodi i spavao u šumi. Bavljenje brojnim sportovima neću ni spominjati. Važno je istaknuti da sam to sve mogao u tadašnjoj Rijeci bez da su me roditelji trebali pomagati plaćajući moje slobodne aktivnosti. U tom smislu je to bilo vrijeme otvorenih mogućnosti za mladog čovjeka iz obitelji s prosječnim primanjima. Slušao se punk i pametniji new wave, koji su u mom krugu prštali na sve strane. Ali nismo to samo trošili, nego smo pokušavali razumijevati tekstove, prepoznavali ih ponekad kao odraze situacije u društvu. Mislim da je to tako i danas. Nađeš svoj krug ljudi koji ima zajednički interes. Jedini je problem što su te aktivnosti danas vezane uz financiranje roditelja, ili je mladi čovjek osuđen na neki oblik preranog otpadništva i mora se u potpunosti fokusirati da bi u nečemu sudjelovao. To nije loše zbog dubljeg prodiranja, ali gubi se spektar širokih iskustava, svaštarenje, koje mi se čini da je moja generacija uspjela iskusiti, a potrebni su za stvaranje slike društva. Sve ovo nije samo problem Rijeke, nego i drugih gradova. I ne samo u Hrvatskoj.

Da se nadovežem na ranije pitanje i povežem ga s tvojom poezijom – u tvojim pjesmama nalazim relativno podosta reminiscencija na prošlost odnosno kod čitanja imam osjećaj kao da ispod teksta uvijek protječe vrijeme, kulture se rađaju i propadaju, ostavljajući tek po neki znak iza sebe … Kakav je tvoj odnos prema prošlosti, povijesti i kako bi se morali odnositi prema povijesti? Danas smo svjedoci ne samo nekim novim interpretacijama povijesti nego i revizionizmu …

 

Povijest me zanima zbog znatiželje. I to što je udaljenija, to me više zanima. Ne mislim da je povijest učiteljica života, jer bi vjerojatno dosad nešto naučili. Uostalom, poviješću se bavimo otkad smo je započeli. Ipak, razumijevanje i poznavanje povijesti pojedincima može pomoći da prepoznaju neposredan i značajan trenutak pred nama koji nas može odvesti u različitim smjerovima. Ne zato što se ponavlja, jer se ne ponavlja. Nego zato što će nam povijest pomoći da izaberemo novi krivi put. Tako je i to što zovemo revizionizmom samo djelomice vraćanje na fašizam, nikad nije tako jednostavno, osim kod zaista marginalnih skupina, nego traženje novog, vjerojatno još goreg puta, zapravo, puno goreg nego što je bio onaj u kojem je ogroman dio čovječanstva zabrazdio u dvadesetom stoljeću načinivši sve one užase.
U tvojim pjesmama također nađem neke daleke nacije odnosno kulture: Čukče, Aboridžine, narod Evenka … Što su oni? Da li su drugi? U pjesmi „u našoj bazi na sjevernoj polutki Marsa …« čak i u nekoj nedefiniranoj budućnosti, u kojoj ljudi žive i na Marsu, ako su tu u pitanju ljudi, susrećemo druge i kao ovdje i sada i tamo među »nama« i »njima« odvija se rat …

 

Čukči i Aboridžini su, naravno, drugi. I pritom ih ne želim ni omalovažiti, ni idealizirati. Na isti su način drugi, kao ona dvojica za susjednim stolom dok nas dvojica pijemo kavu. Jer već na toj razini ti i ja gubimo individualnost i postajemo dvojica za ovim stolom ljubomorna na dvojicu za susjednim, kojima konobarica posvećuje veću pažnju. Uvijek se radi o gubljenju osobnosti nauštrb veće grupe, bila ona obilježena vjerom, nacijom, seksualnom orijentacijom, ili stolom broj 4 na terasi. U tom smislu, ne samo da će budući stanovnici Marsa biti drugi u odnosu na Zemljane, nego će na Marsu ratovati, jer žive u različitim bazama i branit će „naše more iscurilo u svemir“, kao što danas branimo naše granice od izbjeglica nesvjesni da zapravo nemamo što braniti, jer ništa vrijedno ne držimo u rukama.
Tvoja poezija se bavi temama, koje možemo svrstati i u polje angažirane literature. Kakav je tvoj odnos prema angažiranoj literaturi? Kako vidiš svoju poeziju? I kako vidiš poeziju uopće u ovom, poeziji ne baš ljubaznom vremenu – da li ona još ima neko značenje i ako ga ima, kakvo je njeno značenje?

 

Ako nismo angažirani, mislim da je bolje da se „manemo ćorava posla“. Pritom, naravno, ne mislim na političku angažiranost. Mislim i da ljubavna poezija (ukoliko bi nešto takvo danas moglo postojati) treba biti angažirana u svojoj osnovi, začinjavajući objektivnost svojim individualnim doživljajem stvarnosti u dekonstrukciji postojećih, i(li) stvaranju malih osobnih svjetova. U tom smislu poezija ima veliku moć, ali samo ako vodi računa o onoj Dawkinsonovoj, ili Adamsovoj, ljudskoj kao vrsta, ali i osobnoj beznačajnosti. Posebno u kontekstu „winners and losers“ društva u kojem živimo. U tom svjesnom pristajanju na vlastitu beznačajnost, jer ju ne možemo do kraja pojmiti, vidim i vlastitu poeziju. Ako pogledamo poeziju na društvenim mrežama općenito, koja trenutno jedina živi punim plućima, vidjet ćemo da joj prijete iste opasnosti kao i drugim oblicima umjetnosti, kulturi općenito, ali i znanosti. Opasnost je to gubljenja vrijednog zatrpavanjem slojevima trivijalnosti. Gdje sve pliva u istim oceanima. Ali s druge strane, iako se čini da po tim oceanima tražimo poruke u boci, sama činjenica da ima ljudi koji ih još traže, a ne čekaju da naiđu, pokazuje da smo u istoj situaciji kao pred petsto godina, kad je bilo ljudi koji su željeli naučiti čitati kako bi otkrivali nove svjetove. To su uvijek ljudi koje ne zanima samo poezija, ili slikarstvo, ili znanost. To su oni koji moraju zaviriti iza zavoja, jer bi umrli od znatiželje. To širi blagi optimizam i govori nam da ne napredujemo kao društvo, ali, zapravo, ni ne nazadujemo. Zato ovi naši sitni pokušaji mrčenja po papirima, ekranima. Zbog zvuka „buć“ kad boca padne u ocean. I zbog nade da je netko na drugom kontinentu također zavitlao bocu.

 

Mladen Blažević: Matična knjiga vjenčanih

Dio Tadžika i danas priprema vjenčanje za umrlu djecu
Netom umrlom dječjem mladoženji potraži se netom umrla dječja mlada
Pa ih se vjenča po pogrebu
U obredu zajedničkog spaljivanja papira
S ispisanim imenima mladenaca

Sve je manje onih koji se drže tog običaja
I nekad roditelji djevojčice, ili dječaka
Moraju tražiti na velikim udaljenostima
Ili čekati vjenčanje nekoliko godina
Kroz radost vjenčanja se potpuno nepoznate obitelji zbliže
Postavši svojta

U zlim godinama provale osvajača
Kuge ili groznice
Lako je bilo oženiti mrtvog sina
Ali teško odabrati mladu
Među, sitnim, blijedim, opuštenim licima

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s