Tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo

 

Ovo su tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo. Prva je neboder u kojem sam živio od polaska u osnovnu školu pa sve do mature, desetljećima nazivan Neboder smrti zbog čestog urušavanja fasade i dijelova balkona. Danas je obnovljen i izgleda bolje nego kad je bio izgrađen. Druga je zgrada koju su nekoć zvali „dom za problematičnu djecu“, što je bio vrlo nekorektan naziv s obzirom na to da sam se s tom djecom družio i znam da su jedino problematično u njihovom životu bili njihovi roditelji. Zbog toga su djeca sklanjana u Rijeku gdje su živjeli i išli u školu. Danas je to učenički dom. Treća je crkva sv. Josipa koja je uvijek bila otključana i u koju smo ulazili kad god bi nam palo na pamet. Pokraj crkve je ulaz u vrt kroz koji se dolazi u zadnji dio crkve gdje je veliki prostor u kojem su se nalazili stolovi za stolni nogomet i stolni tenis. Ušli bi bez pitanja, a kad bi nas velečasni čuo samo bi provirio da provjeri je li sve OK. Mi bi rekli „Hvaljen Isus, došli smo na ping-pong“ a on bi odgovorio „Navijeke, tu su vam rekete i loptice“.

Ne mogu ne primijetiti sljedeće:

– Crkva, za razliku od učeničkog doma, ima novu fasadu.

– Crkva nekad otvorena, danas je pod ključem, ako želite ući morate pozvoniti na parlafon i objasniti tko ste i što želite.

– Između nebodera, doma i crkve danas se nalazi visoka čelična ograda čija su vrata zaključana duplim lokotima. Nekad su se djeca iz nebodera igrala s djecom iz doma, no danas je netko odlučio da ih treba odvojiti.

Također je zgodno za usporediti, kako danas postoje udruge koje povlače sredstva iz EU, a kako bi svojim projektima radile na modelima podrške suživota, uvažavanja, zajedništva i svega onoga što je nekada među nama bilo toliko prirodno, da o tome nismo niti razmišljali.

Žao mi je djece čije će djetinjstvo obilježiti zidovi, ograde, lokoti i ključevi.

Oglasi

One thought on “Tri zgrade koje su mi obilježile djetinjstvo

  1. Eh, puno toga je toliko drugačije, a da uopće nema veze s tabletima, kompjuterima, “buljenjem u ekrane”, roditelja koji nemaju vremena i sličnog. Moji se roditelji nisu igrali samnom, pisali mi zadaće i vodali me na aktivnosti. Nisu ni trebali! Sve je bilo u kvartu, dostupno i, uglavnom, besplatno. Igrali smo se svi skupa vani: na ulici, u nečijem vrtu, u školskom ili vrtičkom dvorištu… A čuvala me baka jer je bila u penziji dovoljno rano za to. Kad ja budem u penziji, moja djeca i njihova djeca me više za ništa neće trebati! Malo je toga baš onako kako se prikazuje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s