Jagna Pogačnik: Putovanje desnom hemisferom – Legendarni strip junak Corto Maltese kao glavno nadahnuće

Hemisfera Jutarnji

Jutarnji list 8.4.2017.

Književno putovanje nikada nije samo putovanje geografskim dužinama i širinama, osim možda ako je riječ o klasičnom putopisu uglavnom rezerviranom za neka prošla stoljeća, već i putovanje vlastitom nutrinom, način spoznaje samoga sebe kroz kretanje, popunjavanje mozaika vlastitog identiteta, u svakom slučaju upoznavanja vlastitoga “ja” i svijeta koji ga okružuje. Na taj način funkcionira i novi naslov Zorana Žmirića, riječkog književnika koji je odavno nadmašio granice lokalnog književnog kruga, u kojemu godinama djeluje u glazbenim, filmskim i književnim vodama. Njegov roman “Blockbuster”, sa snažnom antiratnom porukom, donio mu je finala književnih nagrada i nagradu Književno pero, dok je “Snoputnik” na neki način otvorio prostor upravo “Putovanju desnom hemisferom”. I on je, naime, bio putopisni roman o mladići na umoru koji odlazi u Indiju tragom bivše djevojke, gdje upoznaje indijsku kulturu i filozofiju. Motivi druge kulture, mješavina stvarnog i nadnaravnog, materijalnog i duhovnog i miris avanture koju omogućava putovanje, na specifičan će se način preoblikovati u novom naslovu, koji je i prije objavljivanja doživio svojevrsno priznanje ulaskom u finale anonimnog VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman.

“Putovanje desnom hemisferom” nije klasičan roman, ali je u cjelinu povezan dvjema čvrstim “kopčama”. Jedna od njih je Corto Maltese, legendarni strip junak koji je zaživio toliko samostalno od svog autora Huga Pratta, da ga gotovo percipiramo kao stvarnu osobu, a ovdje se prepoznaje kao generalno nadahnuće knjige i intermedijalna spona. Druga je od spomenutih “kopči” kružna struktura koja čitatelja sa samom kraju, neočekivanim potezom koji razjašnjava ništa i sve, vraća na sam početak i pročitanom daje posve novu i drugačiju dimenziju. Završetak je, naime, toliko bitan za tekst i njegovu interpretaciju, ali i takav da ga prije vremena nikako ne bi trebalo saznati jer bi se izgubio glavni efekt knjige, pa ga doista ne smijem niti naznačiti. Nakon njega sve, pa i znakovitost naslova, jednostavno sjeda na svoje mjesto.

No, vratimo se na stvari o kojima smijemo govoriti, koje se nalaze između početka kojem se vraćamo na kraju i kraja koji je zapravo početak. Pripovjedač čiji su “podaci” poznati čitatelju kad dođe do famoznog kraja, od poglavlja do poglavlja vodi nas na putovanja raznim stranama svijeta, tekstom koji poprima odlike putopisne proze (u smislu uvjerljivosti i provjerljivosti određenih činjenica), ali je istovremeno i nadmašuje nadgradnjom u smjeru iracionalnog i nadnaravnog, sve u službi glavne ideje koja povezuje niti svih tih ljudi i mjesta s kojima se pripovjedač susreće, a ona je – potraga. Za odgovorima na neka važna, a ponekad i sporedna pitanja, za istinom, smislom, životom.

Čitatelj tako ima dvostruku priliku čitajući ovu prozu; kretati se raznim prijevoznim sredstvima, osjetiti bilo mora, pustinja, svjetionika, špilja, planinskih vrhunaca i egzotičnih krajeva i susretati neobične ljude, osobenjake, mudrace, čak i one koji su već mrtvi, ali istovremeno otkrivati neke mistične dimenzije, tajne starih civilizacija i religija, što sve skupa udaljava od klasičnih putositnica. Svjestan kako je cijelo vrijeme suočen s križanjima stvarnog i fikcionalnog, kretanjem po rubovima zbilje i mašte, čitatelj je na trenutke pomalo u nedoumici, što pojačava tenziju teksta, da bi na kraju shvatio koliko su takvi postupci potpuno u funkciji knjige kao cjeline.

Pripovjedačevo je putovanje mentalno putovanje kroz krajolike, ali i kroz snove koji omogućavaju mnogo više od klasičnog prijevoznog sredstva, put do onoga o čemu ova knjiga govori – o ljudskoj čežnji da pronađe odgovore na pitanja svih pitanja; ona o smrti i prolaznosti, istini i laži, pa i slobodi koju često povezujemo upravo s putovanjem, no nakon čitanja ove knjige o tome ćemo razmišljati malčice drugačije. Egzistencijalna tematika, provučena kroz filozofski filter, razblažena je Žmirićevim stilom u kojem ima mjesta za jezičnu ležernost, pa i humor, što svakako zaslužuje dodatne bodove u ovoj zapravo neobičnoj knjizi posve izvan nekih prepoznatljivih konteksta suvremene proze. Uz sve pohvale za koncept, idejno rješenje i stranice lijepe i mudre proze, ipak za kraj moram napomenuti da su mi neki dijelovi djelovali malo previše eksplicitno “edukacijski” u self help smislu. Za to su sasvim dovoljne bile izreke kojima poglavlja započinju i ono između redaka.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s