Davor Mandić: “Đavolja simfonija” – roman koji zaslužuje drugo čitanje

davolja-simfonijaPula 1990. Damir Žagarić ima 14 godina i ne pamti majku. Umrla je od zatajenja srca kad je imao samo dvije godine. Kao da pubertet sam po sebi nije dovoljno stresan, Damir razmišlja o svojoj srčanoj mani za koju vjeruje da je naslijedio od majke, a istovremeno strahuje nad sudbinom svog osam godina starijeg brata. Sebastijan Žagarić je u posljednjoj generaciji JNA vojnika. Ne javlja se i o njemu se ne zna ništa. Njihov otac je isključen iz svijeta, pa se Damir u formativnim godinama za svoje mjesto pokušava izboriti sam. Kreće u srednju školu, stvara nove veze, po prvi put izlazi na kultna okupljališta mladih, no gdje god se makne u stopu ga prati bratova sjena. Sebi je bio faca, uvijek u društvu atraktivnih djevojaka, dobro se tukao, razumio se u motore i glazbu, ukratko imao je sve što jedan mladi gradski roker treba imati kako bi bio cijenjen.

U jednom trenutku Sebi bježi iz JNA i vraća se kući. Damirov život dobiva toliko traženi oslonac i odjednom se čini kako je sve opet u redu. Damir ulazi u ljubavnu vezu, jurca motorom po rubnim pulskim kvartovima, stariji ga primjećuju, a njemu se čini da ga i uvažavaju. U trenutku kad Damir umišlja kako je pronašao svoje mjesto u društvu, Sebastijan se prijavljuje u ZNG i odlazi na ličko bojište. Našavši se licem u lice sa stvarnosti, Damir je opet prepušten sebi. Nemir je vakuumirao grad koji puca po šavovima. Puležanima egzistencijalno tlo puca pod nogama. Sebastijan Žagarić je dragovoljac koji puca na ličkoj bojišnici, dok se Damir Žagarić puca opijatima.

Godine prolaze. S vremenom Sebastijanovi pozivi bivaju sve rjeđi, razgovori između braće sve kraći, a Damir suočen s novim izazovima više ne propitkuje što bi na njegovom mjestu učinio Sebi. Početni entuzijazam podgrijan oblačenjem rokerske odjeće iz bratovog ormara (koja ga ne čini tek nalik Sebastijanu već mu daje misliti kako je on sam nastavio biti Sebastian dok se u Lici bori nekakav demonski alter ego), s vremenom se hladi i za Damira postaje frustracija koja ga gura u razrješenje nekih drugih pitanja, među njima i mračne obiteljske tajne. Damir u atmosferi trilera svakim korakom otvara nova vrata, ulazi u do tad nevidljive prostore, u njima pali svjetla i po prvi put se suočava s hrpom smeća koju nema gdje ukloniti. Na koncu uspijeva otkriti prave razloge majčine smrti, pa mu nakon cijelog niza zahvata, za katarzu preostaje još samo suočavanje s izgubljenim bratom.

Prvi dio knjige, inače precizno podijeljene na dva dijela od po sedam poglavlja, tematizira Damirovo odrastanje, dok drugi prati njegovo sazrijevanje. Roman presijeca strip kojeg je Damir pronašao među bratovim stvarima, a u kojem je na desetak tabli Sebastijan opisao bizaran susret koji mu se dogodio prilikom bijega iz JNA i koji se tijekom romana pokazao kao njegov motor pokretač. Iako ovakva podjela sugerira suprotnosti, a one su pažljivijem čitatelju vidljive tijekom cijelog romana, Mandićevi likovi čine čvrste spajalice koje na okupu drže sve varijante ispisane stvarnosti; one koje Damir proživljava, kao i one koje umišlja da su se dogodile.

Mandić se igra konceptima stvarnosti, znatiželjan je i tom znatiželjom uspijeva zaraziti i zabaviti čitatelja. Iako to eksplicitno ne ispisuje, vješto nas vodi u podsvijest protagonista u kojoj pokazuje sve mogućnosti kojom pojedina odluka ili tek misao, može stvoriti nove rukavce, neke nove stvarnosti, a  kojima ne daje manji značaj od onih koje su se doista i zbile. Time nas čini suučesnikom i pomagačem u Damirovom sazrijevanju, pa iako ne razumijemo svaku njegovu odluku, vjerujemo da je ona za njega ona najbolja, čak i onda kad i on sam dvoji u njezinu ispravnost.

Odjavnim tekstom Mandić nudi razrješenje, ali to čini podmuklo, nekorektno i prevarantski, dosljedno ideji kaosa i beznađa u koji su njegovi likovi kroz čitav roman umočeni. Posljednje poglavlje pisano je bez interpunkcije, dokument je to koji je istrpio tok svijesti glavnog junaka, testament pisan drhtavom rukom i u hipu, jer vrijeme je odavno iscurilo, ispred nas je kraj romana, čeka nas ništavilo, valja nam se vratiti na početak, u prošlost koja zaslužuje nešto više od varljivog sjećanja Damira Žagarića. Time Mandić čitatelja čini gotovo protagonistom koji će sam morati pronaći razrješenje, moguće čak i na način da vlastoručno intervenira u roman, možda postavljanjem interpunkcijskih znakova onako kako on misli da je ispravno, pa neka se sa stvorenim krajem nosi svatko kako god mu drago. Jer kako Mandić na početku romana sugerira Camusovim citatom „Stvarati, znači dva put živjeti“, jednako i Đavolja simfonija zaslužuje drugo čitanje, drugi život, ili pak isti, ali iz drugog rakursa. Zaslužuje privilegij kojeg mi nemamo, vratiti se i neke stvari posložiti drugačije. Riječ je o rizičnom zahvatu, no Mandić ga se hrabro dohvatio. Hoće li i čitatelji, to s ovim autorom i romanom više nema veze.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s