Snoputnik: “Putovanje se isplatilo”

SnoputnikVesna Kosec Torjanac

Htjeli mi to ili ne, problem koji ruje u nama, stvaran ili konstruiran (a i on postaje stvaran), ne može nestati potiskivanjem ili ignoriranjem. Tako sam i ja, misleći da mogu prima vista okrenuti novu stranicu, pala u vlastitu stupicu. Da bih se posložila, bila je potrebna dekonstrukcija. U okviru mojih rastakanja i sastavljanja, čitala sam i roman Snoputnik, u koji sam utisnula svoje iskustvo i stavove, baš po definiciji teorije recepcije prema kojoj čitatelj postaje autor…

Sjećam se kako sam prije nepunih osamnaest godina, ležeći u bolnici s trombozom nakon smrti djeteta, bila sigurna da ću umrijeti i to me činilo sretnom. Dobila sam roman neke španjolske spisateljice i on me „vratio“, nakon što sam se, nehotice, stopila sa svijetom u njemu. U neku ruku, bez obzira na to što sam u životu pročitala i mnogo bolje romane, Snoputnik mi je pomogao da se odlijepim od beživotnog osjećaja besmisla, iako to nisam tražila ni očekivala, baš kao i Kristijan, lik iz romana. (Naravno, to je jače od mene, ali moram spomenuti narcizam i melankoliju – uživanje u tjeskobi, u izgubljenom, stvarnom ili imaginarnom, s kojim se poistovjećujemo i što stvara ugodu.)

Snoputnik je slojevit roman pun simbolike. Od početka sam se bojala da će sve skliznuti prema veličanju istočne tradicije i završiti u slatkom otkrivenju o tome kako se jedina prava sreća nalazi u mudrosti Istoka, no iz stranice u stranicu moje je očekivanje bilo iznevjereno, a zanimanje povećano. Iako je konstantno na rubu da će to učiniti, dihotomija kojom roman obiluje nikad ne završava „nagovaranjem“ čitatelja na jednu od opcija ili uvjeravanjem kako je dobar i moguć samo jedan put.

Glavni lik Kristijan, tipičan je primjerak zapadnjačkog malodušnog čangrizavca koji se u krizi tijela (bolest) ubije krizom duha, vjere, ljubavi… Njegov prekid s djevojkom, odnos prema ocu i djetinjstvu, Istri kao mjestu prošlosti, otkriva traume zbog kojih odbacuje pomisao na budućnost. Postaje slijep – ne vidi ljepotu u sebi i oko sebe.

Odlazak u Indiju nije motiviran Indijom kao egzotičnom zemljom u kojoj će vidjeti ili doživjeti nešto novo. Indija mu nije ni vjersko utočište ni turističko odredište. Išao je pronaći svoju bivšu djevojku, koja je mogla biti u Livnu ili u Kopru. No, bila je u Indiji. Kao „običan putnik“ koji se sprema na dalek put, jedino što mu je važno jesu točne upute o putu: o trajanju i vrsti prijevoza i cijeni karata. Napetost i ljutnja, kad se izjalovi vozni red i kada stvari izmaknu kontroli, tipični su za cinika – zapadnjaka kojemu je poremećen plan.

Paralelno sa stvarnim putovanjem, lik putuje u svoju prošlost. Mjesto prošlosti je Istra. Geografska sličnost Istre i Indije, a obje nalikuju srcu, podvostručuje putovanje: ono se zbiva paralelno. Jedno je zbiljsko, fizičko putovanje u daleku zemlju, drugo je putovanje u prošlost, imaginarno. Tumačenje prošlosti uvijek je konstrukt, reinterpretacija potpomognuta novim iskustvom (kao i čitanje). Kao što se u „slučajnim“ sličnostima stapaju dvije daleke zemlje, tako i njegova dva putovanja uvjetuju jedno drugo. Iskustvo u Indiji pomoći će u razumijevanju svojeg djetinjstva, dok su avion, vlak, brod, autobus, kamion, taxi, kao i misli, prijevozna sredstva za spoznaju, tj. samospoznaju. Da bi to postigao, potrebno je uključiti srce. (citat: „Um definitivno nije Ja. Ono što jest istinsko Ja, nalazi se u srcu.“)

Zanimljiv je lik Ericha, čovjeka koji je u Indiju dospio iz pomodnih razloga. Podsjetio me na jedno švedsko kazalište koje sam gledala u Pakistanu. Privatno i profesionalno, vidno su bili pod utjecajem Indije, pa su izvodili tradicionalnu indijsku predstavu. Najprije su pobožno palili mirisne štapiće, duboko se koncentrirali – ommm, ommm, a onda su švedski precizno odigrali predstavu s tradicionalnim indijskim lutkama. Bilo je sterilno, bez duše. Poslije sam gledala Indijce: ista vrst lutaka, pučko indijsko kazalište, a oni gutaju vatru, hodaju po staklu, izvedu scenu na koju publika umre od smijeha i tako u nedogled, dok ima interesa i dok publika baca novčiće. Predstava je bila zabavljačka, „sajmena“, pučka, pokazali su razne vještine – točke, punog srca, kakva je i trebala biti. Poslije su i lutke s kojima su igrali, prodavali. Imam jednu doma. Dakle, Šveđani su „glumili“ Indijce, a Indijci su – Indijci!

Takav je i Erich. Naučio je štošta o običajima, no oni će mu ostati tuđi. (citat: „Sva tvoja iskustva su iluzija. Gdje god djeluju um i ego, tu nema stvarnosti.“)

Uz dihotomiju istok – zapad, um – srce, zanimljiva je ona skrivenija: vid – sljepilo. Kako bi progledao, Kristijan je morao oslijepiti. Poveznica koje u romanu eksplicitno nema je i riječ vid. U hrvatskom jeziku riječ vid svoje izvorište ima u praslavenskom i staroslavenskom, u kojem vidъ, vidjӗti znači vidjeti, znati, spoznati. Kao i indijske „Vede“ koje su spoznaja. Nakon gubitka vida, jer „ono što je mogao vidjeti nije bilo važno“, otvorilo mu se treće oko, pa mu se vid vratio, oči koje će gledati srcem.

Ta bi me tema mogla odvesti vrlo daleko (Merleau-Ponty u spisu Oko i duh, kao i u Fenomenologiji percepcije i dr. piše o tome; piše i o trećem oku u slikarstvu – oči nisu samo prijemnici za svjetlost, linije i boje; Žižek, Sublimni oblik percepcije i, naravno, Lacan i njegov spis Shizma oka i pogleda, u kojem razlikuje mehaničke funkcije oka i dijalektiku želje koja se manifestira u pogledu…), pa mislim da trebam završiti.

Sve u svemu, putovanje se isplatilo.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s