Blockbuster: “Da je to barem film, imao bih snage trčati čitavu noć.”

BlockbusterLjiljana Došen

U svom romanu Blockbuster Zoran Žmirić nam pripovijeda jednu od mnogih i u mnogočemu sličnih ratnih stradija – onu koja poistovjećuje krvnika i žrtvu u nemilosrdnim i umu nepojmljivim uvjetima lova na čovjeka od čovjeka samog i to  do međusobnog istrebljenja. Koliko god klasična bila, Žmirićeva priča dopire dublje od mnogih sličnih jer zadire u tkivo čovjekove pshiologije. Koji je tome razlog?

Struktura svakog pripovjednog djela koje aspirira biti umjetničko ima tri sloja. U onom najvišem pa tako i najplićem, pisac – više ili manje uspješno – gradi fiktivan svijet. Njega na svojim plećima pred čitatelja iznose protagonisti smješteni u fiktivan prostor, ponovo čitatelju više ili manje uvjerljiv i prihvatljiv. Ispod te vidljive i uglavnom svima razumljive razine leži simboličan sloj u kojem se zbiva prava drama. Ona, iako kompleksna,  svodljiva je na moralnu pouku tipa: zlo biva pobjeđeno od dobra, poštenje vodi dalje od prevare, ljubav pomiče planine ako je iskrena, i slično. Do ovdje smo još uvijek na području “lagane proze” koju možemo naći i na kioscima, i među bestselerima i u bibliotekama. U sto nijansi sive. Ona se lako čita, ali kriterije koji definiraju “pravu” ili umjetničku književnost, ne ispunjava.

I tako stižemo do čuvenog, na satu lektire bezbroj puta postavljenog pitanja: Što je pisac htio reći?  Odgovor nije tako kompliciran kao što se čini: što je htio to je i rekao i tko god njegov pisani rad pročita – prije ili kasnije, sporije ili brže – dokučit će. On je vjerojatno htio prenijeti svoju poruku, ali, čini li ga to piscem u pravom smislu riječi? Daje li mu to onaj kredibilitet pred kojim skidamo kapu, a da možda i ne znamo riječima formulirati što je on zaista rekao i je li to uspio postići činom vlastite volje ili na neki drugi način? Utječe li ta poruka na nas čitatelje tako snažno da nas mijenja ili se radi o nečem drugom?

Djelo svojim poučnim karakterom odgaja, prosvjetljuje. No nije li već sve ispričano, nisu li već sto puta sve poruke proslijeđene u ovoj ili onoj formi, bilo u obliku bajke, basne, novele ili antiratne priče? Posljednje se tiču svih nas jer, kako je  poznato, niti jedan cilj ne može opravdati nečiju pogiblju. Život je važniji od ideja iako su za njih mnogi položili svoj bez dvoumljenja.

Gdje se onda krije taj umjetnički element i što bi on trebao biti?

Mjesto gdje muze pjevaju svoju ušima nečujnu pjesmu nalazi se u trećem sloju, ispod onog pripovjednog i onog simboličnog, u zemlji vječnog mraka i tišine, tamo gdje ljudska misao nije kročila iako je upravo iz njega samog stvorena ili točnije, izišla na svjetlo dana. Možemo ga nazvati zonom sumraka, zaumnim područjem, podsvješću ili kako god želimo no jasno je da nas neke priče upravo tamo dotaknu, a neke druge prođu mimo pa ih zaboravljamo brže nego li smo ih pročitali.

U romanu Zorana Žmirića, to mjesto je simbolički određeno na samom početku –smještanjem radnje u pilanu, gdje se stabla sijeku, a trupci slažu jedan na drugi, kao mrtva tijela kojih u njegovoj priči ne manjka.  Ali smrt je za ratne prilike nešto obično i neizbježno, toliko notorno da nas često više dirne smrt vlastitog psa nego tisuće ljudi. Razlog toj beščutnosti je nedostatak emotivnog proživljavanja, dakle, suosjećanja sa stradalnicima i nedovoljne uronjenosti u tragediju – što je pak luksuz koji nam omogućavaju oni romani kojima nedostaje treći sloj, onaj zaumni.

Žmirićev roman toliko je kratak i sabijen koliko je žestok. Ideja progona čovjeka od čovjeka u njemu je svojom silinom probušila oba navedena sloja i razlila se po trećem kao gusti mlaz raskomadanog tkiva i krvi te zdrobljene nade u razum koji bi čovjeka trebao definirati kao svjesno biće. Njegov nedostatak utjelovljuju nebrojena “niža ja” koja su se poput monstruma probudila pod vijorećim zastavama kao simbolima pripadnosti, ali čemu i kome? pita se Žmirić.

Sve što je vrijedno ljudskog imena, niže, nasilno “ja”, željno igre na sve ili ništa, guranja do kraja pa i dalje – preko ruba u ništavilo, smrskalo je u paramparčad, bilo oružjem bilo golim rukama. U toj hajci gdje niže “ja” progoni svoje više “ja” kao zločinca i krivca za sve, čitalac prima udarac u pleksus,  savija se u mučnini, a da mu ni samom nije jasno zašto. On se pita što mu se to dogodilo i u mislima se obraća autoru, dok autor nijemo šuti. Isti osjećaj preplavio je i njega dok je svoje djelo pisao, a da nije mogao odrediti pravac iz kojeg je stigao. Još je manje, naravno, razmišljao o tome što želi ili ne želi reći.

U zoni sumraka do koje svjetlo razuma ne dopire, vladaju drugi zakoni. Isti oni koji rukovode našim postupcima u životu. Znali mi zašto ili ne. Blockbuster dopire u te nijeme dubine i poručuje bez riječi ono što sami sebi ne želimo reći – bezumlje nije herojski čin, sloboda nije napad na drugoga i na drugačije. U hajci strada onaj koji lovi, jer sam lov je – kazna.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s