Blue Jean

Na parkingu između gomile automobila stoje žena i muškarac. Plavuša sitne građe i krupni, kratko ošišani plavokosi grmalj. Prizor je čudan. Gledaju se i šute. Lica su im plastična, kao da su navukli maske s izrazom zaprepaštenja. Stoje točno na mjestu gdje sam jutros parkirao. Koračam prema njima, ali bez žurbe. Približim im se i vidim da ipak ne dijele istu emociju. Ona je tužna i na rubu plača, on na istom tom rubu, no lica zategnutog bijesom. Gledaju se netremice. U jedan čas pokraj njih se pridiže dugokosi muškarac koji je do tada bio u čučnju i kojeg nisam mogao vidjeti od parkiranih automobila. On je obliven nelagodom i ne zna u koga bi gledao. Džepove napuni šakama i uzdiše, pa oborenog pogleda nervozno trza ramenima i laktovima. Krupni tip čini pokret rukom, kao da pokušava nešto dohvatiti, pa brže bolje povlači ruku. Mislim da želi nekoga udariti samo se ne može odlučiti koga. Izgleda opasno onako visok i ošišan uz glavu. Žena je ukočena i hladna kao kost. Lecne se na njegovu kretnju. Dugokosi je zbunjen i gleda u pod. Čini se kao da stoji na trećem katu i sluša što mu netko s prizemlja dovikuje. Prilazim im, no oni se ne obaziru. Zaobilazim ih da dođem do auta i tada mi se otkriva cijeli prizor. Između troje odraslih stoji dječak vrtićke dobi. On je zbunjen, pogledava ih sve redom kao da očekuje objašnjenje, ove za njega neshvatljive situacije. Otključavam automobil, sjedam, pa opet zaključavam. Ne znam u kojem će pravcu suknuti bijes ošišanog tipa. Doduše ni ovaj dugokosi se ne bi izgubio. Vitak i žilav frajer. Izgleda kao netko tko se zna brinuti o sebi. Sad ga dobro vidim. Zapravo ima vrlo zanimljivo lice na kojemu dominiraju oči različitih boja. Jedno je plavo, drugo smeđe. Polako mi se slaže mozaik. Dugokosi je slučajno susreo plavušu s klincem. S obzirom na to da se dogodilo neplanski i brzo, susret je trebao biti vrlo kratak. No u to je naišao ovaj krupni i zatekao bizaran prizor; nepoznati tip čuči pokraj njegove supruge i spontano grli njihovog sina. Ma koliko zatečena bila, plavuša bi siguran sam, smislila dovoljno uvjerljivu priču s kojom bi umirila svog zbunjenog muža. Recimo, dugokosi je frend s faksa kojeg godinama nije vidjela. Brzo zakopčavam pojas i ubacujem u prvu. Nemam se potrebe više zadržavati. Priča je više nego jasna. Dodajem gas i izlazim s parkinga. Ovo troje se konačno budi iz hipnotičkog stanja, postaju svjesni svijeta oko sebe pa se sklanjaju da ih ne pogazim. Odlazim i razmišljam; grle li ljudi djecu svojih bivših kolega s faksa? Ja sigurno ne bih grlio tuđe dijete. To mi se čini nekako čudno prisnim. S druge strane, kad bih imao tako izraženu heterokromiju kao onaj dugokosi, pa uz to naišao na svoju staru poznanicu čiji klinac također ima jedno plavo, a drugo smeđe oko… Uzrečica o tome kako oči ne lažu, danas se pokazala bolno istinitom. Palim radio, a tamo trešti David Bowie i „Blue Jean“. Da čovjek ne povjeruje. Izlazim s parkinga i razmišljam, znači li ono „blue“ u pjesmi plava ili tužna?

Oglasi

3 thoughts on “Blue Jean

      1. A onda oprosti na greški. Bit će da već čitam od tebe i ono što još nisi objavio 🙂 Pa si ti misli, hahaha

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s